Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-131/2021-3

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marije Šimičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. R., odvjetniku u Z. protiv tuženika pod 1) M. P. iz S., OIB: … i tuženice pod 2) H. Š. iz S., . OIB:…, oboje tuženika zastupanih po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: P-2222/18 od 11. prosinca 2020., na sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2022.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: P-2222/18 od 11. prosinca 2020., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

„Nalaže se tuženicima M. P., . S., .OIB: … H. Š., . S., .OIB: … predati u posjed tužitelju A. P., OIB: … nekretninu katastarske oznake čest. zem. 7851/2 k.o. S. i to prvi kat stambene zgrade kbr. 3. G., S., površine 165 m[2] , na skici mjerenja označen točkama ,,A,B,C,D,E,F“ i obojen žutom bojom izgrađene na čest. zem. 7851/2 k.o. S., slobodnu od stvari i osoba, uz istodobni odstup s navedene nekretnine, sve prikazano na skici sudskog očevida dana 4.veljače 2020. stalnog sudskog vještaka I. B., dipl. ing. geod. dana 6. veljače 2020., te nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. Č. od 16. lipnja 2020. te Ispravku vještačenja na nekretnini dana 13.srpnja 2020., Ispravku vještačenja na nekretnini dana 30. kolovoza 2020. prikazano kao kat stambena zgrada izvana izgrađena na k.č. zem. 7851/2 k.o. S., fotodokumentacija sa očevida 15. lipnja 2020., Sl. 2. zapadna fasada kuće - zapadna fasada - k.č.zem. 7851/2 k.o. S., SI. 4. južna fasada kuće - k.č.zem. 7851/2 k.o. S., sve u roku od 15 dana.“

Također, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u sada pobijanom rješenju naložio tužitelju da isplati tuženicima iznos od 9.625,00 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP). Tužitelj u žalbi u bitnome predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženici predaju u posjed i isele iz nekretnine, konkretno prvog kata nekretnine označene katastarskom oznakom čest. zem. 7851/2 k.o. S., a koja je nekretnina točno opisana u izreci pobijane presude.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenice:

- da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine za cijelo,

- da su tuženik pod 1) M. P. (sin tužitelja) i tuženica pod 2) H. Š. (supruga ili bivša supruga tuženika pod 1) M. P.) te njihova maloljetna djeca u posjedu spornog dijela nekretnine,

- da tuženici odbijaju iseliti iz spornog dijela predmetne nekretnine i predati je u posjed tužitelju.

7. Iz historijata tužbe, kao i utvrđenih činjenica nedvojbeno proizlazi kako tužitelj u konkretnom slučaju podnosi pravu vlasničku tužbu (rei vindicatio) koju vlasnik stvari, ovdje obiteljske kuće, podnosi protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar. Naime odredbom članka 161. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14. dalje ZVDSV), propisano je kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Odredbom članka 162. stavak 2. ZVDSP-a određeno je da bi u postupku pred sudom vlasnik stvari ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Tužitelj je u postupku pred prvostupanjskim sudom prema utvrđenjima prvostupanjskog suda dokazao svoje isključivo vlasništvo na predmetnoj nekretnini, te posjed i faktičnu vlast tuženika na dijelu predmetne nekretnini – obiteljskoj kući i to baš prvom katu iste. Kod takvog stanja stvari tužitelj zahtjeva predaju posjeda tuženika dijela predmetne nekretnine upravo na temelju odredbi članka 161 stavak 1., i 162. stavak 1. ZVDSP-a.

8. Da bi tuženici mogli osnovano odbiti zahtjev tužitelja da mu predaju posjed spornog dijela predmetne nekretnine morali su osnovano istaknuti bar jedan od prigovora koji su predviđeni odredbama članka 163. stavak 3. ZVDSP-a. Radi se naime o prigovorima koji zahtjev tužitelja negiraju (da tužiteljica nije vlasnica stvari), prigovorima koji zahtjev ukidaju (npr. da su tuženici isključivi vlasnici sporne nekretnine) ili prigovorima koji zahtjev tužiteljice odgađaju. U konkretnom slučaju, tuženici su istaknuli prigovor prava na dom, koji bi se mogao tumačiti u smislu odgađanja zahtjeva tužitelja.

9. Razmatrajući prigovor tuženika o njihovom pravu na dom u kontekstu njihovog posjedovanja spornog dijela predmetne nekretnine prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi naveo kako iz iskaza svjedoka proizlazi kako su tuženici u spornom dijelu obiteljske kuće neprekidno živjeli 4 – 5 godina, te da ista predstavlja njihov jedini dom. Pored toga, prvostupanjski je sud utvrdio kako iz osobnih iskaznica tuženika proizlazi kako tuženik pod 1) M. P. ima prijavljeno prebivalište na adresi spora od 2012., a tuženica pod 2) H. Š. od 2014.

10. Slijedom navedenog, a bez posebnih daljnjih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio kako postoje dovoljne i trajne veze tuženika za spornim dijelom predmetne nekretnine na način im ona predstavlja dom u smislu odredbe članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., dalje Konvencija). Tako je odredbom članka 8. stavak 1. Konvencije propisano kako svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

11. Prema mišljenju prvostupanjskog suda to što je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, a tuženici u posjedu spornog dijela predmetne nekretnine bez pravnog osnova, nisu dostatni razlozi za usvajanje tužbenog zahtjeva. Naime prvostupanjski sud smatra da zahtjev tužitelja za predajom u posjed nekretnine i iseljenje tuženika iz iste predstavlja nedopušteno miješanje u pravo tuženika na poštivanje njihovog doma s kojim da su uspostavili trajnu vezu i koji da predstavlja njihovu jedinu nekretninu. Osim toga da navedeno miješenje tužitelja (zahtjev za iseljenjem) nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja koji bi to opravdao kao npr. zaštita prema trećim osobama ili nužno zadovoljavanje potreba od strane tužitelja za predmetnom nekretninom.

12. Tužitelj u žalbi osporava da sporni dio nekretnine predstavlja dom tuženika u smislu odredbe članka 8. Konvencije, a posebno da bi njihov prigovor prava na dom bio osnovan.

13. Razmatrajući žalbu tužitelja, prvostupanjsku presudu i rješenje, kao i dokaznu građu koja se nalazi u predmetnom spisu za reći je slijedeće.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda je za zaključiti kako je u predmetnom slučaju riječ o sporu u kojem su suprotstavljena 2 pojedinačna prava. S jedne strane pravo vlasništva tužitelja, a s druge strane pravo na dom tuženika. Za pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari potrebno je staviti u međusobni odnos ova 2 prava te pravilno ocijeniti koja od ta 2 prava u konkretnom slučaju preteže.

15. U smislu konvencijskog prava, dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku , stvarnu i trajnu povezanost bez obzira na činjenicu je li to stanovanje zakonito ili bez ovlasti. Ako postoje elementi da je na strani tuženika riječ o domu, u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, potrebno je ispitati i provesti test razmjernosti kako bi se odgovorilo na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede članka 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenjem tuženika neopravdano miješenje u njegovo pravo na dom. U postupku između privatnopravnih osoba, o čemu se i radi u predmetnom slučaju, mehanizmi ocjene - vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka, u pravilu su već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom, pa u takvom postupku nije uvijek nužno da neovisni sud važe te interese. Potreba ocjene - vaganja interesa ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ipak, i onda kada se u privatnopravnim odnosima važu interesi, miješanje u pravo na poštivanje doma rijetko pada na testu opravdanosti odnosno za miješanje se najčešće utvrdi da je nužno u demokratskom društvu i da je razmjerno legitimnom cilju koji se miješanjem nastoji postići. U pravilu se zaključi da preteže vlasnički privatni interes nad pravom na dom. No, ima i slučajeva da tomu nije tako (npr. u predmetu Ustavnog suda RH U-III-105/2012 od 8. ožujka 2017.) kada se dalo zaključiti da mjera miješanja u pravo na dom nije bila nužna i/ili razmjerna u odnosu na (legitiman) cilj koji je trebala postići.

16. Za reći je i to da kada je riječ o privatnopravnim odnosima, kao što je u predmetnom slučaju, država ima pozitivnu obvezu zaštiti ustavno i konvencijsko pravo vlasništva (fizičke ili pravne) osobe od nezakonitog posezanja trećih privatnih osoba u to pravo, osim ako je riječ o posezanju koje je utemeljeno na zakonu, koje je u općem ili javnom interesu i koje je nužno u demokratskom društvu. Dakle, za naglasiti je, kako samo okolnost da bi predmetna nekretnina odnosno jedan njezin dio i predstavljao jedini dom tuženika u smislu odredbe članka 8. Konvencije, ne bi još bila dostatna za donošenje presude kojom je tužbeni zahtjev vlasnika nekretnine – tužitelja odbijen kao neosnovan.

17. Kako bi prvostupanjski uvažavajući sve navedeno mogao pravilno ocijeniti koje od 2 privatna prava u predmetnom slučaju preteže bilo je potrebno da provede test razmjernosti. Ovaj test se provodi pomoću 3 eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije. Dakle, pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

18. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju proizlazi kako prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje pa se za sada ne može ispitati je li pravilno proveo test razmjernosti odnosno posljedično tome je li pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Na ovaj je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

19. Sukladno iznijetom, pobijanu presudu i rješenje je trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo u suglasju sa odredbom članka 370. ZPP-a. Ovdje je posebno za istaknuti kako drugostupanjski sud iskazanim shvaćanjem ni na koji način ne želi sugerirati prvostupanjsku sudu na koji će način suditi u ponovljenom postupku. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud prije svega razmotriti iskazana pravna shvaćanja drugostupanjskog suda i u tom smislu iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 14. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.