REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2076/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice NB rođ. VB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice SB rođ. VB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Zdravku Bojaniću, odvjetniku u Starom Gradu, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1460/2016-2 od 18. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-8827/15 od 8. travnja 2016., u sjednici održanoj 13. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženice, te se slijedom toga preinačava presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1460/2016-2 od 18. svibnja 2017. i sudi:

Uvažava se žalba tuženice i preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj P-8827/15 od 8. travnja 2016. glede glavne stvari i glede odluke o trošku i sudi:

Odbijaju se tužiteljice s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su tužiteljice temeljem razrješenja agrarnog odnosa broj 1083/39, vlasnice čest. zem. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], stoga su ovlaštene tužiteljice ishoditi uknjižbu prava vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na svoje ime svaka za po ½ dijela prava vlasništva, uz prethodni izbris istoga prava sa imena tužene, te sa imena Općenarodna imovina-Mjesni narodni odbor Stari Grad, a sve bez njihovog daljnjeg sudjelovanja, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Svaka stranka snosi svoje troškove.

II. Odbacuje se revizija tuženice glede pitanja koje glasi:

„Da li je parnični sud u slučajevima kada određeni pravni odnos (u konkretnom slučaju agrarni odnos) razrješava nadomještanjem odluke drugog suda ili tijela ovlašten takav odnos razriješiti zaključivanjem o postojanju takve odluke ili je isključivo ovlašten i dužan, uz primjenu odredbi zakona i drugih propisa koje bi u donošenju takve odluke primjenjivalo nadležno tijelo, utvrđivati činjenice koje bi bilo dužno utvrđivati i takvo nadležno tijelo u cilju donošenja odluke utemeljene na zakonu koji uređuje razrješenje određenog pravnog odnosa o koje se odlučuje, u konkretnom slučaju o razrješenju agrarnog odnosa?“.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog revizijskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojim je usvojen tužbeni zahtjev citiran u izreci ove presude.

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju primjenom odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) podnosi tuženica zbog dva pitanja, prvog koje je citirano u izreci ove odluke (pod II) i drugog pitanja koje glasi:

„Može li predmet razrješenja agrarnog odnosa prijavitelja biti neobradiva nekretnina koja je po kulturi u cijeloj svojoj površini šuma (od početka svog postojanja do danas) i to u zemljišnoj knjizi, katastru, ali i u naravi, te za koju je u tijeku postupka utvrđeno da je obrasla šumom i makijom, da predstavlja neobrađeno zemljište i da je služila za branje „taklji“ i kasnije sječu drva, a ranije za ispašu stoke, te za koju je jasno utvrđeno da ne čini jednu gospodarsku cjelinu sa nekim drugim obrađivanim zemljištem prijavitelja?“.

3. Važnost pitanja tuženica argumentira nekonzistentnom praksom sudova drugog stupnja i u prilog toj tvrdnji dostavlja presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1024/12 od 10. siječnja 2013.

4. Po ocjeni ovog suda pitanje citirano u točki 2. ovog obrazloženja je važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

5. U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

- da je sporna kčbr. [katastarska čestica] površine 7275 m2 upisana u zk. ul [broj ZK uloška] (prije zk. ul. [broj ZK uloška]) za K. O. [katastarska općina] kao vlasništvo tužene,

- da je u zemljišnim knjigama u zk. ul. [broj ZK uloška] za K. O. [katastarska općina] u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] (od kojih je nastala čest. zem. [katastarska čestica]), zabilježena agrarna prijava broj Agr.1083/39, koju je podnio prednik tužitelja VB pok. N,

- da je cijepanje čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] (na koji način je došlo i do formiranja čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] površine 7275 m2) izvršeno Prijavnim listom Ureda za katastar u Hvaru, kojeg je izradio agrarni geometar dana 25. siječnja 1941. temeljem kojeg je doneseno rješenje broj Z-163/59 od 17. veljače 1959.,

- da je u Prijavnom listu kao osnova cijepanja, odnosno, promjene izvršene Prijavnim listom navedena upravo odluka Agr.1083/39, a kao posjednik da je naveden VB pok. N iz [adresa] (pravni prednik tužiteljica),

- da su tužiteljice što samostalno, što putem svojih pravnih prednika u mirnom i poštenom posjedu predmetne čestice zasigurno od 25. siječnja 1941., u kojem posjedu ih nitko nije smetao niti uznemiravao.

- da je sporna nekretnina u naravi šuma.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenja prava vlasništva razrješenjem agrarnog odnosa feudalnog karaktera na zemljištima koja su nekad bila veleposjednička imovina.

Prema mjerodavnim materijalnopravnim odredbama iz članka 1. i 3. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja („Narodne novine“, broj 138/46 i 111/47 - u nastavku teksta: Zakon o ukidanju agrarnih odnosa), ukidaju se svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača, s tim da pod udar tog zakona dolaze i livade, pašnjaci i strane, koje su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa (kmetski, težački) i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu.

7. Kako u ovoj fazi postupka nije sporno da je sporna nekretnina koja je predmet ovog postupka u naravi šuma, a da su se citiranim zakonima ukidali agrarni odnosi feudalnog karaktera i da je zemlja prelazila u vlasništvo obrađivača, (čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, po prirodi stvari mogla se u vlasništvo predati samo ona zemlja koja se mogla obrađivati, dakle koja je bila podesna za agrarnu proizvodnju.

Tim nekretninama koje se predaju u vlasništvo obrađivaču, ali kao iznimka, pridodaju se i livade, pašnjaci i strane, ali samo ako su bile date na uživanje povodom osnivanja navedenih odnosa i s posjedom obrađivača čine jednu gospodarsku cjelinu (čl. 3. st. 1.) što slijedi i iz st. 2. istog članka citiranog Zakona kojim se propisuje predmnijeva da postoje trajni odnosi obrađivanja i onda kada su, oranice, livade i kosnice, dakle ne i šume, davane na obrađivanje i uživanje iz godine u godinu.

8. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje jest da šuma kao neobradivo zemljište nije moglo biti predmet razrješenja agrarnih odnosa pa time nije niti mogla postati vlasništvom tužitelja niti njihovih prednika.

9. Zbog svega gore navedenog kako je u ovoj pravnoj stvari na utvrđene činjenice materijalnopravno pogrešno primijenjeno valjalo je reviziju glede postavljenog dopuštenog pitanja prihvatiti i preinačiti presude sudova nižeg stupnja primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

10. Odluka kao pod II. izreke temelji se na odredbi čl. 392.b st. 5. ZPP-a.

11. Kako tužiteljice nisu uspjele u sporu, a tuženica kao državno tijelo nije imala posebnih troškova odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. To prije svega stoga što tužiteljice zbog nekonzistentne prakse nisu mogle unaprijed s izvjesnošću znati da njihov zahtjev nije osnovan, pa bi obveza naknade parničnih troškova tuženici koju je zastupalo Državno odvjetništvo koje je zastupnik po zakonu za tužiteljice predstavljao prekomjeran teret vodeći pri tome računa da za tuženicu i nisu nastali neki posebni troškovi pa bi dosuđivanjem troškova tuženici primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a rezultirala ograničenjem koje je umanjilo samu bit prava na pristup sudu (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu broj 28963/10 od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske).

Zagreb, 13. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud