Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 14 Gž-1360/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Gabriele Topić Kordej kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. V. OIB: … iz O., zastupanog po punomoćnici S. H., odvjetnici iz O., protiv tuženika R. A. d.d. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & G. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-680/2019-25 od 14. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-680/2019-25 od 14. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-680/2019-25 od 14. ožujka 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-680/2019-25 utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu br. …, od 14. studenog 2007. ovjerenog kod javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem: OV-39345/07 27. studenog 2007. o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i o valutnoj klauzuli, kao u stavku I, III i IV izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.427,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tekućim od zadnjeg dana u mjesecu u razdoblju od svibnja 2008. do prosinca 2014. pa sve do isplate.

1.3. U stavku V izreke presude suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.919,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od zadnjeg dana u mjesecu u razdoblju od siječnja 2008. do prosinca 2014. pa sve do isplate.

1.4. U stavku VI izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.265,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2022. do isplate.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. P-680/2019-25 odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

3. Protiv presude i rješenja suda prvog stupnja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate a podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba je neosnovana.

5.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi i rješenju suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer su odluke suda prvog stupnja razumljive, nisu proturječne i sadrže jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom odluka i sukladni su stanju spisa te se odluke suda prvog stupnja kao takve mogu ispitati.

5.2. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja arbitrarnu odluku je netočna jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse, Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu odluku iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

5.3. Tuženik u žalbi neutemeljeno ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu prava na procesnu jednakost. Bez utjecaja je tuženikovo žalbeno pozivanje na zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka br. U-III- 5038/2015, br. U-III-3874/2008 i br. U-III-4150/2010 koji predmeti se činjenično i pravno razlikuju. Naime, iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja je vidljivo da je postupak proveden u skladu sa načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje. Pravo na procesnu jednakost podrazumijeva da svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost u postupku braniti svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Tijekom postupka tuženik je bio zastupan po punomoćniku odvjetniku te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje tako da nije bio onemogućen u dokazivanju svojih navoda odnosno osporavanju navoda protivne strane i nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

5.4. U ovom postupku odluka suda nije donesena primjenom pravila o teretu dokazivanja već je sud, u skladu sa svojim ovlastima iz čl. 220. st. 2. ZPP, odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U okviru ovlasti iz čl. 220. st. 2. sud je pravilno cijenio moguću dokaznu snagu po tuženiku predloženih dokaza. Time što nije prihvatio dokazi prijedlog za saslušanje Javnog bilježnika I. K., ranije prisjednice kod Javnog bilježnika M. B. u O. u svojstvu svjedokinje, sud prvog stupnja nije povrijedio načelo jednakosti oružja odnosno tuženikovo pravo na pravično suđenje, uzimajući u obzir ustaljenu sudsku praksu (Odluke Ustavnog suda br. U-III-3673/2019 od 3. ožujka 2021. i U-III-4223/2021 od 30. lipnja 2022).

5.5. Sud prvog stupnja nije povrijedio pravo na pravično suđenje ni time što nije prihvatio dokazni prijedlog za saslušanje djelatnika tuženika I. O. Tuženik, iako je pravna osoba, ne tvrdi niti odgovarajućom ispravom dokazuje da je upravo predloženi svjedok bio zadužen za obavljanje poslova pregovaranja o ponudi kredita tužitelju a osim toga, tuženik predlaže ovog svjedoka pozvati "na adresi tužene" koja je u Z. gdje je sjedište tuženog dok je predmetni ugovor zaključen u O. Budući da se I. O. uopće ne navodi u predmetnom ugovoru kao ni u pratećim ispravama priloženim u spisu suda prvog stupnja, neprihvaćanje prijedloga tuženika da se sasluša njegov djelatnik I. O. kao svjedok nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja niti je utjecalo na ishod i pravičnost postupka.

5.6. Ujedno se u prvostupanjskim odlukama i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.7. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer je odredba čl. 338. st. 4. ZPP u odluci suda prvog stupnja u potpunosti i pravilno primijenjena kao što je navedeno u sadržaju te odredbe.

6.1. Rješenjem suda prvog stupnja posl. br. P-680/2019-25 pravilno je otklonjen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Neosnovano je tuženikovo pozivanje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3 ZPP jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio o svojoj mjesnoj nadležnosti, odgovarajućom primjenom čl. 3 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, uzimajući u obzir da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru kojeg je tuženik sastavio a nije dokazao da se o prorogacijskoj klauzuli pregovaralo (čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. alineja 19 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 koji je u primjeni od 7. kolovoza 2007., dalje ZZP/07).

6.2. Kao što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, prorogacijska klauzula iz čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora dakle Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelju otežava ostvarivanje prava. Prorogacijskom klauzulom iz čl. 12. predmetnog ugovora se tužitelju, s obzirom na udaljenost između Z. i O. kao mjesta prebivališta tužitelja značajno otežava dolazak na sudska ročišta uz dodatne troškove i potrebno vrijeme, za razliku od tuženika. Stoga navedena odredba čl. 12. predmetnog ugovora uzrokuje neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača i kao takva je nepoštena i temeljem čl. 102. st. 1 ZZP/07 ništetna.

6.3. Ujedno se prvostupanjski sud pri otklanjaju tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti pravilno pozvao na odredbu čl. 59. ZPP o izberivoj mjesnoj nadležnosti po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, uzimajući u obzir da je predmetni spor nastao u vezi poslovanja poslovne jedinice tuženika u O. u kojoj je predmetni ugovor zaključen. Slijedom navedenog, valja otkloniti tuženikovo pozivanje na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 3 ZPP kao i neutemeljeno osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluke suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti toga suda.

7.1. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio. Naime, u skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen, i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena.

7.2. Iako se iz sadržaja priloženih Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom, Informacija za klijente, Pravilnika o obračunavanju kamata i naknada, Često postavljena pitanja i odgovori iz područja zaštite potrošača i tržišnog natjecanja i Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu 1. 11. 2007. do 31. 12. 2007. vidi da te isprave ne sadrže jasne i odgovarajuće parametre rizika fluktuacije tečaja, odlučno je da tuženik nije dokazao da su tužitelju u postupku pregovaranja ove isprave uopće uručene. Stoga je u pogledu ovih dokaznih prijedloga pravilno primijenio čl. 220. st. 2. ZPP.

8. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 96. st. 1 i 2, čl. 97. alineja 11 i čl. 102. st. 1 ovdje mjerodavnog ZZP/07 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) zaključujući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 628-50-3854389 od 22. prosinca 2006. kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije bilo sporno da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu br. 528-50-4506083, od 14. studenog 2007. zaključio sa tuženikom kao kreditorom u svojstvu potrošača, u svrhu kupnje vozila.

10.1. Navedene odredbe čl. 102. st. 1 u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. alineja 11 ZZP/07 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 96. st. 2 ZZP/07 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

12. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva, te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

14. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Osim toga, tuženiku je, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom Chf ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onoga što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao. Pri tome je potpuno neodlučna činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, budući da predmetni ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 102. st. 1 u vezi čl. 96. st. 2. i čl. 97. alineja 11 ZZP/07 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom se smislu otklanjaju neosnovani žalbeni navodi o ostvarenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2, toč. 11 ZPP.

20. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju 2006. i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je dokazao i svoje svojstvo potrošača.

Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak.

21. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 96. st. 2. ZZP/07, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

22. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf i na naknadu su suprotne odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj trošak i rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, u presudi suda prvog stupnja naveden jasan i pravilan razlog neosnovanosti prigovora zastare i prvostupanjska presuda nije ni u tom dijelu nejasna i proturječna sama sebi, kao što se u žalbi netočno tvrdi. U tom je smislu prvostupanjska odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV- 33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24. Prema odredbi čl. 245. st. 1, 3 i 6 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, dalje ZOO) zastara nakon prekida počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba sa predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 24. svibnja 2019. nije u zastari jer petogodišnji zastarni rok nastupa kasnije, 13. lipnja 2019. (pri tome zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018.)

Stoga, suprotno žalbenim navodima i neosnovanom pozivanju na praksu sudova, potraživanje tužitelja nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

25. Slijedom navedenog valja reći da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 102. st. 1 u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl.97. alineja 11 ZZP/07 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

27. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

28. Tuženik ne može sa uspjehom osporavati prvostupanjsku odluku žalbenim tvrdnjama da je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka a da njegovi prigovori nisu otklonjeni, s obzirom da je iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja i to sadržaja raspravnog zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 12. srpnja 2021. (poleđina lista 120 spisa posl. br. P-680/19) razvidno da je tuženik izjavio kako nema primjedbi ni pitanja za vještaka. U navedenim okolnostima u kojima tuženik nije imao prigovore na nalaz i mišljenje financijskog vještaka ni pitanja za vještaka, žalbene tvrdnje da tuženikovi prigovori nisu otklonjeni suprotne su stanju spisa predmeta suda prvog stupnja i kao takve su neosnovane.

29. Sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, što se odnosi na pravilan obračun troška zastupanja na ročištu od 26. siječnja 2022. primjenom tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015, dalje: Tarifa) u vezi čl. 305. ZPP te troška pristupa na ročište za objavu presude primjenom tbr.9. toč. 3 Tarife u vezi čl. 155. st. 1. ZPP. Ujedno je pravilno omjerena i naknada troška sudske pristojbe, kao izdatka za tužitelja nastalog povodom predmetnog spora, primjenom čl. 151. st. 1 i čl. 155. st. 1 ZPP. Suprotni žalbeni navodi tuženika se stoga otklanjaju kao neosnovani.

30. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u izreci ove presude i stavku I izreke rješenja.

31. U stavku II izreke rješenja odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

U Zagrebu 12. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Skerlev, v.r.