Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-1270/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice L. T., OIB:… iz U. U., Č., zastupane po punomoćniku N. B., odvjetniku u U. U., protiv tuženika t.d. K. H. k.d., OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. & P., iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv međupresude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: 9 Pr- 538/2021-9 od 15. srpnja 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje međupresuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, poslovni broj: 9 Pr- 538/2021-9 od 15. srpnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud dana 15. srpnja 2021. donio međupresudu slijedećeg sadržaja:

„I. Utvrđuje se da je tuženik odgovoran za naknadu štete nastale tužiteljici iz štetnog događaja od 09. kolovoza 2018.

II. Do pravomoćnosti ove međupresude zastat će se s raspravljanjem o iznosu tužbenih zahtjeva.

III. Odluka o troškovima ostavlja se za kasniju presudu.“

2. Protiv navedene međupresude tuženik je podnio žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19. dalje ZPP). Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu međupresudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine međupresudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest razmatranje postojanja osnova tužbenog zahtjev tužiteljice kao radnice za naknadom neimovinske i imovinske štete koju da je pretrpjela kao posljedicu ozljeđivanja na radu dana 9. kolovoza 2018., a koju naknadu štete potražuje od tuženika kao svog poslodavca.

6. Naime prvostupanjski je sud na temelju odredbe članka 330. stavak 1. ZPP- a donio međupresudu sadržaja kako je već navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske presude. Ovom je odredbom propisano da u slučaju kada je tuženik osporio i osnovu tužbenog zahtjeva i iznos tužbenog zahtjeva (predmetni slučaj), a u pogledu osnova je stvar sazrela za donošenje odluke, sud može iz razloga svrsishodnosti donijeti najprije presudu samo o osnovi tužbenog zahtjeva (međupresuda). Odredbom stavka 2. istog članka je određeno kako do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.

7. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući pobijanu međupresudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a na koju se povredu tuženik u žalbi izrijekom poziva.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio kako je u vrijeme nastanka štetnog događaja 9. kolovoza 2018. tužiteljica bila zaposlena kod tuženika kao poslodavca na temelju ugovora o radu. Također je utvrđeno kako je u navedeno vrijeme tužiteljica obavljala poslove radnog mjesta : „radnik – svježa roba“ i to baš u poslovnoj jedinici tuženika u U. u poslovnom području „prodaja“. Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio kako je do predmetne nesreće na radu došlo na način da je na tužiteljicu pala i pogodila je u glavu napa koja je bila pričvršćena iznad roštilja gdje je tužiteljica obavljala radne zadatke. Prvostupanjski je sud utvrdio i to kako je uslijed pada nape tužiteljica pretrpjela tjelesne ozljede, a da je upravo u uzročno – posljedičnoj vezi sa ozljedama bila na bolovanju do 20. rujna 2019. Konačno, prvostupanjski je sud utvrdio činjenicu kako je nakon nesreće na radu izvršeno ispitivanje tužiteljice na prisutnost alkohola, te da je alko test bio negativan (tužiteljica nije bila pod utjecajem alkohola).

9. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Uostalom, a što je posebno za naglasiti, tuženik niti se spori postojanje navedenih i utvrđenih činjenica, a u svakom slučaju tuženik ih nikakvim konkretnim žalbenim navodima ne osporava.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud u pobijanoj međupresudi u bitnome zaključuje kako je tuženik kao poslodavac odgovoran za nastalu štetu tužiteljici, pri čemu se pozvao na odredbe članka 111 Zakona o radu („Narodne novine“ br: 93/14. i 127/17. i 98/19. dalje ZR) i odredbe članka 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14., 118/14.,154/14., 94/18. i 96/18., dalje ZZR). Nadalje, prvostupanjski je sud u obrazloženju međupresude naveo i to kako do štetnog događaja nije došlo ni zbog grube nepažnje ili namjere tužiteljice, a sporni događaj da se ne može smatrati ni višom silom u smislu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. , 29/18. i 126/21. dalje ZOO).

11. Tuženik u žalbi, kao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju međupresude, tvrdi kako nije odgovoran za nastanak štetnog događaja tužiteljici, ovo stoga što da je za nastanak štetnog događaja i nastalu štetu tužiteljici odgovorna E. K. S. d.o.o. Naime da je ova tvrtka po nalogu tuženika obavljala poslove na održavanju sustava ventilacije kuhinjskih napa za tuženika, pa tako i na predmetnoj napi koja je pala na glavu tužiteljici i ozlijedila je. Konkretno, prema tvrdnjama tuženika, do štetnog događaja da je došlo upravo stoga što filter na predmetnoj kuhinjskoj napi nije bio pravilno postavljen, a što da je propust E. K. S. d.o.o., a ne tuženika. U svakom slučaju, tuženik u žalbi smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te stoga pogrešno zaključio kako je tuženik odgovoran nastanak štetnog događaja i nastalu štetu tužiteljici.

12. Nakon razmatranja žalbe, međupresude te dokazne građe koja se nalazi u spisu potrebno je reći slijedeće.

13. Odredbom članka 25. stavak 1. ZZR-a, propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

14. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. ZR-a. Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

15. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a i podredno pod pretpostavkama iz odredbe članka 1067. ZOO-a. Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Iz sadržaja odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti u tri slučaja i to: a) ako je šteta nastala zbog više sile, b) ako je riječ o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika i c) ako je šteta nastala namjerom ili nepažnjom treće osobe, na što poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Poslodavac se neće moći pozivati na ekskulpacijske razloge ako je šteta posljedica obične nepažnje radnika ili treće osobe.

16. Slijedom navedenog tuženik - poslodavac u predmetnom slučaju odgovara za štetu tužiteljici – radnici po kriteriju objektivne odgovornosti na temelju odredbe članka 111. stavak 1. ZR-a, u svezi sa odredbom članka 25. stavak 1. ZZR-a.

17. Ovdje je za napomenuti da budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis, pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti u konkretnom slučaju mora se prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa, a tek podredno, zbog primjene načela lex specialis derogat legi generali, primjenjivati će se odredbe članka 1067. ZOO-a kao opći propis.

18. ZR, kao ni ZOO ne daju definiciju krajnje, grube nepažnje. U sudskoj se praksi i pravnoj znanosti nepažnja određuje ponajprije po objektivnim kriterijima. Krajnjom nepažnjom (nemarnošću) smatra se ponašanje subjekta (štetnika) koje ne udovoljava ni najnižem standardu, a to je pažnja prosječnog čovjeka.

19. Zakonom (članak 25. stavak 1. ZZR-a) propisana odgovornost poslodavca za štetu koju pretrpi radnik na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost) znači da postoji oboriva pretpostavka (presumpcija) poslodavčeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnoga leži na poslodavcu. U ovom postupku poslodavac (tuženik) nije dokazao da je do štetnog događaja došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom radnice (tužiteljice) ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. U konkretnom slučaju ne može biti govora o tome da postoji bilo kakva odgovornosti tužiteljice za štetni događaj, a svakako ne odgovornost koja bi se mogla podvesti pod krajnju nepažnju ili namjeru tužiteljice.

20. U svezi žalbenog navoda tuženika kako je štetni događaj posljedica više sile za reći je slijedeće. Zaista, odredbom članka 25. stavak 2. ZZR-a, kao jedan od razloga oslobađanja poslodavca od odgovornosti (u cijelosti ili djelomično), navedena je i viša sila. Da bi neki događaj imao pravno obilježje više sile, potrebno je, uz ostalo, da je nepredvidiv i izvanredan. No, nepravilno servisirana napa, na način da je ista pala na glavu tužiteljici nije takav nepredvidljiv i neuklonjiv događaj (viša sila) da bi poslodavca oslobodila njegove objektivne odštetne odgovornosti.

21. Konačno, ni žalbeni razlog da bi za nastanak štetnog događaja bila odgovorna treća osoba tj. E. K. S d.o.o., koju je angažirao poslodavac radi održavanja sustava ventilacijskih napa nije osnovan. Naime do štetnog događaja je došlo za vrijeme radnog vremena, u prostoriji poslodavca, i ono što je posebno za istaknuti za vrijeme procesa rada, a neispravna napa dio je rizika posla za što radniku odgovara poslodavac.

22. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tuženik kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a., to je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku međupresudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 14. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.