Poslovni broj: Usž-2777/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr.sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H. S. iz R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 8 UsI-258/2022-21 od 29. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 8 UsI- 258/2022-21 od 29. travnja 2022. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/14-01/3708, urbroj: 513-04/18-2 od 27. travnja 2018. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R., Ispostave R. klasa: UP/I-410-20/2012-001/01294, urbroj: 513-007-08-08/2014-0003 od 3. rujna 2014.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: 8 UsI-258/2022- 21 od 29. travnja 2022. poništeno je rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 410-20/14-01/3708, urbroj: 513-04/18-2 od 27. travnja 2018. i rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R., Ispostave R. klasa: UP/I-410-20/2012-001/01294, urbroj: 513-007-08-08/2014-0003 od 3. rujna 2014.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda R., Ispostave R. klasa: UP/I-410-20/2012-001/01294, urbroj: 513-007-08- 08/2014-0003 od 3. rujna 2014., kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 806.927,15 kn i porez na promet nekretnina u iznosu od 40.346,35 kn (točka 1. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina i naznačeno da je dužan platiti utvrđeni iznos poreza u roku od 15 dana od dana izvršnosti i da se na nepravodobno uplaćeni porez obračunavaju i plaćaju zatezne kamate (točka 2. izreke).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredbi postupka. Ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-zpz-126/2021-6 od 21. prosinca 2021. ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 2474/19-2 od 18. veljače 2021. i presudu Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI- 836/18-4 od 4. ožujka 2019. te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. Smatra da se u predmetnoj stvari prvostupanjski sud neutemeljeno i neosnovano suprostavlja već ustaljenoj sudskog praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i prvostupanjskih upravnih sudova te ostaje kod svoga tumačenja i stava o spornom pravnom pitanju. Naime, u vezi primjene i računanja relativne zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze Vrhovni sud Republike Hrvatske je, osim u navedenoj odluci, isti i nepromijenjen stav iznio i u drugim odlukama (npr. U-zpz-21/2021-8 od 15. rujna 2021., U-zpz-18/20-60 od 21. listopada 2021., U-zpz-65/2021-6 od 3. studenog 2021. i drugima), kojima je potvrđeno njegovo pravno shvaćanje da ako relativna zastara nije nastupila do 1. siječnja 2017. nikada niti ne može nastupiti jer je kao takva brisana iz odredbi Općeg poreznog zakona. Takvu praksu preuzima i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u novijim odlukama po njegovim žalbama. Navodi da je dana 1. siječnja 2017., dakle, prije nastupa relativne i apsolutne zastare prava na utvrđivanje porezne obveze u ovom konkretnom predmetu te prije donošenja osporavanog drugostupanjskog rješenja (27. travnja 2018.) stupio na snagu "novi" Opći porezni zakon (Narodne novine broj 115/16,, dalje: OPZ/16) koji je ukinuo institut relativne zastare i predvidio samo šestogodišnji rok za nastup apsolutne zastare. Stoga smatra da je u konkretnom predmetu sud pogrešno primijenio propis koji se odnosi na relativnu zastaru prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze te nije bilo moguće poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje radi nastupa relativne zastare. Nadalje ističe da izraženi stavovi suda kojima zanemaruje odredbu članka 197. stavka 2., te se usmjerava na odredbu članka 197. stavka 1. OPZ-a/16, predstavlja nepravilno tumačenje tih odredbi. Naime, ukazuje da su porezna tijela po OPZ-u/16 dužna na poreznu zastaru paziti po službenoj dužnosti, zbog čega ne smije doći do razlikovanja u računanju zastarnih rokova ovisno o tome je li stranka podnijela prijedlog za utvrđivanje zastare i time inicirala postupak ili je do pokretanja postupka došlo po službenoj dužnosti od strane poreznog tijela. U tom se smislu poziva i na takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama (broj U-zpz-126/2021-6 i broj U-zpz-14/2021 od 13. listopada 2021.). Predlaže da se pobijana presuda u cijelosti poništi.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog upravnog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje: ZUS), ovaj sud nalazi da su osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženik osporava pobijanu presudu.

7. Iz stanja spisa predmeta dostavljenog ovom sudu uz žalbu proizlazi da je tužitelj tražio oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina radi stjecanja prve nekretnine kojom rješava stambeno pitanje temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog 24. veljače 2012., a predmet kojega je nekretnina u k.o. P., k.č.br. 1056/1., zk.ul 1134, koja u naravi predstavlja stan površine 68,17 m2 za ugovorenu cijenu od 806.927,15 kn (protuvrijednost od 106.407,70 EUR).

8. Porezna obveza je utvrđena na temelju odredbe članka 4. stavka 1. i 2. i članka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine broj 69/97., 26/00., 153/02. i 22/11.) tako da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze koja je utvrđena na temelju isprave o stjecanje u iznosu od 806.927,15 kn.

9. Odredbom članka 11a. toga Zakona propisani su uvjeti za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina u situaciji kada građani koji na temelju sklopljenog ugovora u kupoprodaji stječu prvu nekretninu (stan ili kuću) kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje.

10. Prema odredbi članka 11d. stavka 2. toga Zakona pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina iz članka 11a. ili 11b. toga Zakona nema niti bračni drug građanina ako je građaninu utvrđeno pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, niti u slučaju ako je građaninu porez na promet nekretnina naknadno utvrđen rješenjem Porezne uprave.

11. Iz spisa predmeta, kao i iz obrazloženja pobijanih rješenja, proizlazi da je bračni drug tužitelja ranije iskoristio poreznu olakšicu, odnosno pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina uslijed kupnje prve nekretnine na temelju rješenja Porezne uprave klasa: UP/I-410-20/2004-001/04766 od 7. studenog 2005. (olakšica 25.915,10 kn), odnosno prije sklapanja braka s tužiteljem (sklopljen 28. siječnja 2012.) pa je pravilno zaključeno da tužitelj ne ispunjava uvjet iz navedenih zakonskih odredbi za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina.

12. Prema ocjeni ovoga suda uvjeti propisani člankom 11a. Zakona o porezu na promet nekretnina moraju biti kumulativno ispunjeni, a što znači da neispunjenje jednog od taksativno navedenih uvjeta ima za posljedicu nemogućnost ostvarenja prava na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina.

13. S obzirom da je tužitelj pri traženju poreznog oslobođenja zbog kupnje prve nekretnine kojom rješava vlastito stambeno pitanje naveo i bračnog druga, a nije sporno da je bračni drug ranije iskoristio poreznu olakšicu odnosno pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina uslijed kupnje prve nekretnine, zakonito je postupilo porezno tijelo kada je tužitelju utvrdilo porez na promet nekretnina za predmetni stan te odbilo njegov zahtjev za oslobođenje od plaćanja toga poreza. Naime, tumačenjem odredbe članka 11d. stavka 2. Zakona o porezu na promet nekretnina smatra se da građanin, čiji je bračni drug pri kupnji stana već ostvario poreznu olakšicu te ostvario pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, ne može ostvariti isto pravo u odnosu na novu kupoprodaju pa ni u situaciji ako je to porezno oslobođenje iskorišteno prije sklapanja braka.

14. U pokrenutom upravnom sporu protiv navedenih odluka poreznih tijela prvostupanjski upravni sud je presudom poslovni broj 8 UsI-836/2018-4 od 4. ožujka 2019. poništio donesena rješenja kao nezakonita s obrazloženjem da je u predmetnoj upravnoj stvari u tijeku žalbenog postupka nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze budući da je zastara prava na utvrđivanje poreza na promet nekretnina po kupoprodajnom ugovoru sklopljenim 24. veljače 2012. sukladno odredbi članka 94. stavka 1. i 2.. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ/08.) počela teći 1. siječnja 2013., a od dana kada je doneseno prvostupanjsko rješenje od 3. rujna 2014. do dana donošenja drugostupanjskog rješenja od 27. travnja 2018. je proteklo više od tri godine, a da porezna tijela nisu poduzela neku od radnji iz članka 95. stavka 1. OPZ-a/08 koje prekidaju rok zastare iz članka 94. stavka 1. OPZ-a/08. Pritom se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 35/16 od 4. travnja 2018., kao i na stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci U-III-1744/14 od 8. travnja 2015. Navedena je presuda prvostupanjskog upravnog suda potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2474/19-2 od 18. veljače 2021.

15. No, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 126/2021-6 od 21. prosinca 2021. je usvojen zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, te su ukinute navedene presude prvostupanjskog upravnog suda i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Naime, iz sada već ustaljene sudske prakse, a na što upućuje i predmetno rješenje, proizlazi da će se prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ-a/16, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama OPZ-a/08, a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama novog OPZ- a/16. Dakle, i u konkretnom slučaju nalazi da je sukladno odredbi članka 94. stavka 1. i 3. OPZ-a/08 u vezi s člankom 16. stavcima 1. i 2. Zakona o porezu a promet nekretnina (Narodne novine broj 115/16. i 106/16.) porezna zastara počela teći 1. siječnja 2013., da je donošenjem prvostupanjskog rješenja od 3. rujna 2014. prekinuto zastarijevanje te je zastara počela ponovo teći 4. rujna 2014. pa do dana stupanja na snagu OPZ-a/16. 1. siječnja 2017. suprotno zaključivanju upravnih sudova nije protekao trogodišnji rok zastarijevanja previđen odredbom članka 95. stavka 1. OPZ-a/08. Stoga proizlazi da do stupanja na snagu OPZ-a/16 nije nastupila relativna zastara pa je valjalo primijeniti iznimku predviđenu odredbom članka 197. stavka 2. OPZ-a/16 te se zaključuje da do dana donošenja drugostupanjskog rješenja 27. travnja 2018. nije protekao ni šestogodišnji rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a/16. Dakle, navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je obvezujuća za niže stupanjske sudove, zauzet je pravni stav o pogrešnom pravnom pristupu upravnih sudova i zaključku o nastupu zastare prava na naplatu poreza u konkretnom slučaju te da je prihvaćanjem prigovora zastare povrijeđen zakon.

16. Prvostupanjski upravni sud, međutim, a time ne postupajući po navedenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ustraje kod stava zauzetog u ukinutoj presudi poslovni broj UsI-836/2018 od 4. ožujka 2019. te ponovno utvrđuje da je u tijeku drugostupanjskog postupka nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze poreza na promet nekretnina. Naime, sud prihvaća stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da nakon stupanja na snagu OPZ-a/16 relativna zastara više ne teče, ali nalazi da bi primjena ovakvog pravnog shvaćanja u praksi značila da bi pod režimom relativne zastare bile one porezne obveze za koje je zastara prava na utvrđivanje počela teći najkasnije s datumom 1. siječnja 2014. budući da trogodišnji zastarni rok istječe s danom 31. prosinca 2016., odnosno zadnjeg dana važenja OPZ-a/08. Međutim, suprotno tome, mišljenja je da je takvo pravno shvaćanje primjenjivo samo na one situacije u kojima je postupak utvrđivanje proreza započeo nakon 1. siječnja 2017., odnosno nakon stupanja na snagu OPZ- a/16, a ne i na postupke započete prema odredbama OPZ-a/08 pa posljedično tome isto nije moguće primijeniti u konkretnom slučaju. Posebno ukazuje da su prijelazne odredbe članka 197. stavka 1. i 2. OPZ-a/16 jasne i nedvosmislene pa ih nije potrebno nadopunjavati dodatnim interpretacijama i time im davati značaj i smisao koji nemaju i ne mogu imati.

17. Prema ocjeni ovoga suda, a imajući u vidu sada već o tim pitanjima ustaljeni pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovakva stajališta prvostupanjskog upravnog suda nisu prihvatljiva. Naime, nije sporno da je, a na što se ukazuje i u pobijanoj presudi prvostupanjskog upravnog suda, mijenjana praksa ovoga suda po pitanju zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze sukladno odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i tadašnje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj U-zpz 35/16 od 4. travnja 2018.), no, u najnovijim (mnogobrojnim) odlukama ovaj sud prihvaća, a što je i prvostupanjski upravni sud bio dužan prihvatiti po predmetnoj odluci, u pitanjima zastare jasno i nedvosmisleno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

18. Naime, ta praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i u predmetnoj odluci broj: U-zpz 126/2021-6 od 21. prosinca 2021., nedvojbeno ukazuje da se u konkretnoj stvari nije mogao primijeniti OPZ/08, na kojem je i u ponovnom postupku pogrešnom primjenom materijalnog prava utemeljena pobijana presuda.

19. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim dosadašnjim presudama prihvatio pravilnost pravnog shvaćanja prema kojem i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo predstavljaju porezno tijelo i prema kojem se i žalbeni postupak protiv prvostupanjskih poreznih rješenja smatra postupkom utvrđivanja poreza koje ima u vidu odredba članka 3. OPZ-a/08. Slijedom toga pravilnim se nalazi i shvaćanje prema kojem se u slučaju kad je protiv poreznog rješenja podnesena žalba porezna obveza smatra utvrđenom tek donošenjem i dostavom stranci rješenja o odbijanju ili odbacivanju podnesene žalbe (stav iz odluke broj U- zpz 35/16-6 od 4. travnja 2018.). Pritom, s obzirom da OPZ-e/08 ne radi razliku kod propisivanja tijeka i prekida tijeka zastare (članak 95.) porezno je tijelo dužno paziti na nastup kako apsolutne tako i relativne zastare.

