REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2088/2019-5

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. D. S. iz K., OIB: ..., i 2. J. D. iz R., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku S. K., odvjetniku u R., protiv tuženice I.-I. n. d.d. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva S. i p. d.o.o. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1663/18-2 od 15. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-377/17-21 od 6. studenoga 2018., u sjednici održanoj 13. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1663/18-2 od 15. siječnja 2019. te se predmet vraća istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti prvotužitelju bruto iznos od 110.270,11 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a kako je to pobliže navedeno u toč. I. izreke, drugotuženiku bruto iznos od 97.854,53 kn s pripadajućim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke. Odlučeno je o troškovima postupka (toč. III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja i tužbeni zahtjev oba tužitelja je odbijen. Odlučeno je o troškovima postupka.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguravanje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u njegovoj primjeni s obzirom na to da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i s obzirom na to da se radi o pitanju o kojem, unatoč zauzetom shvaćanju revizijskog suda, postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu na način da se tužiteljev zahtjev prihvati u cijelosti.

4. U odgovoru na reviziju tužitelja tuženica se istoj protivi i predlaže je odbaciti, odnosno odbiti uz dosuđenje troškova odgovora.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

6.1. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

6.2. Iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

7. U tom smislu u predmetnoj reviziji tužitelji postavljaju pitanja koja glase:

"Da li radniku u radnom odnosu pripada plaća za faktično obavljeni redovni rad na tim poslovima, ili plaća koja je ugovorena, a bez obzira na vrijednost obavljenog rada (koja se razlikuje, odnosno manja je od one koju poslodavac redovno plaća za potpuno isti rad drugim radnicima, na tim istim poslovima?

Da li radnik i poslodavac, u smislu odredbi čl. 9. – sloboda ugovaranja, a u svezi odredaba čl. 7. st. 1., 2. i 4. ZR smiju ugovoriti plaću u manjem iznosu od one koju poslodavac redovno isplaćuje za takve poslove ostalim radnicima, na potpuno i bitno, te suštinski istim poslovima, te da li bi tako ugovorena plaća, usprkos većoj vrijednosti faktično obavljenog rada, bila sukladno „načelu slobode ugovaranja“ zakonita (čl. 9. st. 1. u vezi st. 3., i čl. 15. st. 1. toč. 8., u vezi čl. 7. i čl. 90. st. 3. i 4. ZR; čl. 55. Ustava RH)?

Da li se u svezi obveze ugovaranja, obračuna i isplate plaće radniku u radnom odnosu, imaju primijeniti prvenstveno odredbe radnog zakonodavstva, kao lex specialis (čl. 8. st. 4. u svezi čl. 7. st. 1. i čl. 90. st. 1., 3. i 4. ZR-a) ili izravno odredbe obveznog prava (ZOO), pa i one koje drugačije uređuju pitanje iz radnog odnosa koje je uređeno Zakonom o radu?

Da li je protivno načelu jednakog postupanja da novozaposleni mlađi radnik iste stručnosti, za isti rad, sa istim obvezama i odgovornostima, bude manje plaćen od starijih radnika istog poslodavca te da li su time ostvarene pretpostavke diskriminacije „na području rada i uvjeta rada“ po osnovu dobi?

Da li je (djelomično) ništetan ugovor o radu kojeg je poslodavac ponudio na sklapanje radniku, a radnik ga u stanju nužde i zavisnosti prihvatio (čl. 329. ZOO), a kojim je ugovorena plaća za rad na određenom radnom mjestu manja od plaće koju poslodavac za isti rad, istih stručnosti i odgovornosti, plaća drugim radnicima raspoređenim na isto radno mjesto, kojeg obavljaju u međusobnoj povezanosti kontinuiram smjenskim radom (čl. 90. st. 3. i 4. ZR), to iz razloga što je protivan jamstvu odredbi čl. 55. Ustava Republike Hrvatske te prinudnim odredbama čl. 7. st. 1. i 4., čl. 8. st. 1., čl. 9. st. 1. i 3. ZR, pa u daljnjem odredbama čl. 2., čl. 4., čl. 6., čl. 7., čl. 8. (a u vezi čl. 1111), čl. 322. i čl. 329. ZOO, kao i radi toga što je protivan moralu društva?"

7.1. Kao razlog važnosti revidenti se pozivaju na odluke Županijskog suda u Rijeci br. Gž-17/2015, Gž-26/2015, Gž-1295/2016 i Gž-2254/2013 te na odluke ovoga suda broj Revr-925/17-2 i Revr-704/14-2 u kojima da je zauzeto suprotno pravno shvaćanje od onoga iz pobijane odluke.

8. U pravu su revidenti kada ukazuju na odstupanje pobijane presude od prihvaćenih pravnih shvaćanja i stajališta ovoga suda izraženog u navedenim odlukama. Naime, ovaj je sud izrazio pravno shvaćanje prema kojem je poslodavac dužan isplatiti plaću za konkretno obavljen faktični rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu jer je plaća ekvivalent davanja za faktični rad te njezina isplata ovisi o obavljenom faktičnom radu. Upravo na ovo se i odnosi prvo pitanje kojim se ustvari problematizira odnos plaće iz ugovora o radu i one plaće koja bi radniku trebala pripasti s obzirom na rad koji je stvarno obavljao. Stoga je revizija dopuštena upravo s obzirom na ovo pitanje. Druga pitanja ne odnose se na konkretno izraženo pravno shvaćanje suda iz pobijane odluke na kojem bi bila zasnovana i odluka toga suda.

9. S obzirom na to da revizija sadrži sve navedene elemente te da je odluka suda drugog stupnja utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s već zauzetim shvaćanjem revizijskog suda (čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP), ovaj sud nalazi da je predmetna revizija dopuštena i osnovana.

10. Sud prvoga stupnja u bitnome utvrđuje da su tužitelji u razdoblju od 26. travnja 2014. do 30. listopada 2016. obavljali poslove radnog mjesta Viši operater 2 i to na isti način i u istom obimu kao što su to obavljali radnici s višom plaćom na tom radnom mjestu. Takvo svoje utvrđenje temelji na iskazima svjedoka i tužitelja. O visini zahtjeva, odnosno vrijednosti faktično obavljenog rada zaključuje na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji je izrađen primjenom komparacijske metode s plaćama drugih radnika. Temeljem toga sud prvoga stupnja zaključuje o pravu tužitelja na isplatu plaće koja odgovara vrijednosti stvarno obavljenih poslova, a poziva se i na primjenu instituta stjecanja bez osnove.

11. Drugostupanjski sud pak polazi od shvaćanja o isključivoj mjerodavnosti ugovora o radu i njime ugovorene plaće pozivajući se pri tome na načelo slobode ugovaranja pri primjeni kojega nije pravno odlučno koje su poslove tužitelji obavljali. Stoga sud drugoga stupnja otklanja i mogućnost primjene pravila o stjecanju bez osnove.

12. Zbog pogrešnog pravnog pristupa glede odnosa ugovorene plaće i one plaće koja bi radniku pripadala na temelju stvarno izvršenog rada drugostupanjski sud nije ocijenio jesu li tužitelji doista obavljali rad na drugim radnim mjestima za koji bi im pripadala plaća viša od ugovorene, koje su to stvarno i konkretno poslove tužitelji obavljali i u čemu bi se oni sastojali, koje su to poslove obavljali drugi radnici koji su imali sklopljen ugovor o radu za te poslove te koja je bila njihova plaća. Ovo potonje s obzirom na činjenicu da su drugi radnici (komparanti) imali različito ugovorene plaće, a što je sve potrebno za odlučivanje o tome jesu li tužitelji doista obavljali poslove za koje bi im pripadala veća plaća te koliki je stvarni ekvivalent rada tužitelja izražen kroz vrijednost toga rada u odnosu na plaću koja je ugovorena (tako i ovaj sud u Rev 3629/2019-5 od 18. svibnja 2022.).

13. Slijedom navedenog, nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je valjalo drugostupanjsku presudu ukinuti na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje (st. I. izreke).

14. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (st. II. izreke).

Zagreb, 13. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.