Broj:10.P-1292/2015-62

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika D. M. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku G. H., odvjetnici iz Z., protiv tužene - protutužiteljice Z. B. iz E., OIB ., zastupane po J. D.M., odvjetnici iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 6. lipnja 2022., a u prisutnosti punomoćnice tužitelja G. H., odvjetnice iz Z. i tužene osobno uz punomoćnika tužitelja G. H., odvjetnice iz Z. i zamjenika punomoćnika J. D.M., odvjetnice iz Z., nakon donošenja i objave dana 13. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

"Tužena Z. B. dužna je isplatiti tužitelju D. M. odvjetniku, iznos od 206.250,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2015., do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima, primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodišta uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena.",

kao neosnovan.

II/ Odbija se protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tužitelju-protutuženiku D. M. u roku 15 dana isplatiti tuženici- protutužiteljici Z. B. iznos od 228.320,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 30. svibnja 2013., do 31. srpnja 2015., po stopi 12% godišnji, a od 1. kolovoza 2015., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena kao i naknaditi joj u roku od 15 dana trošak parničnog postupka.",

kao neosnovan.

III/ Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je Ugovorom o zastupanju sklopljenim dana 30. travnja 2004., i 22. siječnja 2013., tužitelj kao odvjetnik zastupao tuženu-protutužiteljicu (u daljnjem tekstu: tuženu) kao stranku u predmetima pred Općinskim sudom u O. pod poslovnim brojem R1-68/00-27, bračne stečevine broj IV-213/96 (Ovr-371/09), utvrđenja P-347/99 i ovrhe Ovrv-922/00. Stranke su po Ugovorima o zastupanju u točki 2. zaključile da će visina ugovorenog postotka prema ostvarenom uspjehu dijelu koji pripadne tuženici u postupku iznositi 15%, a koji iznos se tužena obvezuje platiti tužitelju po svakoj realiziranoj isplati tijekom postupka. Izvansudskom nagodbom sklopljenom pred vršiteljicom dužnosti javnog bilježnika H. K. iz O., poslovni broj Ov-1291/13, od 11. ožujka 2013., realizirana je nagodba između tužitelja kao odvjetnika i punomoćnika tužene u predmetu IV-P-213/96 (Ovr-371/09) u ime i za račun tužene sa B. M. iz L. Na ime gore navedene nagodbe isplaćen je iznos od 1.100.000,00 kn, tužitelju kao punomoćniku tužene za tuženu Z. B. Tužitelj je kao punomoćnik tužene dana 29. svibnja 2013., isplatio iznos od 1.100.000,00 kuna, tuženoj na ruke te je o toj isplati tužena sačinila potvrdu potpisanu vlastoručnim potpisom. Nakon primitka novca od nagodbe tužena nije postupila po Ugovoru o zastupanju, nije isplatila iznos od 15% realizirane isplate, što iznosi 165.000,00 kuna uvećano za PDV od 25% u iznosu od 41.250,00 kuna ili ukupno 206.250,00 kuna, a koju je naknadu po prethodnom dogovoru trebala nakon primitka novca uplatiti na žiro-račun tužitelja. Tužitelj je dana 4. ožujka 2015., ispostavio račun 4/2015, sa danom dospijeća 12. ožujka 2015., koji je tužena po povratnici primila. Kako je prema Ugovoru o zastupanju zaključenom 30. travnja 2004., tužitelj stekao pravo na ugovorenu odvjetničku nagradu, to predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 206.250,00 kuna sa pripadajućom kamatom tekućom od 12. ožujka 2015., do isplate kao i trošak ovršnog i parničnog postupka.

2. Tuženica po punomoćniku u odgovoru na tužbu navodi da se tužitelj pokušava više od dvostruko naplatiti, budući je tužitelj na ruke primio cjelokupni iznos od 1.100.000,00 kuna, te je tuženici na potpis dao već ispisanu i pripremljenu potvrdu čijim potpisom bi tuženica potvrdila da je zaprimila cjelokupni iznos od 1.100.000,00 kuna, a koju potvrdu je tuženica potpisala ne snalazeći se i vjerujući svom odvjetniku da će joj doista isplatiti taj cjelokupni iznos, no tužitelj je tuženici na ruke isplatio iznos od 117.000,00 švicarskih franaka, što u protuvrijednosti iznosi 700.00,00 kuna, dok je za sebe zadržao oko 400.000,00 kuna, što predstavlja 30% od ukupnog iznosa. Na pitanje tuženice koliko je odvojio za sebe, tužitelj je nakon obračuna kojeg je napisao na papir i potom zadržao za sebe, naveo da su tim iznosom namirena njegova potraživanja naspram tuženice. Kako nije dobila cijeli iznos novca od tužitelja, tužena je tražila da joj tužitelj vrati potvrdu koju je potpisala, a na kojoj piše da je primila cjelokupan iznos od 1.100.000,00 kuna, međutim, on je rekao da joj nema što vraćati te ju izbacio van. Nelogično je da tuženica tužitelju nije isplatila ugovorenu naknadu, budući je tužitelj cjelokupni iznos zaprimio na ruke te se kao odvjetnik za troškove i dospjelu nagradu mogao namiriti iz gotovine koju je za tuženu primio i naplatio, kao i da bi tužitelj čekao dvije godine do izdavanja računa, a niti jednom nije pozvao tuženicu da mu namiri dužni iznos niti telefonskim, niti pisanom opomenom, niti na bilo koji drugi način. Tužitelj je sukladno članku 78. stavak 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, račun morao izdati najkasnije 15.-g dana od dana u mjesecu nakon mjeseca u kojem je nastao oporezivi događaj, što znači da je tužitelj trebao izdati račun najkasnije do 15. lipnja 2013. Netočno je da tuženik nije primio naknadu od 15%, što s PDV-om iznosi 206.250.00 kuna, budući je od naplaćenog iznosa za sebe zadržao iznos od 400.000,00 kuna, dakle duplo od onoga što ga po Ugovoru za zastupanju pripada. Nakon što je zaprimila tužbu tuženica se telefonski obratila tužitelju navodeći kako ju je mogao tužiti kad zna da je za sebe zadržao i više nego što mu pripada, na što joj je tužitelj odgovorio neka mu plati 100.000,00 kn na ruke u roku od 3 dana i da će povući tužbu, a ovaj razgovor je na razglasnom zvučniku slušao i V. R. i T. Š. suci Općinskog suda u Z. Iz izvansudske nagodbe od 11. ožujka 2013., jasno je vidljivo da je tužitelj primio od bivšeg supruga tuženice Marijana Bilića 1.100.000,00 kuna, dana 11. ožujka 2013., a tužitelj u tužbi navodi da je te novce isplatio tuženoj 29. svibnja 2013., pa se postavlja pitanje što je tužitelj radio s novcem tužene dva mjeseca i 18 dana. Također potvrda o isplati nosi datum 25. svibanj 2013., a tužitelj u tužbi navodi da je novce isplatio 29. svibnja 2013. U toj potvrdi se navodi da tuženi izričito traži od odvjetnika isplatu 1.100.000,00 kn na ruke, a ne preko računa, te se postavlja pitanje zašto bi tužena to napisala 29. svibnja 2013., ako je to već sadržano u potvrdi od 25. svibnja 2013. Ako je tužitelj isplatio tuženoj na ruke 1.100.000,00 kuna, 25. svibnja 2013., kako je to navedeno u potvrdi od 25. svibnja 2013., zašto bi tužena njemu ispisivala potvrdu 29. svibnja 2013., da hoće da joj tužitelj isplati na ruke novac koji joj je već isplaćen četiri dana ranije, tj. 25. svibnja 2013. Zašto tužitelj, ako je istina da je isplatio tuženoj 1.100.000,00 kuna, nije obvezao tuženu kad je već potpisivala tu potvrdu da se ista obveže do kada će mu platiti njegovo potraživanje. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj navodi da je tuženu kao punomoćnik zastupao u više parničnih predmeta pred Općinskim sudom u O. Nakon podizanja ove tužbe, a prije odgovora na tužbu, tuženica je u više navrata telefonski kontaktirala s tužiteljem s upitima da li je suglasan da se sklopi izvansudska nagodba kako bi se polovinom utuženog iznosa oslobodila svoje obveze. Tužitelj je kao odvjetnik isplatio dana 29. svibnja 2013., tužiteljicu iznosom od 1.100.000,00 kn, na ruke iz razloga što bi isplatom preko računa bila evidentirana isplata koja bi prouzrokovala ostvarenje mjesečnih materijalnih prihoda tuženice kao socijalnog slučaja u B. u Š., odnosno izgubila bi socijalna prava koja svako mjesečno prima. Tužena je u potvrdi pisanoj rukom 10. svibnja 2013., potvrdila da se kod tužitelja nalazi novac koji je u njezino ime i za njezin račun primio tužitelj od M. B. iz L. u iznosu od 1.100.000,00 kuna. Nakon navedene isplate, a po pričanju tuženice, tuženica je kupila nekretninu u M. – O., te kuću u E. kod O. Tužitelj ne osporava da je zajedno s tuženicom vršio kalkulaciju što bi joj ostalo od kunske vrijednosti (1.100.000,00 kuna) kada se dio novca pretvori u švicarske franke, a sa ostatkom nakon što se isplati tužitelj po Ugovoru o zastupanju. Tuženica je u više navrata telefonski i u porukama zatražila da se izvrši transakcija kuna u švicarske franke što je i učinila. Ostatak novca je bio potreban tuženici radi kupovanja spomenutih nekretnina u H. Pred Općinskim sudom u O. u parničnom postupku 6.P-368/2013, od 14. listopada 2014., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, tužena je u tom postupku saslušana na zapisniku gdje je izjavila da je po toj nagodbi dobila 1.100.000,00 kuna, te da od tamo tužitelja nije dobila niti jedan drugi novčani iznos izvansudskih postupaka koji se vode.

4. Podneskom predanim na ročištu od 28. siječnja 2016., tužena protutužbenim zahtjevom od tužitelja traži isplatu iznosa 228.320,00 kuna, zajedno s pripadajućom kamatom od 30. svibnja 2013., do isplate, budući je tužitelj tuženoj na ruke isplatio iznos od 117.000,00 CHF, a srednji tečaj HNB-a na dan 29. svibnja 2013., je iznosio 6,04 za 1 CHF. Prema tome tužitelj je tuženici isplatio iznos u protuvrijednosti 706.680,00 kuna (117.000,00 CHF x 6,04 kn) dakle, za sebe je zadržao 393.000,00 kuna. Kako tužitelju pripada samo 15% od 1.100.000,00 kuna, to je imao pravo na naplatu iznosa od 165.000,00 kuna, što predstavlja 15% od 1.100.000,00 kuna.

5. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovore o zastupanju između tužitelja i tuženika od 30. travnja 2004., i 22. siječnja 2013.; izvansudsku nagodbu između tužene i Marijana Bilića, od 11. ožujka 2013., ovjerenu po Javnom bilježniku u O.; račun broj R1-1-4/2005, za zastupanje u predmetu poslovni broj 6-P-368/2015-23, od 4. ožujka 2015., na ime postotka po ugovoru o zastupanju: 15% od 1.100.000,00 kuna, u iznosu od 206.250,00 kuna s uračunatim PDV-om od 25%, s dospijećem 12. ožujka 2015.; potvrdu od 25. svibnja 2013.; napomenu tužene od 29. svibnja 2013.; otkaz punomoći tužitelju od 25. kolovoza 2014.; preslik prijedloga za ovrhu tuženice kao ovrhovoditeljice i M. B. kao ovršenika Općinskom sudu u O. od 8. srpnja 2009.; preslik presude Općinskog suda u O. broj P-213/96-83, od 4. svibnja 2005., radi utvrđenja zajedničke imovine stečene u braku; dvije fotografije; potvrdu Z. B. pisanu u B., dana 10. svibnja 2013.; dopis tužene tužitelju od 2. travnja 2015. (u Baselu 15. ožujka 2015.), kojim tužena osporava račune tužitelja broj 04/15 od 4. ožujka 2015., i račun broj 5/2015 od 10. veljače 2015., budući je navedene račune u cijelosti platila; dopis H. T. d.d., od 6. travnja 2015., i V. d.o.o., od 4. travnja 2016., u kojim izvještavaju sud da nisu u mogućnosti dostaviti ispis odlazno - dolaznih poziva i SMS poruka, između pozivnih brojeva tužitelja i tužene, za vremenski period od 1. listopada 2012. do 1. prosinca 2014., budući je od specificiranog vremenskog razdoblja proteklo više od 12 mjeseci; dopis Hrvatske odvjetničke komore od 12. travnja 2016.; dopis Z. b. d.d., od 4. svibnja 2016.; dopis Općinskog Građanskog suda u Z. od 1. srpnja 2016., kojim dostavlja podnesak svjedoka V. R., a koja nije pristupila na zakazano ročište dana 13. srpnja 2016., u predmetu poslovni broj Pom-317/2016; zapisnik Općinskog Građanskog suda u Z. od 14. prosinca 2016., broj Pom-317/2016, o saslušanju svjedoka V. R.; zapisnik Općinskog suda u Z. broj R2-166/2020, od 25. svibnja 2020., o saslušanju svjedoka V. R.; zapisnik Općinskog suda u N.Z., broj Pom-30/2020, od 15. lipnja 2020., o saslušanju svjedoka T. Š.; Ugovor o darovanju između tužene i J. S. iz E. kao darovatelja i M. M. iz E. kao primatelja, za nekretnine u k.o. E., zk.ul. .., od 10. listopada 2014.; tumačenje Tbr. 39 t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; saslušao tužitelja i tuženu u svojstvu stranke.

6. Tužitelj D. M. u svom iskazu navodi da je zastupao tuženu u više predmeta i to negdje otprilike osam predmeta i ništa nije naplatio, iako su svi predmeti okončani i to se u korist tužene, a sa tuženom je imao izuzetno dobre odnose tijekom svih postupaka. Više puta, i to negdje 20-30 puta, ju je odlazio zastupati u O. na sud, a tužena mu je samo u možda dva navrata dala u protuvrijednosti CHF za benzin, a to je iznosilo negdje od oko 500,00 kuna sveukupno. Nakon okončanja postupka u kojoj je zaključena nagodba, tužitelju je 1.100.000,00 kuna isplatio M. B., bivši suprug tužene, a kada je točno isplaćeno ne može se sjetiti, ali zna da je to bilo u svibnju 2015. Taj iznos mu je M. B. isplatio na ruke. Ugovorom o zastupanju bilo je određeno da nagrada tužitelja iznosi 15%. Tužitelj je tuženu pozvao istog dana kad je dobio isplatu da je o tome obavijesti, a tužena je u to vrijeme bila u B. u Š., pa je tražio da mu tužena da potvrdu da je taj iznos kod njega i kada ona dođe da će se taj iznos isplatiti. Tužena je nakon više telefonskih razgovora i poruka došla sa svojom prijateljicom k tužitelju u ured, a prijateljica je ostala u kafiću, a tužena je od njega tražila da joj zamijeni kune u iznosu od 117.000,00 CHF, a zašto joj je taj iznos bio potreban ne zna, a da je tražila da joj zamijeni kune u navedeni iznos razvidno je iz poruka koje su si međusobno slali i za koje je tražio da se dostavi ispis. Tužitelj je tuženoj isplatio 117.000,00 CHF, što je iznosilo otprilike oko 730.000,00 kuna. Također joj je isplatio razliku od 730.000,00 kuna, do 1.100.000,00 kuna, odnosno isplatio joj je oko 370.000,00 kuna na ruke, a ne sjeća se kada joj je točno ispostavio račun, ali se vidi na datumu računa kada je ispostavljen. Nije odmah uzeo svojih 15%, odnosno taj utuženi iznos, jer mu to mora biti uplaćeno na račun, jer Z. B. treba uplatiti na njegov račun taj iznos, a ne on, jer ako bi on uplaćivao taj iznos, ne bi to mogao prikazati kroz svoje knjige. Nakon što je tužitelju predočena fotografija dokaz 2 i 4, isti iskazuje da iznosi u brojkama nisu njegov rukopis, te da je on samo parafirao sa strane, a ovo što je napisano sa desne strane na fotografiji nije njegov rukopis. Nakon što joj je ispostavio taj račun, tužena mu je govorila da nije mogla uplatiti taj račun, da malo sačeka, no međutim taj mu iznos nikada nije platila. Budući tužena nikada nije platila navedeni iznos, pokrenuo je ovaj postupak, a postupak je pokrenuo samo da ne ode u zastaru njegovo potraživanje, ali je mislio da će se to riješiti mirnim putem, a i sada je spreman da se mirnim putem riješi ovaj postupak, a tuženica mu je također nakon pokretanja ovog postupka predlagala da se dogovore i plati pola navedenog iznosa, a tužitelj ima o tome snimku, odnosno pitala ga je da li mu može plati pola tog iznosa, a da joj drugu polovicu oprosti. Za vrijeme zastupanja tužene nije imao zabranu obavljanja djelatnosti. Zbog proteka vremena je dva puta s tuženom potpisivao Ugovor o zastupanju, pa je zaboravio kada je to točno bilo, pa je ponovno potpisao s tuženom Ugovor. Kune je zamijenio za CHF u mjenjačnici za koju misli da se zove K.D. ali ne zna točno kada, ali prije nego što će tužena doći. Na fotografiji dokaz 1 i dokaz 3, tužitelj navodi da datum koji je napisan rukom, nije njegov rukopis. U tužbi je navedeno da je tuženu isplatio u kunama, a tijekom postupka nakon što je tužena-protutužiteljica iznijela dokaze rekao je da je tuženu isplatio u CHF, no govorio je o cjelokupnom iznosu od 1.100.000,00 kuna, koje je primio, a nebitno mu je bilo kako je isplaćeno. Potvrde o primitku novaca je sačinjavao on u kucanom tekstu, a u rukopisu je pisala tužena. Kod tužitelja nije uobičajena praksa da strankama predaje novce na ruke, a ne na račun, ali se događalo, a u navedenom slučaju je na tome inzistirala tužena jer je rekla da budući živi u Š. i prima socijalnu pomoć oko 10.000,00 kuna, ukoliko bi joj se evidentirala ta velika uplata, izgubila bi socijalnu pomoć. Novce koji su predmet nagodbe nije zaprimio na račun, a što je bio dužan prema pozitivnim propisima budući nije imao pismeno odobrenje od tužene da ide uplata navedenog iznosa na račun tužitelja, a što je razvidno i iz telefonskih razgovora i poruka između stranaka. Na upit punomoćnika tužene kako objašnjava da je na potvrdi potpisanoj 25. svibnja 2013., navedeno da je primila novce, a na potvrdi pisanoj rukom od 29. svibnja 2013., piše da tužena isključivo traži da joj se novci isplate na ruke koji su prema potvrdi već isplaćeni, tužitelj navodi da ne zna o kojim se potvrdama radi, ali je tužena neke potvrde slala iz B. iz Š., a ne zna koje su to sve potvrde, a bilo je dvije ili tri potvrde. Nakon što je podnio tužbu obraćao se tuženoj da plati iznos od 140.000,00 kuna, pa je onda taj iznos smanjio na 100.000,00 kuna, budući ga je tužena nazvala pa su razmatrali da smanje na 140.000,00 kuna, pa na 100.000,00 kuna, jer su željeli riješiti spor mirnim putem, budući tužena živi u B. pa bi ovrhu trebao provoditi tamo i imao bi troškove i zbog čega se pokušao dogovoriti, a teško bi se mogao naplatiti na nekretninama tužene u H.

7. Tužena Z. B.u svom iskazu navodi da je s tužiteljem zaključila dva Ugovora o zastupanju i to drugi puta zato što joj je tužitelj rekao da je prvi Ugovor zastario. Tužitelj ju je zastupao negdje u četiri do pet postupaka, koji su se "proširili" u više postupaka, a ona je samo potpisivala punomoći koje joj je dostavljao tužitelj, ne znajući što potpisuje. Tek kada bi došla na sud bi shvatila o čemu se radi, a nikad nije bila pismeno obaviještena od njenog odvjetnika, ovdje tužitelja, o čemu i koji proces se vodi na sudu, već ju je samo o tome telefonski obavještavao i nikada joj nije dostavljao zapisnike sa ročišta, niti izvješća u vezi predmeta. Nije ništa znala kako su se dogovorili u vezi isplate tužitelj i njen bivši suprug, niti je bila prisutna isplati, a dala je tužitelju punomoć da može primiti tu isplatu na ruke, budući je nakon jedne rasprave potpisala kod javnog bilježnika tu izjavu. Tužitelj ju je telefonskim putem i to polovicom veljače ili polovicom ožujka 2013., obavijestio da je njezin bivši suprug njemu isplatio iznos od 1.100.000,00 kuna, budući je tada bila u Baselu, gdje živi, te je kod tužitelja došla u ured 29. svibnja 2013. Prije nego što je došla u ured tužitelja, u telefonskom razgovoru joj je tužitelj rekao da će kune pretvoriti u CHF, a čemu se tužena protivila rekavši mu da ne pristaje jer joj trebaju kune, a nakon što je tužitelj isplatio CHF rekao je da je mislio da joj trebaju CHF budući živi u Š. Prilikom dolaska u ured tužitelj nije pustio u ured njezinu kolegicu Višnju Rubinić, a tužena nije inzistirala da njezina kolegica uđe s njima u ured. Tužitelj joj je u uredu dao da potpiše potvrdu da prima 1.100.000,00 kuna, odnosno da joj isplaćuje taj iznos. Potvrdu je potpisala prije nego što joj je tužitelj išta isplatio i tužitelj je odmah taj papir maknuo, a tužena je tražila da joj on da taj papir da zna što je potpisala. Tužitelj joj nije dao taj papir već joj je dao drugu potvrdu da potpiše, odnosno on joj je rekao što da napiše i to da on tuženoj isplaćuje 1.100.000,00 kuna na ruke i da je tužena tražila da tužitelj njoj isplati novce na ruke, iako nije inzistirala niti tražila da joj isplati novce na ruke. Tužitelj nije niti tražio broj računa od tužene da na isti isplati navedeni iznos. Tužena je potvrde potpisala iako je bila jako zbunjena i tužitelj joj je tom prilikom isplatio 117.000,00 CHF. Iznose na koverti (fotografije dokaz 2 i 4) napisao je sam tužitelj, a tužena je nadopisala tekst s desne strane na toj koverti. Nakon što je uvidjela da joj je tužitelj uzeo 35%, a ne dogovorenih 15%, odmah je tražila da potpišu novu potvrdu da joj je isplatio 117.000,00 CHF, no tužitelj to nije htio učiniti. Nije točno da tužitelja nikada nije plaćala za zastupanje u drugim postupcima, budući ga je plaćala za svako ročište i to sveukupno oko 7.900,00 CHF, što je sve zapisivala na cedulje i o tome nema dokaza. Tužitelj ju je za svako ročište pitao ima li novca da ga isplati, te mu je ona uvijek isplaćivala koliko je tražio, a od njega kao odvjetnika nikada nije dobila niti jedno pismo, niti obavijest o predmetima. Nakon kratke prepirke, tužitelj je izjavio da je tužena podmirena i da može ići kući i da on dalje vodi procese za nju, nakon čega je tuženoj pozlilo te mu je rekla da više ne želi da ju tužitelj zastupa. Nakon izlaska iz ureda tužitelja, o navedenom ponašanju i nedovoljnoj isplati tužitelja požalila se i kolegicama V. R. i M. R. Nakon tog puta, tužena je još dva puta dolazila tužitelju u ured. Jednom prilikom ga je zatekla i tražila da potpiše potvrdu da ju je isplatio u iznosu od 117.000,00 CHF, te da uračuna onih 7.900,00 CHF, koje mu je dala na ruke i da vide koliko to iznosi 15% za sva zastupanja, tužitelj joj je izjavio da će sve obračunati kada budu gotovi postupci koji su još u tijeku. Nakon ponovne prepirke, 1. prosinca 2014., tužena je raskinula Ugovor za zastupanje, odnosno otkazala je tužitelju punomoć za zastupanje. Nakon toga tužitelj joj je donio predmete i tužena mu je opet potpisala potvrdu da joj je predao sve njene predmete i da će joj poslati račune. U veljači 2014., tužena je od tužitelja dobila račune za zastupanje na utuženi iznos, i to prvo na adresu u E., a nakon toga u B., koji joj nisu bili jasni, nakon čega više nije bila u kontaktu s tužiteljem, već je dobila ovu tužbu. Nakon podnošenja tužbe tužitelj joj je nudio da se nagode, tako da mu tužena plati još 140.000,00 kuna ili 100.000,00 kuna i da će on povući tužbu, na što nije pristala. Od tužitelja je tražila razliku koju joj je previše uzeo, negdje oko 38.000 CHF, tako da njemu ostatak do 1.100.000,00 kuna ostane kao provizija od 15%, ali je to tražila isključivo telefonom tako da nema pisani trag. Tužitelja nije tužila za neisplaćenu razliku jer nije imala nikakvih dokaza, a budući je tužitelj odvjetnik, protutužbu je podnijela tek nakon što je tužitelj podnio ovu tužbu. Protiv tužitelja nije pokretala nikakav kazneni, niti disciplinski postupak.

8. Iz iskaza svjedoka V. R. slijedi da nije bila nazočna prilikom isplate novca tuženoj od strane tužitelja, u odvjetničkom uredu tužitelja dana 29. svibnja 2013., budući joj tužitelj nije dozvolio da prisustvuje isplati. Nakon izlaska iz ureda tužitelja, tužena joj je rekla da je nešto potpisala, valjda primitak novca, a da njoj odvjetnik nije ništa potpisao, te da je iz tog razloga tužena bila neraspoložena, te da joj ništa drugo u vezi toga nije poznato. Iskaz svjedoka V. R. sud nije posebno cijenio iz razloga što ista nema saznanja koji iznos je tužitelj isplatio tuženoj i je li tužena isplaćena od strane tužitelja djelomično ili u cijelosti, već samo iz iskaza tužene da je "nešto potpisala tužitelju, valjda primitak novca, a da on njoj nije ništa potpisao".

9. Iz iskaza svjedoka V. R. slijedi da je tužena obiteljska prijateljica njegove majke te da je jednom bila prisutna prilikom obiteljskog okupljanja, kojom prilikom je započela razgovor o tome da ju je tužitelj zastupao u određenim sudskim postupcima, te da ju je zakinuo za određena novčana sredstva, budući je njezin bivši suprug na ime bračne stečevine isplatio određeni iznos novca odvjetniku, te da je odvjetnik koji je zastupao tuženu u tim predmetima, za sebe uzeo veći iznos nego što je to bilo prema dogovoru o zastupanju, i tom prilikom joj je dao potvrdu na potpis u kojoj je stajalo da joj je u cijelosti isplatio sav uplaćeni iznos. U jednom trenutku tuženica je pred njim i ostalim nazočnim odlučila telefonski kontaktirati tužitelja te je uključila zvučnik, tako da su mogli čuti razgovor u kojem je tužitelj ponudio tuženici da mu isplati jedan dio iznosa koji potražuje tužbom i to negdje 100.000,00 kuna, te da će nakon toga povući tužbu. Ponašanje tužitelja prilikom telefonskog razgovora bilo je agresivno i napadački. Iskaz svjedoka V. R. sud nije posebno cijenio iz razloga što isti nema neposrednih saznanja koliki iznos je tužitelj isplatio tuženoj temeljem navedene izvansudske nagodbe i je li joj isplatio sav uplaćeni novac, već su njegova saznanja samo posredna iz priče tužene da je tužitelj za sebe zadržao veći iznos od onoga što je dogovoreno o zastupanju. Iako je tužena u nazočnosti svjedoka i više osoba nazvala tužitelja i uključila zvučnik, tako da su svi mogli čuti razgovor između tužitelja i tužene, u navedenom razgovoru tužena ne navodi da se tužitelj naplatio u cijelosti temeljem izvansudske nagodbe te da tuženoj duguje određeni iznos novca koji je zadržao za sebe, već je u tom razgovoru tužitelj samo ponudio tuženici da mu isplati dio iznosa koji potražuje, a svjedok koliko se sjeća navodi da se radi o iznosu od 100.000,00 kuna, te da bi tužitelj nakon toga povukao tužbu.

10. Iz iskaza svjedoka T. Š. slijedi da je tuženicu upoznao 2014., na jednoj fešti u Z., koju je organizirao njegov prijatelj V. R. i kojoj je nazočilo oko 10-ak osoba, i kojom prilikom se tuženica žalila na ponašanje tužitelja kao svog punomoćnika, na način da ju je on prevario jer ju je zastupao u postupcima protiv bivšeg supruga, te da je zaključena nagodba, nakon koje ju je tužitelj pozvao u ured da dođe po novce koji joj pripadaju, te da joj je nakon što je došla u ured tužitelja isplaćen dio novca na ruke u CHF-u, a drugi dio u vrijednosti od oko 400.000,00 kuna, da je tužitelj zadržao za sebe i da joj je podmetnuo na potpis potvrdu koju je tuženica potpisala i u kojoj je pisalo da je primila cjelokupni iznos po sudskoj nagodbi, kao i potvrdu prema kojoj ona zahtjeva da joj se navedeni iznos isplati isključivo na ruke. Tužena je govorila da je tražila od tužitelja da joj da te potvrde što isti nije htio učiniti te ju je istjerao van iz ureda, a njezinu kolegicu V. R. nije htio pustiti u ured da nazoči isplati. Također je pričala da je ugovorom o zastupanju bilo ugovoreno 15%, no da je tužitelj na ime troškova zastupanja uzeo više od 30%. Na drugoj fešti, za Dan neovisnosti 2015., na kojoj je također bila tužena i kojom prilikom je bila sva uzrujana i govorila da ju je tužitelj tužio da mu isplati 200.000,00 kuna na ime troškova zastupanja i da dobro zna da je uzeo duplo više od toga te se sada hoće trostruko naplatiti. Tom prilikom je također nazvala tužitelja i uključila zvučnik, te ga pitala zašto je podnio tužbu protiv nje, budući se dvostruko naplatio i to u iznosu od 400.000,00 kuna, a tužitelj je jedno vrijeme šutio, nakon čega je počeo vikati da nije tako, da joj je sve isplatio, te je vikao na tuženu i rekao da ako ne želi na sud neka plati 100.000,00 kuna i da će povući tužbu. Sud iskaz navedenog svjedoka nije posebno cijenio, budući isti nema neposrednih saznanja u svezi sklapanja izvansudske nagodbe i isplate tuženoj od strane tužitelja, već se njegov iskaz bazira na kazivanju tužiteljice prilikom okupljanja više osoba 2014. i 2015. godine, a iz telefonskog razgovora tuženice i tužitelja koji su slušali svjedok i više osoba, budući je bio uključen zvučnik, ne može se sa sigurnošću zaključiti koliki iznos je tužitelj isplatio tuženoj, a koliki zadržao za sebe, već je od tužene tražio isplatu iznosa od 100.000,00 kuna, te će u tom slučaju povući tužbu, navodeći da je tuženoj sve isplatio.

11. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao odvjetnik s tuženom dana 30. travnja 2004., zaključio Ugovor o zastupanju kojim se utvrđuje visina naknade za odvjetničke usluge u postupku radi razvrgnuća suvlasničke zajednice predlagateljice Z. B. i protustranke M. B., koji se vodi pred Općinskim sudom u O. pod brojem R1-68/00, bračne stečevine pod brojem P-213/96, utvrđenja pod brojem P-347/99 i ovrhe pod brojem Ovrv-922/00, a visina ugovorenog postotka prema ostvarenom uspjehu - dijelu koji pripadne predlagateljici u postupku iznosi 15%, a koji iznos se stranka obvezuje platiti odvjetniku po svakoj realiziranoj isplati tijekom postupka. Odvjetnik se obvezuje tijekom postupka plaćati sudske pristojbe, kao i sve troškove izvođenja drugih dokaza za sve navedene postupke. U slučaju neuspjeha u postupku sve troškove suprotne strane, kao i svoje troškove, snositi će odvjetnik kao punomoćnik Z. B. Dana 22. siječnja 2013., tužitelj i tužena su zaključili novi ugovor o zastupanju u kojem se navodi da je predmet ovog ugovora utvrđenje visine naknade za odvjetničke usluge u postupku radi utvrđenja zajedničke imovine stečene u braku te da visina ugovorenog postotka prema ostvarenom uspjehu u postupku iznosi 15%, a koji iznos se stranka obvezuje platiti odvjetniku po svakoj realiziranoj isplati tijekom postupka. Z. B. se kao stranka tijekom postupka, obvezuje plaćati sve sudske pristojbe, trošak vještačenja ili trošak izvođenja drugih dokaza, kao i troškove suprotne strane i sudske troškove u slučaju neuspjeha u postupku, dok će odvjetnik snositi sve svoje troškove.

12. Uvidom u izvansudsku nagodbu sklopljenu dana 11. ožujka 2013., između Z. B. kao ovrhovoditelja i M. B. kao ovršenika, utvrđeno je da je da su stranke suglasne da ovršenik M. B. plati iznos od 1.100.000,00 kuna, na ime naknade štete po presudi Općinskog suda u O. broj P-213/96-83, od 4. svibnja 2005., i ovršnog postupka broj Ovr-371/09. Z. B. izjavljuje da će se isplatom navedene naknade iz ove izvan sudske nagodbe smatrati u cijelosti namirenom sa svojim potraživanjima u ovom štetnom događaju, a nagodba je vlastoručno potpisana po M. B. i punomoćniku Z. B., D. M. i ovjerena kod Javnog bilježnika u O., dana 11. ožujka 2013.

13. Uvidom u potvrdu od 25. svibnja 2013., utvrđeno je da Z. B. potvrđuje da joj je odvjetnik D. M. iz Z. isplatio na ruke 1.100.000,00 kuna, na ime naknade štete po presudi Općinskog suda u O. broj P-213/96 i ovršnog postupka Ovr-371/09, a temeljem izvan sudske nagodbe, temeljem koje je M. B. isplatio odvjetniku D. M., za Z. B., iznos od 1.100.000,00 kuna. Na potvrdi je također navedeno da Z. B. izričito izjavljuje da traži isplatu navedenog iznosa na ruke, a što je također navedeno i na napomeni vlastoručno pisanoj, kojom Z. B. izričito traži isplatu navedenog iznosa na ruke, a ne preko računa.

14. Budući tužena osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, zbog zabrane obavljanja djelatnosti odvjetništva, sud je izvršio uvid u potvrdu H. o. k. od 12. travnja 2016., u kojoj se navodi da je D. M., odvjetniku u Z., rješenjem H. o. k. od 22. siječnja 2001., bilo obustavljeno obavljanje odvjetništva od 26. ožujka 2001., do 28. rujna 2010., a privremenim zamjenikom bila mu je postavljena S. R., odvjetnica u Z.. Nakon toga je rješenjem I. o. H. o. k. od 9. rujna 2013., obustavljeno obavljanje odvjetništva odvjetniku D. M. u trajanju od dvije godine, počev od 25. siječnja 2013., te je zabrana trajala do 25. siječnja 2015., a privremenim zamjenikom postavljen mu je H. M., odvjetnik u Z. Uvidom u izvansudsku nagodbu utvrđeno je da je tužitelj kao punomoćnik Z. B. sklopio izvansudsku nagodbu s M. B., dana 11. ožujka 2013., temeljem koje nagodbe M. B. isplaćuje tužitelju na ruke iznos od 1.100.000,00 kuna, a u trenutku sklapanja izvansudske nagodbe tužitelj je imao zabranu obavljanja odvjetništva, a postupci koji su vođeni pred Općinskim sudom u O. i na osnovu kojih je i sklopljena izvansudska nagodba i isplaćen novčani iznos, također su vođeni za vrijeme trajanja zabrane obavljanja odvjetništva tužitelju, što znači da tužitelj nije mogao zastupati tuženu u tim predmetima pred Općinskim sudom u O., a time niti nema pravo na isplatu nagrade, pa isti nije aktivno legitimiran u ovom postupku, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja pobliže opisan pod I/izreke presude, valjalo odbiti kao neosnovan, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

15. Protutužbeni zahtjev tužene sud smatra neosnovanim iz razloga što tužena nije dokazala tijekom postupka da je tužitelj prilikom isplate iznosa od 117.000,00 CHF, za sebe zadržao preostali iznos u kunama do iznosa od 1.100.000,00 kuna, budući to ne proizlazi iz provedenih dokaza, a tužena je dana 25. svibnja 2013., potpisala potvrdu da je u cijelosti primila iznos od 1.100.000,00 kuna iz izvansudske nagodbe, te potvrdu od 29. svibnja 2013., da joj se novac isplati na ruke, te nije dostavila dokaz da je od tužitelja tražila isplatu preostalog iznosa od 400.000,00 kuna, za koji iznos navodi da joj nije isplaćen prilikom potpisivanja potvrde i primitka iznosa od 11.7000,00 CHF, odnosno umanjenog za troškove zastupanja, a koji iznos potražuje protutužbom, pobliže opisanom pod II/izreke presude, niti je pokrenula kazneni ili disciplinski postupak protiv tužitelja, a životno je nelogično da tužena od 25. svibnja 2013. pa do 28. siječnja 2016., kada je podnijela protutužbu, nije tražila isplatu preostalog iznosa koji sada potražuje protutužbom, pa je slijedom navedenog protutužbeni zahtjev tužene valjalo odbiti kao neosnovan, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

16. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

Osijek, 13. srpnja 2022.

S U D A C:

Lidija Šmit, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika