Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-602/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, te suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca mr. sc. Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica I. K., odvjetnica iz Đ., protiv tuženika H. r., javna ustanova, Z., OIB: ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj 2 P-41/2021-13 od 31. ožujka 2022. , u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.) Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj 2 P-41/2021-13 od 31. ožujka 2022.

II.) Tužiteljici se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Đakovu poslovni broj 2 P-41/2021-13 od 31. ožujka 2022. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. P. iz V., kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom izvan sudska ovrha na novčanim sredstvima tužitelja (ovršenika) određena na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika L. P. iz O., poslovni broj Ovrv-4975/08 od 31. siječnja 2008. godine, a odbijena je i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu ukine a predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, ili da ju preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu joj parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba nije osnovana.

5.) Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom izvan sudske ovrhe, koju je tuženik pokrenuo protiv tužiteljice podnošenjem zahtjeva za naplatu tražbine na novčanim sredstvima tužiteljice temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi javnog bilježnika broj Ovrv-4975/08 donesenog dana 31. siječnja 2008. godine.

5.1.) Tužbu sa navedenim zahtjevom tužiteljica je podnijela nakon što je, u postupku izvan sudske ovrhe, protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izjavila žalbu po proteku roka (po nastupu pravomoćnosti), u kojoj istaknula prigovor zastare tražbine zbog proteka roka zastare od 10 godina propisanog odredbom čl.233.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje: ZOO/05, i nakon što ju je ovršni sud zaključkom uputio na pokretanje predmetne parnice.

6.) Postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim, i to nakon što utvrđuje slijedeće važne činjenice:

-da je tuženikova novčana tražbina prema tužitelju utvrđena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-4975/08 koje je donio javni bilježnik L. P. iz O. dana 31. siječnja 2008. godine;

-da je navedenim rješenjem o ovrsi, koje je postalo pravomoćno 13. ožujka 2008. godine, tužitelju naloženo da tuženiku isplati iznos od 408,00 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, s osnova nepodmirene televizijske pristojbe;

-da je tuženik, u svojstvu ovrhovoditelja, temeljem navedenog rješenja o ovrsi a radi naplate navedene tražbine, podnio FINA-i prijedlog za naplatu, i to prvo 19. rujna 2012. godine, a nakon toga i 29. svibnja 2013. godine, s tim da je u oba navrata FINA vratila tuženiku osnovu za plaćane (rješenje o ovrsi) zbog toga što tužitelj kao dužnik tražbine nije imao otvorenih bankovnih računa;

-da je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja, temeljem naprijed navedenog rješenja o ovrsi te radi naplate tražbine iz tog rješenja, podnio FINA-i prijedlog za naplatu (izvan sudsku ovrhu) dana 23. travnja 2020. godine.

6.1.) Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da predmetna tražbine tuženika, utvrđena pravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-4975/08, koje je donio javni bilježnik L. P. iz O. dana 31. siječnja 2008. godine, nije zastarjelo jer, do podnošenja zahtjeva za izvan sudsku ovrhu dana 23. travnja 2020. godine, nije istekao rok zastare od 10 godina propisan odredbom čl.233.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje: ZOO/05). To stoga što je taj rok, nakon što je započeo teći stjecanjem pravomoćnosti rješenja o ovrsi broj Ovrv-4975/08, prekinut u skladu sa odredbom čl.241. ZOO/05, prvo podnošenjem zahtjeva za izvan sudsku ovrhu FINI dana 19. rujna 2012. godine, pa je zbog neuspjele naplate započeo ponovno teći iz početka, da bi ponovno bio prekinut podnošenjem zahtjeva za izvan sudsku ovrhu dana 29. svibnja 2013., nakon čega je počeo ponovno teći iz početka, i isti nije istekao do dana 23. travnja 2020. godine.

6.2.) Zbog naprijed navedenog sud prvog stupnja pobijanom presudom odbija postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom izvan sudske ovrhe.

7.) Neosnovane su žalbene tvrdnje tužiteljice o tome da bi sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer protivno tim tvrdnjama pobijana presuda je po svemu jasna u svim svojim dijelovima, kako u izreci tako i u obrazloženju, a u obrazloženju odluke su navedeni potpuno jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve važne činjenice, pa s obzirom na to, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje bilo kakve manjkavosti u presudi, zbog koje ne bi bilo moguće na valjan način ispitati nju samu a onda i pravilnost primjene materijalnog prava.

7.1.) Vezano za tvrdnje o počinjenu navedene bitne povrede postupka tužiteljici valja ukazati da su netočne njene tvrdnje kako je sud prvog stupnja, u situaciji kada je njen tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim, propustio odbiti njen zahtjev za naknadu parničnog troška. Naime, iz izreke pobijane presude sasvim jasno proizlazi da je sud prvog stupnja odbio, kako njen glavni zahtjev, tako i njen zahtjev za naknadu parničnog troška.

7.2.) Ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi prvostupanjski sud učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se, u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

8.) Nije ostvareno postojanje niti žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice, i na njih je pravilno primijenio materijalno pravo na koje se poziva u presudi kada odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9.) U sporenju pravilnosti i zakonitosti navedene presude zbog postojanja žalbenih razloga iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, tužiteljica u svojoj žalbi u bitnome ističe kako je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je radnjama tuženika poduzetim 19. rujna 2012. godine i 29. svibnja 2013. godine došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl.241. ZPP-a. Navedenu tvrdnju tužiteljica obrazlaže činjenicom da povodom podnesenih navedenih zahtjeva za izvan sudsku naplatu FINA zaprimljenu osnovu za plaćanje nije evidentirala u očevidniku naplate, a to nije učinila jer tužena, kao dužnik po osnovi za plaćanje, nije imala otvorenih bankovnih računa, pa je navedene osnove vratila tuženiku, a on je nakon toga propustio podnijeti zahtjev za sudsku ovrhu što je bilo nužno da bi došlo do prekida zastare. Da tuženikovi zahtjevi za naplatu podneseni FINI 19. rujna 2012. godine i 29. svibnja 2013. godine nisu zavedeni u očevidnik redoslijeda osnova za naplatu proizlazi i iz činjenice da je FINA to učinila povodom zahtjeva za naplatu podnesenog 23. travnja 2020. godine što u protivnom ne bi bilo moguće. Nastavno na to tužiteljica tvrdi da i u slučaju da je FINA evidentirala osnove u očevidnik naplate po zahtjevima za naplatu podnesenim 19. rujna 2012. godine i 29. svibnja 2013. godine, tada je opet provedba ovrhe po zahtjevu podnesenom 23. travnja 2020. godine nedopuštena, jer bi ponovno (po treći put) evidentiranje iste osnove za plaćanje bilo protivno odredbi čl.12.st.1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima te zaključku sa sastanka predsjednika odjela granskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. studenog 2019. godine.

9.1.) Niti naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene i to zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku ove odluke.

10.) Naime, nije sporno da je tužiteljica tužbu u predmetnoj parnici podnijela za proglašenje nedopuštenom izvan sudske ovrhe na novčanim sredstvima po bankovnim računima, i to nakon što je tuženik, kao vjerovnik novčane tražbine po pravomoćnom i ovršnom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv- 4975/08 od 31. siječnja 2008. godine, podnio FINI dana 23. travnja 2020. godine, zahtjev za naplatu (izvan sudsku ovrhu) novčane tražbine po navedenom rješenju o ovrsi, i nakon što je tužiteljica protiv navedenog rješenja o ovrsi izjavila žalbu po proteku roka zbog žalbenog razloga iz čl.50.st.1.t.11. OZ/12 – tj. istakla prigovor zastare ovršne tražbine.

10.1.) Tužiteljica je podnesenu tužbu i temeljila činjenično na tvrdnjama da je ovršna tražbina zastarjela jer je protekao rok zastare od 10 godina propisan za tražbine koje su utvrđene odlukom suda ili drugog nadležnog tijela.

11.) Odredbom čl.233.st.1. ZOO/05 propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Nadalje, odredbom čl.241. istog zakona je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

12.) Zahtjev za naplatu (izvan sudsku ovrhu) podnesen FINA-i, i to prvo 19. rujna 2012. godine a nakon toga i 29. svibnja 2013. godine, sve to temeljem rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je određena ovrha općenito na imovini ovršenika (u ovom predmetu tužiteljice), jesu radnje o kojima govori naprijed citirana odredba čl.241. ZOO/05 koje dovode do prekida zastare predmetne tražbine.

12.1.) U svezi naprijed navedenog, pravno su neutemeljene žalbene tvrdnje tužiteljice da navedeni zahtjevi za naplatu, u konkretnom slučaju, nisu doveli do prekida zastare, i to samo zbog toga što FINA, nakon zaprimanja tih zahtjeva za naplatu nije zavela i evidentirala primljenu osnovu za plaćanje u očevidnik osnova, već je istu osnovu vratila tuženiku (vjerovniku – ovrhovoditelju) zbog toga što dužnik (tužena) nije imala u tom momentu otvorenih bankovnih računa. Sasvim je pogrešan i ni na čemu pravno utemeljen stav tužiteljice da bi navedeni zahtjevi za naplatu imali učinak prekida zastare, samo da je tuženik, a nakon što mu je FINA vratila osnovu za plaćanje zbog nemogućnosti naplate, pokrenuo sudsku ovrhu, a što on to nije učinio. Prije svega treba reći da se vračanje osnove za plaćanje od strane FINE zbog nemogućnosti naplate ne predstavlja niti jedan od slučajeva propisanih odredbom čl.242.st.1. i st.2. ZOO/05, koji radnji vjerovnika poduzetoj u smislu odredbe čl.241. ZOO/05 oduzimaju učinak prekida zastare. U situaciji kada mu je FINA vratila osnovu za plaćanje zbog toga što ovršenica nije imala otvorenih bankovnih računa, tuženik je doista imao mogućnost i pokrenuti sudsku ovrhu sredstvom i na predmetu (pokretninama, nekretninama) na kojima nije moguće provesti izvan sudsku ovrhu. Međutim, to je pravo vjerovnika tražbine a nikako nije njegova obveza, koja bi podnesenim zahtjevima za izvan sudsku ovrhu oduzimala pravne učinke koji proizlaze iz odredbe čl.241. ZOO/05, jer je pravo ovrhovoditelja birati i sredstvo ovrhe i predmet ovrhe na kojem će pokušati namiriti svoju tražbinu.

12.2.) Prema tome, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom materijalnog prava iz naprijed citiranih zakonskih odredbi utvrdio da je zastara predmetne novčane tražbine, utvrđena pravomoćnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-4975/08, prvo prekinuta dana 19. rujna 2012. godine, tj. podnošenjem prvog zahtjeva za izvan sudsku ovrhu koju zbog nemogućnosti naplate (ne postojanja otvorenih bankovnih računa) nije bilo moguće provesti, pa je rok zastare započeo ponovno teći ispočetka, nakon čega je njegov tijek ponovno bio prekinut 29. svibnja 2013. godine ponovnim podnošenjem zahtjeva za izvan sudsku ovrhu, ali s obzirom da ni tu naplatu nije bilo moguće provesti rok zastare od 10 godina, propisan odredbom čl.233.st.1. ZOO/05, je ponovno počeo teći ispočetka, i do pokretanja (23. travanj 2020.) predmetnog postupka izvan sudske ovrhe, čije proglašenje nedopuštenim se traži u predmetnoj parnici, nije istekao, pa se i tužbeni zahtjeva tužiteljice ukazuje neosnovanim, slijedom čega ga je sud prvog stupnja pobijanom presudom pravilno odbio.

13.) Tužiteljica u žalbi, mimo činjeničnih navoda iznesenih u izjavljenoj žalbi povodom koje je upućena na pokretanje predmetne parnice te mimo činjeničnih navoda tužbe, iznosi i tvrdnje o mogućem nepravilnom, protivno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, postupanju FINA-e pri provedbi naplate po zahtjevu tuženika od 23. travnja 2020. godine. Naime, tužiteljica ističe da FINA, ukoliko je prema ranije podnesenim (19. rujna 2012. i 29. svibnja 2013.) zahtjevima za naplatu, zavela u očevidnik osnovu za plaćanje – tj. predmetno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, da tada istu osnovu nije ni mogla niti smjela ponovno, po treći put, evidentirati u očevidniku i po istoj vršiti naplatu.

13.1.) Prije svega, a glede navedenih tvrdnji, treba reći da parnicu radi proglašenja ovrhe (bilo sudske ili izvan sudske), u pravilu, moguće je pokrenuti i voditi samo u svezi sa žalbenim razlozima zbog kojih je moguće žalbom pobijati rješenje o ovrsi, i to glede onih koje je iznio u žalbi i u svezi sa kojima je upućen na pokretanje parnice, a naprijed navedene tvrdnje to nisu. Nadalje, eventualne nepravilnosti u postupanju FINE ili banaka kod kojih ovršenik ima otvorene bankovne račune, učinjene u provedbi ovrhe predstavljaju osnovu samo za naknadu štete. Međutim, za navesti je i to da ni iz jedne odredbe OZ/12, ali niti i iz odredbi Zakona o provedbi ovrha na novčanim sredstvima (NN 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20. – dalje: ZPONS/18), niti iz one u čl.12. ali ni iz bilo koje druge, ne proizlazi da ovrhovoditelj (vjerovnik tražbine) ne bi bio ovlašten, nakon vračanja osnove za plaćanje zbog nemogućnosti naplate, ne bi bio ovlašten podnijeti novi zahtjev za naplatu, odnosno pokrenuti novi postupak izvan sudske ovrhe, kako to pogrešno iznosi tužiteljica, pozivajući se pri tome pogrešno i na zaključak sa sastanka predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. studenog 2019. godine, koji se odnosi na sasvim drugu situaciju.

14.) Prema tome, kako ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje žalbenih razloga na koje se ukazuje u žalbi a ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

15.) Tužiteljica nije uspjela u ovom postupku pa joj stoga ne pripada niti pravo na trošak izjavljivanja žalbe.

Bjelovar, 13. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak, v.r.