REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4767/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P., J., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-912/2021-2 od 7. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1353/2017-31 od 11. ožujka 2021., u sjednici održanoj 13. srpnja 2022.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanje za koje smatra da je pravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).
2. Tužitelj na taj prijedlog nije odgovorio.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Tuženica je u prijedlogu postavila pitanje koje glasi:
- „Može li se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena koje djelatna vojna osoba utroši radi pripremnih radnji, prilikom isplate plaće vrednovati i platiti djelatnoj vojnoj osobi kao prekovremeni rad, a koji rad je dokazan izjavama pristranih svjedoka?“,
a kao razlog njegove važnosti navela je:
- da je „o navedenom pravnom pitanju revizijski sud zauzeo stav u cijelom nizu svojih odluka (primjer u odluci Revr 466/07) a predmetna odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse revizijskog suda.“, koji navod se tiče prvoga, materijalnopravnoga dijela pitanja, onoga koji se odnosi na način vrednovanja vremena provedenoga na radu u trajanju dužem od propisanoga, te
- da nižestupanjske presude odstupaju od prakse izražene u odlukama drugih županijskih sudova (Županijskog suda u Zagrebu iz odluke Gž R-480/2019 od 18. travnja 2019., Županijskog suda u Osijeku iz odluke Gž R-127/2019 od 8. travnja 2019. i Županijskog suda u Splitu iz odluke Gž R-1081/2020 od 11. prosinca 2020.), koji navod se tiče drugoga dijela pitanja, kojim se problematizira postupanje suda pri utvrđenju odlučnog činjeničnog stanja, a koje pitanje u sebi sadrži tvrdnju, inače posve paušalnu i subjektivnu, da su u konkretnom slučaju saslušani svjedoci pristrani u tužiteljevu korist.
5. Što se tiče pitanja vrednovanja vremena provedenog na radu u trajanju dužem od formalno propisanog radnog vremena i njegova vrednovanja prilikom isplate kao prekovremenog rada, pri čemu tuženica ističe da su nižestupanjske presude utemeljene na shvaćanju suprotnom od onoga izraženoga u odluci ovog revizijskog suda Revr 466/2007 od 5. rujna 2007., tuženicu se upućuje na dio obrazloženja drugostupanjske presude koji glasi: „Polazeći od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 466/07 od 5. rujna 2007., prema kojemu se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, već se može vrednovati, odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima ... pravilno je prvostupanjski sud ... prihvatio tužbeni zahtjev“. Dakle, suprotno navodima tuženice iz prijedloga kako su nižestupanjske presude utemeljene na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s onim iz odluke ovog revizijskog suda Revr- 466/07 od 5. rujna 2007., one su donesene upravo pozivom na pravno shvaćanje iz te odluke, na koju se nižestupanjski sudovi izričito i pozivaju.
6. Što se tiče tvrdnje tuženice o tome da su određeni županijski sudovi, u predmetima s istovjetnom činjeničnom i pravnom osnovom kao u ovoj parnici, izrazili pravno shvaćanje prema kojem se činjenica vremena provedenog na radu koje premašuje ono propisano ne može utvrditi na temelju iskaza svjedoka, tuženicu se upućuje na dio obrazloženja drugostupanjske presude koji glasi: „Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka ... proizlazi da je vještačenje provedeno u skladu sa zadatkom koji je odredio sud na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu i to preslike evidencije o korištenju radnog vremena tužitelja za razdoblje od studenog 2011. do prosinca 2014. i preslike kartice djelatnika (plaće tužitelja) za razdoblje od ožujka 2013. do zaključno lipnja 2014. Neutemeljeni su stoga navodi žalbe da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio samo na nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen jedino na temelju personalnih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja.“ Osim toga, iz odluka županijskih sudova na koje se tuženica poziva ne proizlazi ono što ona tvrdi, naime, da se na iskazima svjedoka ne može temeljiti činjenično stanje u vezi s vremenom provedenim na radu. Naime:
- u odluci Županijskog suda u Zagrebu Gž R-480/2019 od 18. travnja 2019. navedeno je upravo suprotno - da je „za utvrđenje činjenica vezanih uz prekovremeni rad mjerodavna evidencija tuženika te liste obračuna plaće“, ali i da „tužitelj može dokazivati da je evidencija u cijelosti ili samo djelomično netočna“,
- dok iz odluka Županijskog suda u Osijeku Gž R-127/2019 od 8. travnja 2019. i Županijskog suda u Splitu Gž R-1081/2020 od 11. prosinca 2020. proizlazi da ti sudovi smatraju da se u konkretnim slučajevima činjenično stanje nije moglo temeljiti na iskazima svjedoka, ali ne zato što je to inače nedopušteno (dapače, u navedenoj odluci Županijskog suda u Osijeku izričito je navedeno da „Zakonom o parničnom postupku nije propisana hijerarhija dokaznih sredstava pa da bi materijalni dokazi imali prednost pred tzv. personalnim dokazima (iskaz svjedoka i stranaka)“), već su u konkretnim slučajevima navedeni županijski sudovi ustvrdili kako su iskazi svjedoka međusobno kontradiktorni i da su zbog toga nevjerodostojni.
7. Kako nije točno ono što tuženica tvrdi u prijedlogu - da su nižestupanjske presude utemeljene na shvaćanjima koja nisu podudarna sa shvaćanjima ovog revizijskog suda i drugih županijskih sudova, postavljeno pitanje nije važno u smislu odredaba čl. 385. st. 1. i čl. 385.a st. 1. ZPP te je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 13. srpnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v.r.
