Poslovni broj: Usž-4289/20-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: 1. A. B. iz S., zastupan po opunomoćeniku odvjetniku B. B. iz S.,; 2. Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba: 1. Grada S., S., zastupan po generalnom opunomoćeniku H. P.; 2. A. H. iz S., 3. I. J. iz P., Ž.,; 4. I. V. iz Z., zainteresirane osobe pod 2., 3. i 4. zastupa opunomoćenik odvjetnik V. D. iz S., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i A. B. iz S., protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-43/19 od 5. lipnja 2020. godine, na sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i A. B. iz S. i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi- 43/19 od 5. lipnja 2020. godine.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda, pod točkom I. izreke, odbijeni su tužbeni zahtjevi za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/15- 01/637, urbroj: 514-05-02-01-02-19-04 od 8. veljače 2019. i djelomičnog rješenja prvostupanjskog tijela, Ureda državne uprave u S.-d. županiji, Službe za imovinsko- pravne poslove, klasa: UP-I-942-04/97-01/3520, urbroj: 2181-05-01/015-15-28 od 30. rujna 2015. godine. Osporenim rješenjem tuženika odbijene su žalbe tužitelja protiv prvostupanjskog upravnog rješenja od 30. rujna 2015. godine, kojim se sada pok. M. F. (prednici – majci zainteresiranih osoba pod 2. i 3.) te zainteresiranim osobama pod 2. i 3. za po 4/48 dijela svakoj, kao i zainteresiranoj osobi pod 4. za 12/48 dijela, daje u suvlasništvo zajedno sa pripadajućim suvlasničkim dijelom zgrade i pripadajuće zemljište č.zgr. 1536/3 i č.z. 9714 z.u. 8870 k.o. S.. Pod točkom II. izreke presude naloženo je tužiteljima pod 1. i 2. u roku od 15 dana od primitka pravomoćne odluke naknaditi troškove spora zainteresiranim osobama pod 2., 3. i 4. u iznosu od 7.500,00 kn, dok se zahtjev tužitelja pod 1. za naknadu troškova spora odbija kao neosnovan.

2. Protiv osporavane presude prvostupanjskog upravnog suda žalbu je podnio tužitelj pod 2. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u S., navodeći da su upravna tijela utvrdila da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke da se imovina konfiscirana predniku podnositelja zahtjeva vrati u naravi, pri čemu je tuženik zaključio kako iz pribavljenog mišljenja DORH-a proizlazi da se ne radi o presudi iz članka 4. Zakona o naknadi, već o oduzimanju imovine na temelju sudske presude za kazneno djelo, u kojoj je izrečena kazna konfiskacije imovine temeljem propisa iz članka 2. Zakona o naknadi. U osporenoj presudi sud izražava stav da se ne radi o presudi koja je protivna javnom poretku RH i međunarodno priznatim načelima pravne države i demokratskog društva, budući je imovina konfiscirana kaznenom presudom stečena prije inkriminiranog razdoblja, koji zaključak suda je, barem za sada, po ovom tužitelju, neprihvatljiv. Naime, da bi se podnositelju zahtjeva vratila u naravi imovina koja je konfiscirana kao izrečena mjera u kaznenom postupku, mora se nedvojbeno utvrditi da se radi o osuđujućoj presudi do koje je došlo zlouporabom prava ili političke moći, pri čemu prije donošenja odluke o upravnoj stvari, nadležno tijelo mora pribaviti mišljenje DORH-a, koje bi trebalo potvrditi ispunjenje pretpostavki iz stavka 2. i stavka 1. odredbe članka 4. Zakona o naknadi. Iz pribavljenog mišljenja DORH-a od 17. srpnja 2012. godine, kao i dopune mišljenja, proizlazi da konkretna presuda kojom je I. F. osuđen zbog kaznenog djela nedopuštene špekulacije nije

1.

suprotna javnom poretku RH te je također izražen stav da, ukoliko bi se radilo o imovini koju je osuđeni stekao neovisno o kaznenom djelu, tada bi presuda u tom dijelu bila protivna javnom poretku RH i međunarodno priznatim načelima pravne države i demokratskog društva. Smatra da iz navedenog mišljenja ne proizlazi izričit zaključak da je baš dio presude kojom se konfiscira ½ suvlasničkog dijela nekretnine označene kao čest. grad. 1536/3 i č.z. 9714, z.u. 8770 k.o. S. protivan javnom poretku RH i međunarodno priznatim načelima pravne države i demokratskog društva. Kako je već to navedeno u tužbi, tužitelj smatra da, budući da je dvojbeno, jer nije nepobitno utvrđeno, da je javnopravno tijelo trebalo podnositelja uputiti da sukladno članku 4. stavak 3. alineje 2. Zakona o naknadi pokrene postupak za poništenje kaznene presude u tom dijelu. Je li oduzimanje predmetne nekretnine bilo protivno pravnom poretku, utvrdit će se u posebnom postupku prema posebnim proceduralnim pravilima, pa tek tada, ukoliko se na takav način nedvojbeno utvrdi da se radi o konfisciranoj imovini iz članka 4. Zakona o naknadi, bilo bi mjesta naturalnoj restituciji. U prilogu žalbe dostavljena je i presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-16/16 od 11. svibnja 2017., u kojoj je izražen stav da u dvojbenim situacijama javnopravno tijelo, prije donošenja odluke, treba uputiti podnositelja da ishodi poništenje presude, pri čemu upravo situacija kad u mišljenju nije jasno navedeno da je oduzimanje konkretne imovine zlouporaba moći/protivnost pravnom poretku, predstavlja dvojbenu situaciju. Predlaže poništiti presudu, rješenje tuženika i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. Tužitelj A. B. u svojoj žalbi ističe da sud neosnovano otklanja tužiteljeve tvrdnje da je čitava nekretnina koja je predmet povrata valjanim pravnim poslom još 1979. godine prešla u vlasništvo treće osobe (tada pravo korištenja i upravljanja, a sada pravo vlasništva) i to temeljem ugovora o prijenosu prava korištenja i upravljanja objekta u ulici R. br. 13 u S. na Ekonomski fakultet u S., koji ugovor je zaključen između tadašnje Općine S. i Ekonomskog fakulteta u S. dana 19. siječnja 1979. godine i prileži upravnom spisu te da je naknadno Ekonomski fakultet 2002. godine to svoje pravo vlasništva prenio na Odjel humanističkih znanosti Sveučilišta u S., što je sve razvidno iz ugovora od 28. veljače 2002. godine, koji prileži spisu. Činjenica da je Ekonomski fakultet u S. stekao vlasništvo čitave predmetne zgrade valjanim pravnim poslom i to davno prije stupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, pa je u tom slučaju isključena mogućnost povrata te zgrade u vlasništvo i posjed bivših vlasnika zbog ispunjenja uvjeta iz odredbe članka 54. stavak 1. citiranog Zakona temeljem koje se prijašnjim vlasnicima treba odrediti naknada, a ne davati predmetnu nekretninu u vlasništvo. Tužitelj je tijekom upravnog postupka pa tako i u tužbi se pozvao na odredbu članka 38. istog Zakona, prema kojoj je djelomično rješenje prvog stupnja neosnovano u dijelu u kojem se podnositeljima zahtjeva daje u vlasništvo ½ dijela cjeline tog stana, pojašnjavajući i da je I. F., pok. L., koji je

1.

prednik podnositelja zahtjeva, djelomičnim rješenjem prvog stupnja utvrđeno da mu je konfiskacijom oduzeta ½ cjeline tog stana, dakle samo suvlasničkog dijela tog stana, pa je u ovom slučaju u odnosu na ovaj stan isključena mogućnost vraćanja takvog suvlasničkog dijela u vlasništvo bivšim vlasnicima, te istima pripada naknada za isti. Iako nije bitno temeljem kojeg osnova je oduzet drugi suvlasnički dio predmetnog stana, podaci iz zemljišne knjige i isprave ukazuju na činjenicu da je preostala ½ cjeline predmetnog stana bilo oduzetu M. J., pok. M., temeljem drugog propisa, odnosno nacionalizacije. Navodi da je tijekom postupka isticao da je I. F.

1.

naslijedila njegova supruga A. koja je preminula 1976. godine, što ukazuje na činjenicu da u ovom upravnom sporu ni u upravnom postupku koji mu je prethodio nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pa je trebalo pribaviti rješenje o nasljeđivanju iza iste s obzirom da iz raspoložive dokumentacije nije razvidno tko su sve bili njezini zakonski nasljednici, što dovodi u pitanje jesu li podnositelji zahtjeva jedini nasljednici I. F., obzirom da nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza istog, to

1.

je trebalo barem pribaviti rješenje o nasljeđivanju iza njegove supruge. Tužitelj nadalje smatra da spisu predmeta ne prileže nikakovi podaci nadležnih tijela o tome je li netko od članova domaćinstva M. F. i A. H. te I. J. otkupio društveni stan pa čak ni da li je to učinio netko od ranijeg podnositelja zahtjeva I. F. ili netko od članova

2.

njegovog domaćinstva i domaćinstva I. V.. Poziva se na očitovanje/mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u kojem je navedeno da presuda Kotarskog suda u Splitu od 14. lipnja 1948. godine nije suprotna javnom poretku Republike Hrvatske jer je u svoje vrijeme kazneno djelo trgovina zlatnim novcem, stranom valutom i devizama iz članka 167. KZ-SFRJ bilo djelo kažnjivo po zakonu, što sve skupa upućuje na to da nema mjesta povratu u vlasništvo predmetne zgrade, pa se predmetna zgrada nije mogla vratiti u vlasništvo podnositelja. Smatra da se radi o dvojbenoj situaciji u kojoj je upravno tijelo prvog stupnja trebalo prekinuti postupak i uputiti podnositelja zahtjeva da pokrene postupak poništenja kaznene presude. Sud se ničim nije osvrnuo na navode tužitelja kojima je ukazivao na neosnovanost upravnih rješenja u izreci i to u točki III. izreke, kojim je tužitelj označen kao stanar i najmoprimac, a u točki IV. izreke kao najmoprimac. Obzirom da tužitelj u skladu sa sadašnjim pozitivnim propisima ima status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu s članovima svog obiteljskog domaćinstva, to je u skladu sa sadašnjim pozitivnim propisima, istog u izreci osporenog rješenja trebalo navesti kao zaštićenog najmoprimca, a ne samo kao najmoprimca, odnosno stanara. Isto tako je upravno tijelo u točci IV. izreke rješenja prvog stupnja trebalo navesti da su suvlasnici s tužiteljem dužni sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom za predmetni stan, a ne samo ugovor o najmu. Predlaže osporenu presudu poništiti u cijelosti, usvojiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na naknadu troškova spora.

4. Zainteresirane osobe su po opunomoćeniku dostavile odgovor na žalbu tužitelja pod 1. i 2. u kojem ističu da je činjenica da ni Filozofski fakultet, odnosno Odjel humanističkih znanosti više ne koristi predmetnu zgradu, a sve zbog preseljenja Filozofskog fakulteta sa svim svojim odjelima na novu adresu u P. ulicu, tako da je predmetna zgrada sada prazna i nalazi se u postupku ulaska u posjed od strane obitelji J., koji su već ostvarili pravo na povrat za suvlasnički dio od ½ na predmetnoj nekretnini. Napominju da su u navedenim drugim pravnim pitanjima Upravni sud u Splitu, kao i Visoki upravni sud Republike Hrvatske, svojim presudama, poslovni broj: UsInoi-143/14 i Usž-1583/18 već zauzeli svoja stajališta o svim spornim i navedenim pitanjima. U odnosu na pitanje je li predmetni stan djelomično konfisciran, a djelomično nacionaliziran, ukazuje se da je navedena tvrdnja neistinita jer je predmetni stan u cijelosti konfisciran i to za ½ dijela pok. I. F.,

1.

