REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4042/2020-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, te mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DEUTSCHE RENTENVERSICHERUNG BAYERN SUD, Am Alten Viehmarkt 2, Landshut, SR Njemačka, kojeg zastupaju punomoćnice Maša Gluhinić i Sonja Matić, odvjetnice u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi isplate 11.310,44 EUR, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-595/2018-4 od 27. srpnja 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4780/2012 od 16. studenog 2017., u sjednici održanoj 13. srpnja 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv toč. I. i III. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-595/2018-4 od 27. srpnja 2020. zbog pravnog pitanja:
"Je li osiguravajuće društvo (tuženik) dužno naknaditi stranom (njemačkom) mirovinskom fondu (tužitelju) stvarnu štetu u smislu odredbe članka 86. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 91/94, 20/97, 46/97, 116/99, 11/02), odnosno kasnije čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, odnosno ima li tužitelj pravo od tuženika zahtijevati naknadu iznosa isplaćenog u korist svog osiguranika samo u visini u kojoj bi osiguranik to svoje pravo ostvario po propisima za naknadu štete domaćeg (hrvatskog) prava ?"
II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude djelomično je potvrđena i djelomično preinačena prvostupanjska presuda pa je pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.310,44 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, naloži tuženiku da plati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 17.517,00 kn i naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 650,00 kn.
2. Protiv drugostupanjske presude prijedlog za dopuštenje revizije je, pozivom na odredbe čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 - dalje ZPP), podnio tuženik zbog pitanja za koja drži da su važna i za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Traži naknadu troška revizijskog postupka u iznosu od 1.563,00 kn.
3. Tužitelj je u odgovoru na prijedlog predložio odbiti ga. Traži naknadu troška sastava odgovora na prijedlog u iznosu od 1.000,00 kn.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije je dopušten.
5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja (stranog nositelja mirovinskog osiguranja) protiv tuženika (domaćeg osiguratelja) radi isplate iznosa od 11.310,44 EUR sa zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja isplaćena davanja na ime udovičke i siročadske rente (mirovina). Tužiteljev osiguranik smrtno je stradao u prometnoj nezgodi 13. studenog 1999., a za koju je odgovoran tuženikov osiguranik u omjeru odgovornosti od 85%.
6. Tužbeni zahtjev je pravomoćno prihvaćen na temelju čl. 1094. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) jer su iz provedenog dokaznog postupka nižestupanjski sudovi utvrdili da je osiguranik tužitelja uzdržavao i redovito pomagao kćer te da je osiguranik tužitelja redovito pomagao i majku koja je imala prihode u iznosu od oko 3.500,00 kn te je iz svog prihoda koji je iznosio oko 12.000,00 kn doprinosio njihovom uzdržavanju kao i redovitom pomaganju u pretežnom dijelu jer je na sebe trošio oko 2.000,00 kn. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito visinu iznosa koji je poginuli davao u svrhu uzdržavanja djeteta i redovitog pomaganja supruzi, sudovi su ocijenili da iznos za koji ovdje tužitelj potražuje regres mjesečne mirovine, u svakom slučaju odgovara izgubljenom uzdržavanju koju oštećenice trpe smrću poginulog. U odnosu na prigovor tuženika da je pravičan omjer suodgovornosti najmanje 40% sudovi su ga ocijenili prije svega nedokazanim. Naime, suodgovornost osiguranika tužitelja od 15% utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5588/01 od 13. studenog 2006. pa ako je tužitelj smatrao da je omjer suodgovornosti veći trebao je u tom smislu predložiti dokaze. Ocijenili su neosnovanim istaknuti prigovor zastare, pozivom na odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) jer nije protekao zastarni rok od tri godine. Naime, tužitelju šteta nastaje svakog mjeseca, isplatom iznosa, te budući da je najstarije potraživanje dospjelo 1. siječnja 2010., a tužba je podnesena 10. prosinca 2012., proizlazi da nije protekao trogodišnji zastarni rok.
7. Tuženik u prijedlogu, među ostalima, postavlja pitanje citirano u izreci ovoga rješenja. Navodi da je rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-474/2020-2 od 9. lipnja 2020. već dopuštena revizija zbog istog pravnog pitanja i da je u presudi ovoga suda poslovni broj Rev-281/2008-2 od 15. rujna 2011. zauzeto shvaćanje da je u konkretnom slučaju mjerodavni propis hrvatskog prava čl. 86. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 91/94, 20/97, 46/97, 116/99, 11/02).
8. ''Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a osobito:
– ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena'' (čl. 385.a st. 1. toč. 3. ZPP)
9. U rješenju ovoga suda poslovni broj Rev-x 1235/2013-2 od 3. veljače 2016. zauzeto je pravno shvaćanje da u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji treba primijeniti čl. 194. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), a sadržaj koje odredbe je identičan sadržaju odredbe čl. 1094. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) koju su nižestupanjski sudovi primijenili u konkretnom slučaju. S obzirom da sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena radi se o pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a pitanje je važno i za odluku u ovom sporu.
10. Zato je, na temelju čl. 387. st. 1. i 6. u vezi s čl. 385.a st. 1. toč. 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.
11. Nadalje, tuženik u prijedlogu postavlja i sljedeća pitanja:
"Da li je omjer suodgovornosti (veći od 15 %) činjenica koju je tuženik prema pravnom shvaćanju suda trebao dokazivati (procesno-pravno pitanje) ili se radi o materijalno-pravnom pitanju koji je trebao ocijeniti sud na temelju utvrđenih i nespornih činjenica sve u smislu odredbi iz 1092. i članka 1067. Zakona o obveznim odnosima ?
Da li je u smislu čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi stranaka dužan navesti odlučne žalbene prigovore stranaka i iste ocijeniti na način da iznese konkretne razloge i argumente o istima i jesu li sudovi dužni svaki dokaz pojedinačno brižljivo ocijeniti i iznijeti razloge iz kojih će biti razvidno koja činjenica je konkretnim dokazom utvrđena, i je li u tom smislu drugostupanjski sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku i apsolutno bitnu povredu iz članka 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, te je li u konkretnom slučaju drugostupanjski sud bio dužan obrazložiti svoju odluku na način: - da je dao ocjenu vezano za žalbeni prigovor kako tužitelj nije dokazao pravo na izgubljeno uzdržavanje neposrednih oštećenika (čl. 194. ZOO) u osnovi i visini, a u koje je tužitelj kako tvrdi subrogacijom stupio?
Nižestupanjski sudovi su u razlozima presuda naveli da je tužitelj subrogacijom ušao u pravnu poziciju neposrednih oštećenika, te da nije nastupila zastara potraživanja iz razloga što je tužitelj podnošenjem tužbi za prethodna razdoblja – P-5588/01 za davanja od 13.11.1999. g. do 31.12.2015. g. i P-4604/12 (sada Pn-521/2015) za davanja od 01.01.2006. g. do 31.12.2009. g. prekinuo zastaru. Da li su nižestupanjski sudovi nezakonito postupili kada su izrazili mišljenje da do prekida zastare dolazi i kad je tužbeni zahtjev za prethodno razdoblje (u konkretnom slučaju Pn-521/2015/prije P-4604/12) pravomoćno odbijen, te da li je takav pravni stav sudova nižeg stupnja protivan odredbama iz članka 242. Zakona o obveznim odnosima – NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, odnosno da li uopće dolazi do prekida zastare podnošenjem tužbe za prethodno razdoblje (zahtjevi nisu identični), te da li je drugostupanjski sud nezakonito postupio kada nije dao nikakve razloge vezano za pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev u predmetu P-4604/12 (sada Pn- 521/2015)?"
12. Prvo pitanje polazi od pogrešne postavke da nižestupanjski sudovi nisu ocijenili omjer suodgovornosti (veći od 15 %) na temelju utvrđenih i nespornih činjenica budući da su to učinili – na temelju pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5588/01 od 13. studenog 2006.
13. Drugo pitanje polazi od pogrešne postavke da drugostupanjski sud nije dao ocjenu vezano za žalbeni prigovor kako tužitelj nije dokazao pravo na izgubljeno uzdržavanje neposrednih oštećenika (čl. 194. ZOO) u osnovi i visini budući da je to učinio navodima ''Prvostupanjski sud je izveo dokaze iz kojih je utvrdio relevantne činjenice, odnosno da je poginuli uzdržavao i redovito pomagao kako suprugu, tako i kćer, te da supruga poginulog svakako ima pravo na naknadu štete zbog gubitka pomoći koju joj je davao poginuli bračni drug''.
14. Treće pitanje nije važno za odluku u ovom sporu jer nižestupanjski sudovi nisu ocijenili prigovor zastare neosnovanim zbog prekida zastare nego zbog toga što je najstarije potraživanje dospjelo 1. siječnja 2010., a tužba je podnesena 10. prosinca 2012., zbog čega nije protekao trogodišnji zastarni rok.
15. Zato nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenje revizije zbog tih pitanja.
Zagreb, 13. srpnja 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
Broj zapisa: eb310-96f4a
Kontrolni broj: 0d3a0-5bd7d-bbad5
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=ANTE PERKUŠIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
