REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kž 5/2022-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića, Dražena Tripala, Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. J., zbog kaznenih djela iz članka 111. točaka 2. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2021. broj I Kž-91/2021-8, u sjednici održanoj 13. srpnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog L. J., odvjetnika B. M.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog L. J. te se potvrđuje drugostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. listopada 2021. broj I Kž-91/2021-8, pod točkom I. izreke, djelomično je prihvaćena žalba optuženika te je preinačena prvostupanjska presuda Županijskog suda u Splitu od 8. veljače 2021. broj K-40/2019 u odluci o kazni te se optuženom L. J. za kaznena djela, za koja je to presudom proglašen krivim, utvrđuju pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora na način da se za kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111. točaka 2. i 4. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 30 (trideset) godina, a za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točaka 2. i 4. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11. utvrđuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 (dvadesetjedne) godine, nakon čega je isti, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40
III Kž 5/2022-9
(četrdeset) godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. siječnja 2019. pa nadalje. Pod točkom II. izreke navedene presude u ostalom dijelu odbijena je žalba optuženog L. J. kao neosnovana te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.
2. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbu je pravodobno podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u dijelu odluke o kazni i optuženiku izrekne jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 50 (pedeset) godina, kako ju je u prvom stupnju bio izrekao Županijski sud u Splitu.
2.1. Žalbu je podnio i optuženi L. J. putem branitelja, odvjetnika B. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da istog oslobodi optužbe ili da ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće odnosno podredno da drugostupanjsku presudu preinači na način da ga osudi na „jedinstvenu kaznu zatvora u znatno kraćem trajanju“. Ujedno je zatražio da ga se obavijesti o sjednici trećestupanjskog vijeća.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. Zakona o Kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica trećestupanjskog vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženog L. J., odvjetnika B. M.., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog L. J. koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni, s time da je optuženik pisanim podneskom od 4. srpnja 2022. obavijestio ovaj sud da ne želi prisustvovati sjednici vijeća pa je stoga ista, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog L. J. nisu osnovane.
7. Optuženik u žalbi ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. smatrajući da u pobijanoj presudi Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama. Međutim, pritom ovaj žalitelj, osim što iznosi ovakav općeniti i paušalni prigovor, ne precizira, ne konkretizira i ne obrazlaže u odnosu na koje odlučne činjenice sud drugog stupnja nije dao razloge. No unatoč navedenoj nepreciznosti i općenitosti u iznesenom žalbenom prigovoru treba napomenuti kako je
III Kž 5/2022-9
drugostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, argumentirane i dostatne razloge o svim bitnim i odlučnim činjenicama.
7.1. Obrazlažući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženik ističe da je izreka prvostupanjske presude nejasna i proturječna sama sebi jer činjenični opis kaznenog djela na štetu S. U. ne sadrži radnje počinjenja koje se odnose na pokušaj kaznenog djela teškog ubojstva. Smatra da iz takvog činjeničnog opisa nije jasno je li ova oštećenica preminula ili je ostala na životu, na što je sve ukazano i u žalbi na prvostupanjsku presudu, međutim, drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci pogrešno naveo kako sud prvog stupnja nije počinio istaknutu bitnu povredu i u odlomku 9.1. svoje odluke daje razloge o odlučnim činjenicama koje je sud prvog stupnja propustio dati. Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika, treba napomenuti kako nema govora o tome da je izreka prvostupanjske presude nejasna i proturječna sama sebi. Naime, činjenični opis kaznenog djela počinjenog na štetu S. U. sadrži sva konstitutivna i kvalifikatorna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. i 4. KZ/11. Pri tome iz same izreke prvostupanjske presude te kasnije danog obrazloženja proizlazi jasan i nedvojben zaključak o tome koje je radnje optuženik poduzeo u odnosu na ovu oštećenicu te da se upravo radi o radnjama koje prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju kaznenog djela teškog ubojstva iz koristoljublja (u namjeri da ju liši života i nakon toga za sebe zadrži vrijedne stvari) i u odnosu na osobu posebno ranjivu zbog njezine dobi (svjestan kako mu zbog duboke starosti i s tim povezane onemoćalosti i slabe pokretljivosti ne može pružiti ozbiljan otpor), pri čemu je na potpuno precizan i nedvosmislen način opisano kako je tom prigodom oštećena S. U. zadobila čitav niz teških i po život opasnih ozljeda, zbog čega je kazneno djelo teškog ubojstva u odnosu na nju i ostalo u pokušaju, dok je dovršeno u odnosu na oštećenog V. U., a što je pravilno zaključio i drugostupanjski sud u pobijanoj presudi.
7.2. I na koncu, ističući ovu žalbenu osnovu, optuženik navodi da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog čega je optuženika obvezao da plati troškove kaznenog postupka, na što je ukazano u izjavljenoj žalbi na prvostupanjsku presudu, a koje žalbene navode je prvostupanjski sud (vjerojatno se u žalbi misli na drugostupanjski sud) ignorirao. Međutim, niti u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika. Naime, u presudi prvog stupnja najprije su navedeni troškovi koji su nastali tijekom ovog kaznenog postupka (stranica 15., odlomak 3. i 4. odozgo obrazloženja), da bi u nastavku prvostupanjski sud jasno naveo iz kojeg razloga je optuženika obvezao na plaćanje sveukupnih troškova kaznenog postupka (stranica 16., 1. odlomak odozgo obrazloženja). Isto tako i drugostupanjski je sud u pobijanoj odluci, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, očitujući se o žalbi optuženika izjavljenoj i u odnosu na troškove kaznenog postupka dao jasne, uvjerljive i dostatne razloge zbog čega smatra da žalba optuženika izjavljena zbog ove žalbene osnove nije osnovana odnosno zbog čega smatra da je i u tom dijelu prvostupanjska presuda pravilna i zakonita (točka 17. i 17.1. obrazloženja), pa stoga nije osnovan prigovor ovog žalitelja da je sud drugog stupnja u svojoj odluci ignorirao žalbene navode optuženika.
7.3. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ističe kako je počinjena i postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. budući da se
III Kž 5/2022-9
pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima i to potvrdama o privremeno oduzetim predmetima (list 25-27 spisa predmeta) te zapisniku o privremenom oduzimanju predmeta (bez naloga) od 25. siječnja 2019. (list 28 spisa predmeta). Obrazlažući navedeni žalbeni osnov optuženik navodi kako odjeća i predmeti koji su pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta (crna jakna, nakit, spajalice, ručni sat, čokolada i sl.) nisu od optuženika oduzeti na zakoniti način jer se ne radi o predmetima koje je on imao kod sebe prilikom uhićenja i dovođenja u policijsku postaju pa je ostalo nejasno na koji način su policijski službenici došli do tih predmeta. Nadalje tvrdi da unatoč tome prvostupanjski sud je prijedlog za izdvajanje ovih dokaza kao nezakonitih odbio kao neosnovan i usmjeren na odugovlačenje postupka, što je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi „sanirao“ i pri tome dao razloge zbog čega smatra da su navedeni dokazi zakoniti, iako, po mišljenju ovog žalitelja, za tako nešto nije imao uporišta.
