Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž R-265/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu pojedincu toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz G., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik iz Odvjetničkog društva R. i kolege j.t.d., Z., Pisarnica u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-824/17-27 od 19. listopada 2020., dana 14. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja S. B. iz G. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-824/17-27 od 19. listopada 2020. u dijelu pod točkama 3. i 4. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr- 824/17-27 od 19. listopada 2020. u dijelu pod točkom 5. izreke te se:

- odbija zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan i

- nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju S. B. iz G. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.812,50 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. listopada 2020. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena u roku 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja S. B. iz G. za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom, za stražarenje i požarnu dužnost 928.66 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa na način pobliže određen izrekom te presude (točka 1. izreke), naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime razlike plaće za godišnji odmor 1.154,09 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa na način pobliže određen izrekom te presude (točka 2. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim iznosima bruto plaće (točka 3. izreke), odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.314,13 kn kao neosnovan (točka 4. izreke) i naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.275,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2020., do isplate (točka 5. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama 3. do 5. izreke žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći s osnova prekovremenog rada i ostalih dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe za dane provedene na terenu te isplata naknade za stražarsku i požarnu dužnost sve sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka s pripadajućim kamatama sve ovo u smislu Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj: 118/09, i 118/12,), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. broj: 118/09., u daljnjem tekstu: Pravilnik /09), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. broj: 73/13., 75/15. i 50/16., u daljnjem tekstu: ZSOS/13), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj: 33/14., 41/14., 53/14., 114/14. i 72/15., u daljem tekstu: Pravilnik/14), Odluke o rasporedu radnog vremena (Nar. nov. broj: 66/14., 23/15. i 84/15., u daljnjem tekstu: Odluka/14), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj 140/02. i 68/11., u daljnjem tekstu Pravilnik/02), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj 54/14., u daljnjem tekstu Pravilnik/14), Pravilnika o naknadama troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji (Nar. nov. broj 141/04. i 22/05.), zajedno sa zateznim kamatama radi kašnjenja u isplati temeljem čl. 84. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09., 6/11., 82/12. , 88/12. i 73/13. u daljnjem tekstu: ZR/09) i čl. 92. Zakona o radu (Nar. nov. broj: 93/14. i 127/17., u daljnjem tekstu: ZR/14) u svezi s čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) te za naknadu parničnog troška temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu: Tarife).

5. U ovoj žalbenoj fazi među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio pripadnik hrvatske vojske i da je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, da je bio na straži i vršio požarnu dužnost.

6. Isto tako nije sporno da je, uvažavajući zahtjev tužitelja za obračunom prekovremenih sati na terenu, vještak napravio varijantu I. nalaza prema kojoj tužitelj u utuženom periodu ostvaruje razliku bruto plaće koja je nastala zbog obračuna prekovremenih sati ukoliko se ne uzimaju u obzir slobodni dani korišteni po toj osnovi, te u varijanti II., u kojoj se u obzir uzimaju po tužitelju iskorišteni slobodni dani za prekovremene sate to sve po mjesecima kako je navedeno u nalazu i mišljenju vještaka.

7. Na temelju toga, i pozivom na uvodno navedene propise (osim onih koji se odnose na troškove postupka), sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu prema varijanti drugoj nalaza i mišljenja, dakle uz uzimanje u obzir slobodnih dana koji su tužitelju za prekovremeni rad odobreni, koje je iskoristio, a o čemu je ovisila i odluka o naknadi plaće za godišnji odmor, zbog čega sudi kao pod točkama 1. i 2. izreke, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan, dijelom zbog osnovanog prigovora zastare, a dijelom jer je glede visine tužbeni zahtjev postavljen prema varijanti izračuna vještaka koju sud prvoga stupnja ne prihvaća.

8. Ispitujući pravilnost i zakonitost takve odluke u žalbom pobijanom dijelu ovaj je sud neosnovanim ocijenio pozivanje tužitelja na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Pema shvaćanju ovoga suda pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati u smislu te zakonske norme.

9. Isto tako, ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni ostale povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

10. Žalbeni razlog iz čl. čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP ovaj sud nije razmatrao jer se radi o sporu male vrijednosti u kojem se stranka presudu ne može pobijati pozivom na taj žalbeni razlog (čl. 467. st. 1. ZPP).

11. Stoga na navode žalbe valja reći da kada iz evidencija o radnom vremenu koje prileže u spisu, jasno i decidirano proizlazi da su tužitelju upisani slobodni dani pod oznakom „Sd“ i to nakon straže, dežurstva i prekovremenog rada te je svaka navedena mjesečna Evidencija o radnom vremenu potpisana po tužitelju i poručniku kao ovlaštenoj osobi koja odlučuje o potrebama rada, uz što iz navoda tužitelja ne proizlazi da je ostvarene slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih prekovremenih sati rada, valjalo je, kako to pravilno sud prvoga stupnja i čini, prihvatiti varijantu knjigovodstvenog vještačenja u kojoj su ostvareni prekovremeni sati rada umanjeni za korištene slobodne dane (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 4029/2019-2 od 26. siječnja 2021.).

12. Nadalje, odredbom čl. 131. st. 4. ZR/09, odnosno odredbom čl. 135. st. 4. ZR/14, propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09, odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, kako je tuženica tijekom postupka na pravno relevantan način dokazala da su slobodni dani, koje je tužitelj iskoristio, u vezi s odrađenim prekovremenim radom, a kako proizlazi iz dnevnih evidencija radnog vremena gdje je točno razvidno da tužitelj nije radio za vrijeme priznatog slobodnog dana na temelju prekovremenog rada ili dežurstva, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti varijantu 2 nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u kojoj je naknada za prekovremeni rad i ostalo umanjena s osnova korištenja slobodnih dana, jer tužitelj nije pružio suprotne dokaze odnosno da je takve slobodne dane koristio po drugoj osnovi od ostvarenog prekovremenog rada.

13. Dakle, stečeno uvjerenje prvostupanjskog suda je opravdano uvjerljivim i logičnim razlozima, koji svaki za sebe i u svojoj ukupnost jest osnova za zaključak da tužbeni zahtjev nije osnovan u žalbom osporenom dijelu, neovisno o činjenici što nisu izdavani nalozi o korištenju slobodnih dana. Shodno tome, u skladu s propisima na koje se sud prvoga stupnja pozvao, pravilno je tužitelju priznata i naknada za godišnji odmor u iznosu dosuđenom pobijanom presudom.

14. Odnosno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.314,13 kn bruto kao pod točkom 4. izreke.

15. Odluka pod točkom 3. izreke ispitana je u smislu čl. 365. st. 2. ZPP te je ocijenjena pravilnom i zakonitom u smislu propisa i unutar razloga na koje se pozvao i sud prvoga stupnja.

16. Shodno tome odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

17. Glede odluke o troškovima postupka i uspjeha stranaka na navode žalbe valja odgovoriti da je točno da je tužitelj u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 8. rujna 2019. postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu 6.483,kn (s osnova prekovremenih sati, dodataka za rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanima, u smjenama, za dežurstvo i požarnu stražu) i 1.913,42 kn bruto sa zateznim kamatama na ime naknade plaće za godišnji odmor, a ako sud taj zahtjev ocijeni neosnovanim da potražuje isplatu 928,66 kn i 1.590,31 kn s pripadajućim zateznim kamatama (po prethodno navedenim osnovama). Međutim, suprotno shvaćanju suda prvoga stupnja time tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev iz čl. 188. st. 2. ZPP. Naprotiv, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a jer ne može biti riječ o eventualnoj kumulaciji kada se tzv. eventualno kumulirani zahtjev odnosi na dio ukupnog zahtjeva koji glasi na isplatu.

18. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno odredio vrijednost predmeta spora promatrajući tužbeni zahtjev tužitelja kao zahtjev na isplatu iznos od ukupno 8.396,88 kn (zbroj 6.483,kn i 1.913,42 kn). Međutim, pogrešno je sud izračunao uspjeh stranaka u postupku što je rezultiralo pogrešnom primjenom prava u tom dijelu. Ovo jer sud uopće nije u obzir uzeo uspjeh stranaka glede osnove zahtjeva na što tužitelj pravilno ukazuje navodima žalbe.

19. Naime, uspjeh tužitelja glede osnove iznosi 100%, a glede visine 40%, dok uspjeh tuženice glede osnove iznosi 0%, a glede visine 60%. što daje uspjeh tužitelja od 70% i uspjehe tuženice od 30%, pa kada se od većeg uspjeha oduzme manji dolazi se do konačnog uspjeha tužitelja u ovom postupku od 40%

20. Imajući na umu rečeno primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. dalje142/12., 103/14., 118/14., 107/15.: Tarifa) tužitelju je, a ne tuženici, valjalo priznati parnični trošak i to trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 kn (Tbr. 7/1. Tarife), trošak sastava podneska od 23. listopada 2017., 14. lipnja 2019., 23. prosinca 2019., 9. ožujka 2020., za svaki po 100,00 kn (Tbr. 8/1. Tarife), trošak sastava podneska od 8. rujna 2020. u iznosu od 50,00 kn (Tbr. 873. tarife) te trošak zastupanja na ročištima od 11. prosinca 2017. i 29. rujna 2020. za svako u iznosu od 50,00 kn (Tbr. 9/1. Tarife) ili ukupno 650,00 kn što uvećano za PDV iznosi 812,50 kn. 21. Uz navedeni trošak tužitelju je priznat materijalni trošak predujma za vještačenje i dopunu vještačenja u cijelom iznosu od 4.000,00 kn (3.500,00 kn + 500,00 kn).

22. Zbog rečenog je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude (čl. 373. točka 3. ZPP).

23. Tužitelj je sa žalbom uspio samo glede dijela sporednog zahtjeva pa mu trošak žalbe nije priznat (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 14. srpnja 2022.

Sudac:

Jadranka Matić, v.r.