Poslovni broj Gž R-60/2019-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz S. B., OIB: ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva R.i kolege j.t.d. Z., Pisarnica u S. B., protiv tužene RH, OIB: ...., za Ministarstvo, OIB: ....., koju zastupa ODO u K., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-357/2016-27 od 29. studenog 2018., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-357/2016-31- od 5. veljače 2019., 14. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-357/2016-27 od 29. studenog 2018., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-357/2016-31 od 5. veljače 2019.,

u točki I. izreke za iznos razlike plaće od 987,09 kn bruto sa zateznim kamatama koje teku:

- za veljaču 2012. na iznos od 60,08 kn počev od 15. ožujka 2012. do isplate,

- za travanj 2013. na iznos od 134,07 kn počev od 15. svibnja 2013. do isplate,

- za svibanj 2013. na iznos od 247,93 kn počev od 15. lipnja 2013. do isplate,

- za kolovoz 2013. na iznos od 156,41 kn počev od 15. rujna 2013. do isplate,

- za veljaču 2014. na iznos od 61,73 kn počev od 15. ožujka 2014. do isplate,

- za ožujak 2014. na iznos od 326,87 kn počev od 15. travnja 2014. do isplate,

u točki II. izreke za iznos razlike naknade plaće za godišnji odmor od 5.080,50 kn bruto sa zateznim kamatama koje teku :

- za listopad 2011. na iznos od 1.036,30 kn počev od 15. studenog 2011. do isplate,

- za studeni 2011. na iznos od 300,48 kn počev od 15. prosinca 2011. do isplate,

- za siječanj 2012. na iznos od 601,27 kn počev od 15. veljače 2012. do isplate,

- za travanj 2012. na iznos od 104,77 kn počev od 15. svibnja 2012. do isplate,

- za srpanj 2012. na iznos od 633,07 kn počev od 15. kolovoza 2012. do isplate,

- za kolovoz 2012. na iznos od 176,42 kn počev od 15. rujna 2012. do isplate,

- za rujan 2012. na iznos od 125,82 kn počev od 15. listopada 2012. do isplate,

- za siječanj 2013. na iznos od 133,48 kn počev od 15. veljače 2013. do isplate,

- za travanj 2013. na iznos od 258,43 kn počev od 15. svibnja 2013. do isplate,

- za svibanj 2013. na iznos od 302,96 kn počev od 15. lipnja 2013. do isplate,

-za srpanj 2013.na iznos od 1.080,27 kn počev od 15. kolovoza 2013. do isplate,

- za kolovoz 2013. na iznos od 180,78 kn počev od 15. rujna 2013. do isplate,

- za veljaču 2014. na iznos od 146,45 kn počev od 15. ožujka 2014. do isplate,

te u točki III. izreke za iznos troškova postupka od 3.550,58 kn sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužene i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke za iznos razlike plaće od 13.351,46 kn bruto (preko iznosa od 987,09 kn do iznosa od 14.338,55 kn bruto) sa zateznim kamatama, u točki II. izreke za iznos razlike naknade plaće za godišnji odmor od 6.667,32 kn bruto (preko iznosa od 5.080,50 kn do iznosa od 11.747,82 kn bruto) sa zateznim kamatama te u točki III. izreke za iznos troškova postupka od 7.121.87 kn (preko iznosa od 3.550,58 kn do iznosa od 10.672,45 kn) sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa razlike plaće od 13.351,46 kn bruto sa zateznim kamatama te iznosa razlike naknade plaće za godišnji odmor od 6.667,32 kn bruto sa zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.121.87 kn sa zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženoj trošak žalbe u iznosu od 962,50 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužene za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 14.338,55 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u toj točki izreke.

Točkom II. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 11.747,82 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u toj točki izreke.

Točkom III. izreke naloženo je tuženoj nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.672,45 kn sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto iznosima.