7.4. Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi dao opširne, jasne i argumentirane razloge zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitim dokazima i zbog čega smatra da je u tom pogledu odluka suda prvog stupnja pravilna i zakonita. Naime, pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da su pretraga doma i drugog prostora u vlasništvu oca optuženika, a koja je provedena 24. siječnja 2019. te svi dokazi koji su tom prigodom prikupljeni zakoniti, bez obzira što za navedenu dokaznu radnju nije izdan nalog suca istrage, budući da je ista provedena unutar roka od 8 sati od počinjenog kaznenog djela i, prema stanju spisa predmeta, istovremeno s očevidom koji je započeo 24. siječnja 2019. u 20,25 sati i završio 25. siječnja 2019. u 03,30 sati, a sve kako bi se osigurali i pribavili tragovi i dokazi koji se dovode u neposrednu vezu s počinjenim kaznenim djelom. Pri tome sud drugog stupnja također ispravno zaključuje kako je i radnja privremenog oduzimanja predmeta iz članka 261. ZKP/08. zakonita jer sukladno odredbi članka 212. stavka 2. ZKP/08. za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina, a što je ovdje upravo i bio slučaj, policija je ovlaštena i prije započinjanja kaznenog postupka poduzeti dokaznu radnju privremenog oduzimanja predmeta iz članka 261. ZKP/08. kao hitnu, ako postoji potreba za provođenjem te radnje i ako postoji opasnost od odgode, pri čemu su policijski službenici, sukladno svojim ovlastima koje proizlaze iz Zakona o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“ broj 70/19.), poduzeli radnje privremenog oduzimanja predmeta i to optuženikove odjeće, a kojom prigodom su u prednjem džepu njegove jakne i pronađeni predmeti otuđeni iz stana žrtava V. i S. U.
7.5. Stoga je, suprotno tvrdnjama optuženika, i po ocjeni suda trećeg stupnja, hitna dokazna radnja privremenog oduzimanja premeta iz članka 261. ZKP/08. zakonito provedena, pod uvjetima propisanim u članku 212. stavku 2. ZKP/08., pa se slijedom navedenog u konkretnoj situaciji ne radi o dokazima odnosno predmetima koji su pribavljeni protivno odredbama članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08.
7.6. Uslijed svega naprijed iznijetoga, drugostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se poziva optuženik u ovom dijelu izjavljene žalbe.
III Kž 5/2022-9
7.7. Iz navedenih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.
8. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženi L. J. ističe kako su prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno utvrdili one odlučne činjenice koje se odnose na objektivne elemente kaznenih djela, osobito na kvalifikatorne okolnosti. Obrazlažući ove žalbene razloge ovaj žalitelj smatra kako tijekom dokaznog postupka nije dokazano da su kaznena dijela počinjena iz koristoljublja budući da tako nešto ne proizlazi iz provedenih dokaza. U tom pogledu smatra da je bez utvrđenja stvarne vrijednosti otuđenih stvari (spajalice, čokolada, upaljač, metalni novac, ručni sat i nakit žute boje) upitno kvalifikatorno obilježje počinjenih kaznenih djela odnosno tvrdnja iz optužnice da su ista počinjena iz koristoljublja.
8.1. Međutim, suprotno tvrdnji žalbe, drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi pravilno utvrdio da je ova odlučna činjenica na nedvojbeni način utvrđena, za što je dao jasne, dostatne i uvjerljive razloge. Pri tome se sud drugog stupnja u obrazlaganju svog zaključka s pravom pozvao na činjenice koje proizlaze iz dokaznog postupka i koje bez bilo kakve dvojbe potvrđuju zaključak prvostupanjskog suda da je motiv ubojstva i pokušaja ubojstva bilo koristoljublje odnosno da je navedena kaznena djela optuženik počinio kako bi otuđio predmete koje pronađe u stanu. Naime, iz iskaza žrtve S. U. proizlazi kako je ona čula da se optuženik kreće po stanu, da otvara i zatvara vrata od ostalih prostorija te da nešto traži. Takve njezine decidirane tvrdnje u svom iskazu u cijelosti potvrđuje i svjedok S. U., sin žrtava, koji je po dolasku u stan, neposredno nakon inkriminiranog događaja, primijetio da je počinitelj ovih kaznenih djela pretraživao po stanu, kojom prigodom je i pronašao jednu otvorenu posudicu u kojoj je njegova majka držala bižuteriju i neke manje vrijedne