REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 406/2014-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MN iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom uredu Špehar & Špehar iz Zagreba, protiv I. tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 2, II. tuženika [adresa] kojeg zastupa punomoćnica Ana Milković, odvjetnica u Dugom Selu, III. tuženika Općina Rugvica, Rugvica, kojeg zastupa punomoćnik Zdravko Tukša odvjetnik u Dugom Selu, IV. tuženika Županijske uprave za ceste Zagrebačke županije Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jelić, Čavlina, Zrnišćak i Haramija iz Zagreba radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-120/12-2 od 10. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-5892/08-136 od 30. rujna 2011. i dopunska presuda posl. br. Pn-5892/08 od 26. ožujka 2013. i 4. srpnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Odbija se zahtjev III. tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se I tuženiku Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb i IV tuženiku Županijska uprava za ceste Zagrebačke županije Zagreb da tužiteljici plate ukupan iznos od 378.426,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos počevši od 30. rujna 2011. godine pa do isplate, određenim prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana, te d ajoj ubuduće počevši od 27. rujna 2011. godine pa nadalje plaća na ime rente s osnova tuđe pomoći iznos od 732,00 kuna mjesečno s dospijećem 10-og u mjesecu za tekući mjesec.

II Odbija se tužiteljica sa dijelom tuženog zahtjeva u iznosu od 430.436,00 sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2011. godine pa do isplate, te sa mjesečnom rentom u iznosu od 408,00 kuna počevši od 27. rujna 2011. godine s dospijećem 10-og u mjesecu.

III Tužiteljica, I i IV tuženik snose svaki svoje troškove.

IV Nalaže se tužiteljici da II tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 84.212,20 kuna, a III tuženiku iznos od 34.217,60 kuna, a sve u roku od 15 dana.“

2. Dopunskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na II- tuženika Grad Dugo Selo i III- tuženika Općina Rugvica za isplatom iznosa od 808.862,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, i za isplatom mjesečne rente u iznosu od 1.140,00 kn za razdoblje od 27. rujna 2012.g. nadalje te naknadnom parničnog troška.

II. U presudi ovog suda posl.br. I-Pn-7892/08 od 30.09.2011.g. u izreci u drugom retku iza riječi „tužiteljici“ ima stajati „solidarno“.

3. Dopunskom presudom i rješenjem odlučeno je:

„I/ Odbija se zahtjev tužiteljice od 2. studenog 2011. i 17. travnja 2013. kojim se traži donošenje dopunske presude o dijelu zahtjeva za naknadu materijalne štete za troškove smještaja i rehabilitacije u Domu umirovljenika.

II/ Ispravlja se dopunska presuda ovog suda Pn-5892/08 od 26. ožujka 2013. u obrazloženju na način da u prvom retku iza riječi „omaškom“ umjesto riječi „je“ ima stajati „nije“.

4. Drugostupanjskom odlukom suđeno je:

„I) Odbija se žalba tužiteljice te žalba I i IV tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5892/08-136 od 30. rujna 2011. godine pod I, II, III i IV izreke.

II) Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda broj gornji od 26. ožujka 2013. godine pod I izreke te dopunska presuda od 4. srpnja 2013. godine pod I izreke.

III) II tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu tužiteljice.“

5. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o troškovima postupka, sve na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13,– dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

6. U odgovoru na reviziju III. tuženik osporava navode revizije te predlaže istu odbiti kao neosnovanu. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

7. Revizija tužiteljice nije osnovana.

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Tužiteljica nije posebno navela i obrazložila zašto smatra da je drugostupanjska odluka zahvaćana revizijskim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka. Stoga ovaj revizijski razlog sud nije uzimao u obzir i pobijanu odluku nije ispitao u odnosu na taj razlog sve sukladno navedenoj odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP.

9.1. Opširni revizijski navodi tužiteljice pogotovo vezani za doprinos tužiteljice nastanku prometne nezgode su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka koji su suprotni činjeničnim utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tuženika u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade neimovinske i imovinske štete koju je pretrpila u prometnoj nezgodi 8. studenog 1989.

12. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da je 8. studenog 1989. došlo do prometne nezgode kada se tužiteljica u svom osobnom vozilu kretala cestom iz pravca Rugvice prema Ivanjoj Rijeci pa je zbog izbjegavanja naleta na veliku hrpu zemlje na njezinoj strani ceste, a koja nije bila obilježena nikakvim prometnim znakom niti signalizacijom skrenula vozilom na lijevu prometnu traku i sudarila se sa autobusom koji je dolazio iz suprotnog smjera,

- da je bila gusta magla, vidljivost vozača 19-20 metara, da se vršio iskop za vodovod, te da je sa desne strane ceste u smjeru kretanja tužiteljice bila hrpa zemlje koja je zauzimala širinu ceste 1,20 metara visine oko 1 metar,

