Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: 18 P-3/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu Augustinu Jalšovec, u pravnoj stvari tužitelja KEMOBOJA-COMMERCE d.o.o., OIB: 84432581046, Đakovo, Kralja Tomislava 57, kojeg zastupa punomoćnik Ranko Zatezalo, odvjetnik u Osijeku, Stjepana Radića 21, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Marija Radelja, odvjetnica u OD Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate ukupnog iznosa od 107.723,57 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. lipnja 2022. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 13. srpnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 5. Ugovora o kreditu br. 40938/06 sklopljenog 23. veljače 2007. godine između tužitelja KEMOBOJA-COMMERCE d.o.o., OIB: 84432581046, Đakovo, Kralja Tomislava 57, kao korisnika kredita i tužene ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 (pravni sljednik Slavonske banke d.d., Osijek) kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju KEMOBOJA-COMMERCE d.o.o., OIB: 84432581046, Đakovo, Kralja Tomislava 57, isplati iznos od 88.973,57 kn (slovima: osamdesetosamtisućadevetstosedamdesettrikuneipedesetsedamlipa) na ime više plaćenih kamata u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu uz primjenu 3M LIBOR uvećanog za maržu od 4,25% koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama ima vratiti tužitelju sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više odplaćene rate kredita počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje članak 29. ZOO-a koji se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 01. kolovoza 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine za 5 postotnih poena te nastavnim odlukama HNB-a o izmjenama odluke o kamatnim stopama i to:

- na iznos od 6.170,99 kn od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 3.663,10 kn od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 8.294,28 kn od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 7.993,52 kn od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 7.953,59 kn od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 8.233,42 kn od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 7.769,72 kn od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 7.924,42 kn od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 8.569,98 kn od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 8.863,12 kn od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 8.846,52 kn od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 5.090,92 kn od 31.12.2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Tužbeni zahtjev u preostalom dijelu se odbija kao neosnovan, a isti glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 40938/06 i čl. 7. Aneksa br.1./2007 Ugovora o kreditu br. 45615/07 sklopljenih dana 23.02.2007. godine između tužitelja KEMOBOJA-COMMERCE d.o.o. Đakovo, Kralja Tomislava 57., OIB 84432581046 kao korisnika kredita i tužene ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. OIB 14036333877 (pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek) kao kreditora, kojim je predviđeno plaćanje jednokratne naknada za usluge odobravanja i praćenja kredita, u visini 1,25 % na iznos kredita.

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. OIB 4036333877 (pravni slijednik Slavonske banke dd Osijek) da tužitelju KEMOBOJA- COMMERCE d.o.o. Đakovo, Kralja Tomislava 57., OIB 84432581046, isplati iznos od 18.750,00 kn na ime naplaćene jednokratne naknade za usluge odobravanja i praćenja kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 23.03.2007. do isplate u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.226,24 kn (slovima: osamtisućadvjestodvadesetšestkunaidvadesetčetirilipe) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. srpnja 2022. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.375,00 kn (slovima: devettisućatristosedamdesetpetkuna) sa pripadajućim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi kako su pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 23. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 1.500.000,00 kn u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom određeno je kako je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 7 godina u jednakim tromjesečnim ratama plativo u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan plaćanja, kao i plaćati kamatu u visini tromjesečnog LIBOR-a vezano za CHF uvećano za 4,25 % marže godišnje. Nadalje, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je unaprijed formulirani standardni ugovor sastavio na način da je u isti uglavio više nepoštenih ugovornih odredbi, a kao bitan sastojak Ugovora o kreditu tuženik je unio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom ugovorna obveza povrata iznosa kredita ovisi o jednostranoj odluci banke i to bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno ističe kako su pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u sporu kolektivne pravne zaštite kojima se utvrđuje kako su nezakonite i ništetne konkretne odredbe ugovora koje je koristio ovdje tuženik identične odredbama iz ovdje spornog Ugovora i odnose se na promjenu kamatne stope. Dalje navodi kako ništetna ugovorna odredba spornog Ugovora, odnosno jednostrana odluka banke vezana za promjenu kamatne stope, nije podložna kontroli od strane korisnika kredita niti treće osobe te je tuženik iskoristivši takvu ništetnu odredbu o određivanju kamatne stope obračunavao rate kredita po kamatnoj stopi koja je veća od inicijalno ugovorene, manipulirajući fiksnim dijelom (nepromjenjivim) ugovorene kamate na način da je povećao fiksni dio (maržu) kada su referentne kamatne stope padale (EURIBOR/LIBOR), što je uzrokovalo povećanje anuiteta. Tužitelj također navodi kako su bili dugoročno neizvjesni bitni elementi ugovora, uz napomenu kako cijenu, koja ovisi o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka kao vjerovnik te smatra kako je čl. 5. u svezi sa čl. 4. Ugovora o kreditu nezakonit i ništetan te kako je tuženik unatoč takvim odredbama u razdoblju od 31. svibnja 2009. do 30. studenog 2011. jednostrano mijenjao visinu rate kredita u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja Ugovora, odnosno tužitelju se kontinuirano povećavala otplatna rata. Nadalje, u razdoblju od 31. svibnja 2009. do 30. studenog 2011. na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na redovne kamate na kredit, tuženik je od tužitelja naplatio iznos od najmanje 71.350,00 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan uz redovitu kamatnu stopu. Dalje tužitelj navodi kako je prilikom sačinjavanja Ugovora o kreditu tuženik Aneksom ugovora broj 1/2007 u čl. 7. uglavio odredbu kojom je izmijenio članak 7. osnovnog Ugovora te je u istom predvidio plaćanje naknade u visini od 1,25 % od visine kredita jednokratno i to za usluge odobravanja i praćenja kredita pa je s tog osnova prilikom realizacije kredita tužitelju naplatio iznos od 18.750,00 kn. Tužitelj smatra kako se ne radi o pravednim i objektivnim troškovima koji su nastali prilikom sklapanja kredita, kako isti ne čine stvarnu uslugu i kako isti nisu transparentno ugovoreni pa tuženik nije imao nikakvo zakonsko uporište naplatiti istu, a posebno ne u iznosu koji je naplaćen. Obzirom se radi o ulaznoj naknadi unaprijed formuliranoj u ugovoru na koju tužitelj nije mogao utjecati, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita, a posebno kada se uzme u obzir činjenica kako tužitelju nije predočeno u čemu se sastoje navedeni troškovi niti bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva. Iz navedenog razloga tužitelj smatra kako je čl. 7. Ugovora o kreditu ništetan te iz svega naprijed navedenog postavlja zahtjev za povrat onoga što je primljeno na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i naknadama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te također ističe i prigovor zastare, obzirom da su stranke ugovor sklopile 23. veljače 2007. godine, a tužitelj je parnični postupak pokrenuo 07. siječnja 2021. godine. Tuženik dalje navodi kako se tužitelj u tužbi poziva na postupke za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a što je u konkretnom slučaju u potpunosti neosnovano, obzirom je Ugovor o kreditu, sklopljen između tužitelja i tuženika, trgovački ugovor, a ne potrošački ugovor. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj kao trgovačko društvo kao sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), odnosno prilikom preuzimanja, kako prava, tako i obveza iz ovdje spornog Ugovora o kreditu tužitelj je imao postupati s povećanom pažnjom pa ukoliko mu određena odredba nije bila jasna prilikom sklapanja Ugovora bio je dužan ili zatražiti pojašnjenje iste ili odbiti zaključiti ugovor. Također, parnične stranke su prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o odredbama istog pregovarale i to o iznosu, valuti uz koju je glavnica vezana, kamatnoj stopi, ulaznoj naknadi, roku otplate, instrumentima osiguranja i dr. te tuženik osporava kako je Ugovor predstavljao adhezijski ugovor. Nadalje, tužitelju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno način na koji se ista mijenja, bila pojašnjena od strane radnika tuženika prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik također navodi kako su tužitelju u cijelosti bile prihvatljive ugovorne odredbe, na koje je pristao svojim potpisom na Ugovoru o kreditu, a što proizlazi iz njegova postupanja nakon sklapanja istog, odnosno prilikom njegova ispunjenja, obzirom je tužitelj bezuvjetno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta pa se ne može tvrditi kako je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja mijenjao kamatnu stopu. Dalje navodi kako je u konkretnom slučaju riječ o solemniziranom ugovoru prilikom kojeg je javni bilježnik potvrdio kako odredbe Ugovora o kreditu predstavljaju pravu volju ugovornih strana i da iste prihvaćaju pravne posljedice koje iz takvog pravnog posla proizlaze. Tuženik navodi kako je neosnovan navod tužitelja kako tuženik nije pravilno izračunao i obračunavao kamatu te kako je istu više naplatio tužitelju, odnosno kako su se stranke čl. 4. Ugovora o kreditu sporazumjele o kamatama u otplati i kamatama u korištenju te također kako tuženik nije mogao utjecati na visinu LIBOR-a. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno kako se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope, a potpisom spornog Ugovora tužitelj je bez prigovora pristao na eventualnu promjenu kamatne stope koje bi bila izvršena od strane tuženika. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja kako je tuženik proizvoljno izračunavao kamatnu stopu kada je izvjesno kako je izvršena promjena kamatne stope imala ugovorno uporište u čl. 5. Ugovora o kreditu, a da je na takvu ugovornu odredbu tužitelj svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izričito pristao pa se ne radi o jednostranom postupanju tuženika, odnosno tuženik osporava kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna. Tuženik dalje osporava i navod tužitelja kako je ništetan čl. 7. Ugovora o kreditu kojim se tužitelj obvezao platiti naknadu koja je ugovorena u iznosu od 1,25 % na iznos kredita, odnosno kako u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, a sve u skladu s čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama iz čega proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o kreditu. Nadalje, prilikom sklapanja Ugovora tuženik je postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, a što proizlazi iz pravnog shvaćanja s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. godine.

3. Podneskom od 20. srpnja 2021. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu te u bitnom naveo kako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara te se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020 te je isti ujedno istaknuo kako dužnost javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora nije da objašnjava i tumači pojedine ugovorne odredbe strankama, već da im objasni smisao i posljedice pravnog posla.

4. Podneskom od 8. ožujka 2022. tužitelj je nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da u točki 2. tužbenog zahtjeva umjesto prvobitnog iznosa od 72.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sada potražuje iznos od 88.973,57 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je slijedom toga tužbeni zahtjev povećan. Tuženik se podneskom od 18. ožujka 2022. godine usprotivio preinačenju (povećanju) tužbenog zahtjeva tužitelja od 08. ožujka 2022. godine. Slijedom iznijetoga budući da je tužitelj povećao tužbeni zahtjev, a čemu se tuženik usprotivio sud je sukladno članku 190. stavak 2. ZPP-a ročišnim rješenjem od 02. lipnja 2022. (str. 113) radi svrsihodnosti konačnog rješavanja odnosa među strankama dopustio preinaku tužbe tužitelja od 08. ožujka 2022. godine.

5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 45615/07 uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek kao Banke i tužitelja kao korisnika kredita založnog i mjeničnog dužnika te Damira Čuturila kao mjeničnog dužnika od 3. travnja 2006. (str. 7-15 spisa), aneks ugovora 1/2007 (str. 16 - 17), izvadak o stanju i prometu po računu (str. 18), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 19), otplatni plan (str. 20, obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 21-24), pregled prometa za klijenta (str. 25-40), obračun duga izvršen od Dajane Vuković iz tvrtke DV Consulting d.o.o., Osijek (str. 41-43), izvod iz zapisnika sa 1. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. (str. 80), izveo dokaz saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja Damira Čuturila (str. 86-88), te je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog iz tvrtke FINANCIJE j.d.o.o. (nalaz i mišljenje vještaka str. 96-100) te je napravio uvid u ispravak istoga nalaza i mišljenja (str. 102).

6. Predmet ovog postupka nakon tužiteljevog preinačenja tužbe od 08. ožujka 2022. godine je zahtjev istoga za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 40938/06 sklopljenog dana 23. veljače 2007. između tužitelja i prednika tuženika, te za isplatu iznosa od 88.973,57 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime pretplaćenih kamata u odnosu na prvobitnu ugovorenu kamatnu stopu. Također predmet ovog postupka je i utvrđenje ništetnosti odrebe članka 7. naprijed nevedenog Ugovora o kreditu i članka 7. Aneksa broj 1/2007 Ugovora o kreditu broj 45615/07 sklopljenih 23. veljače 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika te zahtjev za isplatu iznosa od 18.750,00 kn na ime neplaćene jednokratne naknade za usluge odobravanja i praćenja kredita sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Među strankama nije sporno kako je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 40938/06 uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 7-15 spisa) te kako se tijekom otplatnog razdoblja tužitelju povećavala otplatna rata (str. 21- 24 spisa). Nesporno je i kako je tužitelju od strane tuženika naplaćena naknada u iznosu od 18.750,00 kn na ime jednokratne naknade za usluge odobravanja I praćenja kredita, a koji su nastali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu (str. 16 i 17 spisa).

8. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je jesu li ništetne odredbe predmetnog Ugovora o dugoročnom kreditu i to dio čl. 5. i čl. 7. Ugovora te ukoliko su iste ništetne, ima li tužitelj pravo na povrat više preplaćenog iznosa, obzirom je tuženik ujedno i tijekom postupka istaknuo prigovor zastare. Također je sporno radi li se o potrošačkom ugovoru ili o trgovačkom ugovoru te radi li se u konkretnom slučaju o unaprijed formuliranom ugovoru.

9. Nadalje, ukoliko je tužbeni zahtjev osnovan, sporan je i tijek zateznih kamata na utuženi iznos, obzirom da tužitelj iste potražuje od uplate svakog pojedinog iznosa, a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

10. Radi utvrđenja spornih činjenica, a posebice okolnosti pri sklapanju ugovora o kreditu sud je proveo dokaz saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja Damira Čuturila u svojstvu stranke (str 86-88) te je isti iskazao kako je predmetni ugovor istome bio odobren za investiciju i to izgradnju autopraonice te da mu javni bilježnik nije objasnio odredbe ugovora koji se odnosi na kamatnu stopu prilikom solemnizacije. Također je istaknuo kako mu niti u banci prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu pojasnili na koji će način mijenjati kamatnu stopu, a niti su mu objasnili za što će se koristiti naknada za sklapanje ugovora i na koji način te da nije imao mogućnosti utjecati na odredbe Ugovora o kreditu, a da su mu u banci rekli da je to najpovoljniji Ugovor za njega i da je to gotov proizvod. Također je istaknuo kako nije sam ispitivao na koji će se način mijenjati visina kamatne stope jer nije financijski stručnjak, a i bilo mu je u interesu dobiti kredit kako bi završio posao. Nadalje, istaknuo je da ga je banka prije povećanja mjesečnih anuiteta obavijestila o promjeni tečaja odnosno da se mijenja EURIBOR-LIBOR te da je plaćao rate po srednjem tečaju švicarskog franka koji se mijenjao. Također je na upit punomoćnika tuženika istaknuo da je Ugovor i Aneks ugovora pročitao, a i ne sa velikom pažnjom i detaljno te da prije potpisivanja samog ugovora nije tražio od banke mijenjanje ugovora odnosno pojedinih odredbi u Ugovoru te da nije prigovarao načinu izračuna kamatnih stopa.

11. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ovdje sporan Ugovor i utvrdio kako je čl. 4. propisano kako korisnik kredita i banka ugovaraju redovnu, promjenjivu kamatnu stopu koju čine, između ostalog, (1.) kamata u otplati: tromjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan stavljanja kredita u otplatu + 4,25 % marže godišnje te (2.) kamata u korištenju: tromjesečni LIBOR vezan uz CHF na dan plasiranja sredstava + 4,25 % marže godišnje.

12. Čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je kako korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene redovne i zatezne), sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog EURIBOR/LIBOR na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru.

13. Člankom 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je čl. 323. st. 1. istog Zakona propisano kako u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

14. Tijekom postupka tužitelj je isticao kako su ništetni čl. 5. (u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke) i čl. 7. predmetnog Ugovora i članak 7. Aneksa broj 1/2007 Ugovora o kreditu broj 45165/07, a sud je utvrdio kako je ništetan čl. 5. Ugovora, dok se u slučaju članaka 7. Ugovora i Aneksa ugovora ne radi o ništetnosti.

15. Naime, čl. 5. Ugovora određeno je kako ovdje tužitelj izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene redovne i zatezne), a sud je tijekom dokaznog postupka utvrdio da prilikom sklapanja Ugovora tuženik nije upoznao zakonskog zastupnika tužitelja na koji način će se mijenjati visina kamatne stope, da zakonski zastupnik tužitelja i tuženik nisu pregovarali o visini kamatne stope, te nije imao mogućnosti utjecati na odredbe Ugovora o kreditu te da su mu rekli da je to najpovoljniji ugovor za tužitelja kao korisnika kredita, a što sve proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja Damira Čuturila (str. 86 i 87), a na koji iskaz stranke nisu imale primjedbi te je stoga taj iskaz stranke sud prihvatio u potpunosti. Sud je također iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja utvrdio kako se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom ugovoru-adhezijskom ugovoru budući da je u banci zakonskom zastupniku tužitelja rečeno da se radi o gotovom proizvodu, a što ujedno proizlazi iz odredbi samog Ugovora.

16. Nadalje, iz iskaza samog zastupnika te iz pisanih dokaza, a posebice Obavijesti o promjenama kamatnih stopa (str. 19-22) proizlazi da je tuženik jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, sukladno članku 5. predmetnog ugovora. Kako je čl. 5. Ugovora propisano kako ovdje tužitelj prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope i to bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora, sud je stava kako je takva ugovorna odredba ništetna obzirom je protivna prisilnim propisima, te je također i nepoštena, odnosno protivna moralu društva i to zbog činjenice da način na koji će se mijenjati kamatna stopa, tužitelju kao korisniku kredita nije objašnjen u banci prilikom sklapanja ugovora od strane djelatnika banke, da je sukladno toj odredbi čl. 5. Ugovora tuženik jednostrano mijenjao kamatne stope, a da tužitelj na jednostranu izmjenu kamata nije mogao utjecati jer je Ugovor bio unaprijed formuliran kao gotov proizvod.

17. Nadalje, budući da je među stranka sporno i pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o trgovačkom ugovoru ili potrošačkom, sud ističe da je člankom 14. st. 2. ZOO-a propisano je kako trgovački ugovori jesu ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednoga od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti. Nadalje, člankom 1. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03) propisano je kako trgovac je, ako predmetnim zakonom nije drugačije određeno, osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnosti radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, dok je čl. 2. st. 5. ZTD- a propisano kako trgovačko društvo je trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost.

18. U konkretnom slučaju utvrđeno je kako su Ugovor sklopile dvije pravne osobe, te je utvrđeno je kako se radi o trgovačkom, a ne o potrošačkom ugovoru i kako nije nastupila zastara, a što proizlazi iz Objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. godine. Naime, navedenim pravnim shvaćanjem zauzet je stav vezano za predmete u kojima je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, a obzirom se u ovom slučaju radi o trgovačkom, a ne potrošačkom ugovoru, primjenjuje se pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., odnosno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom toga, sud je stava da iako se radi o trgovačkom ugovoru sukladno naprijed navedenim navodima nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

19. Kako je sud utvrdio da potraživanje tužitelja nije zastarjelo, sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđivanja iznosa koji je tužitelj platio, a tuženik naplatio, a koji predstavlja razliku između ugovorne fiksne kamate, odnosno marže, i onog iznosa koji je preko te ugovorene kamate naplaćen u utuženom razdoblju po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog iz tvrtke FINANCIJE j.d.o.o..

20. U svom nalazu i mišljenju (str. 96-100 spisa) i ispravku istoga (str. 102) vještak je naveo kako je tuženik tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 16.107,22 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste HNB-a na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 88.973,57 kn.

21. Tužitelj nije imao primjedbi na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka, te je sukladno istome i preinačio tužbeni zahtjev podneskom od 08. ožujka 2022. godine (str. 105-107). Tuženik je podneskom od 18. ožujka 2022. godine osporio nalaz i mišljenje vještaka, međutim sud je utvrdio kako je to osporavanje u pogledu pravne prirode, odnosno u pogledu pravne osnove vještačenja te da tuženik nema posebnih primjedbi glede samog izračuna vještaka u odnosu na zadatak vještačenja, pa je stoga budući da u pogledu utvrđenja zadatka vještačenja stranke nisu imale posebnih primjedbi, sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka obzirom da je isti jasan, nedvosmislen i sastavljen je u skladu s pravilima struke. Budući da stranke nisu imale posebna pitanja o kojima bi se trebala očitovati navedena vještakinja te budući da je ista u cijelosti izvršila zadatak vještačenja, naprijed navedeni vještak nije pozvan na ročište za glavnu raspravu koja je održana 02. lipnja 2022. godine.

22. Vezano za sporno pitanje tijeka zateznih kamata, sud je utvrdio kako iste teku od uplate svakog pojedinog iznosa više otplaćene rate kredita. Naime člankom 1115. ZOO-a propisano je kako kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu, a ne o ugovoru o zajmu, ne može se primijeniti pravno shvaćanje na koje se poziva tuženik, odnosno sud je utvrdio kako je tuženik nepošten te ga je obvezao na isplatu zateznih kamata od dana stjecanja.

23. Tužbenim zahtjevom tužitelj je također zahtijevao i utvrđenje ništetnim čl. 7. Ugovora o kreditu i Aneksa ugovora broj 1/2007, kao i da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznos od 18.750,00 kn koji se odnosi na trošak naplaćene jednokratne naknade za usluge odobravanja i praćenja kredita sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

24. Sud je utvrdio kako gore navedeni čl. Ugovora o kreditu, odnosno Aneks ugovora broj 1/2007 nije ništetan, odnosno kako tuženik nije dužan tužitelju isplatiti iznos od 18.750,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Naime, čl. 7. Ugovora o kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 1.000,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.

25. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

26. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja međutim je u svom iskazu naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili.

27. Uvidom u predmetni članak 7. Ugovora i Aneks ugovora sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, te je sama odredba Ugovora jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.

28. Obzirom na sve naprijed navedeno, sud je ocijenio kako je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, odnosno utvrdio je kako je ništetan čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kako to tužitelj navodi u tužbenom zahtjevu i obvezao tuženika na isplatu iznosa od 88.973,57 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa više otplaćene rate kredita, dok je ostatak tužbenog zahtjeva sud odbio kao neosnovan.

29. Budući da je iz provedenog dokaznog postupka činjenično stanje dovoljno i jasno utvrđeno za donošenje odluke, sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka Nikole Brača, a sve u skladu sa čl. 10. st. 1., čl. 220. i čl. 492.a ZPP-a.

30. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke presude.

31. Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom čl. 151., čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4. ZPP-a i čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20), a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; u daljnjem tekstu OT) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 53/19 i 92/21). Ovdje valja istaknuti kako se tijekom postupka mijenjala vrijednost predmeta spora odnosno do dana 02. lipnja 2022. vrijednost predmeta spora iznosila je 91.000,00 kn, a nakon dopuštenja preinake tužbe od strane suda na ročištu održanom istoga dana vrijednost predmeta spora iznosi 107.723,57 kn. Slijedom toga sud je tužitelju koji je djelomično uspio u sporu priznao trošak prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, a u skladu sa propisanim nagradama i naknadama iz Odvjetničke tarife.

32. Sud je tužitelju priznao ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 8.226,24 kn. Naime, sud je tijekom postupka utvrdio kako je tužitelj u sporu uspio 78,93 %, a tuženik 21,07 %, te je stoga sud utvrdio kako je tužitelj u sporu uspio sa 57,86 %. Naime, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a sud je najprije utvrdio postotak u kojem je svaka od stranaka uspjela (tužitelj 78,93 %, tuženik 21,07 %), zatim je od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeo postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (što iznosi 57,86 %).

33. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 7. siječnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. t. 1. OT), trošak sastav podneska od 20. srpnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak sastav podneska od 8. ožujka 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 08. rujna 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 12. listopada 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 02. lipnja 2022. godine u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), sve uvećano za PDV u iznosu od 1.875,00 kn. Također, sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 3.000,00 kn, a koji se odnosi na trošak za izvođenje dokaza vještačenjem, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu (630,00 kn) i za presudu (1.427,00 kn) u ukupnom iznosu od 2.057,00 kn (Tar. br. 1. t. 1. i Tar. br. 1. t. 2.). Ukupan parnični trošak koji je sud priznao tužitelju iznosi 14.432,00 kn, a s obzirom na uspjeh tužitelja u sporu u postotku od 57,86%, to mu pripada pravo na trošak u iznosu od 8.226,24 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude. Slijedom toga sud je donio odluku kao u točki IV. izreke presude.

34. Tužitelju preko dosuđenog iznosa nije priznat trošak u ukupnom iznosu od 9.375,00 kn. Naime kako je već ranije rečeno, a s obzirom na različitu vrijednost predmeta spora tijekom postupka sud nije preko dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke presude tužitelju priznao iznos od 1.500,00 kn za sastav tužbe od 07. siječnja 2021. godine uvećano za PDV u iznosu od 375,00 kn, ukupno 1.875,00 kn, pristup ročištu održanom 08. rujna 2021. godine u iznosu od 1.500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 375,00 kn, ukupno 1.875,00 kn, pristup ročištu održanom 12. listopada 2021. godine u iznosu od 1.500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 375,00 kn, ukupno 1.875,00 kn, podnesak od 20. srpnja 2021. godine u iznosu od 1.500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 375,00 kn, ukupno 1.875,00 kn, podnesak od 08. ožujka 2021. godine u iznosu od 1.500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 375,00 kn, ukupno 1.875,00 kn, odnosno sveukupno iznos od 9.375,00 kn te je stoga odlučeno kao u točki V. izreke presude.

35. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

U Osijeku, 13. srpnja 2022. godine

SUDAC

Augustin Jalšovec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.

Broj zapisa: eb30f-00481

Kontrolni broj: 0130e-ddd99-9a9b3

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=AUGUSTIN JALŠOVEC, L=OSIJEK, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.