stvari. Kada se uz navedeno ima u vidu i fotodokumentacija koja je sačinjena prilikom vršenja očevida u predmetnom stanu te zapisnik o očevidu, a iz kojih je vidljivo da su pretraživane ladice noćnog ormarića u spavaćoj sobi, tada je ispravan zaključak drugostupanjskog suda da ovi dokazi, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi ukazuju na to da je optuženik u stanu doista tražio vrijedne predmete, a kako ih nije pronašao to je uzeo i sa sobom odnio ono što je pronašao. Pri tome žalitelju treba napomenuti kako za ostvarenje objektivnih obilježja ovih kaznenih djela iz koristoljublja nije bitna vrijednost otuđenih stvari pa, nasuprot mišljenju ovog žalitelja, nije bilo potrebno utvrđivati vrijednost otuđenih predmeta jer ista nije odlučna činjenica u ovom konkretnom slučaju. U tom pogledu pogrešna je i tvrdnja optuženika da zbog smanjene ubrojivosti nije znao što radi, da je postupao impulzivno i da je „bezvrijedne“ predmete uzeo bez namjere da se okoristi jer njegovo cjelokupno ponašanje tijekom inkriminiranog događaja pokazuje sasvim suprotno odnosno da je on pretraživao stan kako bi pronašao vrijedne predmete, pa kako u tome nije uspio tada je uzeo i odnio predmete koje je tom prigodom pronašao. 8.2. U odnosu na ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj nadalje navodi kako je u pobijanoj presudi drugostupanjski sud pogrešno zaključio da je sama životna dob žrtava dokaz o tome da su oni bili posebno ranjive osobe, što je demantirano iskazom njihovog sina koji je decidirano izjavio da su njegovi roditelji, za svoju životnu dob, bili dosta vitalni.
III Kž 5/2022-9
8.3. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika ispravno drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud i u odnosu na ovu odlučnu činjenicu (posebnu ranjivost) pravilno utvrdio činjenično stanje te da je ispravno zaključio kako se radi o osobama koje su posebno ranjive zbog njihove dobi. U tom pogledu, i po ocjeni ovog suda, pravilno drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja nakon cjelovite i svestrane analize dokazne građe utvrdio da su žrtve u trenutku inkriminiranog događaja bile osobe izuzetno visoke životne dobi, žrtva V. U. u to je vrijeme bio star ... godine, dok je žrtva S. U. bila starosti ... godina. Stoga drugostupanjski sud ispravno zaključuje da utvrđene činjenice nedvojbeno ukazuju na to da se radi o osobama u dubokoj starosti, koja po prirodi stvari implicira na slabiju pokretljivost i motoriku, manju spretnost i okretnost te slabiju fizičku snagu, a što je optuženiku, kao njihovom susjedu, zasigurno bilo dobro poznato. Pri tome okolnost da su obje žrtve relativno dobro intelektualno funkcionirale te da su same živjele u predmetnom stanu nije od odlučujućeg utjecaja na ocjenu koja se odnosi na činjenicu njihove posebne ranjivosti upravo zbog starije životne dobi.
8.4. Pritom treba ponovno primijetiti kako optuženik, u okviru ove žalbene osnove, ne iznosi ništa novo i drugačije što već ranije nije iznosio u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, isti nanovo polemizira s razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude i zaključcima sudova u odnosu na ove odlučne činjenice, pri čemu ponovno dovodi u pitanje i namjeru njegovog postupanja, dajući analizu izvedenih dokaza i ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka na svoj subjektivan i pristran način, ustrajavajući i nadalje u tvrdnji da je njegova namjera ozbiljno dovedena u sumnju pa je u odnosu na istu trebalo primijeniti pravilo „in dubio pro reo“.
8.5. Međutim, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski i drugostupanjski sud su, na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, izveli pravilan zaključak u odnosu na pitanje namjere optuženika u trenutku kada je prema žrtvama postupao na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude te da njegova cjelokupna kriminalna aktivnost, opisane radnje nanošenja ozljeda i upotrijebljeno sredstvo ukazuju na to da je tempore criminis postupao s izravnom namjerom. Stoga se iz navedenog razloga ne može prihvatiti kao uvjerljiva njegova tvrdnja da je pitanje njegove namjere tijekom postupka ozbiljno dovedeno u sumnju te da ista nije na nedvojbeni način utvrđena.
8.6. Uslijed toga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također je neosnovana.
9. Nije u pravu ovaj žalitelj niti kada tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena povreda kaznenog zakona, pri čemu u izjavljenoj žalbi navodi kako je kazneni zakon povrijeđen na štetu optuženika jer mu je odlukom o sigurnosnoj mjeri iz članka 69. KZ/11. određeno da ista ima trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje 3 (tri) godine, iako je isti osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina.
9.1. Međutim, protivno navedenom žalbenom prigovoru, prvostupanjski i drugostupanjski sud su optuženiku na pravilan i zakonit način izrekli sigurnosnu
III Kž 5/2022-9
mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti o drogi. Naime, provedenim psihijatrijskim vještačenjem na potpuno nedvojbeni način je utvrđeno da je počinjenje kaznenih dijela povezano s njegovom ovisnošću o kanabinoidima, uz zlouporabu i drugih psihoaktivnih supstanci te da zbog te ovisnosti postoji opasnost od ponavljanja istovrsnih kaznenih djela. Kako je člankom 69. stavkom 3. KZ/11. izričito propisano da sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ili rada za opće dobro, proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, odnosno isteka vremena kazne zatvora koja odgovara izrečenoj novčanoj kazni, a najdulje tri godine, nižestupanjski su sudovi na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravilan zaključak o tome da je optuženik počinio predmetna kaznena djela pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti o drogi te da postoji opasnost da će zbog te ovisnosti u budućnosti počiniti istovrsno odnosno teže kazneno djelo. Slijedom navedenog, sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o drogi iz članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena je sukladno svim zakonskim pretpostavkama za njezinu primjenu, pri čemu je i rok trajanja navedene sigurnosne mjere određen u skladu s važećom zakonskom odredbom koja regulira to pitanje.
9.2. Stoga je neosnovana žalba optuženika izjavljena i zbog povrede kaznenog zakona.
10. Ističući žalbenu osnovu zbog odluke o kazni državni odvjetnik navodi kako je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u pobijanoj presudi precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika, pri čemu nije dao jasne razloge zbog čega ih smatra olakotnim okolnostima. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj smatra da, u situaciji kada netko detaljno isplanira i provede napad na nemoćne osobe, da je to daleko značajnije za ocjenu njegovog ponašanja od same smanjene ubrojivosti, posebno u situaciji kada sva činjenična utvrđena govore u prilog tvrdnji da su počinjena kaznena djela prvenstveno posljedica njegovog karaktera, a ne impulzivnog i neracionalnog postupanja. Također smatra da optuženikovu ovisnost o drogi ne bi trebalo cijeniti kao olakotnu okolnost, već kao otegotnu, posebno u situaciji kada isti na to pristaje svojom voljom te da njegova mlađa životna dob nije od utjecaja na njegovo ponašanje u konkretnoj situaciji s obzirom da je ova najteža kaznena djela detaljno isplanirao. Slijedom navedenog navodi kako drugostupanjski sud, prenaglašavanjem tih okolnosti, bez da je detaljnije pojasnio na koji način su one bile od utjecaja na izvršenje predmetnih kaznenih djela, nije imao razloga da umanji kaznu koju je prethodno izrekao prvostupanjski sud.
10.1. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženi L. J. smatra da je drugostupanjski sud podcijenio brojnost i značaj olakotnih okolnosti na njegovoj strani, dok je pridao prevelik značaj utvrđenoj otegotnoj okolnosti u vidu njegove prekršajne osuđivanosti. Ističe kako drugostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri vrednovao zdravstveno stanje optuženika te okolnost da se radi o osobi koja je sklona suicidu, dok mu pri utvrđivanju otegotnih okolnosti nije trebao uzimati u obzir način na koji su djela počinjena, budući da tu okolnost na taj način dva puta vrednuje, prilikom utvrđivanja krivnje i prilikom izricanja kazne. I na koncu navodi kako brutalnost i upornost prilikom počinjenja ovih kaznenih djela ne bi trebalo cijeniti kao otegotnu okolnost jer
III Kž 5/2022-9
svako kazneno djelo ubojstva, posebno teškog ubojstva, u sebi sadrži brutalnost i okrutnost budući se njime druge osobe lišava života.
10.2. Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
10.3. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti sud uvijek mora uzeti u obzir sve one okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja određenog kaznenog djela. U skladu s tim kriterijem sud drugog stupnja je optuženiku pravilno cijenio, po prvostupanjskom sudu, utvrđene olakotne okolnosti kao što su njegova ranija neosuđivanost i smanjena ubrojivost, dok je brutalnost i upornost prilikom počinjenja ovih kaznenih djela s pravom cijenio kao otegotne okolnosti budući da je na taj način manifestirana kriminalna volja koja u značajnoj mjeri odstupa od uobičajene brutalnosti i upornosti koje su svojstvene kod ovakvih najtežih kaznenih djela, a što onda svakako ima i znatan utjecaj na visinu kazne. Kada se uz navedeno imaju u vidu sve druge okolnosti izvršenja ovih kaznenih djela te posebno rezultati psihijatrijskih vještačenja u odnosu na osobine ličnosti optuženika, ali i njegovo zdravstveno i psihičko stanje te osobito njegova mlađa životna dob tada je, i po ocjeni ovog trećestupanjskog vijeća, pravilan zaključak drugostupanjskog suda da će se prvenstveno svrha specijalne i generalne prevencije ostvariti i nižim pojedinačnim i nižom jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora od onih koje su bile izrečene prvostupanjskom presudom. Stoga se blažim kaznama od utvrđenih i izrečene po sudu drugog stupnja, za što se i nadalje zalaže optuženik te strožim pojedinačnim i jedinstvenom kaznom, na što upire državni odvjetnik, ne bi mogle ostvariti svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
10.4. Uslijed naprijed navedenog, po ocjeni suda trećeg stupnja, po drugostupanjskom sudu utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina za kazneno djelo teškog ubojstva iz članka 111. točke 2. i 4. KZ/11., počinjenog na štetu V. U. te utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset jedne godine za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 2. i 4. KZ/11., počinjenog na štetu S. U., pa potom izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina primjerene su svim utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti počinitelja ovih kaznenih djela, a njima će se prvenstveno izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, a sve radi jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, ali isto tako navedenim kaznama će se ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije te sve druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. Po ocjeni suda trećeg stupnja, s obzirom da je optuženik osoba mlađe životne dobi, izrečenom jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora u navedenom trajanju prvenstveno će se utjecati na počinitelja ovih kaznenih djela da pokuša ostvariti pozitivnu promjenu u svom budućem životu i ponašanju kako bi se nakon izdržane kazne što je moguće prije uključio u društvenu zajednicu pa je i to jedan od razloga zbog čega ne bi bilo primjereno optuženiku izricati maksimalnu kaznu dugotrajnog zatvora, kako to predlaže državni odvjetnik.
III Kž 5/2022-9
11. Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, a kada isti navodi da je nezaposlena osoba koju su uzdržavali roditelji te da nema redovitih i stalnih izvora prihoda i imovine.
11.1. Međutim, suprotno tome, odluka suda drugog stupnja i u odnosu na troškove kaznenog postupka je također pravilna i zakonita. Naime, drugostupanjski je sud je pravilno zaključio kako je optuženik dužan podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08. iz razloga što je proglašen krivim za kaznena djela zbog kojih je protiv njega vođen ovaj kazneni postupak, što ne znači da se naknadno, zbog lošeg imovinskog stanja te ukoliko bi se utvrdilo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, isti ne može osloboditi navedene obveze, sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08.
12. Slijedom iznijetoga, a budući da ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. u svezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 13. srpnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
