P-1633/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P. iz S., O.: …, koji je

zastupan po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva L., V. &

partneri u S., protiv tuženika R. H., O.: …, koja je

zastupana po zakonskom zastupniku O. S. (dalje:

O. S.), radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene, te proglašenja presude od 12. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Dužna je tužena, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Za više zatraženo od dosuđenog u točki I. izreke presude i to za više zatraženi iznos glavnice od 20.000,00 kn i zatezne kamate na taj iznos, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

III. Dužna je tužena, u roku 15 dana, nadoknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od 16.350,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. siječnja 2015. podnio tužbu protiv tužene radi isplate. U tužbi se navodi da je O. u S. 14. kolovoza 1991 odredio pritvor tužitelja zbog sumnje o počinjenju kaznenog djela ubojstva. Nadalje, da je rješenjem od 30. kolovoza 1991. O. sud u S. ukinuo pritvor i odredio da se tužitelj ima odmah pustit na slobodu. Protiv tužitelja da je naknadno predignuta optužnica i da je vođen kazneni postupak punih 20 godina. U postupku da je donesena osuđujuća odluka za nanošenje teške tješene ozljede, a nakon toga tri oslobađajuće presude, a konačno da je taj postupak završio odbijajućom presudom zbog nastupa apsolutne zastare. Tužitelj tvrdi da je pretrpio nematerijalnu štetu uslijed neosnovanog uhićenja i neopravdane osude. Stoga tužbenim zahtjevom temeljem odredbe čl. 528. Zakona krivičnom postupku (Narodne novine 53/91), dalje: ZKP/91 u svezi s čl. 200. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), dalje: ZOO i čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/05, traži naknadu pretrpljene štete na ime duševnih boli. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama od 30. kolovoza 1991. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tužena je istakla prigovor zastare. Nadalje je osporila tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da za dugotrajnost postupka tužitelj može dobiti naknadu zbog potvrde prava na suđenje u razumnom roku, a ne naknadu štete. Nadalje, da država ne odgovora za medijsku eksponiranost slučaja. Ujedno je tužena istakla da u konkretnom slučaj nije bilo pravomoćne osuđujuće presude koja bi bila stavljena van snage u povodu izvanrednog pravnog lijeka. Također je tužena istakla da tužitelj nije dokazao zbog čega je bio u pritvoru.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom cjelokupne dokumentacije koja priliježe u spisu P-1633/22 (stari broj P.-33/15), čitanjem kaznenog spisa ovog suda K-583/11, medicinskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja.

4. Presudom P.-33/15 od 24. studenog 2021. sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Međutim, rješenjem Ž. u Š. G.-93/2022-2 od 21.

travnja 2022. ukinuta je navedena prvostupanjska presuda te je predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U postupku je potrebno raspraviti sve činjenice odlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Sukladno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a. i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi, te su utvrđene slijedeće činjenice.

8. Pregledom spisa razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadom štete. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

9. Čitanjem kaznenog spisa ovog suda K-583/11, sud je utvrdio:

- da je tužitelj temeljem rješenja I. K.-92/91 od 14. kolovoza 1991. bio pritvoren sukladno tada važećoj odredbi čl. 191. st. 2. ZKP/91-u,

- da je tužitelj temeljem rješenja I. K.-92/91 od 30. kolovoza 1991. pušten na slobodu,

- da je tužitelj bio u pritvoru i u periodu od 12. studenog 2002. do 3. prosinca 2002. zbog skrivljenog ponašanja, jer nije obavijestio sud o promjeni adrese, a sve temeljem rješenja K.-469/02 od 12. studenog 2002. i I.-884/91 od 3. prosinca 2002., međutim, kako se radi o skrivljenom ponašanju tužitelj po tom osnovu ne traži naknadu štete,

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog sumnje u počinjenje kaznenog dijela ubojstvo u pokušaju koje je kasnije prekvalificirano u kazneno djelo protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom,

- da je nepravomoćnom presudom I.-884/91 od 25. travnja 2006. tužitelj proglašen krivim za navedeno kazneno djelo, ali je u povodu žalbe ta presuda drugostupanjskom odlukom ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak nakon čega je prvostupanjskom presudom tužitelj oslobođen optužbe, ali je i ta odluka u povodu žalbe ukinuta pa je presudom I.-458/08 od 8. prosinca 2008. optužba odbijena, međutim, u povodu žalbe i ta odluka je ukinuta slijedom čega je donesena nova odluka I.-1438/09 od 14. rujna 2009. kojom je odbijena optužba, a koja je također ukinuta u povodu uložene žalbe, zbog čega je donesena nova odluka K-583/11 od 6. lipnja 2011. kojom je optužba odbijena,

- da je u povodu žalbe državnog odvjetnika protiv nepravomoćne presude K- 583/11 od 6. lipnja 2011. drugostupanjskom presudom Ž. suda u S. K. - 791/11 od 18. listopada 2011. odbijena optužba protiv tužitelja (u tom postupku okrivljenika) zbog nastupa apsolutne zastare,

- da je dakle, predmetni kazneni postupak pravomoćno okončan 18. listopada 2011. presudom Ž. suda u S. K.-791/11 od 18. listopada 2011. kojom je optužba odbijena zbog nastupa apsolutne zastare,

- da je navedena drugostupanjska presuda tužitelju Ž. P. (u tom postupku okrivljeniku) uručena dana 9. studenog 2011., a njegovom branitelju M.

B., odvjetniku u S. 11. studenog 2011, što sve proizlazi iz dostavnica koje priliježu u kaznenom spisu K-583/11,

- nadalje iz priloženih dostavnica proizlazi da je O. S. ta drugostupanjska odluka dostavljena 18. studenog 2011., a oštećeniku M. S. 2. prosinca 2011, a njegovom punomoćniku 16. studenog 2011.,

- da je tužitelj Ž. P. 28. studenog 2011. podnio izvanredni pravni lijek - zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koji je pravomoćno odbačen.

10. Dakle, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je zbog vođenja kaznenog postupka tužitelj bio u pritvoru u periodu od 14. kolovoza 1991. do 30. kolovoza 1991. Predmetni kazneni postupak pravomoćno je okončan 18. listopada 2011. odbijanjem optužbe zbog nastupa apsolutne zastare. Tužitelj je drugostupanjsku odluku kojom je pravomoćno okončan navedeni kazneni postupak primio 18. studenog 2011., a njegov branitelj 18. studenog 2011.

U predmetnom postupku nije donesena pravomoćna osuđujuća odluka koja bi u povodu izvanrednog pravnog lijeka bila stavljena van snage obustavom postupka, oslobađanjem od optužbe ili odbijanjem optužbe.

11. Odredbom čl. 529. ZKP/91-a propisano je da pravo na naknadu štete zastaruje za tri godine od dana pravomoćnosti prvostepene presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena odnosno pravomoćnosti prvostepenog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda.

12. Odredbom čl. 530. st. 1. ZKP/91 propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu tijelo uprave ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Ako je postignut sporazum samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti u pogledu ostatka zahtjeva.

Stavkom 2. istog članka propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovoga članka, ne teče zastara predviđena u članku 529. u stavku 1. ovoga Zakona.

Stavkom 3. istog članka propisano je da se tužba za naknadu štete podnosi protiv R. H..

13. Dakle, iz citiranih odredbi proizlazi da pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode zastaruje za tri godine od dana primitka odluke višeg suda ako je u povodu žalbe postupak okončan drugostupanjskom odlukom. Međutim, ako je podnesen zahtjev za mirno rješenje spora, dok traje taj postupak, ne teče zastara.

Odredbi čl. 530. ZKP/91 sadržajno odgovara odredba čl. 186.a ZPP koja propisuje da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv R. H. dužna se

je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv R. H., a podnošenjem zahtjeva iz stavka

1. zastarijevanje zastaje (stavak 3.). Ako zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu (stavak 5.).

14. Kako je naprijed utvrđeno predmetni kazneni postupak okončan je drugostupanjskom presudom Ž. suda u S. K.-791/11 od 18. listopada 2011. koju je tužitelj zaprimio 9. studenog 2011., a njegov branitelj 11. studenog 2011. Predmetna tužba podnesena je 15. siječnja 2015., što proizlazi iz prijamnog štambilja na tužbi.

Međutim, tužitelj je 30. rujna 2014. podnio zahtjev za mirno rješenje spora M. i O. S. (str. 1312. i 1313. spisa). Na traženje O.

S. 19. studenog 2014. dostavio je kaznene odluke u izvorniku (str. 1314., 1317. i 1318. spisa). Nadalje, u spisu ne priliježe dokaz da je tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora prihvaćen ili da je o njemu odlučeno.

Slijedom navedenog, predmetna tužba je podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka u pogledu kojeg je bio zastoj od tri mjeseca. Stoga je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

Ovdje je za istaknuti da je tužitelj dokaz da je podnio zahtjev za mirno rješenje spora prvi put podnio tek u žalbi na prvostupanjsku presudu (str. 1239.-1241. spisa – žalba punomoćnika i str. 1312.-1318. spisa - žalba tužitelja). Nadalje, u drugostupanjskom odlukom postupak nije vraćen u fazu prethodnog postupka, već glavne rasprave.

15. Za istaknuti je da je odredbom čl. 376. st. 1. ZOO/91 u svezi s odrednom čl.1163. ZOO/05 propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

16. Stoga je dakle i prema ZOO-u propisan trogodišnji rok zastare potraživanja naknade štete, koji je u konkretnom slučaju imao zastoj od 3 mjeseca, potrebno računati od trenutka primitka drugostupanjske odluke kojom je okončan predmetni kazneni postupka, jer je to trenutak kad je tužitelj saznao za štetu, opseg štete i počinitelja.

17. Nadalje je potrebno raspraviti osnovanost/neosnovanost tužbenog zahtjeva. Iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka proizlaze slijedeće činjenice:

- da je protiv tužitelja vođen kazneni postupak zbog sumnje u počinjenje kaznenog dijela ubojstvo u pokušaju koje je kasnije prekvalificirano u kazneno djelo protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom,

- da je optužba protiv tužitelja (u tom postupku okrivljenika) odbijena zbog nastupa apsolutne zastare,

- da je tužitelj temeljem rješenja II Kio-92/91 od 14. kolovoza 1991. bio pritvoren sukladno tada važećoj odredbi čl. 191. st. 2. ZKP/91-u (sprječavanje bijega i dogovor koji bi mogao biti štetan za uspješno vođenje postupka), a temeljem rješenja I. K.-92/91 od 30. kolovoza 1991. pušten je na slobodu,

- da je tužitelj bio u pritvoru i u periodu od 12. studenog 2002. do 3. prosinca 2002. zbog skrivljenog ponašanja, jer nije obavijestio sud o promjeni adrese, a sve temeljem rješenja K.-469/02 od 12. studenog 2002. i I.-884/91 od 3. prosinca 2002., međutim, kako se radi o skrivljenom ponašanju tužitelj po tom osnovu ne traži naknadu štete,

- dakle, tužitelj svojim nedopuštenim postupcima nije prouzročio svoje uhićenje u periodu od 14. kolovoza 1991. do 30. kolovoza 1991.,

- da je tužitelj za vrijeme dok je bio pritvoren pretrpio veliki strah i stres zbog čega je čak bio prevezen u bolnicu, što sve proizlazi iz njegovog iskaza (str. 594.-597. spisa),

- da je s tužiteljem teško uspostaviti komunikaciju, jer se on stalno vraća na predmetni događaj zbog kojeg je vođen kazneni postupak, a što je uočio i vještak psihijatar navodeći da kazivanje tužitelja „nije pogodno“ za psihijatrijsku ekspertizu, jer govori o vidno uznemirenom stanju osobe koja je bila životno ugrožena.

18. Usmeno saslušanje vještaka prof. emerit. dr. sc. B. U.,

neuropsihijatra radi očitovanja i pojašnjenja pisanog nalaza i mišljenja nije bilo moguće jer je vještak preminuo. Stoga je sud odredio provođenje vještačenja po novom vještaku K. za psihijatriju pri K. S.. Vještak je izvijestio sud da je

za izradu nalaza i mišljenja potreban pregled tužitelja. Međutim, tužitelj se nije htio odazvati na potreban pregled, čak niti nakon naloga suda i upozorenja o odustanku od vještačenja u slučaju neodazivanja na pregled vještaka (str. 1128. spisa).

Liječničku potvrdnicu (str. 1139. spisa) i očitovanje liječnika tužitelja (str. 1154. spisa) sud nije prihvatio kao logične i uvjerljive, jer se u navedenim ispravama navodi da tužitelj nije u mogućnosti pristupiti na razgovor s vještakom psihijatrom, iako je u isto vrijeme tužitelj obavio niz specijalističkih pregleda (MSCT, gastroenterološku obradu, UZV obradu, neurološku obradu, ORL obradu, kardiološku obradu, pulmološku obradu), a također je išao na redovite liječničke preglede kod psihijatra dr. D. M., koji je zaposlen u K. za psihijatriju pri K. S. (str. 1155. spisa).

Dakle, tužitelj je sposoban obavljati psihijatrijske preglede u K. za psihijatriju pri K. S. kod dr. D. M., psihijatra, a nije sposoban

obaviti pregled kod dr. K., također zaposlenice K. za psihijatriju pri K. S., a koja pravna osoba je imenovana sudskim vještakom u ovom postupku. Stoga su takvi navodi tužitelja krajnje nelogični i neuvjerljivi.

19. Slijedom navedenog sud je odustao od izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku K. za psihijatriju pri K. S., a sukladno odredbi čl. 153. st. 3. ZPP-a.

Naime, odredbom čl. 153. st. 3. ZPP-a propisano je da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti po svojem uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

Mutatis mutandis kad tužitelj opstruira izvođenje dokaz vještačenjem po vještaku psihijatru tako što se nije htio odazvati na potreban pregled (str. 1211.A spisa), potrebno je odustati od izvođenja tog dokaza sukladno odredbi čl. 153. st. 3. ZPP-a.

20. Izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po drugim vještacima neurologu i internisti tužitelj je predložio tek u podnesku od 8. lipnja 2021. Dakle, navedeni dokaz predložen je poslije zaključenja prethodnog postupka i to 6 godina nakon podnošenja tužbe zbog čega sud nije mogao izvesti te dokaze.

21. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži naknadu nematerijalne štete uslijed neutemeljenog uhićenja sukladno čl. 528. ZKP/91 i čl. 200. ZOO/91.

22. Odredbom čl. 5. st. 5. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te protokola br. 1, 4, 6 i 7 uz tu konvenciju (Narodne novine 6/99 i 8/99), dalje:

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, propisano je da svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama čl. 5. konvencije ima izvršivo pravo na odštetu.

Odredbom čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

23. Odredbom čl. 24. st. 4. Ustava R. H. (Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01-pročišćen tekst, 55/01-ispravak, 76/10, 85/10-pročišćen tekst, 5/14), dalje: Ustav RH, propisano je da svatko tko bi bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.

Odredbom čl. 35. Ustava RH, propisano je da se svakomu jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

24. Odredbom čl. 528. ZKP/91-a propisano je da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena krivična sankcija ili koja je oglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednoga pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili optužbe odbijena, osim: 1) ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj odnosno privatni tužitelj odustao od gonjenja ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom; 2) ako je u povodu zahtjeva za ponavljanje postupka na štetu okrivljenika novi postupak obustavljen na temelju članka 134. ovoga Zakona; 3) ako je u novom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni je tužitelj poduzeo gonjenje pred nadležnim sudom.

25. Odredbom čl. 532. ZKP/91-a propisano je da pravo na naknadu štete pripada i osobi: 1) koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena.

26. Odredbom članka 1163. ZOO/05, propisano je da se odredbe toga zakona neće primjenjivati na obvezne odnose nastale prije stupanja na snagu toga zakona. Stoga je u konkretnom slučaju potrebno primijeniti ZOO/91, jer je obveza naknade štete nastala prije stupanja na snagu ZOO/05

27. Odredbom čl. 200. st. 1. ZOO/91 propisano je da će za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

Stavkom 2. istog članka propisano je da pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, a1i i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

28. Naknada štete zbog neutemeljenog lišenja slobode je šteta za koju država odgovara po pravilima objektivne odgovornosti pri čemu se radi o posebnoj vrsti odgovornosti kojom građani dobivaju zaštitu od rizika štete koju im uzrokuje država neosnovanim lišenjem slobode. Zakon daje pravo na naknadu štete svakoj osobi koja je nakon vođenja kaznenog postupka oslobođena krivnje, kazne, ili je postupak obustavljen prije dovršenja, pa čak i osobi protiv koje nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, a bila je neosnovano lišena slobode. Takvi građani imaju pravo na cjelokupnu naknadu materijalne i nematerijalne štete. Tužitelj je predmetnom tužbom zatražio samo naknadu nematerijalne štete.

29. Iz naprijed navedenih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da su u konkretnom slučaju neosnovanim lišenjem slobode povrijeđena tužiteljeva prava ličnosti (prava osobnosti ili osobna prava).

Obzirom da je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi čl. 1163. ZOO/05 potrebno primijeniti ZOO/91 u nastavku je prvo potrebno objasniti na koji način je ZOO/91 regulirao naknadu štete u slučaju povrede prava ličnosti (prava osobnosti ili osobna prava).

ZOO/91 povredu prava ličnosti regulira u odredbama čl. 157., 199. i 200. Zakonski termin pravo ličnosti je stari termin. Stoga će se u nastavku umjesto termina pravo ličnosti koristiti termini osobna prava. Dakle, termin kojim se služila naša građanskopravna književnost s kraja XIX i početka XX stoljeća. Taj termin je jasno razgraničen od termina pravo osobnosti kojeg koristi ZOO/05. Naime, kao što je već navedeno u konkretnom slučaju je potrebno primijeniti ZOO/91.

Osobna prava u objektivnom smislu su skup pravnih pravila koja uređuju građanskopravni aspekt pripadanja pod pravnu vlast svake osobe onih njezinih osobnih, neimovinskih dobara koja se u odnosnom pravnom poretku priznaju i štite.

Osobna prava u subjektivnom smislu su prava građanskopravne (privatnopravne) naravi koja pripadaju pravnom subjektu, dajući mu neposrednu, apsolutnu pravnu vlast glede onih njegovih osobnih, neimovinskih dobara čiju zaštitu jamči pravni poredak (glede života i tijela, slobode, dostojanstva i dr.) i to vlast da s tim dobrima i koristima od njih čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.

Klasificirajući osobna prava prema osobnom dobru koje je objekt tih prava proizlazi da su vrste osobnih prava: pravo na tjelesni integritet, pravo na slobodu, pravo na čast i ugled, pravo na privatnost, pravo na osobni identitet, pravo na duševni integritet te pravo na zaštitu ostalih osobnih nematerijalnih osobnih dobara, jer lista osobnih dobara nije zaključno definirana.

Za vrijeme važenja ZOO/91 u hrvatskom pravnom sustavu doktrina osobnih prava nije bila dovoljno razvijena pa pojmovi nisu bili dovoljno precizni, tako da ni nazivi za njih nisu mogli biti adekvatno postavljeni, niti je njihova uporaba mogla biti konsekventna. Tako npr. ZOO/91 govori na dva mjesta o povredi prava ličnosti, služeći se tim nazivom kao općim nazivom za sve ono što mi nazivamo osobnim pravima (čl. 157. i 199. ZOO/91). Isti zakon odmah potom (čl. 200/1 ZOO/91) govori o pravu ličnosti kao o pojmu kojemu nisu subordinirani pojmovi ugleda, časti i slobode, nego kao da su oni s njim koordinirani. Stavak 1., članka 200. ZOO/91, naime, glasi: "Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, sud će ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema".

Tu nelogičnost odredbe čl. 200. st. 1. ZOO/91 konačno je ispravio ZOO/05 koji u odredbi čl. 19. st. 2. propisuje da se pod pravima osobnosti u smislu ZOO/05 razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodi i dr. Dakle, pravo osobnosti je viši rodni pojam, kojem pojmu su subordinirani pojmovi pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodi i dr., kao vrste prava osobnosti. Nadalje, strah, fizički bolovi i duševne boli zbog umanjenja životnih aktivnosti su kvalifikatorne okolnosti temeljem kojim se utvrđuje povreda prava osobnosti a tjelesno i duševno zdravlje. Sustav osobnih prava nije ograničen. Dakle, iako je ZOO/91 u odredbi čl. 200. st. 1. nelogično regulirao pojmove duševnih boli zbog pretrpljenog straha, fizičkih bolova, umanjenja životnih aktivnosti, ugleda, časti i slobode kao pojmove koordinirane s pojmom prava ličnosti, umjesto kao pojmove subordinirane pojmu prava ličnosti, ipak je regulirajući pravo ličnosti (čl. 157, 199, 200 ZOO/91) u cijelosti regulirao zaštitu osobnih prava. Naime, osobna prava su bila zaštićena na način da su pravo na ugled, čast i slobodu bili regulirani kao zasebna prava. Pravo ličnosti je bilo opće osobno pravo pod koje su se podvodile one vrste osobnih prava koje nisu bile regulirane kao zasebni oblici štete, a to su pravo na tjelesni integritet, pravo na privatnost, pravo na osobni identitet, pravo na duševni integritet te pravo na zaštitu ostalih nematerijalnih osobnih dobara, jer lista osobnih dobara nije zaključno definirana. Naime, niti jednom jedinom odredbom ZOO/91 nije taksativno nabrojio prava ličnosti, što znači da je ZOO/91 prihvaćao suvremenu pravnu doktrinu o jednom opće osobnom pravu koja teži tome da se ne zatvori broj osobnih prava, već se dosadašnji krug prava ličnosti (osobnih prava) može popunjavati novim vrstama takvih prava.

Osim toga, za vrijeme važenja ZOO/91, a i danas, nije postojao zakon koji bi cjelovito uredio osobna prava, već ih uređuje veliki broj pojedinačnih, specijaliziranih zakonskih odredbi koje se odnose na osobna prava, a razbacane su u brojnim propisima (Ustav RH, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s dodatnim protokolima, ZKP, ZOO/91…). Unatoč tome, moguće je govoriti o općim pravilima o osobnim pravima.

30. Nadalje je potrebno raspraviti koja su tužiteljeva osobna prava povrijeđena neosnovanim lišenjem slobode, a sukladno pravnoj regulativi za vrijeme važenja ZOO/91, zatim sukladno Ustavu RH, Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s dodatnim protokolima i ZKP-u.

31. Kako je naprijed utvrđeno u predmetnom kaznenom postupku povrijeđeno je tužiteljevo pravo na tjelesnu slobodu. Pravo na slobodu je pravo osobe da se kreće, boravi, nastanjuje, radi i inače djeluje nesmetano i neupravljeno tuđom vlašću. Zaštita prava na slobodu u slučaju kad je vlast povrijedi nezakonitim lišenjem slobode ostvaruje se u prvom redu na temelju posebnih odredbi, a tek podredno po općim pravilima. Posebna pravila temelje se na citiranoj odredbi čl. 25. st. 4. Ustava RH. Posebna pravila su odredbe čl. 528.-532. ZKP/91 koje uređuju postupak naknade štete neutemeljeno uhićene osobe, a odredba čl. 200. st. 1. ZOO/91 ima značenje opće odredbe.

Zbog predmetnog neosnovanog lišenja slobode tužitelju je od 14. do 30. kolovoza 1991. bilo povrijeđeno ustavno pravo na slobodu. Stoga sud smatra da je na ime pravične novčane naknade zbog povrede na tjelesnu slobodu, kao temeljnog prava čovjeka i građanina, opravdano dosuditi tužitelju iznos od 5.000,00 kn, a sukladno odredbi čl. 528. ZKP/91 i odredbi čl. 200. st.1. i 2. ZOO/91, odredbi čl. 24. st. 4. Ustava RH. Pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir narav i težinu kaznenog djela, protek vremena od štetnog događaja, dugotrajnost lišenja slobode i svrhu kojom služi naknada.

32. Pravo na čast i ugled je osobno, neimovinsko pravo osobe na za svakoga mjerodavnu, potpuno privatnu pravnu vlast glede vlastitog dostojanstva, časti i ugleda, uključujući i ovlast da svakoga isključi od protupravnih zahvata u ta svoja dobra. (Za ovo se pravo rabe nazivi koji se međusobno donekle razlikuju. To je posljedica činjenice da su dostojanstvo, čast i ugled doduše različita osobna dobra, ali da se u praktičnom pogledu redovito teško mogu odvojeno tretirati. Zbog toga glede svih njih postoji jedno pravo, ali naziv za nj nije sasvim ustaljen, jer se ponekad njime nastoji jasno istaći da je posrijedi pravo glede svih tih dobara, a ponekad se zadovoljava time da se ističe samo pojedino dobro ili neka od njih. Tako se ponajviše rabi naziv: pravo na čast i ugled (takvim se nazivom služi npr. KZ), ponekad se govori o pravu na dostojanstvo (tako npr. Ustav RH), a ponekad se zajedno spominju sva ta dobra kao objekti prava (npr. ZKP). Svjesni da je naziv pravo na dostojanstvo, čast i ugled suviše dugačak i suviše opisan da bi mogao dobro igrati ulogu pravnog termina, u nastavku se koristi kraći (i uobičajeni) naziv - pravo na čast i ugled, a koji naziv koristi i ZOO/91.

Objekt tog osobnog prava jesu osobna dobra: 1/ ljudsko dostojanstvo, 2/ čast i 3/ ugled. Ustav RH u citiranom čl. 35. jamči zaštitu tog prava. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda također pruža zaštitu pravu na čast i ugled, ali ne kao samostalnom pravu, nego kao posebnom slučaju prava na privatnost iz članka 8. te konvencije.

U ljudskom društvu, zasnovanom na slobodarskim načelima, najviša je vrijednost ljudsko dostojanstvo, koje ima svaki čovjek samim time što je ljudsko biće. Sve su naravne (fizičke) osobe jednake u tome da je svaka od njih ljudsko biće, pa svaka ima ljudsko dostojanstvo, koje moraju uvažavati svi, uključujući, dakako i javnu vlast. Ljudsko dostojanstvo daje pravo da se svako ljudsko biće tretira kao čovjek, a ne kao životinja, stvar ili pak puko sredstvo za ostvarivanje kakvih „viših“ ciljeva (državnih, nacionalnih, klasnih i dr.).

U suvremenim pravnim poredcima vrijedi načelo jednakosti svih osoba pred zakonom, ali time one nipošto nisu, niti bi mogle biti, i u pogledu časti i ugleda izjednačene. Svaka osoba ima vlastite, specifične moralne i druge vrijednosti (zbiljske, ili barem predmnijevane) i zasluge, o kojima ovisi njihova čast. Pozitivno vrednovana kvaliteta neke osobe tvori ono što nazivamo njezinom čašću. Premda neka osoba može na svoju čast gledati sa stajališta svojeg, subjektivnog osjećaja, ipak - kada govorimo o časti neke osobe kao o objektu njezina prava na čast i ugled - mislimo na čast koja proizlazi odatle što ta osoba ima kvalitete i zasluge kakve se u društvu pozitivno vrednuju, ili se barem predmnijeva da ih ima. Te kvalitete i zasluge (zbiljske ili predmnijevane) čine legitimnim pretenziju osobe na odgovarajući tretman u socijalnim odnosima, na odgovarajući socijalni rang - na čast u objektivnom smislu.

Od časti osobe treba razlikovati njezin ugled. Ugled (dobar glas, reputacija, renome) jest ona slika koja o nekoj osobi i njezinim kvalitetama (njezinoj moralnoj i drugoj vrijednosti te zaslugama) postoji u društvu. Ta bi slika trebala odgovarati stvarnosti, a može biti i pogrešna. Nitko ne smije zadirati u ugled koji neka osoba uživa, osim u slučajevima i iz razloga zbog kojih to njihovo zadiranje nije protupravno (u slučajevima kada nije protupravno dokazati da taj ugled proizlazi iz pogrešne slike o osobi i njezinoj časti). Zadiranje u ugled neke osobe zadiranje je u položaj koji ona ima u društvenim odnosima, čime se onda utječe i na brojne njezine odnose s drugim osobama - osobito obiteljske, ali i neke imovinske (utjecaj na kreditnu sposobnost i sl.). Pravo na čast i ugled daje osobi potpunu privatnu vlast glede njezine časti i ugleda – ona je gospodar vlastite časti i ugleda. Ovlaštena je pozivati se na svoje ljudsko dostojanstvo, na svoju čast, na svoj ugled u društvenim odnosima, dakle položaj koji joj u odnosima s drugima pripada zbog njezinih pozitivnih osobina i zasluga, a sukladno tome ovlaštena je imati u društvenim odnosima odgovarajući položaj i tretman, kao i sve one koristi koje odatle proizlaze.

Čitanjem spisa, sud je utvrdio da je predmetni kazneni slučaj bio popraćen u medijima, što uostalom i tužitelj navodi u tužbi. Obzirom na je tužitelju u predmetnom kaznenom postupku stavljano na ubojstvo u pokušaju koje je kasnije prekvalificirano u kazneno djelo protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom, a slučaj je nedvojbeno prikazan u sredstvima javnog priopćavanja tužitelju je nedvojbeno povrijeđeno dostojanstvo, čast i ugled, a što uostalom proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.

Povreda prava na čast i ugled za koju odgovara R. H. zbog neosnovanog lišenja slobode jasno je razgraničena od novinskih natpisa zbog kojih je tužitelj trpio duševne boli zbog subjektivnog osjećaja poniženosti te povrede prava na vlastiti lik zbog objavljivanja njegovih fotografija. O tim povredama ovdje nije riječ, jer se naknada za te povrede može ostvarivati prema propisima o javnom priopćavanju. Ono što je u ovom slučaju bitno je to da je zbog medijske popraćenosti cijelog slučaja, povreda prava na čast i ugled tužitelja većih razmjera, jer mu je pravo na čast i ugled povrijeđeno u široj sredini.

33. Zbog predmetnog neosnovanog lišenja slobode, tužitelju je povrijeđeno ustavno pravo na dostojanstvo, ugled i čast. Stoga sud smatra da je na ime pravične novčane naknade zbog duševnih boli radi povrede na prava na dostojanstvo, ugled i čast, kao temeljnog prava čovjeka i građanina, a uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a prije svega ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije vremena provedenog u pritvoru, težinu i prirodu kaznenog djela, vrijeme trajanja pritvora i sve druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje duševnih bolovao, opravdano dosuditi tužitelju iznos od 10.000,00 kn, a sukladno odredbi čl. 528 ZKP/91 i čl. 200. st.1. i 2. ZOO/91 te čl. 35. Ustava RH, čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

34. Pravo na tjelesni integritet je vrsta prava ličnosti koje je predviđao ZOO/91. Pravo na tjelesni integritet je pravo osobe na vlastito nesmetano tjelesno-biološko postojanje. Pojednostavljeno bi se moglo kazati – to je pravo biti. Sadržaj mu je za svakog mjerodavna, potpuna privatna pravna vlast osobe glede vlastitog života, tijela i zdravlja, što uključuje i ovlast da se svakoga drugoga isključi od protupravnog zadiranja u to. Objekt prava na tjelesni integritet je osobno dobro biološkog postojanja osobe, točnije: njezina života, njezina tijela kao cjeline i svih dijelova tijela te njezinog tjelesnog i duševnog zdravlja.

U konkretnom slučaju, kod tužitelja je nesumnjivo povrijeđeno njegovo duševno zdravlje zbog nedvojbeno pretrpljenog straha i stresa za vrijeme lišenja slobode. Duševno zdravlje je objekt prava na tjelesni integritet, a koje je vrsta prava ličnosti koje je predviđao ZOO/91.

35. Tužitelj je tijekom neosnovanog lišenja slobode i cjelokupnog kaznenog postupka nedvojbeno pretrpio strah. Prema ZOO/05 strah predstavlja jednu od kvalifikatornih okolnosti za utvrđenje povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, međutim, prema ZOO/91, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, pretrpljen strah je bio zaseban oblik nematerijalne štete (čl. 200. st.1. ZOO/91). Međutim, tužitelj nije zatražio naknadu štete zbog pretrpljenog straha, zbog čega sud nije utvrđivao u kolikom je trajanju i intenzitetu tužitelj trpio strah i s kojim posljedicama, jer sud ne može ići preko postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je zatražio naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli u smislu odredbe čl. 200. ZOO/91 koja odredba regulira duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe.

Tijekom trajanja postupka tužitelj je proširio činjenični osnov tužbe te naveo da je kao posljedicu predmetnog lišenja slobode dobio niz bolesti (epileptičke napadaje, oboljenja želuca, jetre, žući i bubrega, moždani udar i brojne druge posljedice za zdravlje). Međutim, prijedlog za izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po vještacima neurologu i internisti tužitelj je predložio šest godina nakon podnošenja tužbe, dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga sud nije mogao izvoditi te dokaze pa time tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između pritvaranja i niza bolesti kao posljedica tog pritvaranja, kako on to tvrdi.

Nadalje, tužitelj se tijekom postupka pozivao na duševne boli i pretrpljen strah za članove svoje obitelji, međutim, prema ZOO/91 i ZOO/05, takav strah nije pravno priznata nematerijalna šteta. Naime, još 27. veljače 1984. Vrhovni sud RH je prihvatio stav da odredba čl. 200. ZOO predviđa pravo na naknadu nematerijalne štete samo za osobe na koje je direktno usmjerena štetna radnja. Takav stav prihvatila je i dosadašnja sudska praksa Rev-1949/91 od 4. prosinca 1991. (Izbor 93/139).

36. Zbog predmetnog neosnovanog lišenja slobode, tužitelju je povrijeđeno pravo na tjelesni integritet kao vrsta prava ličnosti koje je predviđao ZOO/91 na način kako je to naprijed navedeno. Stoga sud smatra da je na ime pravične novčane naknade zbog duševnih boli radi povrede na prava na tjelesni integritet, a uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, narav i težinu kaznenog djela, protek vremena od štetnog događaja, dugotrajnost lišenja slobode i svrhu kojom služi naknada, značaj povrijeđenog dobra, opravdano dosuditi tužitelju iznos od 10.000,00 kn, a sukladno odredbi čl. 32. Ustava RH i čl. 528. ZKP i odredbi čl. 200. st. 1. i 2. ZOO/91.

37. Pravo na privatnost je vrsta prava ličnosti koje je predviđao ZOO/91. Pravo na privatnost je pravo osobe da svoj osobni (privatni), obiteljski i kućni život vodi zasebno i nezavisno od drugih ograđujući se od tuđeg neovlaštenog zadiranja. Ono joj omogućuje da živi svoj život prema vlastitom nahođenju, da sama sobom i svojim životom ravna prema vlastitim željama, stremljenjima i potrebama, uz isključenje svakog neovlaštenog zadiranja u to od strane drugih osoba, javnosti ili javne vlasti. Pravo na privatnost odnosi se i na privatnost obiteljskog života svake osobe. Neposredni objekt prava na privatnost je osobni i obiteljski život čovjeka. Posredni objekt su stvari koje su s tim neposrednim objektom nerazdvojno povezane, dakle dom i život u njemu.

U konkretnom slučaju tužitelju je zbog neosnovanog lišenja slobode povrijeđeno pravo na privatnost. Naime, tužitelj tad nije mogao živjeti svoj život prema vlastitom nahođenju, prema vlastitim željama, stremljenjima i potrebama. Nadalje, povrijeđeno mu je i pravo na privatnost obiteljskog života, jer za vrijeme pritvora nije mogao živjeti sa svojom obitelji.

Zbog predmetnog neosnovanog lišenja slobode, tužitelju je povrijeđeno ustavno pravo na pravo na privatnost. Stoga sud smatra da je na ime pravične novčane naknade zbog duševnih boli radi povrede na prava na privatnost, a uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, narav i težinu kaznenog djela, protek vremena od štetnog događaja, dugotrajnost lišenja slobode, svrhu kojom služi naknada i značaj povrijeđenog dobra, opravdano dosuditi tužitelju iznos od 5.000,00 kn, a sukladno odredbi čl. 528. ZKP/91 i odredbi čl. 200. st.1. i 2. ZOO/91 te čl. 35. Ustava RH, čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

38. Duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstveni vid štete koji obuhvaća sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost (osobnost) oštećenog proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Za tu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja npr. čast i ugled koji je oštećeni uživao u svojoj sredini prije lišenja slobode, odnos sredine nakon lišenja slobode, vrijeme trajanja lišenja slobode, kao i sve druge okolnosti koje su utjecale na povredu osobnih prava, te težinu i trajanje duševnih dolova zbog tih povreda.

Iz gore navedenog proizlazi da ukupna nematerijalna šteta koju je pretrpio tužitelj zbog neosnovanog lišenja slobode izražena u novčanom ekvivalentu iznosi 30.000,00 kn (za povredu prava na tjelesnu slobodu 5.000,00 kn, za povredu prava na čast i ugled 10.000,00 kn, za povredu prava na tjelesni integritet 10.000,00 kn, za povredu prava na privatnost 5.000,00 kn). Do tog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje se osnovanim, pa ga je kao takvog trebalo usvojiti, dok se za više zatraženo isti ukazuje neosnovanim, pa ga je u tom više zatraženom dijelu u iznosu od 20.000,00 kn trebalo odbiti.

Na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od presuđenja pa do isplate sukladno odredbi čl. 277. st. 1. ZOO/91 u svezi s odredbom čl. 112. ZPP-a. Stopa zakonske kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05. Za više zatražene zatezne kamate 30. kolovoza 1991. do presuđenja. tužbeni zahtjev se ukazuje kao neosnovan, jer zatezne kamate na dosuđeni iznos nematerijalne štete prema ZOO/91 teče od presuđenja, pa ga je u tom dijelu bilo potrebno odbiti.

39. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP i 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

Tužitelju je dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, za zastupanje na 10 ročišta (10.05.16., 07.07.16., 17.04.18., 07.06.18., 16.07.18., 11.09.18., 06.03.19., 18.11.19., 05.07.21., 02.11.21., 26.05.22.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili se dokazi u iznosu od po 1.000,00 kn, za zastupanje na 1 ročištu (05.10.16.) koje je odgovoreno prije početka raspravljanja 250,00 kn, za sastav žalbe iznos od 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 12.250,00 kn. Tom iznosu pridodan je iznos pdv-a 3.062,50 kn, trošak vještačenja u iznosu od 187,50 kn i trošak pristojbe tužbe u iznosu od 850,00 kn, što sveukupno iznosi 16.350,00 kn. Pristojba na ovu presude se ne plaća, jer se radi o presudi koja je donesena u povodu ukidne odluke.

Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška priznate su i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno čl. 29. st.1., 2. i 8. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zakonske kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO/05 i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 64/19, 1/20, 1/22). Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki III. izreke presude.

U Splitu 12. srpnja 2022.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP).

DNA: tužitelju po pun

zz

tužene u

spis