Poslovni broj: Usž-2766/22-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća te više sudske savjetnice - specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. C. d.o.o., G., kojeg zastupa opunomoćenik Z. G., odvjetnik u B., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, Z., radi utvrđivanje obveze plaćanja novčane naknade zbog neispunjenja kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1110/21-5 od 27. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1110/21-5 od 27. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1110/21-5 od 27. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, klasa: UP/II-415-07/20-01/12, urbroj: 524-04-01-02/1-21-2 od 8. siječnja 2021. (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Zavoda klasa: UP/I-415-07/19-02/518, urbroj: 426-06-02/2-19-1 od 30. kolovoza 2019., kojim je utvrđeno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti da je tužitelj dužan za mjesece svibanj, lipanj, srpanj, rujan, listopad, studeni i prosinac 2018. godine platiti iznos od 1.031,94 kn mjesečni, a za mjesece siječanj, veljača i ožujak 2019. godine iznos od 1.125,00 kn mjesečno na ime novčane naknade zbog neispunjenje kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj u bitnom ističući da se u obrazloženju presude navodi da su otklonjeni njegovi prigovori koje je iznio u tužbi zbog toga što se nije očitovao na navode iz odgovora na tužbu, a što u Zakonu o upravnim sporovima sigurno nije propisano. Ukazuje da je u tužbi, kao i u žalbi u upravnom postupku, naveo da je Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 75/18.) stupio na snagu 31. kolovoza 2018., pa se nije mogao primijeniti i na mjesec svibanj, lipanj i srpanj 2018. godine. Ističe i da je u tužbi naveo da se u pobijanom rješenju tuženika ne dovodi u pitanje da nije imao preko 20 radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme nego da su to bili radnici na određeno vrijeme. Stoga se navodi tuženika svode na to da je netko u Zavodu unio određenu šifru za koju poslodavcu nije poznato što znači "šifra 50", a notorno je da su strani radnici bili prijavljeni za sezonski posao koji se trebao dovršiti tijekom ljeta 2018. godine pa je u tu svrhu i bilo predloženo saslušanje zakonskog zastupnika D. P., kao i pribava podataka Zavoda o prijavama radnika na određeno vrijeme u inkriminiranom razdoblju, zbog čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Predlaže da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tuženiku da mu naknadi trošak, odnosno podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu. Ističe da su neosnovani žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju došlo do utvrđivanja obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom iz razloga što je netko u Zavodu unio određenu šifru jer je činjenica da je tužitelj, kao poslodavac, sam izvršio prijavu zaposlenih radnika na obvezno mirovinsko osiguranje i pritom odabrao odgovarajuću osnovu osiguranja, a pogrešna prijava tužitelja ne može biti osnova za umanjenje broja ukupno zaposlenih na temelju kojeg se utvrđeuja kvotna obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom. Stoga, kako je na temelju službenih podataka Zavoda, koje je tom tijelu prijavio i za koje odgovara sam tužitelj, utvrđeno da radnici tužitelja nisu bili prijavljeni kao osiguranici na sezonskim poslovima, isti nisu mogli biti izuzeti iz ukupnog broja zaposlenih na temelju kojeg se utvrđuje kvota. Naime, prema odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 157/13., 152/14. i 9/18.), a u vezi s odredbom članka 3. stavka 1. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 57/18. i 120/18.), obveznik ispunjenja kvote je svaki poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika, bez obzira na vrijeme na koje je sklopio ugovore o radu. Stoga je bitno da poslodavac zapošljavan najmanje 20 radnika i to neovisno temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme. Izuzetak propisan odredbom članka 4. stavka 2. navedenog Pravilnika primjenjuje se samo u slučajevima kada poslodavac temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova prijavi radnika Zavodu (šifra 50 – ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme – sezonski poslovi) jer su upravo podaci Zavoda relevantni za praćenje ispunjenja kvotne obveze. U odnosu na navode tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava napominje da je u konkretnom slučaju upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti u vrijeme kada je bio na snazi Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 57/18. i 120/18.), pa je stoga i kvotna obveza utvrđena temeljem odredbi tog Pravilnika. Osim toga, i raniji Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 44/14. i 2/15.) je propisivao sadržajno iste odredbe glede utvrđivanja predmetne obveze. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema odredbi članka 8. stavka 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom ("Narodne novine" broj 157/13., 152/14.i 39/18.) poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, osim predstavničkih stranih osoba, stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni su zaposliti na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima, određeni broj osoba s invaliditetom ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i djelatnosti koje obavljaju. Prema odredbi stavka 9. tog članka Zakona propisano je da će radi praćenja ispunjenja obveze kvotnog zapošljavanja iz stavka 1. toga članka Zavod dostavljati podatke Zavodu. Obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom poslodavac može ispuniti i zamjenskom kvotom sukladno članku 8. stavcima 4. i 5. navedenog Zakona, a o kojoj namjeri je dužan izvijestiti Zavod sukladno odredbama članaka 8. i 9. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 57/18. i 120/18.).

8. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Pravilnika propisano je da je obveznik ispunjenja kvote svaki poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika, a prema članku 4. Pravilnika propisani su izuzeci od ukupnog broja zaposlenih na temelju kojeg se utvrđuje kvota, od kojih je stavkom 7. istog članka Pravilnika propisano da je poslodavac koji smatra da se na određeno radno mjesto zbog posebnih uvjeta rada ne mogu zaposliti osobe s invaliditetom i da se isto treba izuzeti iz ukupnog broja radnih mjesta na temelju kojih se utvrđuje kvota, dužan zatražiti suglasnost Zavoda uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (ranije Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu).

9. I prema članku 2. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom („Narodne novine“ broj 44/14. i 2/15.) propisano je da je obveznik ispunjenja kvote svaki poslodavac koji zapošljavanja najmanje dvadeset radnika (stavak 1.). U ukupni broj zaposlenih ne ubrajaju se radnici koji su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova (stavak 4.). Poslodavac koji smatra da se na određeno radno mjesto zbog posebnih uvjeta rada ne mogu zaposliti osobe s invaliditetom i da se isto treba izuzeti iz ukupnog broja radnih mjesta na temelju kojih se utvrđuje kvota, dužan je zatražiti suglasnost Zavoda uz prethodno pribavljeno mišljenje Zavoda (stavak 6.).

10. Prema odredbi članka 10. stavka 1. istog Zakona poslodavci iz članka 8. stavka 1. ovog Zakona koji ne ispunjavaju obvezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom obveznici su novčane naknade te obveznici obračunavanja i plaćanja novčane naknade. Prema stavku 2. istoga članka Zakona osnovica za obračun novčane naknade jest umnožak broja osoba s invaliditetom koje je obveznik bio dužan zaposliti i iznosa minimalne plaće za razdoblje na koje se obveza odnosi, a visina naknade obračunava se po stopi od 30%. Prema stavku 8. istoga članka Zakona propisano je da obveznicima novčane naknade koji obvezu novčane naknade nisu utvrdili i/ili ispunili na način i u rokovima propisanim ovim Zakonom i provedbenim propisima donesenim na temelju njega, obvezu novčane naknade utvrđuje i iznos novčane naknade obračunava Zavod, rješenjem.

11. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prema podacima pribavljenim od Zavoda tužitelj u mjesecu svibnju 2018. godine imao 21 zaposlenog radnika, u mjesecu lipnju 2018. godine 28 zaposlenih radnika, u mjesecu srpnju 2018. godine 24 zaposlena radnika, u mjesecu rujnu 2018. godine 34 zaposlenih radnika, u mjesecu listopadu 2018. 35 zaposlenih radnika, u mjesecu studenom 2018. godine 32 zaposlena radnika, u mjesecu prosincu 2018. godine 33 zaposlena radnika, u mjesecu siječnju 2019. godine 32 zaposlena radnika, u mjesecu veljači 2019. godine 32 zaposlena radnika i u mjesecu ožujku 2019. godine 27 zaposlenih radnika. Nadalje je utvrđeno da poslodavac u navedenim mjesecima nije imao zaposlenu nijednu osobu s invaliditetom, nije najavio ispunjenje zamjenske kvote i nije podnio zahtjev za izuzimanje određenih radnih mjesta iz ukupnog broja radnih mjesta na temelju kojih se utvrđuje kvota.

12. Stoga, suprotno žalbenim navodima, dovođenje u pitanje da je imao više od 20 radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme te da se radi o sezonskim radnicima jer je nedvojbeno da je u spornom razdoblju neovisno da li se radi o ugovoru o radu na određeno ili neodređeno vrijeme zapošljavao najmanje 20 radnika, a da nije imao zaposlenu niti jednu osobu sa invaliditetom, te nije dokazao da se radilo o ugovorima o radu na određeno vrijeme radi obavljanja sezonskih poslova niti da je iskoristio predviđenu mogućnost da traži da se takvi radnici ne uračunaju u kvotu. Dakle, za praćenje ispunjenja kvotne obveze relevantni su podaci Zavoda, kojem je sam tužitelj vršio prijavu zaposlenih radnika na obvezno mirovinsko osiguranje po određenoj osnovi osiguranja, a iz kojih podataka ne proizlazi da bi radnici tužitelja bili prijavljeni kao osiguranici na sezonskim poslovima, pa zbog eventualne pogrešne prijave nije moguće na bilo koji način umanjiti broj ukupno zaposlenih na temelju kojeg je u konkretnom slučaju utvrđena kvotna obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom Stoga, proizlazi da je pravilno postupilo prvostupanjsko tijelo kada je utvrdio da je tužitelj obveznik obračunavanja i plaćanja novčane naknade zbog neispunjenja zakonske kvote u predmetnom razdoblju sukladno odredbi članka 10. stavka 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

13. Do drukčijeg ishoda ovog žalbenog postupka ne može dovesti ni žalbeni navod da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da na obveze za mjesec svibanj, lipanj i srpanj 2018. godine nije bilo moguće primijeniti Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom (Narodne novine broj 57/18. i 120/18.), koji je stupio na snagu tek 31. kolovoza 2018. Naime, prvostupanjsko tijelo je za cijelo sporno razdoblje primijenilo navedeni Pravilnik, s obzirom da je upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti za vrijeme njegova važenja. No, takvo pogrešno pozivanje prvostupanjskog tijela na materijalno pravni propis i za razdoblje na koje ukazuje tužitelj nema takav značaj postojanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom da iz utvrđenih činjenica proizlazi nedvojbena osnova za utvrđivanje navedene obveze tužitelja i prema odredbama Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom („Narodne novine“ broj 44/14. i 2/15.), koji je bio tada na snazi, jer je sadržajno propisivao iste odredbe za utvrđivanje predmetne obveze.

14. S obzirom da žalitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj sud nije našao osnove za uvažavanje žalbe.

15. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev prvostupanjski upravni sud je zakonito odlučio o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova upravnog spora primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

16. Zato je temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 13. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Boris Marković