REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 372/2017-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. KŽ i 2. JŽ, oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagreb, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-2702/13-2 od 22. studenoga 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1107/12-120 od 25. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn -2702/13-2 od 22. studenog 2016. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1107/12-120 od 25. srpnja 2013., naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljima 100.453,89 kn sa pripadajućom zateznom kamatom ( toč. 1. izreke), dok je odbijen zahtjev od 1.439.839,20 kn sa pripadajućom zateznom kamatom (toč 2. izreke). Tuženoj je naloženo tužiteljima naknaditi parnični trošak od 72.958,00 kn (toč. 3. izreke), a tužiteljima tuženoj naknaditi parnične troškove od 173.780,00 kn (toč. 4. izreke).

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn -2702/13-2 od 22. studenog 2016. suđeno je:

"Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. srpnja 2013. broj Pn-1107/12-120 u odnosu na toč. I. izreke.

Preinačava se pobijana presuda u toč. II. izreke i u odluci o troškovima postupka određenih toč. III. i IV. izreke i sudi:

Nalaže se tuženoj da tužiteljima plati daljnji iznos od 1.439.839,20 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na slijedeće iznose:

- 33.484,63 kn od 10. ožujka 1992.

- 33.484,63 kn od 10. travnja 1992.

- 33.484,63 kn od 10. svibnja 1992.

- 33.484,63 kn od 10. lipnja 1992.

- 33.484,63 kn od 10. srpnja 1992.

- 33.484,63 kn od 10. kolovoza 1992.

- 33.484,63 kn od 10. rujna 1992.

- 33.484,63 kn od 10. listopada 1992.

- 33.484,63 kn od 10. studenoga 1992.

- 33.484,63 kn od 10. prosinca 1992.

- 33.484,63 kn od 10. siječnja 1993.

- 33.484,63 kn od 10. veljače 1993.

- 33.484,63 kn od 10. ožujka 1993.

- 33.484,63 kn od 10. travnja 1993.

- 33.484,63 kn od 10. svibnja 1993.

- 33.484,63 kn od 10. lipnja 1993.

- 33.484,63 kn od 10. srpnja 1993.

- 33.484,63 kn od 10. kolovoza 1993.

- 33.484,63 kn od 10. rujna 1993.

- 33.484,63 kn od 10. listopada 1993.

- 33.484,63 kn od 10. studenoga 1993.

- 33.484,63 kn od 10. prosinca 1993.

- 33.484,63 kn od 10. siječnja 1994.

- 33.484,63 kn od 10. veljače 1994.

- 33.484,63 kn od 10. ožujka 1994.

- 33.484,63 kn od 10. travnja 1994.

- 33.484,63 kn od 10. svibnja 1994.

- 33.484,63 kn od 10. lipnja 1994.

- 33.484,63 kn od 10. srpnja 1994.

- 33.484,63 kn od 10. kolovoza 1994.

- 33.484,63 kn od 10. rujna 1994.

- 33.484,63 kn od 10. listopada 1994.

- 33.484,63 kn od 10. studenoga 1994.

- 33.484,63 kn od 10. prosinca 1994.

- 33.484,63 kn od 10. siječnja 1995.

- 33.484,63 kn od 10. veljače 1995.

- 33.484,63 kn od 10. ožujka 1995.

- 33.484,63 kn od 10. travnja 1995.

- 33.484,63 kn od 10. svibnja 1995.

- 33.484,63 kn od 10. lipnja 1995.

- 33.484,63 kn od 10. srpnja 1995.

- 33.484,63 kn od 10. kolovoza 1995.

- 33.484,63 kn od 10. rujna 1995.,

po stopi određenoj čl. 277. Zakona o obveznim odnosima („NN“, br. 53/91 i 73/91) od 10. ožujka 1992. do 21. listopada 1993., a od 22. listopada 1993. do 31. prosinca 2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („NN“, br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 19/95, 36/96, 76/96, 172/02, 153/04), te od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate i u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženoj da tužiteljima naknadi daljnji parnični trošak od 159.942,00 kn u roku od 15 dana (preko iznosa suđenog toč. III. izreke).

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene da joj tužitelji naknade trošak parničnog postupka od 173.983,00 kn (određen toč. IV. izreke).".

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je ponijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske usvojiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovni postupak.

4. Tužitelji su odgovorili na reviziju tuženice. Predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 2.076.047,06 kuna. Zahtijevani iznos predstavljaju mjesečni iznosi zakupnine u iznosu 33.484,63 kuna koje tužitelji potražuju od tuženice radi nemogućnosti korištenja ugostiteljskog objekta u centru [adresa] (površine 904,99 m2, u naravi motel koji se sastoji od restorana s 10 spavaćih soba i ugostiteljskog dijela za 400 gostiju) u vremenu od studenoga 1991. do svibnja 1997.

8. Iz predmetnog spisa proizlazi da je o dijelu prvotno postavljenog zahtjeva već pravomoćno odlučeno i to:

- pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-9566/95 od 7. travnja 2006., kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 334.846,30 kuna ( 33.484,63 kune mjesečno) za razdoblje od srpnja 1996. do travnja 1997., s osnova naknade štete zbog nemogućnosti korištenja nekretnine;

- pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 6812/07 od 22. prosinca 2009., koja je ispravljena rješenjem broj Pn-6812/07 od 2. lipnja 2010. i rješenjem broj Pn-6812/07 od 9. srpnja 2010. kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljima iznos od 200.907,78 kuna (33.484,63 kune mjesečno) za period od siječnja 1996. do lipnja 1996., naknade štete zbog nemogućnosti korištenja nekretnine.

8.1. Obje pravomoćne presude temelje se na odredbi čl. 155 ZOO jer se zahtjev odnosi na period od srpnja 1996. godine do lipnja 1997. godine odnosno od siječnja do lipnja 1996. godine. Sudovi izražavaju shvaćanje da su ratne operacije trajale na području grada Vinkovaca do kraja 1995. godine pa kako je konkretna ratna opasnost, a i time potreba za korištenjem nekretnine tužitelja prestala istekom 1995. godine to tužiteljima pripada pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja nekretnine od prestanka ratne opasnosti do trenutka iseljenja iz nekretnine ( lipanj 1997.godine ). Također sudovi izražavaju shvaćanje kako tužitelji nisu dokazali da šteta koju su pretrpjeli u navedenom periodu nije ratna šteta.

8.2.Nadalje, tužitelji su (list 261 spisa) povukli zahtjev za naknadu štete zbog oštećenog objekta kao i zahtjev za naknadu štete zbog uništenog inventara.

8.3. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete za period od ožujka 1992. godine do travnja 1997. godine. Zahtjev temelje na tvrdnji da su pripadnici vojske Republike Hrvatske bespravno koristili objekt u vlasništvu tužitelja, a da se ne radi o ratnoj šteti.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su tužitelji suvlasnici nekretnine upisane u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi stambena zgrada s ugostiteljskim objektom;

- da su u nekretnini, po odobrenu tužitelja, od srpnja do kolovoza 1992. privremeno bili smješteni prognanici iz [adresa];

- da je Hrvatska vojska koristila nekretninu od ožujka 1992. do svibnja 1997.;

- da je nekretnina nakon izlaska Hrvatske vojske bila u cijelosti devastirana te - da se nekretnina nalazi cca 500m od prve crte bojišta tijekom Domovinskog rata.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud, djelomično usvaja tužbeni zahtjev, zaključivši da tužiteljima pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade zbog nemogućnosti davanja u zakup predmetnog objekta i to u visini zakupnine objekta u razdoblju od mjeseca listopada 1995. do prosinca 1995. (čl. 189 st. 1 ZOO-a), dok u ostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev uz zaključak da tužitelji nisu dokazali „da šteta koja su pretrpjeli nije ratna šteta“ u smislu odredbe čl. 3. st. 2 Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata - "Narodne novine" 117/03- dalje u tekstu Zakon o odgovornosti). Naime, za one štete za koje se utvrdi da su ratna šteta nema odgovornosti Republike Hrvatske.

11. Drugostupanjski sud, u povodu žalbe tužitelja preinačava prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu. Takvu odluku sud temelji na zaključku o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja jer smatra da je teret dokaza o tome predstavlja li određena šteta ratnu štetu ili ne, u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti na tuženici. Slijedom toga, s obzirom na to da tuženica nije dokazala da bi predmetna šteta bila ratna šteta drugostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev.

11.1. Nadalje, drugostupanjski sud, usvajanje tužbenog zahtjeva temelji na zaključku da predmetni prostor nije mobiliziran, pa da nema oslobođenja Republike Hrvatske od odgovornosti za štetu ni po ovoj osnovi, u smislu odredbe čl. 5. i 13. Zakona o obrani („Narodne novine ", br. 74/93).

12. Za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu potrebno je voditi računa o slijedećim zakonskim odredbama:

- čl. 1 Zakona o odgovornosti, koji propisuje da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom.

- čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske koji propisuje da za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, Republika Hrvatska odgovara samo za onu štetu koja nema karakter ratne štete;

- čl. 3 Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske kojim je propisano da se ratnom štetom smatra između ostalog i šteta nastala kao izvorna posljedica zaštitih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetim u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.);

- čl.1. Zakona o obrani kojim je bilo propisano da se tim zakonom uređuju: prava i dužnosti građana, ovlasti Vlade Republike Hrvatske, tijela državne uprave i pravnih osoba u obrani suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti te Ustavom utvrđenog poretka Republike Hrvatske oružane snage Republike Hrvatske, vojna obveza i druga pitanja značajna za obrambeni sustav;

- čl.13. Zakona o obrani kojim je propisana materijalna obveza davanja vozila, strojeva i drugih propisanih sredstava, opreme oružanim snagama, civilnoj zaštiti, službi motrenja i obavješćivanja, tijelima državne uprave i pravnim osobama čija je djelatnost od posebnog značaja za obranu države;

- čl. 196. st. 2. Zakona o obrani kojim je određeno da propisi doneseni u skladu s odredbama Zakona o općenarodnoj obrani (“Narodne novine”, broj 27/84., 33/89. i 47/90.) ostaju na snazi do donošenja propisa koje treba donijeti Vlada Republike Hrvatske u odnosu na o izvršavanju obveze davanja sredstava za potrebe obrane.

12.1. Nadalje, potrebno je voditi računa o tome da Vlada nije donijela propise o izvršavanju obveze davanja sredstava za potrebe obrane, pa je na snazi bila Uredba o izvršavanju obveza davanja materijalnih sredstava za potrebe općenarodne obrane (“Narodne novine”, broj 39/84.). Člankom 7. ove Uredbe je propisana naknada onome kojem je uzeto sredstvo oštećeno, a Vlada Republike Hrvatske nije postupila po čl. 20. toč. 9 Zakona o obrani odnosno nije donijela propise o izvršavanju obveze davanja materijalnih sredstava za potrebe obrane.

12.2. Prema navedenoj Uredbi utvrđuje se način uzimanja i predaje popisanih materijalnih sredstava za potrebe jedinica i organa civilne zaštite, službe osmatranja i obavještavanja, osnovnih i drugih organizacija udruženog rada posebno značajnih za općenarodnu obranu i organa društveno političkih zajednica, te visina naknade za upotrebu materijalnih sredstava. Popisana materijalna sredstva za potrebe iz stavka 1. jesu sredstava određena Uredbom o provedbi materijalne obveze građana te osnovnih i drugih organizacija udruženog rada za potrebe opće narodne obrane(" Službeni list" SFRJ br.44/83).

12.3. Člankom 7. je određen postupak utvrđivanja naknade za oštećeno, uništena ili nestala sredstva uzeta za potrebe teritorijalne obrane, jedinica i organa civilne zaštite i službe osmatranja i obavještavanja u miru, te tako određeno da imaocu sredstva pripada naknada ako se uzeto sredstvo ošteti, uništi ili nestane za vrijeme teritorijalne obrane. Za uništeno i nestalo sredstvo visina naknade određuje se prema mjesnoj tržišnoj vrijednosti koju je sredstvo imalo u času predaje. Člankom 8. je određeno da visinu naknade za oštećeno, uništena ili nestala sredstva utvrđuje komisija od tri člana koju osniva rukovoditelj organizacije te da se postupak za utvrđivanje naknade pokreće po službenoj dužnosti ili na zahtjev imaoca sredstava. Izvještaj o utvrđenoj naknadi komisija dostavlja osobi ovlaštenoj prema ovoj uredbi za donošenje rješenja o naknadi i imaocu sredstava.

12.4. Člankom 83. st. 5 važećeg Zakona o obrani (Narodne novine, broj 33/02) propisano je da ako na sredstvima ustupljenim za potrebe obrane nastane šteta oštećeniku pripada naknada za stvarnu štetu.

13. Imajući u vidu citirane odredbe Zakona, za sada nije prihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda o tome da ne postoje okolnost koje bi isključivale odgovornost Republike Hrvatske za štetu.

13.1. Prilikom ocjenjivanja osnovanosti prigovora ratne štete, odredbu čl. 3. Zakona o odgovornosti bi trebalo tumačiti na način da ratna šteta može biti kao posljedica nekog ratnog čina ( izravna šteta) ali i posljedica one radnje ili događaja koji nemaju izravnu vezu s vojnim operacijama, ali su u uskoj vezi s ratom prema okolnostima vremena i prostora određenog ratnim stanjem ( neizravna šteta). Dakle, nastanak štete ne mora biti uvijek u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija već je potrebno da štetna radnja bi prema konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja izravno izazvana ratnim stanjem i da se neposredno nadovezuje na ratne operacije.

13.2. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženica je nekretninu koja je vlasništvo tužitelja koristila zbog zaštite i pripravnih mjera poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije, jer se objekt nalazio 500 m udaljen od prve crte bojišnice, a borbeni položaji nalazili su se 5 do 10 metara udaljeni od motela, pa je navedeni objekt korišten kako bi se spriječili eventualni pokušaji neprijateljske vojske da uđe u Vinkovce i to u ostvarenju njenog legitimnog cilja, tj. u cilju obrane Republike Hrvatske. Upravo je korištenje navedenog objekta bila posljedica pripremnih mjera poduzetih u očekivanju neprijateljskih aktivnosti, a što bi i proizlazilo iz dopisa Policijske postaje Vinkovci od 12. studenog 2004. iz koje je vidljivo da su ratne operacije u neposrednoj blizini grada Vinkovaca trajale do 1995. godine.

13.3. Korištenje nekretnine na području prve crte bojišnice ne bi se moglo vezati samo za postojanje konkretnog ratnog zbivanja već i za postojanje mogućnosti napada neprijateljske vojske jer prema izvješću Ministarstva obrane od 18. rujna 1995. proizlazi da su u zoni razdvajanja postojale srpske postrojbe i oružje dok iz dopisa Ministarstva obrane, Uprave za operativne poslove i obuku od 31. kolovoza 2009. proizlazi da je " (…) s obzirom na blizinu grada Vinkovaca, prvoj crti bojišnice, strateškom vojnom značaju, psihološkom efektu i ekonomskom potencijalu, postojala konkretna ratna opasnost sve do završetka vojno redarstvene akcije Oluja (…)".

13.4. Nadalje, time, što nije izdana isprava-akt o mobilizaciji, samo po sebi ne znači da se nekretnina nije koristila u svrhu obrane teritorija Republike Hrvatske odnosno obrane grada Vinkovaca odnosno da nije prostor mobiliziran temeljem odredbe čl. 5. i 13. Zakona o obrani.

14. Kako je, dakle zbog pogrešnog pravnog pristupa ocjenjivanja osnovanosti prigovora ratne štete drugostupanjski sud propustio očitovati se o ostalim navodima žalbe tuženice, to je valjalo primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti pobijanu odluku, te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. 1. izreke ovog rješenja).

14.1. U ponovljenom postupku sud će, vodeći računa o shvaćanju iz ove odluke, odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

15. Odluku o trošku ovoga revizijskog postupka donijet će sud u nastavku postupka zajedno sa odlukom o glavnoj stvari (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 13. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud