Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž R-398/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu pojedincu toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. P. iz P., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-75/19-31 od 7. siječnja 2022., dana 13. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika N. P. iz P. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-75/19-31 od 7. siječnja 2022. pod točkama I. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 46.298,67 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 1.600,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 2. siječnja 2019. do isplate (točka II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.133,94 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. rujna 2019. do isplate (točka III. izreke), kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime neimovinske štete plati 20.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate (točka IV. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.504,95 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. siječnja 2022. do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude u dijelu pod točkama I. i V. izreke žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe tuženika i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U žalbenoj fazi postupka sporna je zakonitost prvostupanjske odluke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjeva tužitelja za isplatu imovinske štete s pripadajućim zateznim kamatama, do koje štete tužitelj tvrdi da je došlo radnjama tuženika, koji je njegov bivši radnik, te je sporna pravilnost odluke o troškovima parničnog postupka.

6. Pozivom na odredbe sadržane u čl. 107. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov. 93/14., 127/17., 98/19., dalje: ZR) u vezi s čl. 29. st. 2., čl. 1046. i čl. 1045. st. 2. Zakona o obveznim donosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 123/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), kao i pozivom na odredbe sadržane u čl. 2. st.1., čl. 7. st. 1. i čl. 220. st. 1. i čl. 221.a ZPP sud prvoga stupnja odlučio je kao pod točkom I. izreke.

7. U bitnome sud obrazlaže da je tuženik bio radnik tužitelja, da se tužitelj bavi prodajom željezne i vijčane robe, da je tuženik radio u dvije poslovnice tužitelja, da je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno kako su na izlaznim računima koje je izdao tuženik u periodu od siječnja 2016. do studenoga 2018. artikli prodavani po cijenama različitim od onih koje su definirane u robnom knjjgovodstvu tvrtke, zbog čega da je ostvarena dobit od 41.256,02 kn umjesto 87.554,69 kn, čime da je tuženik kao poslodavac oštećen za iznos od 46.298,67 kn. Također obrazlaže da se postupanje tuženika kao radnika treba promatrati kao postupanje s namjerom, s obzirom na broj računa (gotovo 2000) koje je tuženik izdao ispod knjigovodstvene vrijednosti, kao i s obzirom na iskaz svjedoka M. C. koji je potvrdio da nikada za osobne potrebe nije kupovao u poslovnici tuženika u V. G., a u spisu su priloženi računi izdani po tuženiku upravo u toj poslovnici na svjedoka M. C. Isto tako obrazlaže da je iz iskaza pojedinih svjedoka proizlazi da je tužitelj većim kupcima odobrio popuste uz korištenje odgovarajuće kartice i da je takav popust trebao biti vidljiv na izdanim računima, a da u računima koji su bili predmet vještačenja i koje je izdao tuženik to nije bilo vidljivo, zbog čega da je dokazano da je tuženik prodavao robu ispod cijene koju je odredi poslodavac te da se stoga postupanje tuženika treba gledati i kao postupanje s krajnjom nepažnjom, čime da je tuženik dokazao sve pretpostavke za naknadu štete u smislu navedenih normi.

8. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju se ukazuje navodima žalbe. Suprotno tim navodima, presuda suda prvoga stupnja nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće ispitati u smislu te zakonske norme.

9. Također, nisu počinjene ni druge povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

10. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP i u vezi s tim nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Suprotno navodima žalbe u ovom dijelu sud prvoga stupnja ocjenu dokaza proveo je u skladu s čl. 8. ZPP i na temelju tako provedene ocjene dokaza pravilno je i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

11. Isto tako sud prvoga stupnja pravilnom je primjenom prava zakonito odlučio kao u izreci pobijanog dijela prvostupanjske presude.

12. Na navode žalbe stoga valja odgovoriti da je sud pravilno ocijenio iskaze svjedoka M. i M. N. te D. R. i da je pravilno utvrdio da su imali po tužitelju odobrene popuste putem popust kartice. Isto je tako pravilno utvrdio i obrazložio da je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da na računima koji su bili predmet analize ti popusti, nesporno odobreni po poslodavcu, nisu uopće prikazani (točke 54 do 57 obrazloženja). U takvim okolnostima na tuženiku je bio teret dokazati da je kupcima koji su imali kartice za popust, po računima koji su bili predmet spora, uračunavao upravo popust u visini odobrenoj po poslodavcu i time da je roba prodana po cijeni koju je poslodavac odobrio, u skladu s čim je trebalo urediti i knjigovodstveno stanje nakon prodaje, a zbog čega se ne bi moglo govoriti o šteti. No, kako tuženik takav dokaz nije predlagao, a na računima koji su vještačeni nema oznake popusta koji je primijenjen, iako je roba prodana ispod knjigovodstvene cijene to navodima žalbe u ovom dijelu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju.

13. Nadalje, pravilno tuženik navodi da iz rezultata dokazivanja, što utvrđuje i sud prvoga stupnja, proizlazi i da su radnici tužitelja imali mogućnost kupnje u trgovinama tužitelja po nabavnoj cijeni uvećanoj za PDV, kao i da je ponekad popust odobren po nekom drugom radniku i da je nakon unošenja u sustav taj popust primjenjivan (iskazi svjedoka C. i C.). Međutim, kada tuženik nije određeno naveo na koje se od spornih računa to odnosi, niti je u tom smislu stavio određen prigovor na provedeno vještačenje ili stavio prijedlog da se dopuni vještačenje ili provede neki drugi dokaz to ni ovim navodima pravilnost utvrđenih činjenica također nije dovedena u sumnju.

14. U takvim okolnostima, uvažavajući opisano držanje tuženika tijekom dokaznog postupka, pravilno sud prvoga stupnja da je poslodavac je dokazao istinitost činjeničnih tvrdnji o kojima je ovisila odluka o njegovu zahtjevu za naknadu štete u ovom dijelu te je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom prava i uz valjane i jasne razloge zakonito odlučio kao pod točkom I. izreke.

15. Pri tome ovaj sud neodlučnim za odluku u ovom sporu smatra činjeničnu tvrdnju tužitelja da je tuženik razliku novca (iznad naplaćene cijene) zadržao za sebe te ne smatra da je sud prvoga stupnja počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP kada nije utvrđivao je li ta činjenična tvrdnja istinita ili ne. Ovo jer je u konkretnom slučaju tuženik dokazao sve pretpostavke za naknadu utužene imovinske štete (štetnu radnju, štetnika, oštećenika, uzročno posljedičnu vezu, odgovornost, visinu štete, krajnju nepažnju radnika), pa spomenuta činjenična tvrdnja ne bi ni na koji način utjecala na odluku jer ne bi dovela do povoljnije situacije za tuženika, odnosno ne bi bila od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom dijelu.

16. U tom smislu nepotrebno je bilo i provođenje ostalih dokaza na koje se ukazuje na zadnjoj stranici žalbe, odlomak treći, na okolnosti na koje tom točkom ukazuje tužitelj pa ni time nije počinjena povreda iz čl 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP.

17. Odluka o zateznoj kamati ocijenjena je pravilnom i zakonitom u smislu čl. 29. st.

2. i čl. 1086. ZOO, kao i odluka o troškovima parničnog postupka, koja nije određeno i obrazloženo niti pobijana navodima žalbe (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP).

18. Zbog rečenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 13. srpnja 2022.

Sudac:

Jadranka Matić, v.r.