predniku zainteresiranih osoba te za ½ pok. M. J., predniku zainteresiranih osoba iz gore navedenog posebnog upravnog spora. Na pitanje o tome jesu li zainteresirane osobe otkupile društvene stanove, odgovore je dalo još prvostupanjsko tijelo u svom djelomičnom rješenju u kojem se citira obavijest, podnesak Grada S., Službe za imovinsko-pravnu pripremu građevinskog zemljišta, evidenciju i upravljanje gradskom imovinom od 4. srpnja 2007., 29. svibnja 2008. te 6. studenog 2012. godine, kao i podnesak Fonda za naknadu oduzete imovine od 11. srpnja 2007. godine, podnesak Zagrebačkog holdinga od 11. srpnja 2012., iz kojih je utvrđeno da zainteresirane osobe nisu otkupile društvene stanove. Ukazuje se i na analizu upravnog suda u kojem je precizno konstatirano da se prednik zainteresiranih osoba, sada pok. I. F. uknjižio u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, na temelju kupoprodajnog ugovora od 16. lipnja 1944. godine na predmetnoj nekretnini, a da je osuđen navodno kaznenog djela počinjenog kasnije i to u razdoblju od prve polovine 1946. godine pa do 7. svibnja 1948. godine, iz čega je jasno da predmetnu nekretninu isti nije stekao niti mogao steći kaznenim djelom koje je počinio kasnije i zbog kojeg je bio osuđen. Svakako se ukazuje da je isti bio osuđen zbog minornog djela držanja zlatnine i strane valute, a činjenica je da danas, kao i već desetljećima skoro svaki građanin Republike Hrvatske drži kod sebe nešto strane valute, kao i zlatnine pa je apsurdno uopće se danas pozivati na takvo kazneno djelo, opravdavajući konfiskaciju, odnosno oduzimanje vlasništva. Predlaže odbiti žalbe kao neosnovane.

5. Tuženik se u svom očitovanju na žalbe poziva na obrazloženje rješenja koje je predmetom tužbe te se poziva na razloge iznesene u obrazloženju istoga, predlažući žalbe odbiti.

6. Žalbe tužitelja nisu osnovane.

7. Ispitujući presudu prvostupanjskog upravnog suda, u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud osporenu presudu smatra pravilnom i na zakonu osnovanom, te nalazi da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

8. Ovo iz razloga jer se, suprotno žalbenim navodima tužitelja, osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom ni po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavak 1. ZUS-a. Naime, citiranom presudom prvostupanjskog upravnog suda potvrđena je pravilnost stajališta tuženika prema kojem u konkretnom slučaju postoje zakonom propisani uvjeti za povrat u suvlasništvo predmetne nekretnine oznake č.z.gr. 1536/3 i č.z. 9714 z.ul. 8770 k.o. S. u pripadajućim suvlasničkim omjerima, koje nekretnine su konfiscirane pravomoćnom presudom Kotarskog suda u Splitu, broj: K-136/48 od 26. lipnja 1948. godine prijašnjem vlasniku I. (I.) F. pok. D. za ½ dijela cjeline.

1.

9. Naime, prema podacima spisa predmeta, a što proizlazi i iz obrazloženja osporavane presude prijašnji vlasnik I. F. je stekao u suvlasništvo zajedno sa M. J. na jednake dijelove predmetne nekretnine 16. lipnja 1944. godine na temelju kupoprodajnog ugovora (uknjiženo – z-483/44 k.o. S.) dok je kazneno djelo za koje se istog osuđuje citirano presudom Kotarskog suda u Splitu K-136/48 od 14. lipnja 1948. i presudom Okružnog suda u Splitu K-101/48 od 26. lipnja 1948. godine kazneno djelo počinjeno od polovine 1946. do 7. svibnja 1948. godine.

10. U konkretnom slučaju zatraženo je od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u skladu s člankom 4. Zakona o naknadi mišljenje koje je dostavljeno 17. srpnja 2012. godine kao i dopuna tog mišljenja 22. travnja 2014. Prvostupanjski upravni sud je u obrazloženju osporene presude citirao navedena mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u kojem stoji da presuda Kotarskog suda u Splitu od 14. lipnja 1948. i Okružnog suda u Splitu od 26. lipnja 1948. godine nije suprotna javnom poretku Republike Hrvatske jer je u svoje vrijeme kazneno djelo trgovina zlatnim novcem, stranom valutom i devizama iz članka 167. KZSFRJ bilo djelo kažnjivo po zakonu, međutim, da iz presude Okružnog suda u Splitu proizlazi da se prijašnjem vlasniku F. konfiscira osobni automobil i kancelarijski inventar s kasama pa ukoliko bi konfiskacija te imovine predstavljala protupravnu imovinsku korist ostvarenu trgovinom, zlatnim novcem i devizama, tada da presuda u tom dijelu nije protivna javnom poretku RH. Međutim, ukoliko je riječ o imovini imenovanog koju je stekao prije ili neovisno od izvršenja kaznenog djela u tom slučaju da je ta presuda protivna javnom poretku Republike Hrvatske i međunarodno priznatim načelima pravne države i demokratskog društva. Također iz dopune mišljenja od 17. srpnja 2012. godine proizlazi da pitanje primjene Zakona o naknadi u odnosu na javni poredak RH i međunarodno priznata načela pravne države i demokratskog društva se odnose na svaku konfisciranu imovinu u odnosu na presudu navedene u članku 4. stavak 3. citiranog Zakona, odnosno na sudske presude za kazneno djelo kojoj je izrečena kazna konfiskacije te imovine ili zaštitna mjera konfiskacije imovine.

11. Prema ocjeni ovog Suda pravilno prvostupanjski upravni sud zaključuje da je riječ o mišljenju koje je dato za potrebe konkretnog upravnog postupka pokrenutog po zahtjevu za naknadu oduzete imovine koja je oduzeta konfiskacijom prijašnjem vlasniku u odnosu na oduzete nekretnine a ne osobni automobil i kancelarijski inventar s kasama s obzirom da ta imovina nije predmet ove upravne stvari.

12. Kako je u upravnom postupku i sporu utvrđeno da je predmetnu imovinu prijašnji vlasnik stekao kupoprodajom iz 1944. godine, dakle prije počinjenja kaznenog djela i donošenja presuda u razdoblju od 1946. do 1948., to je i prema ocjeni ovog Suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o imovini koju je prijašnji vlasnik stekao prije ili neovisno o izvršenju kaznenog djela pa je stoga presuda protivna javnom poretku RH i međunarodno priznatim načelima pravne države i demokratskog sustava.

13. Nadalje, iz spisu priloženog ugovora o prijenosu prava korištenja i upravljanja objekata u R. ulici br. 13 u S. od 19. siječnja 1979. godine proizlazi da je Općina S. prenijela pravo korištenja i upravljanja na Ekonomski fakultet u S., čest.zem. 9714 i čest.gr. 1536/1, 1536/2 i to na način da je precizno i točno odredila u čemu se sastoji to pravo korištenja i upravljanja time da je sva ostala prava koja proizlaze iz prava korištenja kao vlasničkog prava zadržala upravo Općina S.. Pa prema tome proizlazi da predmetna nekretnina nije dana na trajno pravo korištenja u skladu s tada važećim propisima, pa je stoga i prema ustaljenoj upravnosudskoj praksi imovina u društvenom vlasništvu postala vlasništvo pravne osobe samo ako se radi o imovini na kojoj je ta pravna osoba stekla trajno pravo korištenja sukladno tada važećim propisima, a kasnije iz društvenog vlasništva na temelju posebnog propisa bila prenesena u vlasništvo te pravne osobe, o čemu se ovdje međutim ne radi imajući u vidu sadržaj naprijed citiranog ugovora iz 1979. godine. O navedenom prijepisu i ugovoru od 19. siječnja 1979. godine ovaj Sud je već iskazao identično mišljenje u svojoj presudi poslovni broj: Usž-1583/18 od 5. prosinca 2018. godine na koju se u obrazloženju osporene presude pozvao i prvostupanjski upravni sud koji postupak se vodio radi povrata ½ iste predmetne nekretnine zakonskim nasljednicima prijašnjeg vlasnika M. J., pok. M. oduzeta istom na temelju konfiskacije. S obzirom na sve navedeno i utvrđeno, prigovori tužitelja izneseni u žalbi nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, o kojim prigovorima se očitovao prvostupanjski sud u obrazloženju osporene presude a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

14. Trebalo je stoga pozivom na odredbu članka 74. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 14. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner