Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 37 Gž-668/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dijane Hofer, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. R., OIB:…, S. zastupane po punomoćnici N. K., odvjetnici iz S., protiv tuženice R. H., OIB:…, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S. i tuženika A. R., OIB:…, S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući povodom žalbe tuženice R. H. izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku od 14. listopada 2021. poslovni broj: P-480/2020-12, u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženice R. H. te se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-480/2020-12 od 14. listopada 2021. preinačuje i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Sisku broj Ovr- 438/2013 na ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 2097 k.o. S. S. i to čkbr. 2114 kuća od 47 m2, dvorište od 340 m2 i dvorišna zgrada od 13 m2 i na ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 3802 k.o. N. S. i to čkbr. 1814/126 garaža, u vlasništvu tužiteljice E. R. iz S., OIB….

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda brisanje zabilježbe ovrhe na nekretninama iz točke I. ove presude.“

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

III. Nalaže se tužiteljici da tuženici R. H. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kn (slovima: pettisućapetstokuna) te trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn (slovima: tisućudvjestopedesetkuna) sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke suđeno je:

„I. Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Sisku broj Ovr- 438/2013 na ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 2097 k.o. S. S. i to čkbr. 2114 kuća od 47 m2, dvorište od 340 m2 i dvorišna zgrada od 13 m2 i na ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 3802 k.o. N. S. i to čkbr. 1814/126 garaža od 18 m2, u vlasništvu tužiteljice E. R. iz S., OIB….

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda brisanje zabilježbe ovrhe na nekretninama iz točke I. ove presude.

III. Nalaže se 1. tuženiku R. H., OIB…, Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S. i 2. tuženiku A. R., OIB…, S., da tužiteljici E. R. iz S., OIB…, naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 8.125,00 kn roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženica R. H. (u daljnjem tekstu: tuženica) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu sukladno navodima žalbe, odnosno da odbije tužiteljicu sa tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška zatraženog troškovnikom od 17. rujna 2021. i troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode uz tvrdnju da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je nedopuštena ovrha na ½ dijela nekretnina navedenih u rješenju o ovrsi koje su u vlasništvu tužiteljice te predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet ovog postupka na koji je tužiteljica kao treća osoba upućena rješenjem Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini poslovni broj Ovr-438/2013-19 od 5. listopada 2018., zahtjev je tužiteljice za proglašenjem ovrhe u predmetu Općinskog suda u Sisku broj Ovr-438/2013 na predmetu ovrhe i to ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 2097 k.o. S. S. čkbr. 2114 kuća od 47 m2, dvorište od 340 m2 i dvorišna zgrada od 13 m2 i na ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 3802 k.o. N. S. čkbr. 1814/126 garaža od 18 m2, nedopuštenim. Činjenično tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da su naprijed navedene nekretnine stečene u braku sa tuženikom A. R. zbog čega iste predstavljaju bračnu stečevinu u kojoj su tuženik A. R. i ona suvlasnici svaki u ½ dijela.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza uvidom u presudu broj P-1595/2010, predmet broj Ovr-438/13, predmet poslovni broj P Ob-305/18, rješenje broj Z- 12337/2020 i presliku zemljišnoknjižnog izvatka za predmetne nekretnine te provedenim dokazom saslušanjem tužiteljice kao stranke, prvostupanjski sud utvrđuje slijedeće činjenice:

- da je presudom broj P-1595/10 brak tužiteljice E. R. i tuženika A. R. razveden 3. listopada 2012. te da je ista poslala pravomoćna 25. listopada 2012.;

- da je tuženica protiv tuženika A. R. 18. ožujka 2013. podnijela prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenika upisanih u zk. ul. 2097 k.o. S. S. i zk. ul. 3802 k.o. S. N.;

- da je u navedenom ovršnom postupku poslovni broj Ovr-438/13 tužiteljica podnijela prigovor treće osobe 6. svibnja 2014. povodom kojeg je upućena na parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom sukladno članku 60. stavka 1. Ovršnog zakona;

- da je presudom broj P Ob-305/2018 od 23. rujna 2019. utvrđeno da nekretnine upisane u zk. ul. 2097 k.o. S. S. i zk. ul. 3802 k.o. N. S. predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika A. R. te da je na temelju te presude tužiteljica upisana kao suvlasnica navedenih nekretnina u ½ dijela;

- da su predmetne nekretnine kupljene 2008. zbog čega se primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj:116/03, 17/04, 136/04 i 107/07 – dalje u tekstu: Obiteljski zakon) kojim je u članku 36. propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine i da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine.

6.1. Na temelju naprijed utvrđenih činjenica, a prethodno utvrdivši neosnovanim prigovor tuženice o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice pozivom na rješenje ovršnog suda kojim je tužiteljica upućena na parnicu, prvostupanjski sud zaključuje da su ispunjeni uvjeti da se ovrha proglasi nedopuštenom na suvlasničkom dijelu tužiteljice od ½ dijela predmetnih nekretnina.

7. Tuženica u žalbi tvrdi da je u postupku proglašenje ovrhe nedopuštenom kao tužitelj sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku proglašenja ovrhe nedopuštenom već da je tužiteljici kao trećoj osobi, prema odredbi članka 60. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH, 73/17 – dalje u tekstu: Ovršni zakon) dopušteno tražiti da se proglasi da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena. Smatra da i ukoliko bi tužiteljica podnijela tužbu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, ista ne bi bila osnovana budući je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu ovršenik A. R. u zemljišnim knjigama bio upisan kao isključivi vlasnik nekretnina koje su predmet ovrhe, a da ona nije znala niti je imala razloga posumnjati da bi koja treća osoba polagala prava koja bi ograničavala ili sprječavala provedbu ovrhe na tim nekretninama. Ističe da između bivših supružnika nije bio sklopljen bračni ugovor te da u trenutku pokretanja ovršnog postupka ta činjenica nije bila poznata. Također ističe da se tužiteljica u svakom trenutku u zemljišnoj knjizi mogla upisati kao suvlasnik u ½ dijela predmetnih nekretnina ili je barem mogla tražiti zabilježbu postojanja braka, a kako to nije učinjeno, da je prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu postupala s povjerenjem u zemljišne knjige u smislu članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15) te bila u dobroj vjeri.

8. Neosnovano tuženica tvrdi da tužiteljica nije mogla biti stranka u ovom postupku jer je prije svega na pokretanje parnice protiv tuženice i A. R. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom upućena rješenjem ovršnog suda posl.broj: Ovr-438/2013-19 od 5. listopada 2018. u kojem se u izreci ne određuje precizno da se tužiteljica kao treća osoba upućuje na parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, već se u izreci samo poziva na članak 60. Ovršnog zakona u kojem su uređene pretpostavke za upućivanje treće osobe koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu, da protiv stranaka u roku 15 dana radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena. pokrene parnicu

Tužiteljica je sukladno članku 60. stavku 1. Ovršnog zakona i odredila tužbeni zahtjev zbog čega odlučivši o istom prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) na koju žalbenim navodima očito aludira tuženica. Ispitivanjem pak pobijane presude i stanje spisa predmeta koje je prethodilo donošenju iste u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 9., 13. i 14. ZPP utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna od navedenih bitnih povreda na koje, uz onu iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP, ovaj sud, na temelju članka 365. stavka 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

9. Međutim, proglasivši ovrhu nedopuštenom na predmetu ovrhu – nekretninama upisanim u zkl.ul. 2097 k.o. S. S. i zk.ul. 3802 k.o. N. S. u ½ dijela, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi članka 59. stavka 1. OZ i članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZV) kojim je propisano načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige i zbog čega tužiteljica neosnovano u odgovoru na žalbu tvrdi da je prvostupanjski pravilno udovoljio tužbenom zahtjevu.

9.1. Činjenično nije sporno da su tužiteljica i tuženik A. R. 21. svibnja 2004. sklopili brak, te da su predmetne nekretnine kupljene za vrijeme trajanja braka (2008.) koji brak je razveden presudom Općinskog suda u Sisku posl.br. P-1595/2010 od 3. listopada 2012. Nije sporno niti da su predmetne nekretnine bračna stečevina tužiteljice i tuženika A. R. svakog u ½ dijela što je uostalom i utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P Ob-305/2018-13 od 23. rujna 2019. na temelju koje je tužiteljica u zemljišnim knjigama i upisana kao suvlasnica u ½ dijela. Isto tako nesporno je da je tuženica prijedlog za ovrhu protiv tuženika A. R. kao ovršenika podnijela 18. ožujka 2013.

9.2. Člankom 248. Obiteljskog zakona koji se primjenjivao u vrijeme stjecanja predmetnih nekretnina, a ne člankom 36. kojeg navodi prvostupanjski sud, propisano je da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je člankom 249. istog Zakona određeno da su bračni drugovi u jednakom dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Dakle tužiteljica je predmetne nekretnine u ½ dijela stekla na temelju samog zakona, konkretno na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi i u vrijeme stjecanja istih 2008.

9.3. Člankom 57. stavkom 3. ZV koji se na bračnu stečevinu primjenjuje na temelju članka 250. naprijed citiranog Obiteljskog zakona, propisano je da kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti. Prema članku 61. stavku 1. ZV zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koje su mu za to dali svi ostali, a stavkom 2. istog članka propisana je iznimka od stavka 1. te prema istom, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije upisano u zemljišne knjige kao zajedničko. Člankom 122. ZV propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga sjecanja zaštitu prema odredbama zakona (stavak 1.); stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a niti u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (stavak 2. ); te da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (stavak 3.) Gotovo na identičan način načelo povjerenja u zemljišne knjige propisano je člankom 8. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 – ispravak i 108/17 – dalje u tekstu: ZZK). Relevantna odredba za predmetnu pravnu stvar je ona iz članka 130. ZV kojom je propisano sa tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (stavak 1.) ali i da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (stavak 2.) .

9.4. Iz provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice proizlazi i da je ona pitanje svojeg prava vlasništva kao bračne stečevine problematizirala tek nakon što je određena ovrha na predmetnim nekretninama podnošenjem prigovora u ovršnom postupku, a potom i podnošenjem predmetne tužbe radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na ovršnim nekretninama u ½ dijela kao i podnošenjem tužbe protiv tuženika A. R. radi utvrđenja da su te nekretnine njihova bračna stečevina u kojoj su oni suvlasnici svaki u ½ dijela. Tijekom postupka tužiteljica ne tvrdi, a niti na bilo koji način ukazuje da bi tuženici bilo poznato da su predmetne nekretnine bračna stečevina ovršenika (tuženika) i nje te da bi tuženica podnošenjem prijedloga za ovrhu radi namirenja novčane tražbine protiv tuženika A. R. na kojeg su predmetne nekretnine u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu jedino i bile upisane u zemljišnu knjigu (18. ožujka 2013.) bila nesavjesna. Stoga se, po ocjeni ovog suda, tužiteljica koje je svoje pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama upisala nakon što je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sisku posl.broj: Ovr-438/2013 od 22. travnja 2014. određena ovrha na tim nekretninama kao predmetu ovrhe, ne može uspješno suprotstaviti učincima instituta zaštite povjerenja u zemljišne knjige. U tom smislu je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 22. veljače 2018. pod brojem: Su-IV-4/18-4 zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.", te je primjenom tog pravnog shvaćanja donio nekoliko odluka od kojih se ukazuje na jednu od najnovijih broj: Rev-85/2018-4 od 4. svibnja 2021.

10. Iz naprijed navedenih razloga valjalo je žalbu tuženice ocijeniti osnovanom zbog pogrešne primjene materijalnog prava i primjenom članka 373. točke 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na oboje tuženika kao jedinstvenih i nužnih suparničara sukladno članku 201. ZPP.

11. Primjenom članka 166. stavka 2. ZPP valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupku i na temelju članka 154. stavka 1. ZPP obvezati tužiteljicu da tuženici naknadi trošak postupka u iznosu od 5.500,00 koje je u smislu članka 155. u vezi članka 163. ZPP ovaj sud ocijenio potrebnim za vođenje parnice, a sastoje se od troškova za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 – dalje u tekstu: Tarifa), zastupanja na ročištima 6. ožujka 2020., 16. travnja 2021., 5. srpnja 2021. i 17. rujna 2021. u iznosima od po 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife i zastupanja na ročištu za objavu presude 14. listopada 2021. u iznosu od 500,00 kn sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife. Nepotrebnim za vođenje postupka ocijenjen je trošak sastava podneska od 13. svibnja 2021. obzirom da tuženica u istom već ponavlja iznesene navode.

12. Tužiteljicu je primjenom članka 154. stavka 1. ZPP valjalo obvezati i da tuženici naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr.10. točka 1. Tarife.

U Varaždinu 13. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj v.r.