Poslovni broj Gž-914/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.B. iz M., OIB......, zastupane po punomoćniku I. E., odvjetniku iz V.,protiv tuženika 1.B. J. iz M., OIB .... i 2. Ž. J. iz M. OIB ..., zastupani po punomoćnici K. K., odvjetnici iz V., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji,odlučujuć i o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-278/2019-34 od 31. ožujka 2022 , u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-278/2019-34 od 31. ožujka 2022., u točki I. izreke i točki II. izreke za iznos od 3.025,00 kn.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-278/2019-34 od 31. ožujka 2022. u točki II. izreke za iznos od 825,00 kn i sudi na način da se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 825,00 kn odbija kao neosnovan.

3. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

Ugovor o darovanju nekretnine iz zk. ul. ... k.o. M., kč. br. .... i to kuća br..... i dvorište u ul. V. . ukupne površine 1025m2 u ½ dijela koji je sklopljen dana 21. 7. 2017. godine između B. J. kao darovatelja i Ž. J. kao daroprimatelja, gube učinak prema N. B. u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje potraživanja N. B.ć prema B. J. iz M., ul. V. br. 235, u iznosu od 5.500,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 4.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti tekućoj od dana 1. siječnja 2014. pa do isplate, te na iznos od 1.500,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2014. do isplate, a koje se određuju prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. kamate se određuju prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećao za tri postotna poena, kao i da naknadni parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. studenog 2017. do isplate.

Drugotuženik Ž. J. iz M., OIB .... dužna je dopustit da tužitelj N. B. iz M., svoje potraživanje prema B. J. iz M., u iznosu od 5.500,00 5.500,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 4.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti tekućoj od dana 1. siječnja 2014. pa do isplate, te na iznos od 1.500,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2014. do isplate, a koje se određuju prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. kamate se određuju prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećao za tri postotna poena, kao i da naknadni parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. studenog 2017. do isplate u dijelu ½ i prodajom nekretnine iz zk. ul. .... k.o. M., kč. br. ... i to kuća br. 235 i dvorište u ul. V. K. ukupne površine 1025m2 u dijelu ½, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno nadoknade trošak nastao vođenjem ovog parničnog postupka.

II.Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 3.850,00 kuna, u roku od 15 dana."

Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

U žalbi navodi da 1. tuženik svojom pravnom radnjom svjesno želi osujetiti naplatu potraživanja tužiteljice po pravomoćnoj presudi, jer u trenutku podnošenja tužbe nema imovine u RH. Tvrdi da je nakon odgovora na tužbu saznala da se tuženik nalazi u Nj., međutim nema saznanja da li radi i da li je zaposlen. Navodi da je tuženik tijekom parničnog postupka platio dio duga i očekivalo se dogovorom i ostatak, međutim 1. tuženik više ne podmiruje dugovanje već odugovlači predmetni parnični postupak. Napominje da u trenutku podnošenja tužbe niti naknadno nije znala gdje 1. tuženik radi, da li radi na crno, određeno vrijeme, ili na ugovor. Navodi da tuženik nema imovine u rh, da činjenica da živi i radi u Nj. nije od utjecaja. Smatra da 1. tuženik mora imati imovinu u domicilnoj državi. Uz navedeno, ističe da prvostupanjski sud uopće nije saslušao tužiteljicu i tuženika kao stranke. Također prigovara i o odluci o parničnom trošku: Navodi da je tuženicima neosnovano dosuđen trošak pripremnog ročišta u iznosu od 550,00 kn jer je ročište odgođeno, te trošak sastava podneska od 26. siječnja 2021. jer navedeni podnesak nije bio potreban za postupak. Smatra da je trebalo odlučiti o parničnom trošku na način da svaka stranka snosi svoj dio troška.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužiteljica u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na pobijanje pravne radnje, darovanja učinjenog između 1. tuženika kao darovatelja i 2. tuženice kao daroprimca temeljem Darovnog ugovora od 21. srpnja 2017. na kojem je 1. tuženik kao darovatelj ovjerio potpis 20. srpnja 2017. pod brojem Ov-5386/2017, a darovnim ugovorom je 1. tuženik darovao 2. tuženici ½ dijela nekretnina upisanih u z.k. ul. br. .... k.o. M.i, kč. br. .... i to kuća broj 235 i dvorište u Ulici V. K. ukupne površine 1025 m2 u ½ dijela tako da gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tražbine tužiteljice od 5.500,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 4.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti tekućem od 1. siječnja 2014. sve do isplate, te na iznos od 1.500,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2014. do isplate, kao i parničnog troška u iznosu od 3.750,00 kn.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je 1. tuženik dana 21. srpnja 2017. zaključio darovni ugovor s 2. tuženom Ž. J., kojom joj daruje ½ dijela nekretnine upisane u z.k. ul. .. k.o. M.;

-da je pravomoćnom i ovršnom presudom poslovni broj P-291/17 od 15. studenoga 2017. utvrđena tražbina tužiteljice prema 1-tuženiku;

-da je 1. tuženik tužiteljici vršio uplate u razdoblju od 17. svibnja 2018. do 15. studenoga 2019. u iznosima od po 100,00 Eur, 200,00 Eur , 300,00 Eur, 500,00 Eur, 750 Eur na koji način je djelomično izmirio potraživanja po presudi poslovni broj P-291/17 od 15. studenoga 2017. i to u iznosu od 4.500,00 Eur, a što tužiteljica tijekom postupka nije osporila.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je 1. tuženik kao dužnik znao da raspolaganjem nanosi štetu tužiteljici kao vjerovniku, budući da je u trenutku raspolaganja i podnošenja tužbe tužiteljica imala potraživanja prema tuženiku, pa je time ostvarena prva pretpostavka za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, i to da tužiteljica ima potraživanje prema tuženicima, te da je raspolaganje poduzeto na štetu tužiteljice kao vjerovnika a sukladno članku 67. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO).

Međutim, glede druge pretpostavke da zbog poduzete radnje tuženik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, sud prvog stupnja je zaključio kako tuženik doista u rh nema imovine iz koje bi tužiteljica mogla naplatiti svoju tražbinu,ali 1. tuženik živi i radi u Nj. gdje ostvaruje redovna primanja iz kojih se tužiteljica može naplatiti, pa slijedom toga nisu ostvarene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, budući da nije ostvaren uvjet iz čl. 66. st. 2. ZOO-a, prema kojoj odredbi se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Stoga tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, a što žalbenim navodima tužiteljice nije dovedeno u pitanje.

Prema odredbi čl. 66. ZOO-a svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika (stavak 1.). Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine (stavak 2.). Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo i kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza (stavak 3.).

Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO-a kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da bi trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Dakle, opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema tom jesu:1. dospjelost tražbine prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, s tim da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena jedna od posebnih pretpostavki iz odredbe čl. 67. ZOO-a.

Dakle, za odbijanje tužbenog zahtjeva dovoljno je bilo utvrditi da ne postoji makar jedna od navedenih općih pretpostavki.

Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je 1. tuženik u razdoblju od 1. svibnja 2018. do 15. studenoga 2019. djelomično podmirio potraživanja tužiteljice po presudi poslovni broj P-291/2017 od 15. studenoga 2017.u iznosu od 4.500,00 Eur, što je utvrđeno uvidom u izvode T. Ag, te da 1. tuženik živi i radi u Nj. gdje ostvaruje prihode. U okolnostima konkretnog slučaja pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je 1. tuženik dokazao da ima dovoljno imovine iz koje bi se tužiteljica mogla namiriti, žalbenim navodima nije dovedena u pitanje.

Naime, iz odredbe čl. 66. st. 2. ZOO-a u kojoj je propisano da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava radi ispunjenja vjerovnikove tražbine proizlazi da pravna radnja vjerovnika se može pobijati samo ukoliko je dužnik insolventan. Pritom nije odlučna činjenica da 1. tuženik nema imovine u RH jer je dovoljno da 1. tuženik ima bilo gdje imovine iz koje je moguće naplatiti potraživanje vjerovnika.

Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi da navedena pretpostavka nije utvrđena, budući da sud nije utvrdio da je 1. tuženik insolventan, pa je sud pravilno postupio kada je tužiteljičin zahtjev na temelju odredbe čl. 66. ZOO-a odbio. U odnosu na žalbene navode tužiteljice valja istaknuti kako je točno da 1.tuženik nema imovine u rh, međutim, država u kojoj tuženik ima boravište, zaposlen je i ostvaruje prihode (Nj.) članica je EU kao i RH. Ulaskom RH u EU ušli smo u jedinstveni pravni poredak pa je činjenica što 1.tuženik ima boravište i ostvaruje prihode u državi koja je također članica EU irelevantna za odgovor na pitanje ima li tuženik imovine iz koje bi se mogla namiriti tražbina tužiteljice.

Osim toga na žalbene navode valja odgovoriti da tužiteljica tijekom postupka nije osporila navode 1. tuženika da živi i radi u Nj. te ostvaruje redovna primanja. Tu činjenicu tužiteljica sada neodređeno navodi u žalbi bez da je ičim potkrijepila svoju tvrdnju, odnosno da je pokušala ostvariti svoju tražbinu u R. Nj.j, odnosno tijekom ovog postupka ne tvrdi da bi bila onemogućena namiriti svoju tražbinu u inozemstvu.

Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je naknadu troška zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu od 26. studenog 2019. dosudio primjenom Tbr. 9. t. 2. i Tbr. 36. t. 1. Tarife, odnosno 50% u odnosu na naknadu koja bi bila određena prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, budući da se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio da podnesak tuženika od 26. studenog 2019. kojim su specificirali izvršene uplate spada u kategoriju obrazloženih podnesaka iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, a za koji je određena nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife. Naime, prema Tbr. 8. t. 1. Tarife odvjetniku za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ali ne više od sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku pripada nagrada kao za tužbu pod Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife. Prema Tbr. 8. t. 3. Tarife, odvjetniku za sastavljanje ostalih podnesaka – pripada 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Iz navedenog proizlazi da je Tbr. 8. t. 1. Tarife taksativno propisano za sastav kojih podnesaka odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu pod Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife. Stoga, ovaj sud zaključuje da podnesak tuženika od 26. studenog 2019. spada u kategoriju ostalih podnesaka iz Tbr. 8. t. 3. Tarife, a za koji je određena nagrada od 25% nagrade iz Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7. Tarife.

Slijedom navedenog, tuženicima za trošak sastava podneska od 26. studenog 2019. pripada iznos od 275,00 kn, pa je zahtjev u preostalom dijelu ( 825,00 kn ) valjalo odbiti kao neosnovan.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u točki 1. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368.s t. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice presuda suda prvog stupnja preinačena u točki II. izreke za iznos od 825,00 kn, a kako je odlučeno u točki 2. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl.373.t.3 ZPP-a.

Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbe, budući da je tužiteljica u žalbenom postupku uspjela samo djelomično i to u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

U Rijeci, 13. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan