Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-3978/2020-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Tajani Polić, u ostavinskom postupku iza pok. L. D., rješavajući žalbu predlagateljica 1.A. D., Republika I., OIB …, 2. P. D., Republika I., OIB …, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva V. & D. d.o.o. Rijeka, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku poslovni broj XI O-644/2020-3 od 7. listopada 2020., 13. srpnja 2022.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba predlagateljica A. D. i P. D. te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku poslovni broj XI O-644/2020-3 od 7. listopada 2020.
Obrazloženje
1. Citiranim rješenjem Općinski sud u Crikvenici proglasio se nenadležnim za provođenje ostavinskog postupka iza pok. L. D., sa posljednjim prebivalištem u Republici I.,.
2. Protiv citiranog rješenja žale se predlagateljice zbog pogrešne primjene odredbi Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (dalje: Uredba) smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno i preusko protumačio pojam uobičajeno boravište jer da nije cijenio sve relevantne okolnosti koje da ukazuju da je centar svih životnih aktivnosti ostavitelja bilo u Republici Hrvatskoj, a što da potvrđuje i činjenica je zadržao hrvatsko državljanstvo, pri čemu ukazuju na odredbe točke 23. i 24. Preambule Uredbe. Predlagateljice ističu i da je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem postupio protivno osnovnim ciljevima i svrsi Uredbe, što da će u konačnici rezultirati povećanim troškovima obzirom da će strani sud postupak voditi uz pravnu pomoć hrvatskog suda, stoga predlažu da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da su prijedlogom od 21. rujna 2020. predlagateljice predložile provođenje ostavinskog postupka iza pok. L. D., koji je bio hrvatski državljanin i vlasnik nekretnina na području Republike Hrvatske, navodeći da je uobičajeno boravište i centar njegovih životnih interesa bio K., a da je preminuo u Republici I. (24. travnja 2020.) u mjestu, jer su se one o njemu brinule zbog bolesti.
5. Prvostupanjski sud je provjerom izvršenom putem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske utvrdio da ostavitelj L. D. nije nikada imao prijavljeno prebivalište niti boravište na području Republike Hrvatske, da mu nikada nije izdana osobna iskaznica ili druga isprava koja bi potvrđivala da je uobičajeno boravište imao na području Republike Hrvatske te da je i u zemljišnim knjigama upisan s adresom prebivališta u Republici I.. Cijeneći sadržaj odredbe članka 4. Uredbe, prvostupanjski sud zaključuje da je primarna poveznica u određivanju nadležnosti države članice uobičajeno boravište umrle osobe, stoga da državljanstvo ili mjesto gdje se nalazi pretežni dio njegove imovine nije relevantno kod ocjene nadležnosti. Utvrdivši da je ostavitelj u trenutku smrti uobičajeno boravište imao u Republici I. gdje je i preminuo, a s obzirom da ne postoji sporazum o izboru suda koji će voditi ostavinski postupak, prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju nadležan sud Republike I. pa odlučuje kao u izreci rješenja primjenom odredbe članka 4. i članka 15. Uredbe.
6. U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. u vezi članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) u vezi članka 175. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19).
7. Pravilno je prvostupanjski sud pravni zaključak o nenadležnosti donio na temelju odredbe članka 4. Uredbe, kojom je propisana opća nadležnost u nasljednopravnim stvarima na način da sudovi države članice u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti imaju nadležnost odlučivati o nasljeđivanju u cijelosti. Prema odredbi članka 15. Uredbe kad se pred sudom države članice pokrene postupak o nasljednoj stvari za koji taj sud u skladu s Uredbom nije nadležan, sud se po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim.
8. U odnosu na žalbene navode ističe se da je točno da iz Uredbe proizlazi da bi u svrhu utvrđivanja uobičajenog boravišta umrlog u vrijeme smrti, kao opće poveznice za potrebe utvrđivanja nadležnosti (i mjerodavnog prava), tijelo koje se bavi nasljeđivanjem trebalo izvršiti ukupnu procjenu životnih okolnosti umrlog tijekom posljednjih godina njegovog života i u trenutku smrti uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente, posebno trajanje i stalnost prisutnosti umrlog u dotičnoj državi te uvjete i razloge za tu prisutnost, s time da bi tako utvrđeno uobičajeno boravište trebalo imati blisku i stabilnu vezu s dotičnom državom (točka 23. Preambule Uredbe).
9. Međutim, podnoseći prijedlog predlagateljice, osim općenitih tvrdnji koje su uvodno navedene, ne iznose konkretne činjenice vezane za životne okolnosti ostavitelja koje bi ukazivale da bi uobičajeno boravište ostavitelja i centar njegovih životnih interesa bilo upravo u Republici Hrvatskoj, niti predlažu dokaze u tom smislu, osim što ukazuju na činjenicu upisa ostavitelja kao vlasnika nekretnina na K. te na potvrdu o državljanstvu, a koja potvrda sama za sebe, ne može upućivati na zaključak o uobičajenom boravištu.
10. Nadalje točno je da je odredbom točke 24. Preambule, predviđeno da bi se u određenim slučajevima, utvrđivanje uobičajenog boravišta umrlog moglo pokazati složenim, primjerice kada je umrli zbog profesionalnih ili ekonomskih razloga otišao živjeti u inozemstvo kako bi tamo radio, ponekad dugo vremena, ali je zadržao blisku i stabilnu vezu sa svojom državom podrijetla, u kojem slučaju bi se moglo smatrati da je umrli imao svoje uobičajeno boravište u svojoj državi podrijetla u kojoj je bilo središte interesa njegove obitelji i njegov društveni život. Također ako je umrli živio u nekoliko država naizmjence ili ako je putovao iz jedne države u drugu, a da se nije stalno nastanio u bilo kojoj od njih pa ako je bio državljanin jedne od tih država ili ako je imao svu svoju glavnu imovinu u jednoj od tih država, državljanstvo ili mjesto te imovine mogli bi biti poseban čimbenik u ukupnoj procjeni svih činjeničnih okolnosti. Međutim, budući da u ovom predmetu predlagateljice niti ne ukazuju na postojanje takvih životnih okolnosti ostavitelja, nije moguće u svrhu utvrđivanja nadležnosti kao relevantan čimbenik cijeniti državljanstvo ostavitelja, odnosno postojanje imovine u RH.
11. Slijedom navedenog pravilno je u takvoj situaciji prvostupanjski sud, ocjenjujući svoju nadležnost u smislu članka 15. stavak 2. ZPP-a na temelju navoda u prijedlogu i činjenica koje su mu poznate, uključujući činjenice koje je utvrdio uvidom u podatke Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, zaključio da je uobičajeno boravište ostavitelja bilo u Republici I., a što predlagateljice žalbenim navodima nisu dovele u sumnju. Pritom se ističe da prvostupanjski sud time što je izvršio uvid u podatke MUP RH nije postupio protivno odredbi članka 7. stavak 2. ZPP-a, pa su i takvi navodi žalbe neosnovani.
12. Predlagateljice u žalbi ukazuju i na okolnost da je potrebno utvrditi eventualno postojanje drugih nekretnina u vlasništvu ostavitelja, a što da će otežati činjenica da je ostavitelj kao vlasnik istih vjerojatno bio upisan pod različitim imenima, međutim, takve okolnosti nisu relevantne prilikom utvrđivanja nadležnosti s obzirom na prethodno navedene odredbe Uredbe.
13. Slijedom navedenog žalba predlagateljica je odbijena te je odlučeno kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a u vezi članka 175. stavak 2. ZN.
U Rijeci 13. srpnja 2022.
Sutkinja
Tajana Polić