Rješenjem suda prvog stupnja od 5. veljače 2019. ispravljena je citirana presuda u točkama I. i II. izreke u odnosu na visinu stope zatezne kamate koja teče na iznos glavne tražbine.

Protiv presude u dosuđujućem dijelu (toč. I.-III. izreke) žalbu je podnijela tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), uz rpijedlog da se presuda suda prvog stupnja preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda, pa ni postupovne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužena neosnovano upire u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim djelomično je osnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom u iznosu od 14.338,55 kn bruto za razdoblje od veljače 2012. do travnja 2014. i razlike naknade plaće za godišnji odmor u iznosu od 11.747,82 kn bruto za razdoblje od listopada 2011. do svibnja 2016.

U postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tužene u svojstvu djelatne vojne osobe u Ministarstvu, kao pripadnik HKOV, Gardijska oklopno-mehanizirana brigada.

Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da u primjenu dolaze sljedeći podzakonski propisi i to:

- da prema Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09, 118/12

– koja je bila na snazi od početka utuženog razdoblja do 1. lipnja 2014. -dalje: Odluka/09) tjedno radno vrijeme traje 40 sati i raspoređuje se po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, a redovno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati, s tim da je u redovno radno vrijeme uključen i dnevni odmor od 30 minuta, a se stražarska služba i aktivno dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom i za njih se isplaćuju dodatci, te da se prekovremenim radom smatra svaki rad dulji od osam sati dnevno, kao i svaki rad subotom ili nedjeljom, a rad u turnusima ili smjenama smatra se svaki sat rada dulji od mjesečnog fonda sati, te da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan odlukom o preraspodjeli radnog vremena, a ukoliko nije moguće izvršiti preraspodjelu radnog vremena sati prekovremenog rada utvrđuju se mjesečnim izvješćem o ostvarenim satima rada u proteklom mjesecu koje časnik na dužnosti zapovjednika bojne mora dostaviti nadležnoj financijskoj službi radi isplate,

- da se osnovna plaća za svaki sat rada uvećava za prekovremeni rad 50%, za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, za rad u smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni za 10%, za rad u turnusu 5%, da se dodaci ne isključuju osima dodaci za rad u smjeni i turnusu,

- da od 1. lipnja 2014. pa do kraja utuženog razdoblja na snazi su odredbe XIII., XIV, XV, XVI. Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj 66/14, 23/15, 84/15-dalje:Odluka/14) koje propisuju da rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, rad na terenu, na taborovanju, rad prilikom odavanja vojnih počasti, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima može trajati najviše 12 sati dnevno, a ostalih 12 sati je aktivna pripravnost na rad, da za vrijeme takvog rada djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće kao niti za vrijeme aktivne pripravnosti, nego ostvaruju dodatak za vojnu službu,

- da od početka utuženog razdoblja do 1. lipnja 2014. su bile na snazi odredbe članka Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj: 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/13-dalje:Pravilnik/08) koje su uređivale način obračuna dodataka na plaću (dodatak za obavljanje stražarske službe, dodatak za dežurstvo i dr.) i način isplate plaće djelatnih vojnih osoba, ali nisu uređivali plaćanje prekovremenih sati niti dodatak za terenski rad,

- da od 1. lipnja 2014. pa do kraja utuženog razdoblja su na snazi odredbe članka 4. i članka 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15-dalje:Pravilnik/14) koje je propisivala tko i u kojem postotku od osnovice ima pravo na dodatak za vojnu službu, te da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jednu stopu dodatka za vojnu službu.

- da za razdoblje od listopada 2011. do 07. svibnja 2014. na snazi je dodani članak 2. Pravilnika o izmjenama i dopuni pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 68/11) koji glasi. „Djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca“,

- od dana 8. svibnja 2014. pa do kraja utuženog razdoblja na snazi je članak 4. st. 2. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 54/14) koji glasi: „Djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu“.

Nadalje, u spornom razdoblju od 1. rujna 2011. do 25. lipnja 2013 su bile na snazi odredbe članka 14, članka 169. st. 1., st. 2. i st. 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09-dalje: ZSOS/02) koje su propisivale da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da se osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike, da o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donesenima na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

Od 26. lipnja 2013. pa do kraja utuženog razdoblja primjenjuju se odredbe članka 135., 136. 137. i 139. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16-dalje: ZSOS/13) koje propisuju plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da se plaća određuje odlukom o rasporedu, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da je osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe jednaka osnovici za obračun za državne službenika i namještenike, da djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak za vojnu službu koji se utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće. Nadalje, prema odredbi članka 155. ZSOS/13 djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. tog Zakona, s time da im do donošenja provedbenih propisa prema odredbi članka 200., konkretno do stupanja na snagu Odluke o rasporedu radnog vremena 1. lipnja 2014., pripada povećana plaća za prekovremeni rad prema naprijed citiranim provedbenim propisima donesenim u primjeni ZSOS/02.

U postupku je financijskim vještačenjem sačinjen obračun neplaćenih sati rada sačinjen u dvije varijante, u prvoj prema prijedlogu tužitelja u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za korištene dane te u drugoj u skladu s radnim vremenom iz službenih evidencija odnosno u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za korištene slobodne dane.

Prvostupanjski sud je dosudio tužitelju razliku plaće za sporno razdoblje prema prvoj varijanti nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka u kojoj vještak nije kompenzirao prekovremeni rad tužitelja s iskorištenim slobodnim danima tužitelja, uz obrazloženje da tužena nije dostavila rješenja o preraspodjeli radnog vremena kojima bi dokazala po kojoj osnovi su korišteni slobodni dani.

Međutim, pravilno tužena ističe u žalbi da se faktično ostvareni slobodni dani trebaju uzeti u obzir kod obračuna, odnosno da se prekovremeni rad treba kompenzirati s faktički iskorištenim slobodnim danima unatoč nedostavljenim pisanim rješenjima o preraspodjeli radnog vremena.

Naime, tužena na kojoj je teret dokaza u smislu članka 219. st. 1. ZPP-a je svojom evidencijom dokazala koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati, odnosno dana rada, a koliko je ostvario slobodnih dana pa je tužitelj trebao dokazati da je slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi.

Naime, u situaciji kada tužitelj prethodno nije osporio evidenciju o radu tužene, već to čini za vrijeme trajanja ovog postupka, kao i s obzirom da tužitelj o tome nije dostavio svoju pisanu evidenciju, tada je trebalo kao pravilnu prihvatiti evidenciju tužene i drugu varijantu izračuna knjigovodstvenog vještaka u kojoj su prekovremeni sati umanjeni za korištene slobodne dane, a prema kojoj za sporno razdoblje obračunata razlika plaće iznosi ukupno 987,09 kn (list 238-239 spisa) zbog čega je prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi u tom dijelu, te pravilnom primjenom materijalnog prava odbiti zahtjev tužitelja u preostalom dijelu (do iznosa od 14.338,55 kn) i preinačiti prvostupanjsku presudu.

U odnosu na tražbinu razlike naknade plaće za godišnji odmor, u postupku je također provedeno financijsko vještačenje u dvije varijante, a prvostupanjski sud je prihvatio prvu varijantu pri čemu je knjigovodstveni vještak je za razdoblje do 7. svibnja 2014. pravilno računao tužitelju naknadu u visini prosječne mjesečne plaće koja je tužitelju prema obje varijante obračuna trebala biti isplaćena u prethodna tri mjeseca koristeći podatke o korištenju godišnjeg odmora iz obračunskih lista tužitelja prema odredbi čl. 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 68/11), s time da je i nakon 8. svibnja 2014. kada je stupio na snagu novi Pravilnik ("Narodne novine" br. 54/14) pa nadalje ponovo računao uz osnovnu plaću i dodatke za vojnu službu, ali je ostavio mogućnost da ako bi se odredbe toga Pravilnika tumačile tako da u navedenom razdoblju se naknada za godišnji odmor obračunava kao i redovan rad, bez ikakvih dodataka (dodataka za vojnu službu), da tada za razdoblje od 8. svibnja 2014. nema neisplaćenih razlika naknade plaće za godišnji odmor.

S obzirom da se sukladno tom Pravilniku nakon 7. svibnja 2014. naknada plaće djelatnoj vojnoj osobi obračunava kao za redovan rad bez dodataka, to tužitelj za daljnje razdoblje ne ostvaruje razliku naknade plaće za godišnji odmor, pa mu za razdoblje do 7. svibnja 2014. prema drugoj varijanti nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka (list 238-239 spisa) pripada iznos od 5.080,50 kn, te je presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi u tom dijelu, dok je za više zatraženo (do iznosa od 11.747,83 kn) zahtjev tužitelja valjalo odbiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

Preinačenjem prvostupanjske presude tužitelj je uspio u sporu 23% pa mu je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo odmjeriti troškove postupka prema tom uspjehu. Pravilno je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15-dalje:Tarifa) odmjerio tužitelju troškove postupka s osnova zastupanja u ukupnom iznosu od 6.750,00 kn za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora, tužbe, podneska od 20. prosinca 2016, podneska od 19. ožujka 2018., za zastupanje na ročištima od 20. prosinca 2016., 10. travnja 2018., za svaku naprijed navedenih radnji po 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn te za sastav podneska od 10. travnja 2018. u iznosu od 250,00 kn, što uvećano za PDV iznosi ukupno 8.437,50 kn, a razmjerno uspjehu u sporu iznosi 1.940,63 kn čemu treba pridodati trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 3.500,00 koji je tužitelju pravilno odmjeren u cijelosti kao neophodan za donošenje odluke, što ukupno iznosi 5.440,63 kn te umanjeno za trošak odmjeren tuženiku zbog djelomičnog povlačenja tužbe (čl. 158. st. 1. ZPP-a) u iznosu od 1.890,05 kn daje ukupan pripadajući trošak tužitelja u iznosu od 3.550,58 kn, te je odluka o parničnom trošku tužitelja potvrđena u tom dijelu, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (do iznosa od 10.672,45 kn) valjalo odbiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

Pri tome je ocijenjen neosnovan žalbeni prigovor tužene da tužitelju ne pripada nagrada za sastavljanje podneska od 20. prosinca 2016. budući da se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbu te je taj trošak opravdan (čl. 155. ZPP-a). S druge strane, osnovano tužena u žalbi osporava opravdanost troškova odmjerenih za sastavljanje podnesaka tužitelja od 6. travnja 2018. i 10. rujna 2018. (ispravno 12. srpnja 2018.) budući da je podneskom od 6. travnja 2018. tužitelj dostavio dokaz o uplati razlike predujma za vještačenje što nije bio uvjet za provođenje vještačenja s obzirom da je prethodno u spis dostavljen nalaz i mišljenje angažiranog vještaka, dok je podnesak od 12. srpnja 2018. istovjetan podnesku tužitelja od 10. travnja 2018. za koji mu je već priznata nagrada prema Tarifi, zbog čega je umanjen ukupno odmjereni trošak tužitelju s osnova nagrade za zastupanje, koji je prvostupanjski sud utvrdio u iznosu od 9.062,50 kn, za iznos nagrade za sastavljanje tih podnesaka s PDV-om od 625,00 kn, što daje iznos od 8.437,50 kn.

Iz tih razloga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Tuženoj je odmjeren žalbeni trošak u primjeni čl. 154. st. 2. i Tbr. 10 toč. 1. sukladno uspjehu od 77 % u iznosu od 962,50 kn, dok je za više zatraženo zahtjev tužene za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

Presuda suda prvog stupnja u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 14. srpnja 2022.

Sutkinja

Barbara Bosner