Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 4 Gž-2073/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis kao predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb kao članice vijeća i izvjestiteljice te Ane Gradišek kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. Č.-Š. iz G. S., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika B. S. iz J., OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P-298/2021-9 od 6. travnja 2022., 12. srpnja 2022.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženika B. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P-298/2021-9 od 6. travnja 2022.

II Odbija se tužiteljica R. Č.-Š. sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke ovrha u predmetu Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj Ovr-256/2019 određena rješenjem o ovrsi od 7. lipnja 2019. proglašena nedopuštenom dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u svoti od 5.339,25 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 6. travnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak.

3. Tužiteljica se u odgovoru na žalbu protivi navodima tuženika i njegovu žalbu predlaže odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 9. ožujka 2022. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice, nasljednice pok. A. B. koji je 24. prosinca 1998. s tuženikom kao zajmodavcem zaključio Ugovor o zajmu na svotu od 10.500,00 DEM s rokom dospijeća 25. ožujka 1999. i Ugovor o zajmu od 4. studenog 1999. na svotu od 8.000,00 DEM s rokom dospijeća 5. svibnja 2000., radi proglašenja nedopuštenom ovrhe pokrenute po tuženiku protiv tužiteljice kao nasljednice zajmoprimca, kod prvostupanjskog suda 3. lipnja 2019., na temelju označenih Ugovora o zajmu sklopljenih u obliku javnobilježničkih akata, na njezinoj nekretnini.

8. Budući da je tužiteljica u žalbi protiv rješenja o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-256/2019-2 od 7. lipnja 2019. istaknula žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 i 131/20 dalje: OZ), pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-256/2019-13 od 18. lipnja 2021. je tužiteljica, tamo ovršenica, upućena u roku od 15 dana pokrenuti parnicu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog tvrdnje da je nastupila zastara njegove tražbine.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje kako je 3. lipnja 2019. tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv tužiteljice na temelju javnobilježničkih akata, ovjerenih Ugovora o zajmu od 24. prosinca 1998. i Ugovora o zajmu od 4. studenog 1999., dana 3. lipnja 2019. (list 8-10 spisa) dok je potraživanje tuženika na temelju Ugovora o zajmu od 4. studenog 1999. dospjelo 5. svibnja 2000. te je zastara počela teći 6. svibnja 2000., a potraživanje na temelju Ugovora o zajmu od 24. prosinca 1998. dospjelo je 25. ožujka 1999. pa je zastara počela teći 26. ožujka 1999. zbog čega tužbeni zahtjev ocjenjuje osnovanim jer na temelju odredbe čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO) sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, zastarijevaju za deset godina pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

10. U ovom predmetu nije sporno da je prednik tužiteljice zaključio označene Ugovore o zajmu koji predstavljaju ovršnu ispravu u ovrsi pokrenutoj kod prvostupanjskog suda pod brojem Ovr-256/2019 i glede koje je tužiteljica upućena pokrenuti parnicu radi njezine nedopuštenosti. Također nije sporno da je potraživanje tuženika na temelju ovršnih isprava dospjelo 25. ožujka 1999. odnosno, 5. svibnja 2000., a predmetni ovršni postupak je tužitelj pokrenuo 3. lipnja 2019., dakle 20 godina od dospjelosti.

11. Odredbom čl. 388. ZOO je propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

12. Budući da je parnicu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništavim Ugovora o zajmu od 24. prosinca 1998. i 4. studenog 1999. i Sporazuma o prijenosu vlasništva radi osiguranja od 24. prosinca 1998. pokrenuo prednik tužiteljice, ne radi se o tužbi koja je pokrenuta po tuženiku kao vjerovniku niti o njegovoj radnji poduzetoj protiv dužnika, zbog čega podnošenjem ove tužbe nije nastupio prekid zastare kako je to pogrešno ocijenio prvostupanjski sud.

13. Također, suprotno žalbenom navodu tuženika, niti pravomoćnost presude donijete u tom predmetu ne utječe na primjenu odredbe čl. 388. ZOO jer se ne radi o radnji vjerovnika, ovdje tuženika, poduzetoj protiv prednika tužiteljice odnosno tužiteljice.

14. Odredba čl. 389. ZOO pak propisuje kako se prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja smatra da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, a smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen ili ako izposlovana ili poduzeta mjera izvršenja ili osiguranja bude poništena.

15. Budući da je ovršni postupak pokrenut po tuženiku prijedlogom za ovrhu od 21. studenog 2013. (podnijetom već po proteku roka iz odredbe čl. 379. ZOO) dovršen pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž Ovr- 2266/2014-4 od 13. srpnja 2015. kojim su ukinute provedene radnje u tom ovršnom predmetu i ovrha obustavljena a prijedlog tamo ovrhovoditelja, a ovdje tuženika za ponavljanje postupka od 18. rujna 2019. odbačen kao nedopušten pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Ovr-1756/2013-24 od 24. rujna 2019., niti pokretanjem označenog ovršnog postupka nije došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe čl. 389. st. 2. ZOO.

16. I konačno, između stranaka nije sporno da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-338/2009 od 17. prosinca 2010. utvrđen ništavim Sporazum o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja sklopljen 24. prosinca 1998. te je određena uspostava ranijeg zamljišnoknjižnog stanja na nekretnini upisanoj u zk. ul. 1591 k.o. S., kčbr. 1545/27, u naravi stambena kuća gospodarske zgrade i dvorište u S. T. na adresi …, kakvo je ono bilo prije zemljišnoknjižnog prijenosa na temelju Sporazuma o prijenosu vlasništva radi osiguranja od 24. prosinca 1998.

17. Kako se dakle radi o tome da je izposlovana mjera osiguranja poništena (čl. 389. st. 2. ZOO) nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika kojima upućuje na činjenicu da je namirio svoju tražbinu prijenosom vlasništva nekretnine na svoje ime pa ranije nije niti imao zakonsku pretpostavku za pokretanje ovršnog postupka radi naplate predmetnih tražbina.

18. Kako je dakle ispunjen uvjet iz odredbe čl. 389. st. 2. ZOO i glede prijenosa prava vlasništva radi osiguranja na nekretnini prednika tužiteljice odnosno, radnja tuženika u postupku osiguranja prijenosom vlasništva nije proizvela odgovarajuće pravne učinke osiguranja tražbina, nije došlo do prekida zastare ovom vjerovnikovom radnjom pa nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika.

19. Slijedom iznijetog ostvaren je žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ istaknut u ovrsi po tužiteljici jer je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnim ispravama te je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke.

20. Odluka o parničnom trošku donijeta je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II. izreke pobijane prvostupanjske presude.

21. Trošak odgovora na žalbu tužiteljici nije priznat jer odgovor ne predstavlja radnju potrebnu radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) u svezi odredbe čl. 166. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 12. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis, v.r.