Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 49 Gž R-1231/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vlasti Horvat- Mataić, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. P. iz Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica N. Đ. T., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. k. d.o.o., sa sjedištem u S. K. Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u Z.², radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: Pr-83/2015-72 od 17. svibnja 2019., dana 14. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: Pr-83/2015-72 od 17. svibnja 2019. u dijelu pod toč. II. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: Pr-83/2015-72 od 17. svibnja 2019. u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16,62 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje teku od 29. svibnja 2015. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj: Pr-83/2015- 72 od 17. svibnja 2019. u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.988,90 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama koje

- na iznos od 1.687,50 eura teku od 16. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.773,00 eura teku od 16. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.528,40 eura teku od 16. studenog 2014. pa do isplate, te u dijelu pod toč. III. i IV. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku D. K. d.o.o., S. K. Z., OIB… da isplati tužitelju B. P. iz Z., OIB 42330651859 iznos od 6.005,52 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 16,62 eura od 29.05.2015. do isplate

- na iznos od 1.687,50 eura od 16.08.2013. do isplate

- na iznos od 1.773,00 eura od 16.06.2014. do isplate

- na iznos od 2.528,40 eura od 16.11.2014. do isplate,

po stopi do 31.srpnja 2015.g. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu:

- iznosa od 27.402,38 kuna sa zateznom kamatom tekućom od utuženja do isplate,

- iznosa od 4.461,68 eura protuvrijednost u kunama po prodajnom tečaju HNB na dan isplate sa zateznom kamatom tekućom od utuženja do isplate,

- zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.687,50 eura za razdoblje od 20.7.2013. do 15.8.2013., na dosuđeni iznos iznos 1.773,00 eura za razdoblje od 23.05.2014. do 15.06.2014. i na dosuđeni iznos od 2.528,40 eura za razdoblje od 10.10.2014. do 15.11.2014..

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 19.375,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2019.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 17.625,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2019.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

3. Protiv navedene presude i tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. ZPP s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da ukine presudu i predmet vratu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Tuženik u žalbi upire da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. ZPP jer nije odlučio o preinaci tužbe u pogledu postavljenog zahtjeva tužitelja za isplatu neisplaćenih, a odrađenih prekovremenih sati. Sud prvog stupnja pogrešno je ocijenio da se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje odredba čl. 191. st. 3. ZPP u kojoj je propisano da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen jer je ocijenio da je tužitelj ističući zahtjev za isplatu prekovremenih sati dopunio svoje navode iz tužbe.

8. Međutim, valja ukazati da tužitelj kada postavlja zahtjev za isplatu prekovremenih sati, a koju isplatu nije zatražio u tužbi, ističe posve nove činjenice koje imaju uporište i u dodatnoj pravnoj osnovi. Dakle, tužitelj je preinačio tužbu jer je promijenio istovjetnost zahtjeva, a da nije riječ samo o dopuni navoda iz tužbe proizlazi i iz činjenice da je tužitelj morao u postupku dodatno dokazati da je prekovremeno radio. Tako je te nove činjenice dokazivao iskazima svjedoka, iz kojih iskaza je sud utvrdio da je tužitelj prekovremeno radio za vrijeme rada u Nj.. Također, vještak je načinio dodatan izračun neisplaćenih sati prekovremenog rada, a što isto tako upućuje da se ne radi samo o dopuni navoda iz tužbe jer je prilikom izračuna uzimao u obzir posve druge činjenice od onih koje su prvotno iznijete u tužbi. Prema tome, uzimajući u obzir sve navedeno, a budući da sud prvog stupnja nije donio odluku o preinaci tužbe, počinio je navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

9. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP odlučiti kao pod toč. I. ovog rješenja.

10. U pogledu prigovora tužitelja da je sud počinio bitno povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 299. st. 1. ZPP valja reći da je upravo tužitelj u tužbi predložio da se od tuženika pribavi dokumentacija, temeljem koje je i načinjen nalaz i mišljenje vještaka. Prema tome, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 299. st. 2. ZPP.

11. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 27.402,38 kn s osnove neisplaćenog dijela plaće za vrijeme redovitog rada, iznos od 4.478,30 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s osnove neisplaćenih dnevnica te iznos od 5.988,90 eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s osnove prekovremenih sati.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlenik tuženika, te da je po nalogu tuženika radio na terenu u Njemačkoj u razdoblju od 13. svibnja 2013. do 19. srpnja 2013., te od 17.ožujka 2014. do 22. svibnja 2014. i od 4. kolovoza 2014. do 9. listopada 2014.

13. Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio:

- da su stranke sklopile ugovor o radu u Republici Hrvatskoj, te da je ugovorom o radu bilo ugovoreno da će tužitelj rad obavljati u sjedištu tuženika u S. K. Z., a po potrebi raditi i na terenu izvan sjedišta poduzeća,

- da je između tuženika kao prodavatelja i D. C. iz SR Nj., kao kupca, sklopljen ugovor čiji je predmet prodaja kontejnera koje proizvodi tuženik, te montaža i popravak kontejnerskih objekata koje je tuženik kao prodavatelj dostavio kupcu u Nj., te je tim ugovorom ugovoreno da će poslove montiranja i popravka kontejnera izvoditi radnici tuženika. Tim ugovorom tuženik se obvezao poslati kupcu u Nj. montere, a kupac se obvezao da montere tuženika neće koristiti za ostale poslove osim onih koji su dogovoreni između prodavatelja i kupca, te je dogovoreno da je usluga montaže prodavatelja sastavni dio cijene dostave kontejnerskih objekata koja je dogovorena između kupca i prodavatelja,

- da je tužitelj upućen na teren u Nj. radi izvođenja poslova montiranja kontejnera za njemačkog kupca,

- da zakonom nije propisana visina dnevnice za privatne poslodavce već je Odlukom Vlade RH propisana samo visina dnevnice za korisnike državnog proračuna, te je određena neoporeziva svota dnevnice, koja je u spornom razdoblju za SR Nj. iznosila 70 eura po danu,

- da je tuženik u razdoblju do 1. srpnja 2014. tuženik utvrdio visinu dnevnice za službena putovanja u inozemstvo u rasponu od 42 do 45 eura, ovisno o udaljenosti na kojoj se posao obavlja te tekućim životnim troškovima i promjeni zakonskih propisa, a od 1. srpnja 2014. utvrdio je dnevnicu u rasponu od 55 do 58 eura po danu,

- da je tuženik za prvi boravak u inozemstvu pod 13. svibnja 2013. do 19.srpnja 2013. tužitelju isplatio ukupno 2.997,64 eura, odnosno iznos od 44,08 eura po danu,

- da je tuženik za drugi boravak u inozemstvu od 17. ožujka 2014. do 22. svibnja 2014. tužitelju isplatio 2.871,73 eura, odnosno 42,86 eura, po danu kako je to navedeno na putnim računima, dakle i u tom razdoblju tužitelju,

- da je tuženik za treći boravak tužitelja u inozemstvu od 4. kolovoza 2014. do 9. listopada 2014. tužitelju isplatio 3.792,33 eura, odnosno 56,60 eura po danu, dok je na putnim računima navedeno da mu isplaćeno 56,85 eura po danu, odnosno isplaćeno mu je 16,62 eura manje u odnosu na iznose navedene na putnim računima,

- da je tužitelj sklopio ugovor o radu u Hrvatskoj gdje je rad uglavnom i obavljao te je povremeno bio upućivan na teren u Njemačku gdje je i dalje radio posao za svog poslodavca, te mu je tuženik osigurao smještaj i prijevoz, dok mu je za ostale materijalne troškove isplaćivao dnevnicu,

- da je tužitelj u Nj. obavljao posao za svog poslodavca, koji je prema ugovoru sklopljenom s njemačkim partnerom bio dužan kontejnere i montirati, dakle radilo se o poslu koji predstavlja jednu cjelinu s poslom koji je tužitelj radio u Hrvatskoj, jer je u Hrvatskoj kontejnere izrađivao, a u Nj. je posao dovršio montiranjem kontejnera,

- da je tužitelj radio sve dane u tjednu, pa tako i nedjeljom, s tim da je u tjednu radio ukupno 12 sati dnevno, a u nedjelju 11 sati,

- da je tužitelj za vrijeme prvog boravka u Nj. imao ostvarenih 375 prekovremenih sati, u drugom razdoblju imao je odrađena ukupno 394 prekovremena sata, te u trećem 301 prekovremeni sat.

14. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je zaključio da tužitelj nema pravo na razliku između plaće radnika u Nj. i isplaćene plaće u Hrvatskoj, odnosno tužitelj za prva dva boravka u Njemačkoj nema pravo na razliku u satnici do 4,50 eura, a za treći boravak do 8,40 eura, za redovan rad.

15. Isto tako, sud prvog stupnja zaključio je da za sate prekovremenog rada tužitelju pripada iznos od 4,50 eura po satu, a što je manje od satnice njemačkog građevinskog radnika u tom periodu za redovni rad (koja je prema podacima Saveznog ministarstva rada SRNJ iznosila 11,05 eura), pa je tužitelju za odrađenih 375 sati prekovremenih u periodu od 13. svibnja 2013. do 19. srpnja 2013. dužan platiti 1.687,50 eura. U drugom razdoblju rada na terenu u Nj. od 17.3 ožujka 2014. do 22. svibnja 2014. tužitelj je odradio ukupno 394 prekovremena sata, pa mu je tuženik za taj prekovremeni rad dužan platiti ukupan iznos od 1.773,00 eura. Nadalje, za vrijeme trećeg boravka tužitelja u Nj., sud prvo Republika Hrvatska je bila u Europskoj uniji pa stoga sud zaključuje da je ugovorena satnica za prekovremeni rad u tom razdoblju bila 8,50 eura po satu, (što je i dalje manje od minimalne satnice za redovni rad građevinskog radnika u Njemačkoj), pa mu je za odrađeni 301 prekovremeni sat valjalo dosuditi 2.548,40 eura.

16. Sud prvog stupnja također zaključuje da tužitelju s osnove traženih dnevnica pripada daljnji iznos od 16,62 eura.

17. U pogledu prigovora tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno tumačio i primijenio Direktivu 96/71/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (u daljnjem tekstu: Direktiva 96/71 EZ), valja ukazati sljedeće.

18. Republika Hrvatska je članica Europske Unije od 1. srpnja 2013. Direktiva je zakonodavni akt s općom primjenom u svim državama članicama Europske Unije te je prije svega obvezujuća za države članice u pogledu ciljeva koje treba ostvariti. Dakle, države članice imaju slobodu izbora oblika i metoda postizanja ciljeva koje je određena direktiva postavila, ali ista mora biti implementirana u nacionalno zakonodavstvo. Direktiva stvara prava i obveze tek nakon implementacije te u načelu nije direktno primjenjiva, dakle direktive ne proizvode prava i obveze samim građanima Europske Unije, već isključivo njihovim državama članicama te su za njih obvezujuće u pogledu ciljeva koje treba ostvariti.

19. Uzimajući u obzir navedeno, valjalo je provjeriti je li Direktiva 96/71/EZ implementirana u hrvatsko zakonodavstvo. Iz čl. 2. Zakona o upućivanju radnika u Republiku Hrvatsku i prekograničnoj provedbi odluka o novčanoj kazni (Narodne novine 128/20) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. razvidno je da je tek tim zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta direktiva Direktiva 96/71 EZ. Slijednom navedenog, budući da je u konkretnoj pravnoj stvari utuženo razdoblje od 2013. do 2015. godine, predmetni zakon u koji je prenesena ta direktiva se ne može primijeniti.

