REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 7 Us I-296/2022-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, prema nacrtu sudske savjetnice Marijane Čuljak, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Huselić, u upravnom sporu tužiteljice R. A. iz V., OIB: …, koju zastupa majka N. T. iz V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, OIB: OIB:18683136487, kojeg zastupa službena osoba S. T., radi utvrđivanja poreza na dohodak, 13. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/15-01/375, URBROJ: 513-04-19-2 od 12. rujna 2019.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanjem odgodnog učinka tužbe u ovome upravnom sporu.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-410-18/15-01/375, URBROJ: 513-04- 19- 2 od 12. rujna 2019. odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, Ispostave V. KLASA: UP/I-410-23/2014-02/11026, URBROJ: 513-007-27-11-2015-02 od 12. veljače 2015., kojim je tužiteljici za 2013. godinu utvrđena razlika poreza na dodanu vrijednost i to porezna osnovica za obračun poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 91.331,71 kn te iznos poreza na dodanu vrijednost od 19.668,98 kn. Nadalje, tužiteljici je utvrđen i dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 32.232,52 kn, ukupni godišnji dohodak u istom iznosu, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 46.080,00 kn, godišnja porezna osnovica u iznosu od 0,00 kn, ukupno plaćeni predujmovi poreza i prireza u iznosu od 2.223,22 kn, te razlika za povrat u iznosu od 2.223,22 kn.

2. Tužiteljica u tužbi navodi kako tuženik u upravnom postupku propušta primijeniti odredbe važećeg Općeg poreznog zakona i utvrditi zastaru prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze. Ističe kako tuženik propušta u obrazloženju pobijanog rješenja navesti o kojem Općem poraznom zakonu se radi, a da je drugostupanjsko rješenje donio nakon isteka trogodišnjeg roka zastare, koji teče od donošenja prvostupanjskog poreznog rješenja. Ukazuje kako porezno tijelo nije pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje vezano za utvrđivanje obveze poreza na dodanu vrijednost tužiteljici, tvrdi da je porezno tijelo PDV nije utvrdilo iz podataka s kopija računa koje su uručene kupcu prilikom isporuke dobara – roba i usluga nego iz podataka koji se vode u sustavu fiskalizacije. Ističe da pogrešku u sustavu fiskalizacije nikako nije mogla vidjeti dok nije došlo do obrade porezne prijave kada je obaviještena da je iskazan PDV u sustavu fiskalizacije, naglašava da se radi o pogrešci. S obzirom na navedeno predlaže da sudu usvojiti tužbeni zahtjev te oglasiti ništetnim, odnosno poništiti rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja. S obzirom na navedeno predlaže da sud odbiti tužbeni zahtjev.

4. U upravnom sporu sud je donio presudu broj: 8 UsI-1133/2019-9 od 27. veljače 2020. koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda broj: Usž-1647/20- 2 od 24. veljače 2021. Predmetne presude povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude ukinute su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 111/2021-5 od 26. siječnja 2022. te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

5. Postupajući po presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 111/2021-5 od 26. siječnja 2022., dana 4. srpnja 2022. pred ovim sudom je održana rasprava na koju je pristupila majka tužiteljice kao opunomoćenica, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti u skladu s člankom 39. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske, 29/17., 110/21., dalje: ZUS).

Na navedenoj raspravi opunomoćenica tužiteljice je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti te dodaje da se slaže s odlukom Upravnog suda u Osijeku i Visokog upravnog suda. Navodi da zbog odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u spis dostavlja dodatak tužbi te prilaže odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III-7236/2014 od 19. veljače 2015. Uređuje tužbu s navodima iz podnesaka od 12. prosinca 2019. i 4. srpnja 2022. koje prilaže. Nema dokaznih prijedloga.

U dostavljenim podnescima tužiteljica ističe da je prvostupanjsko tijelo utvrdilo obvezu plaćanja PDV-a prema podacima iz sustava fiskalizacije koji su samo tijelu bili dostupni, dok nisu bili dostupni poreznom obvezniku. Navodi da su prema mišljenju Porezne uprave podaci iz fiskalizacije porezna tajna. Pojašnjava da tužitelj nije izvršio prijavu poreza jer je prema članku 77. Zakona o PDV-u obveznik svaka osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost i koja mora biti prijavljena u registar obveznika PDV-a ako je vrijednost njezinih isporuka u prethodnoj ili tekućoj godini prešao iznos iz članka 90. stavka 1. Zakona o PDV-u. Posebno naglašava da je tužiteljica tek započela djelatnost i nije prelazila cenzus iz članka 90. stavka 1. navedenog zakona te nije ni bila prijavljena u registar obveznika PDV-a stoga nije bila niti u obvezi podnositi obrazac PDV-a. Ukazuje da se pogreška u sustavu fiskalizacije dogodila zbog programskog rješenja na prilagođeni naplatni uređaj, a da je na računu koji se obavezno daje kupcu bila navedena oznaka da obveznik fiskalizacije nije u sustavu PDV-a te na računu nije bio iskazan iznos PDV-a, ali se greškom taj iznos prikazivao na elektronskom podatku koji se putem softvera dostavlja u sustav fiskalizacije. Smatra ukoliko je tužitelj obvezan platiti PDV u tom bi slučaju njegov dobavljač imao pravo na odbitak pretporeza sukladno članku 57. Zakona o PDV-u. U tom slučaju obveza PDV- a za tužiteljicu ne bi bila u iznosu u kojem je utvrdilo porezno tijelo jer bi tada tužiteljica platila samo razliku u dodanoj vrijednosti, odnosno na razliku u cijeni robe kupljenoj od dobavljača i vrijednosti za koju ju je prodala svojim krajnjim potrošačima. Smatra da je prvostupanjsko tijelo zanemarilo da bi tužiteljica imala pravo na pretporez i tužiteljici zaračunalo ukupan PDV iako dobavljači nisu smjeli koristiti pretporez jer tužiteljica nije obveznik PDV-a. Dodaje da je tužiteljica bila obvezna uplatiti u državni proračun PDV bez prava na odbitak iz članka 57. jer se tužiteljica smatra krajnjim potrošačem bez obzira što robu nabavlja za daljnju prodaju. Dodaje da je Ustavni sud razmatrao sličan predmet i donio presudu kojom je osporeno pravo poreznom tijelu i zatražilo poništenje svih postupaka jer tužitelja takav način stavlja u neravnopravan položaj te da sud izvrši uvid u dostavljenu odluku Ustavnog suda te istu uzme u obzir prilikom donošenja odluke.

Sud je na raspravi odbio prijedlog tužiteljice od 4. prosinca 2019. za određivanjem odgodnog učinka tužbe u ovome upravnom sporu. Isto iz razloga jer odgodni učinak tužbe više ne smatra potrebnim zbog dužine proteka vremena od postavljenog zahtjeva.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavak 3. i članka 31. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz spisa proizlazi da je tužiteljica 21. veljače 2014. podnijela prijavu poreza na dohodak za 2013. u kojoj je iskazala dohodak od obavljanja samostalne djelatnosti u ukupnom iznosu od 32.232,52 kn. Na osnovu prijave prvostupanjsko tijelo je utvrdilo porez na dodanu vrijednost iz razloga što je porezna obveznica, iako nije u sustavu poreza na dodanu vrijednost, iskazala porez na dodanu vrijednost u programu fiskalizacije, što je potvrđeno izdanim računima koji se odnose na razdoblje od 1. travnja 2013. do 30. lipnja 2014. godine za koje je porezno tijelo u provedbi nadzora utvrdilo da su izdani u skladu s Općim poreznim zakonom, Zakonom o porezu na dodanu vrijednosti, Pravilnikom o porezu na dohodak i Zakonom o fiskalizaciji u prometu gotovinom. Utvrđeni iznos PDV-a u skladu je sa zaduženjima PDV-a koji je dana 2. listopada 2014. računovodstveni obrt vl. A. P. koji vodi knjigovodstvo za tužiteljicu dostavio za travanj, svibanj i lipanj 2013. Isto je dostavljeno nakon uočene greške koja je nastala uvođenjem fiskalne blagajne 1. travnja 2013. te je greškom iskazan PDV u izlaznim računima po stopi od 5%, 10% i 25%. Iz predmetnog zahtjeva za zaduženjem PDV-a proizlazi da prijava PDV-a za travanj 2013. iznosi 8.807,42 kn, za svibanj 2013. iznosi 9.282,03 kn, te lipanj 2013. iznosi 1.579,53 kn što ukupno iznosi 19.668,98 kn. Razlika poreza na dodanu vrijednost za 2013. godinu utvrđena pobijanim rješenjem tuženika istovjetna je podacima koje je u zahtjevu za zaduženjem PDV-a iskazao računovodstveni obrt koji vodi knjigovodstvo tužiteljici.

8.1. Što se tiče relevantnih propisa u predmetnom sporu primjenjuje se Opći porezni zakon (2008) ("Narodne novine" br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15., 44/16., dalje: OPZ/08) što proizlazi iz prijelaznih i završnih odredbi Općeg poreznog zakona (2016) („Narodne novine“ broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ/16) koji u članku 197. stavku 1. OPZ/16 navodi da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršiti prema odredbama toga Zakona.

8.2. U odnosu na pitanje zastare primjenjuje se OPZ/16 sukladno članku 197. stavkom 2. OPZ/16 kojim je propisano da će se postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona.

8.3. Članak 94. stavak 1. OPZ/08 propisuje da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavak 2. uređuje zastaru prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata te određuje da počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate.

Prema stavku 4. zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje.

8.4. Iz članka 15. stavak 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (1995) („Narodne novine“ broj 47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 127/00., 48/04., 82/04., 90/05., 76/07., 94/09., 87/09., 22/12., 136/12.) koji je važio do 30. lipnja

2013., odnosno članka 79. stavka 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (2013) ("Narodne novine" br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13.) koji je važio od 1. srpnja 2013. proizlazi da ako netko u nekomu računu za isporučena dobra i obavljene usluge izdvojeno iskaže porez na dodanu vrijednost, iako za to nije ovlašten, tada duguje iskazani iznos, osim kad ispravi račun izdan primatelju.

8.5. Članak 78. OPZ/08 propisuje da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, dok porezni obveznik snosi teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u konkretnom slučaju rješenjem broj: U- zpz 111/2021-5 od 26. siječnja 2022. godine zauzeo stav da nije nastupila relativna zastara. Iz predmetne presude proizlazi da prema odredbi članka 94. stavka 4. OPZ/08 zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je utvrđena osnova za oporezivanje. Konkretno, prvostupanjsko rješenje o razrezu poreza doneseno je 12. veljače 2015. te je zastara prava počela teći 1. siječnja 2016. pa od tog dana do stupanja na snagu OPZ/16 ( 1. siječnja 2017.) još nije nastupila relativna zastara jer nije protekao rok od 3 godine koji je određen člankom 94. stavak 1. i 2. OPZ/08. Stoga se prema odredbi članka 197. stavaka 2. OPZ/16 vezano za pitanje zastare na utvrđivanje porezne obveze primjenjuju odredbe OPZ/16.

Iz navedenoga proizlazi da relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017., nakon toga relativna zastara ne teče, pa nije moguće niti utvrditi njeno nastupanje.

Dakle, iz navedenog je za zaključiti kako će se oni postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama OPZ/08 u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema odredbama OPZ/16. Samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se, u smislu odredbe članka 197. stavka 1. OPZ/16, po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ/08.

10. Tužiteljica je na računima izdavanim putem fiskalne blagajne iskazivala porez na dodanu vrijednost premda nije bila u sustavu poreza na dodanu vrijednost, a koje je račune izdala primateljima. Iako nije u sustavu PDV-a tužiteljica je obvezna na predmetne račune platiti iskazani porez na dodanu vrijednost kako je određeno člankom 15. stavkom 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (1995), odnosno člankom 79. stavkom 11. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (2013) iz kojeg proizlazi da osoba koja izdvojeno iskaže porez na dodanu vrijednost na računima za isporučena dobra i obavljene usluge, iako za to nije ovlaštena, duguje iskazani iznos poreza na dodanu vrijednost.

11. Porezno tijelo rješenje nije donijelo samo na temelju podataka iz fiskalizacije. Utvrđeno je kako je na pojedinim računima izdanim u nadziranom razdoblju iskazan porez na dodanu vrijednost po stopi od 5%, 10% i 25%. Također, člankom 78. OPZ/08 propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. U odnosu na priložene dokaze koje je tužiteljica uz tužbu dostavila račun broj: 96-POS1-1 izdan 1. travnja 2014. na iznos od 8,00 kn za robu pecivo i kruh u kojem je iskazana stopa PDV-a od 5% i račun broj: 9707-POS1-1 od 5. srpnja 2013. na iznos od 32,50 kn u kojem je navedeno da nije u sustavu PDV-a (čl. 90. st. 1. Zakona), isti se nalaze u spisu upravnog postupka te su bili razmotreni prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja. Dostavljenim računom od 1. travnja 2014. potvrđuje se da je u nadziranom razdoblju tužiteljica iskazala PDV na računu. Predmetnim tužiteljica nije dokazala svoje tvrdnje da nije iskazivala PDV na izdanim računima. Utvrđeni iznos poreza na dodanu vrijednost istovjetan je iznosu koji je iskazao knjigovođa u zahtjevu za zaduženje poreza na dodanu vrijednost koji se odnosi na razdoblje od 1. travnja 2013. do 30. lipnja 2013. iz čega proizlazi da je tako naplaćen porez na dodanu vrijednost.

Sud je razmotrio odluku Ustavnog suda na koju tužiteljica ukazuje te je utvrđeno da se ista odnosi na pojedinačni slučaj s bitno različitim činjeničnim stanjem i okolnostima te odluka nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

12. Budući da tužiteljica tužbom nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost osporavanog rješenja, Sud je isto ocijenio zakonitim te je odlučio kao pod točkom I izreke u skladu s odredbom članka 57. stavka 1. ZUS-a.

13. Sud u smislu odredbe članka 79. ZUS-a nije donosio odluku o troškovima upravnog spora, budući stranke nisu postavile zahtjev za naknadu troškova.

U Osijeku 13. srpnja 2022.

Sudac

Berislav Babić v.

r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).