20. Isto tako, a takav je i zaključak Financijskog, radnopravnog i imovinskopravnog odjela broj Su-507/2014-2 od 7. studenog 2014., se nalazi da je tuženik kao drugostupanjsko porezno tijelo dužan po službenoj dužnosti paziti na nastup zastare u tijeku prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka ne ograničavajući se samo na žalbene razloge sukladno odredbi članka 170. stavka 1. OPZ-a/08 (i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III- 4541/16 od 9. srpnja 2019.), što upućuje na zaključak kako nema razlike u odnosu na obvezu utvrđivanja nastupanja porezne zastare u situaciji kada je riječ o postupku oporezivanja pokrenutom po službenoj dužnosti u kojem je porezni obveznik istaknuo prigovor nastupanja zastare odnosno situacije kada takav prigovor u postupku nije istaknut, ali je zastara nastupila.

21. No, pitanje zastare porezne obveze je izmijenjeno 1. siječnja 2017. kada stupa na snagu OPZ/16, a prema odredbi članka 108. OPZ-a/16 se pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamate, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamate i troškove ovrhe te pravo poreznih obveznika na povrat poreze, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.), te da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, dok je nastanak porezne obveze propisan posebnim poreznim zakonima (stavak 2.).

22. Dakle, proizlazi da je OPZ/16 ukinuo razlikovanje relativne i apsolutne zastare koje je previđao OPZ/08 te je propisan jedinstven šestogodišnji zastarni rok, a koja izmjena je zahtijevala propisivanje i odgovarajućeg prijelaznog režima koji poštuje činjenicu da je u nekim postupcima pokrenutim prema odredbama OPZ-a/08 do dana stupanja na snagu OPZ-a/16 nastupila relativna ili apsolutna zastara. Tako je prijelazni režim za pitanje zastare uređen kao iznimka odredbom članka 197. stavka 2. OPZ-a/16 te je prema mišljenju revizijskog suda tom odredbom iz područja primjene općeg prijelaznog režima isključeno upravo pitanje u vezi nastupa zastare prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ-a/16 jer pravilno tumačenje sadržaja te odredbe dovodi do zaključka da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze kao i u postupcima utvrđivanja i naplate porezne obveze pokrenutom prema OPZ/08 relativna zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017., odnosno da nakon toga relativna zastara ne teče pa nije niti moguće utvrditi njeno nastupanje.

23. Stoga, revizijski sud zaključuje da će se oni postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama OPZ-a/08 u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama OPZ-a/16. Pritom napominje da činjenica je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđivanje zastare ili nije, odnosno je li istakao prigovor zastare u provedenom postupku utvrđivanja porezne obveze ili nije, ne može biti razlog za nejednako oporezivanje niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice u pogledu prijelaznog režima u vezi zastare, u situaciji kada je porezno tijelo i po službenoj dužnosti neovisno o radnjama poreznog obveznika, dužno paziti na nastupanje zastare. Slijedom toga, smatra da je prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka 2. OPZ-a/16 u pogledu primjene materijalnog prava vezano za pitanje zastare utvrđivanja i naplate poreza odlučno je li u vrijeme stupanja na snagu OPZ-a//16, odnosno na dan 1. siječnja 2017. nastupila relativna, odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ- a/08.

24. Tako je u konkretnom slučaju zastara poreza na promet nekretnina počela teći 1. siječnja 2013., tijek koje je prekinut donošenjem prvostupanjskog rješenja 3. rujna 2014. te je zastarijevanje počelo ponovo teći 4. rujna 2014. pa do dana stupanja na snagu OPZ-a/16. 1. siječnja 2017. nije protekao trogodišnji rok zastarijevanja predviđen odredbom članka 95. stavka 1. OPZ-a/08. Stoga je, a kako to zaključuje i revizijski sud u rješenju od broj U-zpz 126/2021-6 od 21. prosinca 2021., budući da do stupanja na snagu OPZ-a/16 nije nastupila relativna zastara, valjalo primijeniti iznimku predviđenu odredbom članka 197. stavka 2. OPZ-a/16, a u tom slučaju do dana donošenja drugostupanjskog rješenja 27. travnja 2018. nije protekao ni šestogodišnji rok predviđen odredbom članka 108. stavka 1. OPZ-a/16. Dakle, u konkretnom slučaju ne možemo govoriti niti o nastupu relativne, a niti apsolutne zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze.

25. Slijedom iznesenog, ovaj sud nalazi da je prvostupanjskim poreznim rješenjem pravilno odbijen tužiteljev zahtjev za oslobođenja o plaćanja poreza na promet nekretnina i utvrđena mu porezna obveza te da je tuženik, suprotno mišljenju prvostupanjskog upravnog suda, kao drugostupanjsko tijelo utemeljeno odbio žalbu tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja s dostatnim obrazloženjem svih žalbenih navoda.

26. Stoga ovaj sud ocjenjuje da postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, pa je na temelju odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a žalba tuženika usvojena i poništena prvostupanjska presuda, te na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbijen tužbeni zahtjev.

U Zagrebu 13. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković