Poslovni broj Gž R-223/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku G. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ć. Ć., J. & B. j.t.d. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 14 Pr- 3720/2018-88 od 1. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 14 Pr-3720/2018-88 od 1. prosinca 2021. u točki I, stavku prvom izreke i sudi:

Utvrđuje se da Odluka tuženika R. d.o.o. o redovitom otkazu ugovora o radu od 25. kolovoza 2010. kojom se otkazuje ugovor o radu zaključen 28. veljače 2001. između tužitelja I. D. i tuženika R. d.o.o. nije dopuštena i da radni odnos tužitelju nije prestao.

r i j e š i o  j e

Ukida se citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom odbijajućem dijelu točke I. izreke, te u točkama II i III izreke, i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O troškovima postupka nastalim u povodu pravnoga lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio utvrđenje da Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 25. kolovoza 2010. kojom se otkazuje ugovor o radu zaključen 28. veljače 2001. između tužitelja I. D. i tuženika R. d.o.o. nije dopuštena i da radni odnos tužitelju nije prestao, da se navedeni ugovor o radu zaključen 28. veljače 2001. raskida i utvrđuje dan donošenja prvostupanjske presude kao dan prestanka radnog odnosa, da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju na ime bruto plaće iznos od 682.112,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 39.366,43 kn sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da se tuženika obveže na naknadu parničnog troška tužitelju, pobliže navedeno točkom I izreke citirane presude.

Točkom II izreke tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn, dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška preko iznosa od 5.000,00 kn.

Protiv citirane presude žale se obje stranke.

Tužitelj presudu pobija u točkama I i II izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati, uz obvezu tuženika na naknadu troška parničnog postupka.

Tuženik presudu pobija u točki III izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se odbijajući dio odluke o parničnom trošku preinači i tužitelja obveže na naknadu troška žalbenog postupka.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe su osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu od 25. kolovoza 2010., sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude, nalaganje tuženiku da tužitelju na ime bruto plaće isplati novčani iznos od 682.112,29 kn s kamatama, na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplati iznos od 39.366,43 kn s kamatama i troškove postupka.

U provedenom je postupku utvrđeno;

-da je tužitelj bio zaposlenik tuženika na temelju ugovora o radu od 28. rujna 2001. na neodređeno vrijeme, počev od 1. listopada 2001., na radnom mjestu glazbenog urednika;

-da je tuženik 25. kolovoza 2010. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja, koju odluku je tužitelj primio 26. kolovoza 2010., te 7. rujna 2010. podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik primio 8. rujna 2010., na koji nije odgovorio, te da je tužitelj u zakonom propisanom prekluzivnom roku iz odredbi čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ( "Narodne novine" 149/09; dalje: ZR) 5. listopada 2010. podnio predmetnu tužbu;

-da se u obrazloženju narečene odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja od 25. kolovoza 2010. navodi :

"Naime, poslodavac je već duže vrijeme suočen s ozbiljnim financijskim problemima zbog čega je račun poslodavca uslijed prezaduženosti i nelikvidnosti blokiran. Vrlo loši rezultati poslovanja u proteklom razdoblju, a jednako tako utjecaj globalne financijske krize, koja se posebno negativno manifestirala na području oglašavanja i marketinga koji je temeljni izvor prihoda poslodavca, utjecali su da poslodavac ne može izvršavati svoje obveze prvenstveno prema svojim radnicima, a isto tako niti prema svojim vjerovnicima.

Kako bi donekle umanjili gore navedene negativne efekte poslovanja poslodavca, isti je, pored drugih instrumenata kao što su smanjenje plaća i honorara koji bi u dužem vremenskom razdoblju trebali utjecati na poboljšanje rezultata poslovanja, prisiljen poduzeti i druge mjere kojima se postiže isti efekt, a koje se ukazuju kao neizbježne. Jedna od takvih mjera je i smanjenje broja zaposlenika s obzirom da poslodavac više ne može izdržati teret isplate plaća i doprinosa svim zaposlenicima.

U trenutku donošenja ove Odluke poslodavac zapošljava ukupno 57 radnika. Mjesečni troškovi isplate plaća za navedeni broj radnika iznose cca 700.000,00 kn što uvelike premašuje mjesečne prihode poslodavca.

Prilikom donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu Uprava poslodavca se vodila programskim potrebama R. Kriteriji procjene uključivali su kvalitetu rada zaposlenika, sklonost timskom radu, fleksibilnost, odnosno sposobnost prilagodbe novim okolnostima , dosadašnji doprinos društvu i dužinu radnog staža. Uprava je, također, vodila brigu i o socijalnim prilikama i statusu radnika.

