REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

Split

P-2353/2020-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz S., O.:…, zastupanog po

punomoćniku M. J., odvjetniku u S., protiv tuženika ZB

d.d. Z., O.:…, zastupanog po

punomoćnici M. K. K., odvjetnici u O. P. & P. u

Z., zbog isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 02. lipnja 2022. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, nadalje u tekstu: ZPP) dana 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.Ugovora o kreditu broj 3208214932 od 05.01.2007., zaključen između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoren iznos kredita od 93.989,00 CHF, , u protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjom tečaju HNB na dan isplate kredita u tečaj, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoren iznos anuiteta CHF te u dijelu u kojem se povrat obveza iz ovog Ugovora obračunava po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 170.049,31 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a koja teče:

- na iznos od 4.80 kn od 08.02.2007. pa do isplate,

- na iznos od 10,13 kn od 15.03.2007. pa do isplate,

- na iznos od 37,61 kn od 15. 03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 20,10 kn od 15.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,07 kn od 15.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 34,20 kn od 15.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,20 kn od 15.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 102,52 kn od 15.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,01kn od 15.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,46 kn od 15.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,51 kn od 15.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 267,32 kn od 15.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,52 kn od 15.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 270,04 kn od 15.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,35 kn od 15.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 182,08 kn od 15.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,39 kn od 15.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 202,26 kn od 15.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,39 kn od 15.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 206,28 kn od 15.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,33 kn od 15.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 171,88 kn od 15.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 177,95 kn od 15.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 153,16 kn od 15.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,46 kn od 28.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 192,79 kn od 15.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 150,28 kn od 15.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 177,75 kn od 15.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 173,37 kn od 15.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 247,53 kn od 15.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 295,15 kn od 15.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 284,84 kn od 15.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 332,15 kn od 15.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 416,42 kn od 15.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 2,43 kn od 18.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 437,43 kn od 15.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 539,34 kn od 15.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 535,90 kn od 15.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 747,17 kn od 15.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 624,10 kn od 15.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 652,56 kn od 15.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 744,24 kn od 15.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 755,52 kn od 15.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 710,50 kn od 15.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 737,76 kn od 15.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 739,19 kn od 15.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 822,33 kn od 15.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 999,04 kn od 15.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 1.143,99 kn od 14.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69.734,77 kn od 14.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 20.167,51 kn od 18.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 751,86 kn od 09.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 23.820,75 kn od 09.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 0,52 kn od 18.08.2011. pa do isplate i

- na iznos od 40.608,91 kn od 23.08.2011. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 22.038,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 8. srpnja 2020. ustao tužbom protiv tuženika navodeći da je sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio ugovor o namjenskom kreditu i to broja 3208214932. Temeljem tog ugovora tuženik mu je stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 93.989,00 CHF u protuvrijednosti kuna, vezano uz valutnu klauzulu u CHF- u iz ugovora, na dan dospijeća. U čl. 2 Ugovora tuženik je ugovorio valutnu klauzulu i otplatu kredita, u čl. 7.kojeg je vezao uz ovu valutu. Na taj način je tuženik u navedeni ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu odredbu na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana. Prije i u vrijeme zaključenja spornog ugovora, tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke. Osim toga tuženik je postupao suprotnu Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o obveznim odnosima kao i načelima savjesnosti i poštenja, kao temeljnim načelima obveznog prava, a i protivno zakonodavstvu EU, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve na štetu tužitelja. Tužitelj je predložio da sud provede dokazni postupak i nakon toga donese odluku kojom će utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka odredbe članaka 1 i 7 Ugovora o kreditu broj 3208214932 od 5. siječnja 2007. te dodatno naložiti tuženiku da tužitelju vrati neosnovano stečeni iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnome naveo da osporava u cijelosti istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio ovu tužbu u ovom sporu. Ujedno je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 9. srpnja 2015.

3. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev, u dijelu koji se ticao isplate, uredio podneskom od 15. prosinca 2021.

Glede ovog uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja tuženik je isticao da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. No, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva, već se radi, doista, o uređenju zahtjeva. Naime, već je u tužbi tužitelj zatražio da će potraživanje iznosa kojeg je platio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, urediti nakon što se provede odgovarajuće vještačenje ili izvedu drugi dokazi ili nakon što tuženik dade potrebite podatke. U postupku je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nakon čega je tužitelj, u cijelosti akceptirajući nalaz vještaka, uredio svoje tužbeno traženje, dakle, tužitelj iz iste činjenične osnove zatražio je novčanu svotu koju je nalazom i mišljenjem utvrdio vještak pa se, dakle, ne može raditi o primjeru preinake tužbe i tužbenog zahtjeva, kojem bi se tužitelj eventualno mogao usprotiviti. Sve da je i došlo do prave preinake, ona je u konkretnom slučaju dopustiva jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među ovim strankama.

4. Tijekom dokaznog postupka pregledani su Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208214932, promet po kreditu, izlaganje J.-P. R. pod nazivom "Euro i švicarski franak: dvije sestrinske valute?", novinske natpise i članke vezane uz kredite u CHF-u te je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po A. B., stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe čl. 1., i 7. Ugovora o kreditu broj 3208214932 te isplata više plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti kao i isplata troškova prouzročenih ovom parnicom.

7. Vezano uz tuženikov prigovor zastare ističe se da odredba čl.214. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 35/05, 41/08 i 125/11, nadalje u tekstu:

ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215.st.1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl.241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl.245.st.1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom R. H. donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare.

8. Pregledom Ugovora o kreditu broj 3208214932 utvrđeno je da su stranke sklopile 5. siječnja 2007. namjenski kredit gdje je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.989,00 CHF, korisnik kredita tj. tužitelj, obvezao se kreditoru tj. tuženiku, taj kredit platiti u anuitetima kao redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja ovog ugora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunsku protuvrijednosti i po srednjem tečaju HNB-e na dan plaćanja. Rok otplate kredita ugovoren je na 20 godina, dok je odredbom čl. 7 određena otplata kredita na način da je uglavljeno kako korisnik kredita (tužitelj) otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 590,05 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećim za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta da sadrži glavni dug i kamatu, obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Za slučaju izmjene redovne kamatne stope, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (tuženika) da korisnik kredita (tužitelj) pristaje da kreditor (tuženik) povisi ili snizi iznose anuiteta iz prethodnog stavka te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

Bitni sastojci predmetnog Ugovora je da je riječ o potrošačkom Ugovoru, da je valuta CHF, da je početna kamatna stopa 4,50% godišnje i to da je promjenjiva, a određeni su i instrumenti osiguranja vraćanja.

9. Doista su ugovorne odredbe, kojima se glavnica vezala za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, pa tako i našem tužitelju. Kada su nerazumljive one su nepoštene, što znači da su ništetne. Ničim, naime, tuženik nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli npr. EUR, da je rast tečaja CHF-a u kontekstu uvođenja EUR zone gotovo potpuno neizvjestan i da se radi o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik ne može dokazati da bi postupio suprotiva navedenom na način da predlaže saslušanje svojih zaposlenika i odgovornih djelatnika, jer da bi to o čemu je on bio dužan obavijestiti tužitelja, prije sklapanja Ugovora, tužitelju bilo jasno, da bi mu se omogućilo da za slučaj nerazumijevanja sa nekim obavi konzultacije, tuženik je tužitelju trebao ponuditi u pisanom obliku sve one uvjete koje on mora ispuniti da bi na tržište plasirao određenu formu kredita, kao krajnjeg proizvoda, bilo da je riječ o potrošačkom, bilo da je riječ o stambenom kreditu.

Ovako promatrane sporne odredbe ovog Ugovora broj 3208214932 nisu razumljive ni sudu, one su doista konfuzne, nedorečene tj. bez jasnih parametara, po kojima bi ih netko mogao jasno definirati.

10. Financijskom vještaku A. B. dat je zadatak pregledati prikupljenu dokumentaciju, onu financijsku i to: sam sporni Ugovor, otplatnu tablicu i plan otplate. Analizom navedene dokumentacije vještak B. dao je ovom sudu mišljenje da je tužitelj zbog promjene tečaja tj. utjecaja valutne klauzule, kao korisnik kredita platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora više anuiteta u hrvatskim kunama u iznosu od 170.049,31 kunu uz tabelarni prikaz pod nazivom "rekapitulacija".

Nalaz i mišljenje vještaka B. tužitelj je prihvatio u cijelosti, temeljem čega je i uredio djelomično svoje tužbeno traženje na isplatu (netaknutim je ostavio onaj dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora), dok je tuženik nalazu i mišljenju prigovorio iz kojeg razloga je vještak pozvan dati svoje očitovanje na istaknute prigovore, što je on i uradio dostavom pisanog očitovanja 23. ožujka 2022. navodeći da je izračun napravljen temeljem pravila struke i pri njemu ostaje u cijelosti. Upravo krećući od tuženikovih navoda da je od svake stvarno obračunate i plaćene mjesečne obveze oduzeo prema inicijalnim uvjetima, a to da su početna kamatna stopa i početni tečaj. Neosnovano stečeno izračunao je posebno s osnove promjene kamatne stope, a posebno s osnove primjene valutne klauzule u CHF. Anuitet da je zbir više komponenti, kamate razdoblja i glavnice razdoblja, a koje komponente nemaju isti temelj prema ZOO-u o redoslijedu zatvaranja. Baš tuženik da je sve komponente kredita vodio na posebnim kontima što je i ispravan način evidentiranja, pa prethodno navedeno, ukazuje na činjenicu da je jedini ispravan izračun onaj koji posebno računa neosnovano stečeno temeljem kamate i neosnovano stečeno temeljem valutne klauzule u CHF-u.

Konačno je, na inzistiranje tuženika u prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka Beusa, vještak pozvan i na usmeno očitovanje, u kojem je izrijekom ponovio da negativne razlike na koje se poziva tuženik nije uzeo u obzir jer to nije niti bio njegov zadatak. Negativne razlike mogu se iskazati, no ne skupa u istom iznosu jer bi u tom slučaju vještak vršio prijeboj, a prijeboj može vršiti isključivo sud, jer je to pravno pitanje. Dodao je i da on kao vještak nije zadužen vršiti istražne radnje u smislu da utvrdi je li u nekoj drugoj tužbi tužitelj dobio bilo što od pretplaćenog po tečaju. Tuženik ni pored očitovanja vještaka B. nije bio zadovoljan njegovim nalazom i mišljenjem, ali isto tako nije predložio ni provođenje dokaza po nekom drugom vještaku.

Sud je zbog svega naprijed navedenog i zbog činjenice da je pisani nalaz i mišljenje vještaka B. sačinjeno po pravilima struke, a k tome jednostavno i lako čitljivo i razumljivo, čak i laicima koji nemaju ekonomskih znanja i vještina. Naspram tome, prigovori tuženika sudu su izgledali postavljeni samo u svrhu odugovlačenja razrješenja ove pravne stvari jer tuženik ničim, niti jednim predloženim dokazom, nije dokazao da bi negativna razlika postojala, kolika bi ona bila te isto tako nije predložio niti provođenje prijeboja tako utvrđenih razlika, a k tome bio u pitanje došla i pitanja kao što su npr. zastara potraživanja. Stoga je sud otklonio ove prigovore tuženika kao neosnovane, a nalaz i mišljenje vještaka B. kao pravne relevantne za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva.

11. Dakle, nakon ovako provedenog postupka, za navesti je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" br. 96/03, u nastavku ZZP/03) i to čl. 81. i 82., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

Način obračuna kamate je tek naknadno propisan odredbom čl.10.st.2.toč.f. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" br. 75/09 – stupio na snagu 01.

siječnja 2010., dalje: ZPK), kojom odredbom je uz ostalo određeno koje informacije moraju biti uključene u ugovore o kreditu, dok je odredbom čl.11.a Izmijenjenog Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" br. 112/12) određeno što je sve vjerovnik dužan definirati u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda R. H. R.-249/2014 od 9.

travnja 2015.

12. Prema odredbama čl.81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Prema odredbama čl.82.ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema odredbi čl.87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona.

Čl.138.a. ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

13. Sukladno čl.84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl.99. ZZP/07. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud R. H. u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

Stav Vrhovnog suda R. H. u citiranoj odluci jest da su banke,

kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud R. H.

smatra da su upravo banke zato bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11.a. ZPK-a i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Nadalje stav Vrhovnog suda R. H. je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti suradnje i načelo zabrane zlouporabe prava).

Isto tako, stav Vrhovnog suda R. H., vezano za ocjenu

poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

Prema stavu Vrhovnog suda R. H. odredbe o ugovornoj kamati

u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl.87.st.1. ZZP/03 i čl.102. ZZP/07 te ugovorne odredbe ništetne.

Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene. Vrhovni sud R. H. je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl.57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("NN" br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl.58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorene unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

Prema presudi ESP od 30. travnja 2014.g. u predmetu C-

26/13 navodi se da članak 4.st.2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Prema odredbi čl.4. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

14. Iz svega naprijed navedenog za zaključiti je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan pa su tako pozivom na stav recentne sudske prakse utvrđene ništetnom upravo one odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđivale visinu i način mijenjanja kamate, dok je prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka A. B. od strane tužitelja, a koji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud kao logično, uvjerljivo i stručno izneseno, prihvaćen i onaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na obvezivanje tuženika za isplatu više plaćenih iznosa u spornom razdoblju, po osnovi valutne klauzule.

15. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 3., 155., i 164. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: OT). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe,

sastava dva obrazložena podneska od 23. ožujka 2021. i 15. prosinca 2021., kao i za zastupanja na ročištima od 4. studenog 2021. te 9. svibnja i 2. lipnja 2022. – svaka radnja po 250 bodova i za pristup ročištu na dan 12. srpnja 2022. na kojem je presuda objavljena i uručena, - 50 bodova. Ukupan zbir bodova pomnožen je s iznosom od 10,00 kuna, koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od 15.500,00 kuna. Tome iznosu pridodao se još i iznos od 2.500,00 kuna koliko je tužitelj predujmio za troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a potom i iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.988,00 kuna te iznos sudske pristojbe na presudu u visini od 2.050,00 kuna. Zbrajanjem naprijed navedenih iznosa dobiven je iznos od 22.038,00 kuna koliko će tuženik morati isplatiti tužitelju, obzirom da je postupak u cijelosti izgubio.

Kamate na tako dosuđeni trošak su temeljem odredbe čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("NN" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene od presuđenja do isplate.

16. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 12. srpnja 2022.

S U D A C

Dunja Ljubičić v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši, županijski sud.

Dna:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika

- u spis