Poslovni broj: Usž-2499/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja C. E. d.o.o., Z., kojeg zastupa opunomoćenik Z. I., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-124/20-15 od 8. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-124/20-15 od 8. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-124/20-15 od 8. veljače 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II- 471-02/19-01/377, urbroj: 513-04-19-5 od 10. prosinca 2019. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/2019-01/172, urbroj: 513-07-01/19-03 od 18. lipnja 2019. te vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući presudu u cijelosti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi u bitnome ponavlja tužbene navode. Navodi da nije sporno da je tužitelju izdan račun sa svim propisanim elementima. Dodaje da bi tuženik morao dokazati da je tužitelj zajedno s društvom O. p. d.o.o. svjesno prijevarno postupao s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza za koji je znao da mu je obveza platiti ga, da bi imao pravo osporiti mu pravo na pretporez. Prvostupanjski sud je izrazio stajalište da iz same činjenice da O. p. d.o.o. nije bio evidentiran u registru obveznika poreza na dodanu vrijednost u trenutku izdavanja predmetnih računa, što je tužitelj mogao provjeriti na internetskim stranicama porezne uprave, proizlazi da tužitelj nije primijenio dužnu pažnju i da je navedeno dostatan razlog da mu tuženik ne prizna pravo na odbitak pretporeza. Iz takvog stajališta proizlazi da onaj kome je obavljena isporuka i unatoč tome što ima uredno izdan račun s iskazanim porezom na dodanu vrijednost i unatoč tome što je poduzeo niz radnji radi provjere izdavatelja računa, ne može se osloboditi odgovornosti za neplaćeni dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost te se automatski smatra da je postupao prijevarno zajedno s izdavateljem računa. Dodaje da je u skladu s takvim stajalištem, prvostupanjski sud odbio izvesti predložene dokaze saslušanjem direktora tužitelja i knjigovođe, na okolnost obavljenih provjera dobavljača. Slijedom navedenog, predlaže da Visoki upravni sud poništi presudu te sam riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tuženika od 10. prosinca 2019. odbijena žalba tužitelja protiv rješenja od 18. lipnja 2019. kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za 2019. u iznosu 2.851.595,54 kuna sa zateznom kamatom od 31.167,55 kuna. Pod točkama II.-V. naložena je uplata utvrđenih obveza, uz nalog za obračun i plaćanje kamata do dana uplate, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama.

7. Prvostupanjski je sud, odlučujući o tužbi tužitelja, održao raspravu, izvršio uvid u sudski i spis tuženika te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja odluke tuženika sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a te na temelju svih podataka spisa predmeta i cjelokupno provedenog postupka pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje zakonite odluke.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za 2019. o čemu je sastavljen zapisnik. Tijekom nadzora je utvrđeno da je tužitelj u siječnju 2019. u Knjizi ulaznih računa i u poreznoj prijavi, evidentirao i iskazao dva računa društva O. P. d.o.o. i to račun broj 1-1-1 od 30. siječnja 2018. na ukupan iznos od 10.000.000,00 kuna s iskazanim porezom na dodanu vrijednost od 2.000.000,00 kuna te račun broj 2-1-1- od 30. siječnja 2018. na iznos od 8.000.000,00 kuna s iskaznim porezom na dodanu vrijednost od 1.600.000,00 kuna. Nadzorom je utvrđeno da je O. p. d.o.o. s tužiteljem zaključio tri ugovora o kupoprodaji nekretnina 29. siječnja 2018. te da tužitelj nije uplatio kupoprodajnu cijenu po navedenim ugovorima. Tužitelj je u siječnju 2018. iskazao dio pretporeza u iznosu od 75.300,00 kuna, jer je dio računa 2-1-1 plaćen 9. studenoga 2017. društvu B. K. d.o.o. na temelju ugovora o ustupu tražbine. U prijavi poreza na dodanu vrijednost za siječanj 2019. tužitelj je iskazao pretporez u ukupnom iznosu od 3.606.694,03 kuna. Uvidom u informacijski sustav Porezne uprave, porezna tijela su utvrdila da je izdavatelj računa društvo O. p. d.o.o. ispisan iz Registra poreznih obveznika 31. prosinca 2014., dakle da nije obveznik poreza na dodanu vrijednost slijedom čega je tužitelju prema odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16. i 106/18.) osporeno pravo na odbitak pretporeza po tim računima te mu je utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za siječanj 2019. u iznosu od 2.851.595,54 kn.

10. Prvostupanjski sud je prihvatio zaključak tuženika da tužitelj nije postupio u dobroj vjeri niti pažnjom dobrog gospodarstvenika jer prije stupanja u poslovni odnos, odnosno sklapanja ugovora nije provjerio o kakvom je društvu, odnosno poslovnom partneru riječ. Napominje da su svi podaci o poreznim obveznicima i njihovom statusu javno dostupni na internetskim stranicama Porezne uprave, slijedom čega prvostupanjski sud navode tužitelja da nije znao niti posumnjao da je riječ o društvu koje je brisano iz registra obveznika poreza na dodanu vrijednost ocjenjuje neosnovanima.

11. Tužitelju je osporeno pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima dobavljača jer obračunati porez na dodanu vrijednost nije prijavljen ni uplaćen u državni proračun, što znači da je riječ o prijevarnom postupanju. S obzirom da tužitelj nije dužnom pažnjom provjerio status dobavljača, i ovaj Sud prihvaća zaključak tuženika da u tom slučaju tužitelj nema pravo na pretporez. Smatra da je, primjenom kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu C-439/04 Axel Kittel, činjenicu da je „porezni obveznik znao ili morao znati“, moguće dokazati utvrđujući je li porezni obveznik koji traži odbitak pretporeza izvršio dobru provjeru poslovnog partnera postupajući pažnjom dobrog gospodarstvenika da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u poreznoj prijevari.

12. Visoki upravni sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni Suda, tužiteljevim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

13. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članka 58., članka 60. stavka 1., članka 75. stavka 1., članka 79. stavka 11., članka 127. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, odredbu članka 131. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 79/13., 85/13., 160/13., 35/14., 157/14.., 130/15, 115/16., 1/17., 41/17., 128/2017., 106/18. i 1/19.).

14. Odredbom članka 127. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznik koji obavlja u tuzemstvu isporuke dobara i usluga s pravom na odbitak pretporeza smatrat će se odgovornim ako iz objektivnih okolnosti proizlazi da je znao ili morao znati da će zbog prijevarnih aktivnosti dio ili cijeli iznos poreza na dodanu vrijednost vezan za isporuku koja mu je obavljena, ili bilo koju prethodnu ili sljedeću isporuku istih dobara ili usluga, ostati neplaćen. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako se sukladno stavku 1. ovoga članka utvrdi odgovornost poreznog obveznika, istome će se osporiti pravo na pretporez.

15. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je porezni obveznik koji želi koristiti pravo na odbitak pretporeza, dužan pažnjom dobrog gospodarstvenika provjeriti da nije riječ o transakciji koja je povezana s prijevarnim izbjegavanjem plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Okolnost da izdavatelj računa na kojem je iskazan porez na dodanu vrijednost nije upisan u registar obveznika poreza na dodanu vrijednost ukazuje na mogućnost prijevarnog postupanja takvog izdavatelja računa. Imajući u na umu da su na Internet stranici Porezne uprave javno dostupni podaci o tome tko je obveznik poreza na dodanu vrijednost, ovaj Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da za poreznog obveznika, koji želi iskoristiti pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost po računima, u konkretnom slučaju izdanim na ukupan iznos od 18.000.000,00 kuna, jednostavna provjera izdavatelja računa putem službenih internet stranica Porezne uprave ne predstavlja prekomjeran teret te je takvu provjeru trebao izvršiti, primjenjujući pažnju dobrog gospodarstvenika, da bi izbjegao svoju odgovornost radi sudjelovanja u poreznoj prijevari. Budući da tužitelj nije primijenio dužnu pažnju, osnovano mu je osporeno pravo na odbitak pretporeza po računima društva O. P. d.o.o. jer obračunati porez na dodanu vrijednost nije prijavljen ni uplaćen u državni proračun.

16. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovore tužitelja uz obrazloženje s kojim je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

17. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio pozivanje tuženika na presudu Suda Europske unije C‑439/04 od 6. srpnja 2006. Iz navedene presude proizlazi da, ako se na temelju objektivnih pokazatelja utvrdi, da je isporuka izvršena poreznom obvezniku koji je znao ili morao znati da svojom kupovinom sudjeluje u transakciji povezanoj sa prijevarnim izbjegavanjem plaćanja poreza na dodanu vrijednost, nacionalni sud treba uskratiti takvom poreznom obvezniku pravo na odbitak. Pravilno je napomenuto tužitelju da činjenice utvrđene tijekom poreznog nadzora ukazuju da je tužitelj znao ili morao znati da sudjeluje u prijevarnim aktivnostima kojima je cilj izbjegavanje plaćanja poreza na dodanu vrijednost, slijedom čega je tužitelju osporen pretporez.

18. Prvostupanjski sud je u postupku pravilno utvrdio činjenice koje su odlučne u ovom upravnom sporu i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo. Pri tome, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude iznio valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te je, navodeći koje odredbe materijalnog prava primjenjuje u sporu, obrazložio koje su činjenice u smislu mjerodavnog zakona odlučne za konkretnu upravnu stvar te otklonio sve prigovore tužitelja, s čime je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

19. Prvostupanjski sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja, međutim u obrazloženju presude nije naveo razloge zbog kojih ih nije izveo. Propust prvostupanjskog suda da postupi sukladno odredbi članka 60. stavka 4. ZUS-a i navede razloge odbijanja predloženih dokaza, ne dovodi do takve nezakonitosti osporavane presude koja bi zahtijevala njeno stavljanje izvan snage. Naime, izvođenje predloženih dokaza i ovaj Sud smatra nepotrebnim s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u postupku, koje je dostatno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

20. Ostale prigovore tužitelja istaknute u žalbi, ovaj Sud smatra neosnovanima i bez utjecaja na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari, a pogotovo zbog toga što se radi o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a s čijim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.

21. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o trošku upravnog spora donesena na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a s obzirom da je tužitelj izgubio spor u cijelosti.

22. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 13. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ante Galić