REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 500/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać – Ručević članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja EŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mladenu Kuvaču, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Titov trg 3, OIB: 54382731928, zastupanog po punomoćnici Lari Denona, odvjetnici u Rijeci, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1770/16-5 od 18. srpnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-7397/15-11 od 29. lipnja 2016., u sjednici održanoj 13. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-7397/15-11 od 29. lipnja 2016. odbijen je tužbeni zahtjev na proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, određene rješenjem poslovni broj Ovr-3601/15-2 od 24. travnja 2015. kao i zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova (toč. 1. izreke) dok je toč. 2. izreke naloženo tužiteljici EŽ (dalje: tužiteljica) da tuženiku Grad Rijeka (dalje: tuženik) naknadi parnične troškove od 9.287,50 kn.

2. Presudom Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-1770/16-5 od 18. srpnja 2018., uvažena je žalba tužitelja i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je ovrha u predmetu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama određena rješenjem poslovni broj Ovr-3601/15 od 24. travnja 2015. proglašena nedopuštenom. Ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 10.000,00 kn, kao i troškove žalbenog postupka od 3.125,00 kn, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 88/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tužitelja kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja. Traži naknadu troškova revizije.

4. Tužiteljica odgovorom na reviziju osporava navode tuženika smatrajući da sudska praksa na koju se tuženik poziva nije podudarna u odnosu na konkretni slučaj te da je pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu pravilno utvrdio da je za naplatu potraživanja tuženika nastupila zastara.

5. Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

6. Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi st. 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

7. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje ovrhe nedopuštenom, budući da tvrdi da je nastupila zastara prava naplate potraživanja tužitelja s osnove komunalnog doprinosa.

9. Tuženik u reviziji postavlja slijedeća dva materijalnopravna pitanja:

„Da li sudovi u sudskim ovršnim postupcima i parničnim postupcima proglašenja ovrhe nedopuštenom pravno pitanje u svezi prestanka tražbine jedinice lokalne samouprave osnovom komunalnog doprinosa zastarom te pravno pitanje u svezi zastare prava na naplatu komunalnog doprinosa trebaju rješavati primjenom odredbi Općeg poreznog zakona, Zakona o općem upravno postupku ili Zakona o obveznim odnosima?,

Da li novčano potraživanje jedinice lokalne samouprave obveza plaćanja kojeg je utvrđena rješenjem o komunalnom doprinosu (uključivo i pravo na naplatu istog potraživanja), zastarijeva u rokovima propisanim Općim poreznim zakonom (3 godine odnosno 6 godina) rokovima propisanim Zakonom o općem upravnom postupku(5 godina) ili u rokovima propisanim Zakonom o obveznim odnosima (10 godina)?“

10. Obrazlažući važnost naznačenog pitanja tuženik ukazuje na odluke Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-593/08, Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo- 39/15 te Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž1274/16 u kojima je izraženo različito pravno shvaćanje od shvaćanja drugostupanjskog suda izraženog u pobijanoj presudi.

11. Odlučujući o dopustivosti revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. ZPP, odnosno naznačena pitanja važna su za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tih pitanja.

12. Ispitavši pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP - samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio kako revizija nije osnovana.

13. Iz obrazloženja rješenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se tražbina tuženika (a koju ostvaruje u ovršnom postupku), temelji na rješenju tuženika koje je, kao jedinica lokalne samouprave, donio u upravnom postupku. Radi se o rješenju o određivanju komunalnog doprinosa Klasa: UP/I-360-01/01/161, Urbroj: 2170-01-02- 01-02-12-VP od 14. ožujka 2005., koje je postalo pravomoćno i izvršno 29. ožujka 2005., a kojim je naloženo obvezniku plaćanja EŽ (tužiteljici u ovom postupku) platiti na ime komunalnog doprinosa 138.306,45 kn. U svrhu naplate svog dospjelog, a neplaćenog potraživanja, tuženik je kao ovrhovoditelj sudu podnio prijedlog za ovrhu na nekretnini tužiteljice kao ovršenika 30. ožujka 2015.

14. Prvostupanjski sud, odlučujući u ovom sporu, izrazio je pravno shvaćanje da se na rješavanje pitanja koja se odnose na institut zastare novčanog potraživanja, a u pogledu tražbine komunalnog doprinosa, kao instituta materijalnopravne prirode, u odnosu na tražbinu komunalnog doprinosa primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO/05) i to čl. 233. st. 1. ZOO/05, kojom je propisan zastarni rok od 10 godina, budući da se radi o tražbini koja je utvrđena odlukom nadležnog tijela javne vlasti. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je ovršni prijedlog podnesen unutar propisanog zastarnog roka i tužbeni zahtjev na proglašenje ovrhe nedopuštenom odbio.

15. Preinačujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski je sud u odnosu na pravno pitanje je li nastupila zastara prava na naplatu predmetnog potraživanja tuženika, izrazio pravno shvaćanje da u primjenu ne dolazi odredba čl. 233. st. 1. ZOO, već odredbe Zakona o općem upravnom postupku i to čl. 270. st. 7. („Narodne novine“ broj: 53/91., 103/96., a koji je u trenutku donošenja rješenja o određivanju obveze plaćanja komunalnog doprinosa bio na snazi, dalje: ZUP) a u svezi sa čl. 32. st. 7. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., dalje: ZKG) a da se Opći porezni zakon ("Narodne novine" br. 127/00., 86/01., 150/02., 147/08., dalje: OPZ) primjenjuje samo na postupak ovrhe rješenja o komunalnom gospodarstvu, a da kako ZKG ne upućuje na primjenu nekog drugog propisa u pogledu rokova u kojima se može prisilno izvršavati rješenje kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, da se u pogledu zastare ima primijeniti čl. 270. st. 7. ZUP, a kojim je propisano da se rješenje ne može izvršiti po isteku roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno.

16. Stoga je zaključak suda drugog stupnja da je donošenjem rješenja od 14. ožujka 2005. kojim je tužiteljici utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa, a kasnije i sklopljenim ugovorom o nagodbi došlo do prekida zastare i to prema zaključku tuženika do 16. veljače 2007., pa da se rok zastare trebao računati od 17. veljače 2007., te kako je od 17. veljače 2007. pa do podnošenja prijedloga za ovrhu 30. ožujka 2015. protekao rok dulji od pet godina, da je u odnosu na potraživanje koje je predmetom ovrhe nastupila zastara.

17. Međutim, vijeće ovog revizijskog suda je ocijenilo kako je dopuštena revizija u odnosu na postavljena pitanja (navedena od toč. 9. obrazloženja) jer je shvaćanje koje je drugostupanjski sud izrazio u odnosu na primjenu propisa temeljem kojeg se utvrđuje postojanje zastare naplate komunalnog doprinosa drugačije od pravnog shvaćanja koje je ovaj sud izrazio u svojoj odluci Rev 2369/2017-2 od 8. siječnja 2020. (reafirmirano u odluci Rev 2751/2016-2 od 8. rujna 2021.) odgovarajući na gotovo identično pravno pitanje.

18. Slijedom navedenog, odgovor na postavljena pitanja tuženika (navedena pod toč. 9. obrazloženja) je da se na zastaru naplate tražbine komunalnog doprinosa primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona, te da apsolutna zastara naplate istog nastupa protekom roka od 6 godina od kad je prvi puta počela teći (čl. 92. OPZ koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa).

19. Potraživanje tuženika s osnove komunalnog doprinosa utvrđeno je u konkretnom slučaju ovršnim rješenjem tuženika 14. ožujka 2005. i čl. 1. Ugovora o nagodbi, dok je dospijeće tražbine između stranaka regulirano Ugovorom o nagodbi od 25. listopada 2005. temeljem kojeg je tuženik donio zaključak od 24. studenog 2005. kojim je odgođeno izvršenje rješenja o ovrsi od 14. ožujka 2005. do 16. veljače 2007. nakon čega će se ovrha nastaviti ukoliko tužiteljica ne podmiri tražbinu.

20. Stoga, budući da je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o nagodbi 25. listopada 2005. priznala potraživanje tuženika, te je naplata istoga nagodbom odgođena do 16. veljače 2007., temeljem čl. 90. st. 4. OPZ zastara prava na naplatu komunalnog doprinosa počinje teći istekom godine kada je potraživanje po nagodbi dospjelo, dakle 1. siječnja 2008., te je apsolutna zastara naplate komunalnog doprinosa (čl. 92. OPZ) nastupila 1. siječnja 2014., a tuženik je ovršni prijedlog sudu podnio 30. ožujka 2015., pa je stoga, a temeljem naprijed citiranih odredbi OPZ u odnosu na naplatu potraživanja tuženika nastupila zastara.

21. Slijedom navedenog, kako primjenom čl. 92. OPZ proizlazi pravilnim zaključak suda drugog stupnja da je u odnosu na naplatu potraživanja komunalnog doprinosa nastupila apsolutna zastara, revizija nije osnovana, te je temeljem čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 13. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud