Poslovni broj: Usž-2502/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. C. iz O., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & M. j.t.d., O., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Z., radi raspoređivanja na radno mjesto, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 3 Us I-296/2022-11 od 28. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalbe tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 3 Us I-296/2022-11 od 28. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 3 Us I-296/2022- 11 od 28. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Odbora za državnu službu, klasa: UP/II-112-07/21-01/872, urbroj: 566-01/16-21-2 od 30. prosinca 2021. i rješenja Ministarstva financija, klasa: UP/I-112-02/20-01/2900, urbroj: 513-02-3009/21-21-15 od 21. listopada 2021. te vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovan postupak (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, klasa: UP/I-112-02/20-01/2900, urbroj: 513-02-3009/21-21-15 od 21. listopada 2021., kojim je tužitelj raspoređen s danom 1. prosinca 2020. na radno mjesto viši inspektor u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured Z., Carinski ured K., Službu za nadzor sa pripadajućim pravom na plaću.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da presuda nije na zakonu utemeljena, odnosno da sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje, da je pogrešno primijenio materijalno pravo te stoga donio nepravilnu odluku. Ukazuje da je na ročištu 28. travnja 2022. odbijen dokazni prijedlog da ga se sasluša sa zaključkom suda da izvođenje istog nije nužno niti odlučno za rješavanje ovog upravnog spora pa je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i spisu predmeta upravnog postupka. Navodi da je predložio izvođenje dokaza njegovim saslušanjem na okolnost da su mu se bitno pogoršale obiteljske prilike pa odbijanje prijedloga predstavlja procesnu povredu u smislu propuštanja utvrđivanja odlučnih činjenica. Ističe da sud u obrazloženju presude navodi da ničim nije dokazao da su mu se bitno pogoršale obiteljske prilike, a onemogućio ga je u provođenju dokaznih prijedloga koji su bili od značaja za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Ukazuje da sud u pobijanoj presudi samo ponavlja i prepisuje navode tuženika bez da je utvrdio sve činjenice i proveo dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev. Stoga smatra da je radi utvrđivanja činjenica u svezi njegovih obiteljskih prilika sud trebao provesti dokazni prijedlog za njegovim saslušanjem jer je izvođenje tog dokaza nužno i odlučno za rješavanje ovog upravnog spora. Naime, raspored na novo radno mjesto u K. utjecalo je na njegove obiteljske prilike s obzirom na činjenicu da su mu osobna primanja umanjena za više od 4.000,00 kn mjesečno. Napominje da tuženik prije donošenja pobijanog rješenja nije vodio računa niti o njegovim obiteljskim prilikama niti je od njega zatražio suglasnost za raspored na novo radno mjesto, a prijašnje radno mjesto predstojnika Graničnog carinskog ureda nakon njegova odlaska nije ukinuto niti je smanjen broj izvršitelja te je ostalo upražnjeno, a u tom smislu se upravna tijela nisu izjasnila, odnosno zbog čega je trebao biti degradiran i po položaju i po plaći na radno mjesto višeg inspektora umjesto nekog drugog službenika koji bi rasporedom na to radno mjesto zadržao ostvarivanje postignutih materijalnih prava. Dakle, sud je trebao ispitati je li nakon donošenja Pravilnika mogao nastaviti obavljati poslove dosadašnjeg radnog mjesta predstojnika te omogućiti mu da se izjasni o važnim činjenicama o kojima ovisi rješavanje ove upravne stvari. Ističe da se slobodna ocjena čelnika tijela ne smije svesti na arbitrarno postupanje koje uopće ne vodi računa o zatečenom stanju u pogledu državnog službenika i radnog mjesta kojeg je do tada obavljao te u pogledu njegovih osobnih karakteristika (stručnog znanja), a sve ukazuje da je raspored na novo radno mjesto uslijedio neposredno nakon ročišta u postupku koji se vodi protiv tuženika zbog diskriminacije pred Općinskim sudom u Karlovcu u predmetu poslovni broj Pr-27/16. Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema ocjeni ovoga suda, pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda se ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

8. Neosnovan je žalbeni navod o bitnim povredama pravila sudskog postupka počinjenim pred prvostupanjskim upravnim sudom. Prije svega valja naglasiti da prema odredbi članka 66. stavka 2. ZUS-a bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe toga Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

9. Ovaj sud otklanja žalbene navode o postojanju takve bitne povrede pravila postupka iz razloga nedostatnog obrazloženja presude o odlučnim činjenicama jer presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a te dostatno obrazloženje svih odlučnih činjenica za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava, a posebno u pogledu ukazivanja da se u predmetnom rješavanju upravne stvari primjenom slobodne (diskrecijske) ocjene čelnika tijela nije vodilo računa o zatečenom stanju u pogledu radnog mjesta koje je do tada obavljao i njegovih osobnih karakteristika (stručnog znanja) pri rasporedu na niže rangirano i slabije plaćeno radno mjesto.

10. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a i na temelju utvrđenih odlučnih činjenica za pravilnu primjenu materijalnog prava, nakon održanog ročišta, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora, ispravno zaključio da nisu osnovani navodi iz tužbe da je u upravnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te da je na takvo činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo donošenjem rješenja o rasporedu od 21. listopada 2021. u izvršenju presude prvostupanjskog upravnog suda poslovni broj: 2 Us I- 377/2021-8 od 1. rujna 2021. jer je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i onu koja prileži spisu predmeta upravnog postupka utvrdio da je činjenično stanje u postupku pravilno i potpuno utvrđeno i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelj s danom 1. prosinca 2020. raspoređen na radno mjesto viši inspektor u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured Z., Carinski ured K., Službu za nadzor te da nije počinjena niti jedna povreda odredaba postupka na koje se poziva tužitelj u tužbi, dakle, niti povreda odredbe članka 98. stavka 5., članka 8. i članka 47. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09., dalje: ZUP) jer je pobijano rješenje tuženika sastavljeno sukladno odredbi članka 98. stavka 5. ZUP-a te se isto kao takvo može ispitati.

11. Ni time što sud nije našao nužnim niti odlučnim za rješavanje ovog upravnog spora izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost pogoršanja obiteljskih prilika ne znači da u tom smislu nije utvrdio sve relevantne činjenice.

12. I prema ocjeni ovoga suda je i bez izvođenja tog dokaza s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze bilo moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku. Ukazuje se da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), ali je dužan izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka odnosno razlozima odbijanja izvođenja predloženih dokaza (članak 60. stavak 4. ZUS-a), što je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski upravni sud i učinio.

13. Naime, predmetno prvostupanjsko rješenje je u ponovnom postupku doneseno primjenom odredbe članka 127. stavka 1. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 92/05., 107/07., 27/08., 34/11., 150/11., 49/12., 37/13., 38/13., 1/15., 138/15., 61/17., 79/19. i 98/19.), prema kojoj se kada se donese Pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici raspoređuju na radna mjesta iz tog Pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju. Državnog službenika se kod rasporeda iz stavka 1. toga članka ne može bez njegove suglasnosti rasporediti u drugo mjesto rada, koje je udaljeno više od 30 kilometara od mjesta njegova stanovanja ako bi se premještajem bitno pogoršale njegove obiteljske prilike (stavak 2.). Ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete (stavak 3.).

14. Dakle, odluka o rasporedu na novo radno mjesto uslijedila je temeljem odredbe članka 127. stavka 1. Zakona o državnim službenicima, a nakon stupanja na snagu Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva financija 13. listopada 2020., čiji je sastavni dio Sistematizacija radnih mjesta, a koji je donesen temeljem Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva financija ("Narodne novine" broj 97/20.). Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se svi službenici, neovisno o tome koje su poslove do tada obavljali, prema potrebama službe i stručnom znanju raspoređuju na novo radno mjesto sukladno novom Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva.

15. Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi poslodavac ima legitimno pravo na pojedina radna mjesta rasporediti službenika koji će, osim što ispunjava tražene uvjete, svojom stručnošću i sposobnostima osigurati što učinkovitije obavljanje poslova određenog radnog mjesta, dakle, poslodavcu se kod unutarnje organizacije i rasporeda službenika mora ostaviti određena sloboda, kako bi prema svojoj procjeni, a imajući u vidu potrebe službe, na pojedina radna mjesta rasporedio službenika s traženim uvjetima i odgovarajućim sposobnostima, kako je to učinjeno i u konkretnom slučaju.

16. Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja pobijanih rješenja, te pobijane presude, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o rasporedu službenika na radno mjesto sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, a ne o premještaju, tako da se prilikom donošenja rješenja o rasporedu u skladu s novim Pravilnikom o unutarnjem redu službenik može rasporediti na slobodno radno mjesto prema potrebama službe i stručnom znanju vodeći računa o potrebama organizacije rada unutar tijela i ispunjavanje uvjeta radnih mjesta, ustrojstvenih jedinica na koje se državni službenik raspoređuje, što ne znači da postoji obveza rasporeda na radno mjesto na koje je do tada bio raspoređen. Pravilno se, a na što upućuje i dosadašnja sudska praksa, utvrđuje da ne postoji subjektivno pravo na zadržavanje ranga službeničkog rasporeda zatečenog prilikom preustroja, niti zadržavanje dosegnute razine plaće.

17. Stoga, proizlazi da je po uputi suda u ponovnom postupku u odnosu na odredbu članka 127. stavka 2. Zakona o državnim službenicima po pribavljenom očitovanju tužitelja, iz kojega proizlazi da je novo radno mjesto 15 km bliže od radnog mjesta na koje je bio raspoređen, ali mu je smanjenje plaće utjecalo na ekonomske aspekte obiteljskog života, pravilno ocijenjeno da se, iako je tužitelj i dalje raspoređen na radno mjesto koje je udaljeno više od 30 km od mjesta njegova stanovanja, uz činjenicu da je novo radno mjesto višeg inspektora u Carinskom uredu K. bliže mjestu prebivališta tužitelja u O. u odnosu na ranije radno mjesto (C.) te da unutar Carinske uprave ne postoje radna mjesta koja su udaljena 30 km ili manje na koje bi se tužitelj mogao rasporediti, time obiteljske prilike tužitelja nisu promijenile. Ni činjenica da je tužitelju, kao pravna posljedica rasporeda na radno mjesto višeg inspektora u Carinskom uredu K., utvrđena niža plaća, a što dovodi do promjene u ekonomskoj situaciji obitelji, nije, suprotno mišljenju tužitelja, pravno relevantno za pravilnu primjenu članka 127. stavka 2. Zakona o državnim službenicima radi utvrđenja postojanja bitnog pogoršanja njegovih obiteljskih prilika jer ne postoji subjektivno pravo na zadržavanje ranga službeničkog rasporeda zatečenog prilikom preustroja niti na zadržavanje plaće, pa na te okolnosti, koje su i nesporne, nije bio potrebno provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, te se pravno neodlučnim nalaze žalbeni navodi o potrebi utvrđivanja zbog čega je upravo on degradiran i po položaju i po plaći, a ne neki drugi službenik, odnosno ispitati je li nakon donošenja novog Pravilnika mogao nastaviti obavljati poslove dosadašnjeg radnog mjesta.

18. Stoga, prema ocjeni ovoga suda, stajalištem tuženika, odnosno odbijanjem žalbe tužitelja, zbog podržavanja rješenja prvostupanjskog tijela, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja na način kako to ukazuje u žalbi, niti je prvostupanjski upravni sud to prihvatio bez argumentiranog obrazloženja razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Naime, kako je već navedeno, upotpunjeno činjenično stanje pokazuje suprotno, odnosno da su u ponovnom postupku detaljno obrazloženi odlučni razlozi kojima se rukovodilo pri rasporedu tužitelja na navedeno radno mjesto, s posebnim osvrtom na nepostojanje zapreka za predmetni raspored sukladno odredbi članak 127. stavka 2. Zakona o državnim službenicima, koje je sada prihvatio i tuženik i prvostupanjski upravni sud, otklanjajući pritom pravilno sve tužbene i žalbene navode kao neosnovane odnosno irelevantne za donošenje drugačije odluke.

19. Slijedom navedenoga proizlazi da je prvostupanjski upravni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno protumačio i primijenio materijalno pravo bez povrede pravila sudskog postupka te je osnovano postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

20. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjski upravni sud je zakonito odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova upravnog spora primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

21. Kako tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari ovaj sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

22. Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda tužitelju na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka pa je postavljeni zahtjev za njihovu naknadu odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 13. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković