Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 79 Gž-1911/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. K., iz N., OIB: …, zastupan po punomoćnici N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, Z., zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva K. i partneri d.o.o., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1382/2019-6 od 12. travnja 2022., dana 12. srpnja 2022.
r i j e š i o j e
I Odbija se žalba tuženika R. A. d.d., kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1382/2019-6 od 12. travnja 2022.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.
2. Protiv navedenog rješenja se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio ovaj sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.
5. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 12. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora, da navedena odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja ništetnu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u P., radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i utrošku vremena, što bi uzrokovalo znatnu ravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka (čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje ZZP) Slijedom iznesenog, zaključuje da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula pa se prilikom ocjene nadležnost za vođenje predmetne parnice ne primjenjuju odredbe čl. 46. niti čl. 70. ZPP.
6. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
7. Naime, predmetna prorogacijska klauzula iz čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka unaprijed je formulirana i uvrštena u Ugovor od strane tuženika, na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj zbog čega se na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.
8. Točni su navodi tuženika da u pravomoćno dovršenim postupcima u tzv. slučaju" franak "predmet razmatranja nisu bile i ugovorne odredba o ugovorenoj nadležnosti, reći da u tim postupcima a u kojima je obuhvaćen i ovdje tuženik i međutim, treba
vremensko razdoblje u kojem je i sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ovoga spora je utvrđeno da se radi o tipskim ugovorima, ako je to tako, onda sukladno čl. 81. st. 2. ZZP postoji presumpcija da se ni o toj pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
9. Tuženik nije niti prigovarao da se ne radi o tipskom ugovoru o kreditu, a glede zahtjeva dobre vjere, valja nadalje reći da će taj zahtjev biti ispunjen ako prodavatelj ili pružatelj usluga razumno pretpostavi da bi, u poštenom i pravičnom poslovanju, potrošač pristao na tu odredbu o pojedinačnim pregovorima. Načelo dobre vjere zahtjeva da ugovorna odredba treba biti takva da bi se potrošač usuglasio s istom, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, što se u ovom slučaju ne može prihvatiti da bi potrošač prihvatio nadležnost sjedišta tuženika u situaciji kada je ugovor sklapao s tuženikom u poslovnici tuženika u V. gdje mu je i mjesto stanovanja. U odnosu na žalbene navode tuženika da je predložio u odgovoru na tužbu saslušanje svjedoka voditelja regije I. O., valja reći da je saslušanje navedenog svjedoka predloženo na okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a ne o prorogacijskoj klauzuli.
10. Cijeneći udaljenost mjesta prebivališta tužitelja (V.) od suda čija je nadležnost ugovorena (Z.), ovaj sud prihvaća razloge suda prvog o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu potrošača. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tužitelj za pristup sudu u Z. bio izvrgnut povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z. Stoga, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, i prema ocijeni ovog suda uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba i posljedično tome ništava sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona, kao i odredbama čl. 46., 49., 50., 51. i 55. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19).
11. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
12. Takav stav suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. Također, odredbom čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).
15. Tužitelj je adresu prebivališta naznačio u tužbi pri čemu nije bio dužan uz tužbu dostaviti službenu ispravu iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe njegova adresa prebivalište bila upravo na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja, a da tužitelj ima prebivalište na nekoj drugoj adresi tuženik niti ne tvrdi.
16. Polazeći od svega navedenog tužitelj se legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Vinkovcima, kojem je i podnio tužbu u ovom predmet, pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan, što je sud prvog stupnja i učinio.
17. Stoga je, na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
18. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 12. srpnja 2022.
Sutkinja:
Milena Frankić, v.r.