U smislu gore navedenog Uprava je donijela odluku da radniku I.D.otkaže ugovor o radu od 28. 09. 2001. godine zbog gore navedenih razloga. Radnik je temeljem Ugovora o radu zaključenim sa poslodavcem dana 28.09.2001. godine obavljao poslove glazbenog urednika u fonoteci.

Pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu Uprava je procijenila da više nema potrebe za zapošljavanjem I. D., obzirom na procjenu Uprave o potrebnom broju zaposlenika kod poslodavca. Naime, sukladno procjeni Uprave poslodavca o potrebnom broju zaposlenika procijenjeno je da poslodavac nema potrebe u stalnom radnom odnosu imati zaposlenog fonotekara. Također, prilikom donošenja odluke o otkazu poslodavac je uzeo u obzir nekooperativnost radnika koja je rezultirala narušenim međuljudskim odnosima u fonoteci.

Obzirom na vrlo usku specijalizaciju radnika, poslodavac nema mogućnosti zaposliti radnika na nekom drugom radnom mjestu.

Prilikom donošenja odluke o otkazu uzete su u obzir socijalne prilike radnika.

Poslodavac ne može zaposliti radnika na drugom radnom mjestu niti može radnika obrazovanjem osposobiti za rad na drugim poslovima.";

-da je nad tuženikom bio otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj St-466/10 od 11. siječnja 2011.;

- da je stečajni postupak nad tuženikom zaključen prihvaćanjem stečajnog plana rješenjem poslovni broj St-466/10 od 27. srpnja 2012.;

-da iz citiranog pravomoćnog rješenja o potvrdi stečajnog plana od 6. lipnja 2012. proizlazi da stečajni upravitelj nije rezervirao sredstva za utuženu tražbinu;

-da cijeneći iskaz svjedoka P. H., koji je u sporno doba bio predstavnik sindikata, prvostupanjski sud drži utvrđenim da je tuženik putem e-maila dostavio podatke za radnike kojima namjerava otkazati ugovor o radu te da je za svakog radnika bio naveden razlog otkaza, slijedom čega drži da je tuženik proveo postupak savjetovanja o namjeravanoj odluci o otkazu sukladno čl. 149. u svezi čl. 152. st. 3. ZR-a;

- da iz podataka HZZO proizlazi da L. K. i L. H. u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelja nisu bile u radnom odnosu s tuženikom, već da su imale sklopljen ugovor o autorskom radu kao glazbene urednice – vanjske suradnice za sezonu 2010. i s trajanjem ugovora do 31. prosinca 2010;

-da je tužitelj, a kako je to naveo u tužbi, bio jedini radnik poslodavca u fonoteci na neodređeno vrijeme, zbog čega da nisu postojali usporedni radnici sa kojima bi tuženik imao uspoređivati tužitelja;

Stoga, imajući u vidu da je prije otkazivanja tužiteljevog ugovora o radu tuženik bio nelikvidan, da mu je račun bio u blokadi, da se plaće nisu isplaćivale, što je sve dovelo do otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, s time da je tek zaključenjem stečajnog postupka tuženik nastavio poslovati i u potpuno izmijenjenoj programskoj shemi i sa drugačijim poslovanjem, sud utvrđuje da je tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

Isto tako, imajući u vidu da je u razdoblju koje je prethodilo otkazu ugovora o radu tužitelju, a i nakon toga, tuženik dao otkaz drugim radnicima, kao i sporazumne raskide ugovora o radu, pa je tako od srpnja do prosinca 2010. radni odnos prestao 17-ci radnika, a s danom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom radni odnos prestao i svim preostalim radnicima – njih 36, sud drži da su i u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelja postojale okolnosti zbog kojih nije bilo pravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

Nadalje, utvrđuje da L. K. i L. H. u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju nisu bile u radnom odnosu s tuženikom, već su imale sklopljen ugovor o autorskom radu kao glazbene urednice – vanjske suradnice, i to za glazbenu emisiju "V. s." (K.) odnosno "H. V." (H.) za sezonu 2010. i s trajanjem ugovora do 31. prosinca 2010., a kako je tužitelj bio jedini radnik poslodavca u fonoteci na neodređeno vrijeme, da stoga tuženik nije imao s kim uspoređivati tužitelja te da ni jedan radnik poslije nije obavljao poslove u fonoteci, jer je prestala potreba za tim radnim mjestom.

Stoga, nalazeći da je odluka o otkazu ugovora o radu zakonita, sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja pobliže naveden točkom I izreke pobijane presude te tužitelja obvezuje naknaditi tuženiku parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 108/15 – dalje Tarifa), dok u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Ocjena je ovoga suda da je u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem da odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 25. kolovoza 2010. nije dopuštena i da radni odnos tužitelju nije prestao, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Naprotiv, ocjena je ovoga suda da odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja od 25. kolovoza 2010. nije zakonita.

Prvenstveno je navesti da ovom sudu nije prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da bi tuženik dostavio dokaz da se prije donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju savjetovao sa sindikalnim povjerenikom, odnosno da bi postupio sukladno odredbi iz čl. 149. st. 1. ZR-a, jer iako bi iz iskaza svjedoka P. H.

- tada sindikalnog povjerenika, proizlazilo da mu je tuženik dostavio e-mail "u kojem su popisani svi djelatnici kojima će se otkazati ugovor o radu i razlog otkaza", iz iskaza imenovanog svjedoka izrijekom ne proizlazi da bi u tom e-mailu bilo navedeno ime i prezime tužitelja, odnosno nije konkretizirano o kojim bi se to djelatnicima tuženika radilo te da bi među njima bio i tužitelj, pa se o tome ne može zaključivati iz uopćenih navoda tuženika kako je putem e-maila dostavio podatke za radnike kojima namjerava otkazati ugovor o radu, sve tim više jer se sukladno odredbi čl. 149. st. 4. ZR-a podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću/sindikalnom povjereniku potpuno i pravodobno.

Međutim, sve da tome nije tako, odnosno kada bi se i prihvatilo da je pobijana odluka poslodavca donesena sukladno odredbama ZR-a u obvezi savjetovanja s radničkim vijećem/sindikalnim povjerenikom, ocjena je ovoga suda, da tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu (čl. 131. st. 3. ZR-a), nije dokazao ispunjenost pretpostavki iz odredbe čl. 107. st. 1. ZR-a.

Naime, iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji su stranke sklopile 28. rujna 2001. s trajanjem od 1. listopada 2001. proizlazi da će zaposlenik, ovdje tužitelj obavljati poslove glazbenog urednika (čl. 2.). U citiranom članku ugovora o radu navodi se da glazbeni urednik obavlja slijedeće poslove: priprema i vodi glazbene i glazbeno-govorne emisije uključujući i tehničku realizaciju, unutar programskog termina vrši odabir glazbenih brojeva, govorno i tehnički realizira emisiju, uključujući i izvršenje marketinškog plana, vodi razgovore s gostima, realizira nagradne igre, neposredno telefonski kontaktira sa slušateljima, priprema emisiju montiranjem priloga, prijevodom tekstova i pisanjem glazbenih recenzija.

Iz Impressuma tuženika od 16. studenoga 2010. (list 16-17 spisa) proizlazi da su na navedeni dan kod tuženika zaposleni glazbeni urednici: E. R.- E., F. I. – P. P., S. Š. – Nj., K. F.– F., S. B., Z. ., A. G., V. L., L. K., D. F. – F., D. L., S. V., S. Š., K. C., A. B., D. D.-D., I. R., M. F., a u fonteci L. K., L. H..

Stoga se osnovano žalbenim navodima ističe da tužitelj nije bio jedini radnik zaposlen na mjestu glazbenog urednika, već radnik koji je u trenutku otkaza poslove glazbenog urednika obavljao u fonoteci, s time da su tada u fonoteci radile i prethodno imenovane L. K. i L. H.. K tome, spisu predmeta prileži iskaz L. K. na zapisniku Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-622/12-67 od 8. srpnja 2016. (spor također bivšeg djelatnika tuženika M. K., protiv tuženika), iz iskaza koje proizlazi da je radila i za vrijeme stečaja tuženika, odnosno da je radila do kraja 2013. ili početka 2014.

Navedeno po ocjeni ovog suda upućuje da u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu nije prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je do tada radio tužitelj kao glazbeni urednik u fonoteci, te da bi, a kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja, tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelja.

Isto tako, a budući da tužitelj nije bio jedini radnik zaposlen na mjestu glazbenog urednika, kako je to prethodno navedeno, nije prihvatljivo ni utvrđenje suda prvog stupnja da nisu postojali usporedni radnici sa kojim bi tuženik mogao usporediti tužitelja, vodeći se pri tome kriterijima iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a, slijedom čega je tuženik postupio suprotno citiranoj zakonskoj odredbi. Prema tome, tuženik nije dokazao ni da bi primijenio osnovne kriterije kriterije iz odredbe čl. 107. st. 3. ZR-a.

Stoga, a kako donošenjem pobijane presude u navedenom dijelu nije počinjena neka od apsolutno bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati, pravilnom je primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 25. kolovoza 2010., nije dopuštena, trebalo prihvatiti.

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

S obzirom da sud prvog stupnja zbog odbića tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti narečene odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja nije cijenio osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, u odnosu na koji je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, to je presuda u tom dijelu ukinuta i na temelju odredbe iz čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Sukladno odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

U Rijeci 14. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović