REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-641/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu Dolores Peruško, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. (OIB:…) iz O., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. & B. d.o.o. iz Z., protiv tuženika: 1. S. d.o.o. (OIB:…) sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku iz Z. i 2. L. H. (ranije B.) (OIB:…) iz Z., zastupanog po punomoćniku B. G., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-1365/2021-54 od 29. ožujka 2022., 13. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća, a u preostalom dijelu odbija, žalba tužitelja, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-1365/2021-54 od 29. ožujka 2022.:

- preinačuje u dijelu toč. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 1. tuženika S. d.o.o. Z. tako da se nalaže 1. tuženiku S. d.o.o. isplatiti tužitelju B. Š. iznos od 7.000,00 kuna sa zateznom kamatom počevši od 24. lipnja 2013. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te je 1. tuženik S. d.o.o. dužan o svom trošku po pravomoćnosti ove presude istu putem novina S. objaviti u cijelosti i bez komentara;

- potvrđuje u preostalom dijelu toč. I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 1. tuženika S. d.o.o. u iznosu od 13.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te kojim je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev za naknadu parničnog troška u odnosu na 2. tuženicu L. H.;

- preinačuje u toč. II. izreke na način da tužitelj B. Š. i 1. tuženik S. d.o.o. snose svaki svoj trošak parničnog postupka;

- potvrđuje u toč. III. izreke.

II. Nalaže se 1. tuženiku S. d.o.o. da tužitelju B. Š. naknadi trošak žalbenog dijela postupka u iznosu od 967,50 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u toč. I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženicima S. d.o.o., iz Z. i L. B., iz Z., solidarno platiti tužitelju B. Š. iz O., na ime naknade neimovinske štete iznos od 20.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana utuženja, pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, po prijetnjom ovrhe.

II. Tuženici su dužni o svom trošku, solidarno, po pravomoćnosti ove presude, istu putem novina S. objaviti u cijelosti i bez komentara, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana, po prijetnjom ovrhe."

1.1. Istom je presudom, u toč. II. naloženo je tužitelju da naknadi 1. tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.562,50 kuna, u roku od 15 dana, a u toč. III. da naknadi 2. tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 9.375,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, u roku od 15 dana. Konačno, u toč. IV. odbijen je zahtjev 1. tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 937,50 kuna te zahtjev 2. tuženice za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 1.250,00 kuna, kao neosnovani.

2. Protiv pobijane presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj putem svojih punomoćnika iz svih žalbenih razloga. Ukazuje kako je sud prvog stupnja postupio protivno čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), budući da u obrazloženju pobijanje presude ne navodi zašto je iskaz 2. tuženice cijenio kao logičan, životan uvjerljiv i suglasan s ostalim dokazima u spisu, a zašto iskazima A. T. i K. L. nije poklonio vjeru te je zaključio kako su isti nelogični, jer obje iskazuju kako nisu kontaktirale tužitelja radi provjere navoda, odnosno nisu poduzele sve potrebne mjere radi utvrđenja točnosti informacije. Navodi da je sud prvog stupnja u potpunosti propustio utvrditi odlučnu činjenicu prilikom ocjene iskaza A. T. i K. L., odnosno da su iste telefonski kontaktirale s 2. tuženicom, a pritom je potpuno nebitna činjenica što iste nisu kontaktirale s tužiteljem, jer sud nije mogao navedene dvije činjenice dovesti u korelaciju, obzirom da je u konkretnoj pravnoj stvari bilo potrebno utvrditi odgovornost 2. tuženice zbog iznošenja neistinitih tvrdnji. Ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gžm-2022/14 od 12. rujna 2017. u pravno i činjenično istovjetnom predmetu, u kojem je nedvojbeno utvrđeno da su 1. tuženik - nakladnik portala V. i 2. tuženica solidarno odgovorni za štetu koju je pretrpio tužitelj, stoga su potpuno neosnovani navodi suda u pobijanom dijelu presude kako ne proizlazi da je 2. tuženica iskazala da je autor anonimnog pisma tužitelj. U odnosu na iskaze navedenih svjedokinja, sud prvog stupnja samo paušalno navodi kako su isti usmjereni na oslobođenje od odgovornosti 1. tuženika kao nakladnika, bez da za isto navodi razloge pa je presuda u tom dijelu ostala bez razloga.

2.1. Pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati odnosno izreka presude proturječi razlozima presude, jer je sud prvog stupnja utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 21. st. 4. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj: 59/04, 84/11, 81/13, dalje: ZM) za oslobođenje od odgovornosti 1. tuženika za naknadu štete, bez navođenja ikakvog razloga za ovakav zaključak pa je već radi navedenog presuda ostala bez razloga. Nadalje, sud je u pobijanoj presudi utvrdio da nisu ispunjeni ni uvjeti iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"

dalje: ZOO) u odnosu na 2. tuženicu broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,

temeljem kojih bi ista bila odgovorna naknaditi štetu tužitelju, pritom samo paušalno navodeći kako smatra da na strani 2. tuženice ne postoji odgovornost u smislu čl. 1045. st. 1. ZOO-a, bez da je isto utvrđenje potkrijepio obrazloženjem, te nije naveo kako je 2. tuženica dokazala razlog koji isključuje primjenu njene odgovornosti za štetu, a propustio je utvrditi i kako je tužitelj dokazao postojanje pretpostavke odgovornosti za štetu. Ističe kako su štetni učinci postupanja tuženika potencirani činjenicom da su navodi iz spornog članka kojima se neistinito navodi da bi tužitelj bio autor pisma, odnosno da je povezan s pismom kojim se 2. tuženica optužuje da živi u luksuzu „na račun P.“, kao i da optužbe u predmetnom pismu kreću od tužitelja kao bivšeg ravnatelja jer se isti "osvećivao" 2. tuženici zbog prestanka radnog odnosa, plasirani u medije s velikim stupnjem dostupnosti i posjećenosti, čime su iste postale dostupne najširem krugu ljudi, pa kako su navedenu štetu tužitelju uzrokovali upravo utuženi navodi, neupitno je postojanje uzročno-posljedične veze između istih navoda i štete učinjene tužitelju.

2.2. Ističe da je tužitelj pozvan na zakazano ročište dana 15. veljače 2022., a koji nedolazak je punomoćnik tužitelja ispričao zbog neodgodivih poslovnih obveza te je predložio da sud predmetno ročište odgodi kako bi se proveo dokaz saslušanjem tužitelja i zatražio dodjelu primjerenog roka radi dostave dokaza o opravdanom izostanku s ročišta. Taj je prijedlog sud odbio tužitelja te je odlučio da neće provesti saslušanje tužitelja kao stranke, cijeneći navedenu činjenicu na način da je tužitelj imao dovoljno vremena organizirati svoje poslovne obveze na način da može pristupiti sudu. Ovakav stav suda smatra u potpunosti životno nelogičnim i promašenim te je njime povrijeđeno ustavno pravo tužitelja na pravično suđenje (pravo na pristup sudu). Ističe kako tužitelj kao stranka u postupku ne može trpjeti negativne posljedice jer je sud zbog vlastite ocjene nepotrebnim odustao od provođenja dokaza saslušanjem tužitelja pa u konkretnom slučaju, nije mogao izvesti zaključak kako tužitelj u odnosu na 1. tuženika nije dokazao okolnosti iz čl. 1100. st. 1. ZOO-a na temelju kojih se može utvrditi da li mu je objavom informacije nastala neimovinska šteta i u kojoj visini, obzirom je upravo postupanjem suda tužitelj onemogućen u dokazivanju istih jer je sud pogrešno smatrao da su sve činjenice dovoljno razjašnjenje.

2.3. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se preinači pobijana presuda, odnosno podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.250,00 kuna.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana u odnosu na 1. tuženika dok je neosnovana u odnosu na 2. tuženicu.

6. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži naknadu štete jer je objavom članka u publikaciji 1. tuženika – "S." od 26. ožujka 2013. pod naslovom "Pismo: uživa u luksuzu na račun P.", kojim se insinuira da je tužitelj autor pisma kojim se 2. tuženicu optužuje da uživa u luksuzu na račun P., da optužbe kreću od tužitelja kao bivšeg ravnatelja kojem je 2. tuženica dala otkaz jer nije dolazio na posao te da bi se navedenim pismom tužitelj osvećivao 2. tuženici zbog prestanka radnog odnosa, a koje informacije su neistinite, povrijedio tužiteljevo pravo osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo.

7. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, utvrdivši kako tužitelj u odnosu na 1. tuženika nije dokazao okolnosti iz čl. 1100. st. 1. ZOO-a, a na temelju kojih se može utvrditi da li mu je objavom informacije nastala neimovinska šteta i u kojoj visini, a u odnosu na 2. tuženicu nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a temeljem kojih bi ista bila odgovorna naknaditi štetu tužitelju.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a) ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo radi čega je pobijanu presudu valjalo djelomično preinačiti.

9. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tužitelj jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude. U presudi su, osim toga, navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nadalje, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Naime, protivno žalbi tužitelja glede ocjene dokaza, sud prvog stupnja je u svemu savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano zaključio o dokazanim odlučnim činjenicama. Svoje slobodno uvjerenje o izvedenim dokazima opravdao je uvjerljivim i logičnim razlozima koje zbog toga podržava i ovaj sud. Nije počinjena niti bitna povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, kao ni bitna povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 265. st. 2. ZPP-a jer je sud pravilno zaključio da se tužitelj bez opravdanog razloga nije odazvao na poziv suda. Konačno, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa je žalba tužitelja u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

10. Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM-a nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, dužan je istu i naknaditi, izuzev u taksativno navedenim slučajevima u zakonu te je neupitno da nakladnik u slučaju pokretanja parnice ima svojstvo odgovorne osobe i da je kao takav on pasivno legitimiran. Neimovinska šteta se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava (čl. 22. st. 1. ZM-a), s tim da je odredbom čl. 19. ZOO-a propisano koji se to vidovi nematerijalne štete u slučaju povrede prava osobnosti priznaju fizičkoj i pravnoj osobi. Nakladnik se može osloboditi deliktne odgovornosti čak i ako je objavljenom informacijom oštećeniku pričinio štetu i to sukladno odredbi članka 21. st. 4. ZM-a u kojem su navedeni slučajevi u kojima nakladnik ne odgovara za štetu.

11. Iz navedenog proizlazi da se krivnja nakladnika (1. tuženika) presumira pa je u ovom postupku trebalo utvrditi je li tužitelj dokazao postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu: štetna radnja, objektivna protupravnost štetne radnje, šteta i uzročna veza, uz pretpostavke propisane odredbom čl. 22. i 23. ZM-a, dok je na 1. tuženiku (nakladniku) teret dokazivanja postojanja okolnosti iz čl. 21. st. 4. ZM-a, koje ga oslobađaju do odgovornosti.

12. Tužitelj se prije podnošenja tužbe pravovremeno obratio 1. tuženiku kao nakladniku sukladno odredbi čl. 22. st. 2. ZM-a radi objave ispravka spornih informacija, koji ispravak nije objavio. Osim obraćanja nakladniku sukladno odredbi čl. 22. st. 2. ZM-a, prema odredbi čl. 40. st. 1. ZM-a svatko ima pravo od glavnog urednika zahtijevati da bez naknade objavi ispravak objavljene informacije kojom su povrijeđena njegova prava i interesi. Ako glavni urednik ne objavi ispravak u roku, podnositelj zahtjeva ima u smislu čl. 46. st. 1. ZM-a pravo podnijeti tužbu protiv glavnog urednika. Dakle, pravo na podnošenje tužbe se ostvaruje obraćanjem oštećene osobe glavnom uredniku ili nakladniku, sukladno prethodno citiranim zakonskim odredbama, a kako je tužitelj to pravo ostvario sukladno odredbi čl. 22. st. 2. ZM obraćanjem zahtjevom za ispravak od nakladnika, kojom odredbom nije propisan sadržaj zahtjeva za ispravak, to su ispunjene pretpostavke za podnošenje ove tužbe protiv 1. tuženika.

13. Predmetni članak objavljen je 26. ožujka 2013. u publikaciji 1. tuženika "S." pod naslovom "Pismo: uživa u luksuzu na račun P.", a u kojem je navedeno da se ravnateljica L. B. koristi raznim privilegijama na račun Parka, a koja priča po kazivanju ravnateljice L. B. dolazi od "bivšeg ravnatelja B. Š." koji je, po njezinom kazivanju, autor anonimnog pisma.

14. Prema ocjeni ovog suda, objavom predmetnog teksta, 1. tuženik je prešao granice slobodnog izražavanja u skladu s načelom slobode medija iz čl. 3. st. 2. ZM- a, stoga tužitelj ima pravo štititi svoju privatnost, čast i ugled, sukladno odredbi čl. 7. ZM-a. Naime, unatoč činjenici da je novinarima temeljem čl. 38. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 85/10- pročišćeni tekst, 5/14, dalje: Ustav) u vezi čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, dalje: Konvencija), zajamčena sloboda izražavanja mišljenja i izražavanja misli, novinar mora voditi računa i o odredbi čl. 35. Ustava kojom se jamči svakom građaninu štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. To nalaže novinaru pronaći ravnotežu između prava da u medijima istinito i potpuno izvješćuje o postupcima fizičke osobe i prava te osobe na zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

14.1. U konkretnom slučaju radi se o informacijama koje bi kod svake prosječne treće osobe uzrokovale zauzimanje negativnog stava o tužitelju te utječu na položaj tužitelja i njegove obitelji, posebice iz razloga što isti živi u maloj sredini te je odmah, po objavi spornih informacija, zatražio zakonom propisanu zaštitu svojih prava tražeći objavu ispravka od 1. tuženika te naknadu štete, kao i objavu pravomoćne presude u tiskovini 1. tuženika, a što svakako govori u prilog da je tužitelj doista trpio duševne boli zbog objave predmetnih informacija. Naime, iz provedenih dokaza, a protivno ocjeni suda prvog stupnja, proizlazi da 2. tuženica novinarki 1. tuženika A. T. nije dala informacije o tome da bi tužitelj bio autor anonimnog pisma dostavljenog u redakciju 1. tuženika, da novinarka nije postupala u dobroj vjeri, jer nije poduzela potrebne radnje kako bi provjerila točnost informacija koje je napisala o tužitelju i da 1. tuženik kao nakladnik elektroničke publikacije "S." nije dokazao da se sporne informacije koje je objavio temelje na točnim činjenicama, ili činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjeravati da su točne, niti da je postojao opravdani interes javnosti za objavu tih informacija, pa su stoga sporne informacije bile podobne da povrijede dostojanstvo osobnog i obiteljskog života tužitelja, te njegovu čast i ugled.

15. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1100. st. 1. i 3. ZOO-a trebalo naložiti 1. tuženiku da tužitelju zbog povrede prava osobnosti isplati pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 7.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, budući da ovaj sud smatra da je ista pravična satisfakcija obzirom na sve okolnosti slučaja, te 1. tuženika temeljem odredbe čl. 1099. ZOO-a obvezati da po pravomoćnosti presude istu o svom trošku objavi putem novina "S.".

16. Međutim, pravilno je i uz valjane razloge u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženicu, jer iz provedenog postupka ne proizlazi da je ona 1. tuženiku iznijela neistinite informacije o tužitelju.

17. Preinačenjem odluke o glavnoj stvari valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka pa obzirom da su sada tužitelj i 1. tuženik podjednako uspjeli u ovom sporu, to je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP- a vezi odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude prema odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

19. Kako je tužitelj djelomično uspio sa svojom žalbom, valjalo mu je priznati trošak žalbenog dijela postupka sukladno uspjehu od 43% u tom dijelu postupka u iznosu od 967,50 kuna (za sastav žalbe iznos od 671,87 kuna te za sudsku pristojbu iznos od 671,87 kuna), sukladno čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Puli - Pola 13. srpnja 2022.

Sudac

Dolores Peruško, v.r.