20. U pogledu pitanja imaju li direktive izravan učinak, vodeći se činjenicom da je europsko pravo nadređeno nacionalnom pravu, valja reći da se Sud Europske Unije kroz svoju praksu izjasnio da postoje situacije u kojima postoji obveza izravne primjene normi prava Europske Unije. Izravan učinak direktiva koje nisu implementirane u nacionalno zakonodavstvo postoji u situaciji kada su norme Europske Unije jasne, precizne i bezuvjetne, pa su izravno primjenjive od strane različitih tijela u državama članicama, uključujući sudove. Izravni učinak također znači da takve norme stvaraju izravno subjektivna prava za pojedince kojima su nacionalni sudovi obvezni pružiti zaštitu.

21. Međutim, razlikuje se izravni učinak direktiva u vertikalnim i horizontalnim odnosima. Sudska praksa Suda Europske Unije je uspostavila pravilo po kojem direktive mogu imati mogu imati izravni učinak u vertikalnim, ali ne i u horizontalnim odnosima (152/84 Marshall; C-91/92 Faccini Dori). To znači da direktive koje nisu pravovremeno implementirane u nacionalno zakonodavstvo i tada stvaraju obveze za države, ali ne i izravno za pojedince, pa se pojedinac kojem je direktiva namjeravala dodijeliti pravo ne može pozivati na istu protiv drugog pojedinca, već isključivo u odnosu na državu.

22. Uzimajući u obzir da Direktiva 96/71 EZ u utuženom razdoblju nije bila implementirana u hrvatsko zakonodavstvo te da ista nema izravni učinak u odnosu na ovdje tuženika, tužitelju pripadaju samo ona prava koja proizlaze iz tada važećeg hrvatskog zakonodavstva, pored onih prava i obveza koji proizlaze iz ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika.

23. U odnosu na prigovore da je sud prvog stupnja trebao primijeniti Direktivu 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu valja reći da je ista implementirana u hrvatsko zakonodavstvo Zakonom o pružanju usluga u turizmu (Narodne novine 130/17) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018., a što proizlazi iz čl. 2. istog zakona te se ranije navedeno u pogledu učinaka direktiva također odnosi i na ovu Direktivu 2006/123/EZ.

24. Prigovori da se na konkretan slučaj primjenjuje Direktiva Komisije 2003/78/EZ od 11. kolovoza 2003. o utvrđivanju metoda uzorkovanja i metoda analize za službenu kontrolu razina patulina u hrani (Tekst značajan za EGP), pored objašnjenja u pogledu učinaka direktive, valja reći da iz imena direktive jasno proizlazi da sve i da je implementirana u hrvatsko zakonodavstvo, ne odnosi se na predmet spora.

25. Prema tome, sud prvog stupnja pravilno je odbio zahtjev tužitelja za isplatu koji se odnosi na redoviti rad po cijeni sata rada njemačkog radnika na istim poslovima jer tužitelju pripada ona satnica koja proizlazi iz njegovog ugovora o radu koji je sklopio sa tuženikom.

26. U pogledu naknade za dnevnice, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da se Odluka o visini dnevnice za službeno putovanje u inozemstvo za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna (Narodne novine 8/06) ne primjenjuje na tuženika, pa prema tome tužiteljev zahtjev za isplatu dnevnica u visini od 70 eura nije osnovan.

27. Tuženik u žalbi navodi da bi tužitelju trebala pripasti dnevnica umanjena za troškove prijevoza, a što je posve nova činjenica jer je tijekom postupka tvrdio da su dnevnice isplaćene sukladno Pravilniku tuženika koji takvo umanjenje ne propisuje. Sukladno čl. 352. ZPP u žalbenom postupku se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, stoga ovi navodi nisu uzeti u obzir.

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. ZPP odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

29. Budući da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

30. Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

31. U ponovnom suđenju, sud prvog stupnja će, u smislu naprijed navedenoga, odlučiti je li preinaka tužbe dopuštena, te će valjanom primjenom materijalnog prava odlučiti o zahtjevu tužitelja, vodeći računa o shvaćanju izraženom u ovoj odluci.

U Zagrebu 14. srpnja 2022.

Sutkinja:

Vlasta Horvat-Mataić, v.r.