- da se tužiteljica kretala brzinom oko 45-50 km/h, a autobus 52 km/h,

- da je vještačenjem utvrđeno da su se vozači kretali brzinom od 40 km/h kočenjem bi mogli zaustaviti svoja vozila do mjesta sudara,

- da je tužiteljica mogla bez obzira na širinu hrpe zemlje te širinu vozila tužiteljice od 1,56 metara, pravilnim reagiranjem zaobići hrpu zemlje bez prelaženja na lijevu stranu ceste i proći sa vozilom po svojoj prometnoj traci,

- da je tužiteljica doprinijela nastanku štete u omjeru 25%,

- da je liječničkim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica pretrpila mnogobrojne teške tjelesne ozljede kojima joj je trajno smanjena životna aktivnost za 60%, te joj je potrebna tuđa pomoć i njega od 2 sata dnevno.

13. Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći intenzitet i trajanje fizičkih bolova, straha, stupanj umanjenja životne aktivnosti, naruženja, potrebe za tuđom pomoći i njegom djelomično prihvatili tužbeni zahtjev umanjujući isti za utvrđen doprinos tužiteljice od 25%.

14. U revizijskom stadiju postupka sporna je pasivna legitimacija II. i III. tuženika, utvrđeni doprinos tužiteljice nastanku predmetne štete, visina kao i dosuđeni troškovi ovog postupka.

14.1. Sukladno odredbi čl. 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ 29/84, 47/86, 35/87, 47/89 dalje: ZC) propisano je da se cestom smatra svaka javna cesta i nerazvrstana cesta. Odredbom čl. 13. propisano je da su magistralna, regionalna i lokalna cesta javne ceste, dok je čl. 6. propisano da poslove održavanja i zaštite javnih cesta, obavljaju organizacije udruženog rada koje ispunjavaju uvjete propisane ovim zakonom dok je čl. 16. propisano da je organizacija za održavanje cesta dužna održavati javnu cestu na način da se na njoj može obavljati siguran i nesmetan promet za koji je namijenjena, a ako to propusti, te uslijed toga za sudionike u prometu nastupi šteta, organizacija za održavanje cesta odgovorna je za tu štetu.

14.2. Zakonom o javnim cestama („Narodne novine“ broj 42/90) djelokrug poslova, sredstva, prava, obveze i radnike organizacije za održavanje cesta preuzelo je JP Hrvatske ceste. Pravni slijednici JP Hrvatske ceste su uprava za ceste i županijska uprava za ceste i društva kapitala koja osniva županija, odnosno u konkretnom slučaju Hrvatska uprava za ceste i Županijska uprava za ceste Zagrebačke županije, sve sukladno čl. 70. st. 1. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 100/96), dok se Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 27/01) Hrvatska uprava za ceste zamjenjuje riječima Hrvatske ceste- društvo s ograničenom odgovornošću, za upravljanje, građenje i održavanje državnih cesta. Sukladno navedenom pasivno legitimirani u predmetnoj pravnoj stvari su I. i IV. tuženik.

14.3. Sukladno čl. 95. st.1. Zakona o cestama nadzor nad zakonitošću rada, između ostalog, organizaciju za održavanje cesta, obavljaju organi uprave nadležni za poslove prometa. St. 2. propisuje da se pod organom uprave smatra organ uprave zajednice općina kada se radi o organizacijama za održavanje cesta. Zajednica općina za Dugo Selo bila je Zajednica općina Zagrebačkog područja. Stoga pravilno nižestupanjski sudovi navode da II. tuženik Grad Dugo Selo nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

14.4. Jednako nije pasivno legitimiran niti III. tuženik (Općina Rugvica) obzirom da iz građevinske dozvole od 24. srpnja 1987. proizlazi da se istom dozvoljava GRO „Vladimir Gortan“ iz Zagreba kao investitoru gradnja vodovoda Rugvica- Okunšćak i Hrušćica.

14.5. Zakon o mjesnim zajednicama („Narodne novine“ broj 19/83) na koji se poziva tužiteljica u svojoj reviziji u čl. 27. propisuje da se Srednjoročnim planom mjesne zajednice utvrđuju ciljevi i zadaci u solidarnom zadovoljavanju zajedničkih potreba u pitanjima od neposrednog i svakodnevnog interesa za život i rad radnih ljudi i građana organiziranih u mjesnu zajednicu, prava i dužnosti radnih ljudi i građana te prava i dužnosti samoupravnih organizacija i zajednica u ostvarivanju zadataka što su ih utvrdili svojim planovima, a odnose se na radne ljude ili na područje mjesne zajednice. Srednjoročnim planom mjesne zajednice, ovisno o njenim specifičnostima, utvrđuju se zadaci preuzeti samoupravnim sporazumima i dogovorima o osnovama planova u pogledu:

- izgradnje objekata komunalne infrastrukture i organiziranja komunalnih djelatnosti; itd.“

14.6. Iz Samoupravnog sporazuma od 17. svibnja 1989. proizlazi da su istim RO „Kograp“, OOUR „Šljunčara“, „Vladimir Gortan“, GIK „Međimorje“, OOUR „Visokogradnja“ RO „Cestograd“, MZ Rugvica i MZ Nart Jalševac pristupili zajedničkom udruživanju sredstava radi sufinanciranja izgradnje vodovoda na potezu Rugvica- Trstenik. Odredbom čl. 3. Ugovora svi su se potpisnici suglasili da investitor radova bude RO „Kograp“ OOUR „Komunalije“ dok su se čl. 2 usuglasili o troškovima za izgradnju predmetnog vodovoda. Na temelju tog Ugovora Općina Dugo Selo izdala je 25. svibnja 1989. izmjenu i dopunu građevinske dozove te kao investitora upisala KGRO „Kograp“. Stoga je vidljivo da je MZ Rugvica samo učestvovala u troškovima izgradnje predmetnog vodovoda, a sve sukladno gore navedenoj odredbi čl. 27. Zakona o mjesnim zajednicama kao i sukladno Samoupravnom sporazumu od 17. svibnja 1989.

14.7. Nižestupanjski sudovi stoga pravilno navode da su za naknadu štete u predmetnoj stvari pasivno legitimirani I. i IV. tuženik dok II. i III. tuženici nisu niti investitori niti izvođači radova, te nisu odgovorni za održavanje prometa na predmetnoj cesti niti sukladno Zakonu o lokalnoj samoupravi („Narodne novine“ broj 90/92) niti Zakonu o područjima županija, gradova i općina u RH („Narodne novine“ broj 90/92).

15. U odnosu na doprinos tužiteljice nastanku štete u omjeru od 25% valja napomenuti da je odredbom čl. 45. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama („Službeni list“ broj 50/88, 63/88, dalje ZOSPC) određeno da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi, između ostalog, osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, uz dane uvjete, može predvidjeti.

15.1. Sukladno odredbi čl. 56. st. 2. i čl. 58. ZOSCP pri mimoilaženju vozač je dužan sa svoje lijeve strane ostaviti dovoljan razmak između svojeg vozila i vozila s kojim se mimoilazi, a ako to zbog neke zapreke ne može učiniti, dužan je usporiti kretanje svojeg vozila i prema potrebi zaustaviti ga da bi propustio vozilo sa suprotne strane, odnosno vozač može obilaziti samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera te ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji.

15.2. Uzimajući u obzir po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje da je tužiteljica vozilom upravljala brzinom od 45-50 km/h, da su vremenske prilike bile jako loše i da je zbog guste magle vidljivost bila svega 19-20 metara, da je tužiteljica svojim vozilom prelazila na suprotnu kolničku traku, da je po navodu vještaka tužiteljica cijelim svojim vozilom bila u lijevoj prometnoj traci, a obzirom na širinu ceste od 6 m te širinu iskopa od 1,2 m tužiteljica je mogla zaobići iskop ne prelazeći cijelom širinom svog vozila u suprotan trak, pravilno su nižestupanjski sudovi cijenili doprinos tužiteljice nastanku prometne nezgode sa 25%.

16. Suprotno navodima revizije, iz obrazloženja i prvostupanjske i drugostupanjske presude proizlazi da su kod odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog smanjene opće životne aktivnosti kao i materijalne štete, potrebe za tuđom pomoći i njegom, sudovi vodili računa o svim okolnostima konkretnog slučaja i tužiteljici dosudili pravičnu naknadu u smislu odredbe čl. 185. i 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 dalje ZOO), pa navodima revizije pravilna primjena materijalnog prava u ovom dijelu nije dovedena u pitanje. Valja napomenuti da Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (Su-1331-VI/02 i Su-1372-II/02), koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela 29. studenoga 2002., radi ujednačene primjene odredbe članka 200. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.

17. U revizijskom stupnju sporan je početak tijeka zakonske zatezne kamate na tužiteljici dosuđenu nematerijalnu štetu.

17.1. Pravilno sudovi navode da se obveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka sukladno čl. 186. ZOO. Obzirom da je opseg i visina naknade nematerijalne štete bila poznata tek u trenutku donošenja prvostupanjske presude, to je i obveza tuženika tada dospjela.

18. U odnosu na reviziju tužiteljice na troškove postupka valja reći da je odluka nižestupanjskih sudova i u tom dijelu pravilna. Naime, pravilno sudovi navode da je tužiteljica u odnosu na pasivno legitimirane tuženike (I. i IV. tuženike) uspjela u sporu sa 47% dok su I. i IV. tuženici uspjeli s 53%, pa su sukladno tome pravilno sudovi na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP odlučili da svaka stranka snosi svoj trošak.

18.1. U odnosu na II. i III. tuženika oni su u cijelosti uspjeli u sporu te su im stoga sudovi pravilno sudili zatraženi trošak.

19. Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

20. Odbijen je zahtjev III. tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug