REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U M.

Ulica Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj P-151/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u M., po sutkinji Jeleni Ćelić, u pravnoj stvari tužitelja I.D. iz O., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M.V., odvjetnik u M., …, protiv tuženika A.D. d.d., …, Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik H.M., odvjetnik u Z., …, radi ništetnosti i naplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 9. lipnja 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. V., odvjetnika u M. i zamjenika punomoćnika tuženika M. S., odvjetnika u M., dana 13. srpnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu, broj ..., zaključenog dana 20. travnja 2006. god. između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i pravnog prednika tuženika kao kreditora s druge strane kojeg su sklopili dana 24. travnja 2006. god., koji je solemniziran od strane javnog bilježnika M.P. iz M., br. OU- 117/06, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 39.405,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 20,51 kn od 1. lipnja 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 2,36 kn od 7. srpnja 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 3,85 od 9. kolovoza 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 18,03 od 2. rujna 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 10,45 od 3. studenoga 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 10,44 od 3. studenoga 2006. god. pa do isplate

- na iznos od 5,07 od 1. travnja 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 2,83 od 8. studenoga 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 48,45 od 8. studenoga 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 18,31 od 27. studenoga 2008. god. pa do isplate

- na iznos od 118,10 kn od 10. siječnja 2009. god pa do isplate

- na iznos od 136,39 kn od 01. svibnja 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 119,31 kn od 12. svibnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 115,67 kn od 9. lipnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 101,73 kn od 7. srpnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 89,51 od 11. kolovoza 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 83,88 od 11. kolovoza 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 88,59 od 11. kolovoza 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 100,18 od 4. rujna 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 68,33 od 30. listopada 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 89,40 od 13. studenoga 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 128,49 od 31. prosinca 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 146,57 kn od 29. siječnja 2009. god. pa do isplate

- na iznos od 200,08 kn od 27. ožujka 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 200,35 kn od 27. ožujka 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 195,83 kn od 10. travnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 228,46 kn od 01. lipnja 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 282,72 kn od 17. kolovoza 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 326,27 kn od 17. kolovoza 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 378,64 kn od 27. kolovoza 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 427,71 kn od 09. rujna 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 357,09 kn od 27. listopada 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 376,49 kn od 19. studenoga 2010. god. pa do isplate

- na iznos od 505,83 kn od 09. siječnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 553,01 kn od 09. siječnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 440,95 kn od 05. travnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 470,54 kn od 05. travnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 581,36 kn od 31. svibnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 614,41 kn od 07. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 670,02 kn od 13. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 680,40 kn od 13. srpnja 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 873,98 kn od 09. kolovoza 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 673,84 kn od 30. rujna 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 614,70 kn od 16. studenoga 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 616,04 kn od 16. studenoga 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 640,24 kn od 20. prosinca 2011. god. pa do isplate

- na iznos od 676,84 kn od 18. siječnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 695,20 kn od 14. ožujka 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 692,35 kn od 28. travnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 689,70 kn od 12. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 687,84 kn od 12. svibnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 701,47 kn od 21. lipnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 688,37 kn od 18. kolovoza 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 675,92 kn od 18. kolovoza 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 647,38 kn od 05. listopada 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 645,90 kn od 05. listopada 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 686,60 kn od 06. studenog 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 666,19 kn od 07. prosinca 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 691,31 kn od 03. siječnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 658,24 kn od 5. veljače 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 675,53 kn od 23. ožujka 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 693,10 kn od 06. travnja 2012. god. pa do isplate

- na iznos od 657,01 kn od 08. svibnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 613,14 kn od 18. lipnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 605,05 kn od 10. srpnja 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 621,58 kn od 15. kolovoza 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 651,72 kn od 10. rujna 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 667,25 kn od 23. listopada 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 659,24 kn od 05. studenoga 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 672,26 kn od 05. prosinca 2013. god. pa do isplate

- na iznos od 670,51 kn od 08. siječnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 679,18 kn od 07. veljače 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 687,36 kn od 11. ožujka 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 679,79 kn od 17. travnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 658,14 kn od 15. svibnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 658,66 kn od 12. lipnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 679,50 kn od 18. srpnja 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 692,07 kn od 14. kolovoza 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 704,87 kn od 23. rujna 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 719,97 kn od 29. listopada 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 730,10 kn od 21. studenoga 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 730,97 kn od 16. prosinca 2014. god. pa do isplate

- na iznos od 730,00 kn od 13. veljače 2015. god. pa do isplate

- na iznos od 729,54 kn od 19. ožujka 2015. god. pa do isplate

- na iznos od 729,50 kn od 4. travnja 2015. god. pa do isplate

- na iznos od 729,49 kn od 7. travnja 2015. god. pa do isplate

- na iznos od 729,38 kn od 18. lipnja 2015. god. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 9.482,80 kune, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u više zatraženom iznosu od 500,00 kuna zahtjev tužitelja za nadoknadom troška postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu, broj ..., zaključenog dana 20. travnja 2006. god. između tužitelja kao korisnika kredita s jedne strane i pravnog prednika tuženika kao kreditora s druge strane kojeg su sklopili dana 24. travnja 2006. god., koji je solemniziran od strane javnog bilježnika M.P. iz M., br. OU- 117/06, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF)."

Obrazloženje

1. U tužbi koja je ovom sudu podnesena 25. svibnja 2020. godine tužitelj navodi kako su on i pravni prednik tuženika (… d.d.) zaključili 20. travnja 2006. god. Ugovor o kreditu, broj ..., na temelju kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Otplata kredita vezana je uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet u iznosu od 384,46 CHF ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF … d.d. na dan plaćanja. Tužitelj je u travnju 2015.g. u cijelosti otplatio kredit. Tužitelj ističe da je tuženik promijenio tvrtku (naziv) te da od 11. srpnja 2016. god. posluje pod nazivom A.D. d.d. Tuženik je u čl. 3. Ugovora o kreditu naveo visinu kamatne stope koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,88 % dekurzivno godišnje. Međutim, čl. 6. predmetnog ugovora određeno je da se kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se ista mijenjala. Dakle, visina kamatne stope ovisila je isključivo o odluci banke, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom. Zbog svega gore navedenog tužitelj je ustao tužbom pred Naslovnim sudom radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplate a koji postupak je pravomoćno okončan na način da je presudom Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž- 2707/2017 od 21. lipnja 2018.god odbijena žalba tuženika kao neosnovana te potvrđena presuda Općinskog suda u D., SS P., posl.br. P-1766/2015 od 28. rujna 2017. god.

Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno je da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF (tada) ... d.d. važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. st. 3. određeno je da se kredit otplaćuje u 108 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 384,46 CHF po srednjem tečaju (tada) … d.d. za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Odredbom 6. predmetnog Ugovora određeno je da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno svojoj jednostranoj odluci a samim tim i visinu anuiteta. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice: da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, da ugovorne odredbe kojima se isplata (glavnica) kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju- budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao.

Presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C- 26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C- 186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Prethodno izneseno u točki 3. historijata tužbe a vezano uz pregovaranje o pojedinoj ugovornoj odredbi, sklapanje tipiziranog ugovora, neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe te nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika odnosi se te primjenjuje i na odredbe Ugovora kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vezala za valutu CHF - valutna klauzula.

Sukladno presudi Visokog trgovačkog sud RH pod posl. br. Pž-6632/17 utvrđeno je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Za istaknuti je i stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Također, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III/4150/2019 od 03. veljače 2021. godine odbijaju se ustavne tužbe od strane banaka podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 te se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Tom odlukom Ustavni sud konačno je potvrdio ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i i promjenjivoj kamatnoj stopi u CHF kreditima.

Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 – od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Zbog svega navedenog predlaže sudu prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj ..., 20. travnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu). Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.

Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 7 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 7 godina. Ako bi tužitelj zahtijevao isplatu u visini koja bi očigledno predstavljala razliku kao da valute obveze nije niti bilo, tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 10. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje kunski kredit, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio takve kredite.

Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako se u tom slučaju izračun u predmetu Općinskog suda u D., SS P. posl. br. P-1766/2015 trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Opreza radi, tuženik ističe kako je izračunom razlike preplate, sudskog vještaka u predmetu Općinskog suda u D., SS P. posl. br. P-1766/2015, već uračunat efekt promjene CHF tečaja za vrijeme trajanja kredita.

S obzirom da tužitelj navodi pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 7. lipnja 2022. uredio tužbeni zahtjev pod točkom II., kao u izreci ove presude, kojim je u odnosu na tužbu tužbeni zahtjev povećan s 38.879,98 kuna na 39.405,00 kuna.

3.1. Tuženik se usprotivio povećanju tužbenog zahtjeva, pa je sud na temelju odredbe čl.190. st.2 i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe, odnosno povećanje tužbenog zahtjeva jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a tužitelj je tužbu uredio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka.

4. Punomoćnici stranka popisali su parnični trošak.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem i pregledavanjem: obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27. siječnja 2015. (list 8 spisa), otplatnog plana (list 13-15 spisa), presude Općinskog suda u D., Stalne službe u P. posl. br. P- 1766/15 od 28. rujna 2017. (list 16-28 spisa), Presude Županijskog suda u S. posl. br. Gž-2707/2017-2 od 21. lipnja 2018. (list 29-34 spisa), Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ... od 20. travnja 2006. (list 35- 41spisa), pregleda prometa za klijenta (list 44-57 spisa), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S.G. iz Dubrovnika od 31. siječnja 2022. (list 87-101 spisa).

5.1. Druge dokaze sud nije provodio, jer su bili suvišni za donošenje meritorne odluke.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u čl. 2. čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu, broj ... u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), te isplata preplaćenih iznosa po toj osnovi u ukupnom iznosu od 39.405,00 kuna uvećanog za pripadajuće zakonske zatezne kamate počevši od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika (... d.d.) 20. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ..., kojeg je sastavio tuženik, kojim je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stana (čl.2.), da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da se mjesečni anuitet u iznosu od 384,46 CHF ima plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF ... d.d. na dan plaćanja (čl.4.), a da je odredbom 6. određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, s time da korisnik kredita svojim potpisom na istom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Nije sporno ni da je tužitelj u travnju 2015.g. u cijelosti otplatio kredit.

8. Sporno je jesu li navedene ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem, u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredbe čl. 81, čl. 82, 84, 87 st. 1 i 2 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) ,tj. odredbe čl. 96 i čl. 97 ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da li je posljedično navedenom tužitelju pričinjena šteta postupanjem tuženika te tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 3 Poslovni broj: 9 Gž-683/2020-2 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Iz presude Općinskog suda u D., SS P., posl.br. P-1766/2015 od 28. rujna 2017. god. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u S. posl.br. Gž-2707/2017 od 21. lipnja 2018.god. proizlazi da je povodom tužbe koju je podnio tužitelj I.D. protiv tuženika A.D. d.d. utvrđena ništetnosti odredbe sadržane u čl.6. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj ...kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane, i da je tuženiku naloženo da tužitelju na ime preplaćenih iznosa kamata isplati novčani iznos od 15.446,70 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Kako iz sadržaja tužbe proizlazi da tužitelj traži da se utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF, te u odnosu na čl. 6. predmetnog ugovora navodi kako je istim određeno da se kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, a bez ugovaranja jasnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi se ista mijenjala, da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke, bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, a što takvu veoma važnu ugovornu odredbu čini nerazumljivom, da je zbog navedenog tužitelj ustao tužbom radi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplate, koji postupak je pravomoćno okončan na način da je presudom Županijskog suda u S. posl.br. Gž-2707/2017 od 21. lipnja 2018.god odbijena žalba tuženika kao neosnovana te potvrđena presuda Općinskog suda u D., SS P., posl.br. P-1766/2015 od 28. rujna 2017. god., to iz navoda same tužbe proizlazi da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti iste odredbe iz čl.6. u odnosu na koju je ishodio pravomoćnu sudsku odluku, pa je taj dio tužbenog zahtjeva na temelju odredbe čl. 288. ZPP-a valjalo odbaciti jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. Sud je utvrdio da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO i to čl. 12 ZOO-a. 10. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17 prihvatio stav suda EU izraženo u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašavanjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

12. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. Tu valja naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20 st. 1 Zakona o sudovima i čl. 116 st. 1 Ustava RH) te da prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost, jednakost svih pred zakonom. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Spomenuta stajališta potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 3.2.2021. godine.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

14. Sud nije provodio personalne dokaze imajući u vidu stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 3142/18 od 19.3.2019. gdje je jasno izraženo pravno shvaćanje da nema potrebe u tom pravcu provoditi novi dokazni postupak jer bi to bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. Točnije u spomenutoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo je stajalište da nižestupanjski sudovi nisu dužni provoditi nikakve personalne dokaze. Odredba čl. 502 c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nije sporno da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu tako da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnoj stopi nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne jer kao što je ranije rečeno temeljem čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom postupku u odnosu na istovrsni ugovor u kojem je tužitelj nesporno potrošač. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, dok je ovdje bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

15. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, a isto tako niti glede ugovorenih naknada koje se određuju i mijenjaju odlukom banke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, utvrđena je ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, na temelju čl. 322. i 324. ZOO, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

16. Sud je utvrdio kako nije osnovan prigovor zastare kojeg ističe tuženik. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

*Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

*Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

16.1. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju zastara tužiteljevog potraživanja počela je teći tek pravomoćnošću naprijed citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu (koja je 14. lipnja 2018. potvrđena presudom VTSRH Pž-6632/2017-1) donesene povodom kolektivne tužbe potrošača, pa do podnošenja predmetne tužbe 25. svibnja 2021. nije protekao opći rok zastare od pet godina, jer za stjecanje bez osnove nije određen drugi rok zastare (članak 225. ZOO/05).

17. Visinu dosuđenog iznosa sud je utvrdio provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđenja preplaćenih iznosa uslijed ništetne primjene valutne klauzule.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije S.G. iz D. od 31. siječnja 2022. (list 87-101 spisa), proizlazi kako je tijekom otplate kredita, tužitelji na ime tečaja više uplatila tuženiku 40.393,63 HRK. U istom razdoblju otplate tužitelj je i manje platio tuženiku na ime promjene tečaja 988,63 HRK. Kad se te dvije komponente uzmu u obzir tj. kad se izvrši prijeboj, onda je tuženik više platio tuženiku na ime promjene tečaja 39.405,00 HRK.

17.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju Ugovora o kreditu br. ..., kartice prometa po kreditu i otplatnog plana, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna. Tuženik nije imao prigovor na sam izračun, no osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Tuženik je predložio dopunu nalaza i mišljenja na način da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive ne kunske kredite u predmetnom razdoblju. Sud je smatrao suvišnim tražiti dopunu nalaza i mišljenja vještaka jer je vještak postupio u skladu s nalogom suda te je bilo suvišno izračun vršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kunske kredite.

18. Zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski je zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Odredbe čl. 502 c st. 1 ZPP-a i čl. 118 ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046 ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a. Kako je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu proizlazi logični zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a.

19. Naime, čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je upravo tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje. Naime tužena kao banka i trgovac je bila svjesna rizika po korisnika kredita kao potrošača zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, te nije upozorila potrošača tj. tužitelja zbog čega je postupila nepošteno ( tako i Vrhovni sud RH pod posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2018.) Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj i da je od trenutka stjecanja, time i trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnog dijela odredbi Ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je na temelju čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

20. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012 od 19.12.2012. NN 103/2014 od 27.8.2014., NN 118/2014. od 3.10.2014. i NN 107/2015 od 7.10.2015.

- dalje:Tarifa), jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, i to u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe iz čl.6. Ugovora o kreditu u odnosu na koji je tužbeni zahtjev odbačen jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

20.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 7. lipnja 2022, zastupanja na ročištima održanim 22. studenog 2021. i 9. lipnja 2022. u iznosu od po 1.000,00, PDV-a 25 % u iznosu od 1.000,00 kn, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 738,80 kuna i sudske pristojbe u iznosu od 744,00 kune, što ukupno iznosi 9.482,80 kuna.

20.2. Punomoćnik tužitelja je popisao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna, kojem nije pristupio, zbog čega je taj trošak valjalo odbiti kao neosnovan.

20.3. Sud je tužitelju na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 13. srpnja 2022. do plateža, s obzirom na to da je tužiteljica istu tražila, a tumačenjem čl. 29. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 i 131/2020) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

Metković, 13. srpnja 2022.

S u t k i n j a :

Jelena Ćelić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. M.V., odvjetnik u M., …

2. H.M., odvjetnik u Z., …