Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-580/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz I.-G., ... OIB: ..., protiv tuženika O.-O. T. d.d. Z., ... OIB: ..., zastupano po punomoćnici A. Š. P. iz OD V., J., Š., S., J. & J., odvjetnicima u R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalne službe u Ivanić Gradu, poslovni broj P- 26/2021-12 od 06. travnja 2022. , u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalne službe u Ivanić Gradu, poslovni broj P-26/2021-12 od 06. travnja 2022.
Obrazloženje
1.) Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj P-26/2021-12 od 06. travnja 2022. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Z. M. iz I. G., ..., kojim je traženo da se utvrdi da je apsolutno zastarjelo novčano potraživanje tuženika O.-O. T. d.d., ..., Z., po pravomoćnom i ovršnom rješenju broj Ovrv-13135/09 donesenom po javnom bilježniku I. M. iz V. G. dana 18. listopada 2010. godine, kojim je traženo da se naloži obustava postupka naplate potraživanja putem Financijske agencije na novčanim sredstvima tužitelja, odnosno ovršenika u postupku izravne naplate apsolutno zastarjelog potraživanja Z. M. iz I. G., ..., i da se naloži deblokada računa tužitelja, odnosno ovršenika, i da se naloži povrat zaplijenjenih novčanih sredstava s računa ovrhovoditeljevog žiro računa broj .... na tekući račun tužitelja otvorenog kod P. b. Z., Poslovnica I.-G., IBAN: .... (točka I. izreke).
1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužitelju Z. M. iz I. G., ...., naloženo da tuženiku O.-O. T. d.d., ..., Z., isplati iznos od 7.250,00 kuna (točka II. izreke).
2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu poništi i utvrdi da je prisilna naplata tuženikova potraživanja provedena po proteku roka propisanog čl.233.st.1. Zakona o obveznim odnosima i da se tuženiku naloži povrat tužitelju naplaćenog iznosa od 10.486,02 kune.
3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.) Žalba nije osnovana.
5.) Iako u žalbi navodi da ju izjavljuje i zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.354. ZPP- a, tužitelj na navodi koju je to bitnu povredu postupka učinio sud prvog stupnja, a o tome nije moguće zaključivati niti na temelju njenog obrazloženja. S obzirom na to, ovaj sud drugog stupanje je, glede navedenog žalbenog razloga, pobijanu presudu ispitao u granicama propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, i na taj je način utvrđeno da sud prvog stupnja nije učinio ni jednu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti, niti prilikom donošenja pobijane presude, niti u postupku koji joj je prethodio.
6.) Nisu osnovane niti žalbene tvrdnje o postojanju žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo na koje se poziva u pobijanoj presudi.
7.) Nije sporno da je tužitelj tužbu u predmetnoj parnici podnio nakon što je tuženik, kao vjerovnik novčane tražbine po pravomoćnom i ovršnom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-13135/09, dana 08. listopada 2020. godine, podnio Agenciji zahtjev za naplatu navedene novčane tražbine sa bankovnih računa tužitelja, kao dužnika navedene tražbine po navedenom rješenju o ovrsi.
7.1.) Tužbeni zahtjev iz navedene tužbe tužitelj je temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je tražbina iz navedenog rješenja o ovrsi apsolutno zastarjela dana 08. listopada 2020. godine, jer je sa tim danom protekao rok zastare od 10 godina propisan odredbom čl.233.st.1. ZOO/05, a tuženik, kao vjerovnik te tražbine, u navedneom roku nije poduzeo niti jednu radnju sa svrhom naplate te tražbine, što se može smatrati postupanjem protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl.10. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega smatra da je prestalo i pravo iz kojeg tuženik izvodi svoju tražbinu. Stoga smatra da tuženiku ne pripada pravo zahtijevati prisilno ostvarenje navedene tražbine u postupku izravne naplate koji je protiv tužitelja pokrenuo 08. listopada 2020. godine.
7.2.) Navedeni tužbeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim nakon što nalazi utvrđenim:
-da je predmetna novčana tražbina tuženika utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-13135/09, koje je donio javni bilježnik I. M. dana 21. rujna 2009. godine;
-da je navedenim rješenjem tužitelju naloženo da tuženiku isplati iznos od 4.391,57 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i da je njime određena ovrha protiv tužitelja općenito na njegovoj imovini;
-da je navedeno rješenje o ovrsi steklo svojstvo pravomoćnosti dana 18. listopada 2010. godine, kada je potvrđeno rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžovr-579/10-2;
-da je tuženik, kao vjerovnik i ovrhovoditelj, radi prisilnog ostvarenje novčane tražbine po navedenom rješenju o ovrsi, dana 08. listopada 2020. godine, podnio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu.
7.3.) Temeljem navedenih, između stranaka nespornih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju, budući je tražbina tužitelja utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika na temelju vjerodostojne isprave, na zastaru primjenjuje rok zastare od deset godina propisan odredbom čl.233.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje: ZOO/05), da je taj rok zastare počeo teći od dana (18. listopada 2010. godine) kojeg je ovršna isprava stekla svojstvo pravomoćnosti, ali da je njegov tijek prekinut činom podnošenja zahtjeva za naplatu Financijskoj agenciji dana 08. listopada 2020. godine. Kako je navedeni zahtjev podnesen deset dana prije isteka roka zastare od deset godina, sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tuženikove novčane tražbine.
7.4.) Isto tako, sud prvog stupnja zauzima stav da se tužitelj neutemeljeno poziva na odredbu čl.10. ZOO/05 tvrdeći da je tuženikovo postupanje, kada od 2010. pa do 2020. godine nije poduzeo niti jednu radnju u svrhu naplate svoje tražbine, a to stoga jer je obveza postupanja po toj odredbi na obje strane u obveznom odnosu, dakle, i na tužitelju, koji također nije ništa poduzeo da ispuni svoju novčanu obvezu, iako je znao za njeno postojanje.
8.) Pri sporenju pravilnosti i zakonitosti navedene odluke suda prvog stupnja tužitelj ponavlja one tvrdnje koje je iznio u tužbi i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom – da je dana 18. listopada 2020. godine nastupila apsolutna zastara tuženikov tražbine i da je tuženik svoju tražbinu naplatio puna četiri mjeseca nakon nastupa te zastare; ističe da on nije znao da tuženik punih deset godina od donošenja pravomoćnog rješenja o ovrsi nije naplatio svoju tražbinu; da tuženik nije ništa poduzeo radi naplate svoje tražbine punih deset godina pa je takvo njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti; da da mu tuženika nikada nije ponudio obročnu otplatu navedenog duga; da zbog svega naprijed navedenog tuženik više nema pravo na naplatu svoje novčane tražbine, jer je ista prestala.
8.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, odnosno iste ni na koji način ne utječu na pravilnost primjene materijalnog prava pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu, a to zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja ove odluke.
9.) Naime, odredbom čl.233.st.1. ZOO/05 propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
9.1.) Nije sporno da je predmetna novčana tražbine tuženika utvrđena pravomoćnim i ovršnim rješenjem javnog bilježnika, koje je navedeno svojstvo steklo 18. listopada 2010. godine, pa kada bi se od navedenog dana računa rok zastare iz naprijed citirane zakonske odredbe, on bi istekao dana 18. listopada 2020. godine, i sa tim bi danom tuženikova novčana tražbina doista bila u zastari, što znači da nakon navedenog dana istu ne bi bio ovlašten ostvarivati u prinudnom postupku, bilo izvan sudskom ili sudskom.
10.) Međutim, pri naprijed navedenom tužitelj svjesno ili nesvjesno ispušta iz vida odredbu čl.241. ZOO/05, kojom je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
10.1.) Nije sporno da je tuženik zahtjev za naplatu svoje tražbine Financijskoj agenciju u postupku izvan sudske ovrhe podnio dana 08. listopada 2020. godine – dakle, prije nego što je istekao rok zastare od 10 godine u smislu navedenog u točki 9. i 9.1. ovog obrazloženja. Navedena radnja tuženika kao ovrhovoditelja (vjerovnika tražbine) predstavlja radnju o kojoj govori odredba čl.241. ZOO/05, i upravo s obzirom na to da je učinjena prije isteka desetogodišnjeg roka zastare zaustavljen je, odnosno prekinut je njegov tijek, pa zastara predmetne tražbine nije nastupila dana 18. listopada 2020. godine kako to neutemeljene u žalbi iznosi tužitelj. 11.) Imajući u vidu naprijed navedeno u točkama 10. i 10.1. ovog obrazloženja, za zaključak suda prvog stupnja da predmetna tražbina tuženika nije zastarjela, sasvim su neodlučne žalbene tvrdnje u kojima tužitelj ističe da tuženik, sve do 08. listopada 2020. godine, nije poduzeo ni jednu radnju radi ostvarenja predmetne tražbine.
12.) Pravilno je sud prvog stupnja, pri primjeni materijalnog prava, otklonio i tužiteljevo pozivanja na odredbu čl.10. ZOO/05.
12.1.) Naime, navedena odredba nema nikakvog relevantnog utjecaja na institut zastare tražbine, pa prema tome niti na njegov početak tijeka niti na njegov istek. Osim toga, navedenom odredbom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Iz toga slijedi da se ista ne odnosi samo na jednu već na obje strane u dvostrano obveznom odnosu, pa stoga ne može tužitelj, kao dužnik obveze, pozivom na navedenu odredbu spočitavati protivnoj strani postupanje protivno načelu savjesnosti zbog toga što unutar roka zastare nije pokretao postupke radi naplate svoje tražbine, jer je i on sam tako postupao, kada obvezu koja ga tereti kroz cijelo to razdoblje nije ispunio njenom vjerovnika a imao je mogućnost to učiniti.
13.) Slijedom izloženog, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje ni žalbenih razloga na koje ukazuje žalitelj, ali ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
Bjelovar, 13. srpnja 2022.
Predsjednik vijeća
Vladimir Šestak, v.r.
