Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 77 Gž-1655/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja Diane Preglej i Lidije Jelavić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz S. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6517/19-21 od 3. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6517/19-21 od 3. ožujka 2022.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđena ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj … od 8. lipnja 2005. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji Ugovor je zaključen između tužitelja B. T. kao korisnika kredita, u visini novčanog iznosa od 19.549,53 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, te tuženika R. d.d. Z.

U točki II. izreke je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj … od 8. lipnja 2005. u dijelu u kojem se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora CHF odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih anuiteta vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate po predmetnim ugovoru.

Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzulu (CHF), novčani iznos od 12.240,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

U točki IV. izreke je odbijen kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 568,58 kn (od dosuđenih 12.240,89 kn do zatraženih 12.809,47 kn) sa zatraženim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. te nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana. Pod točkom V. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.750,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

U točki VI. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude pod točkama I., II., III., V. i VI. izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška sastava žalbe ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Osnovano žalitelj ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda nema razloga o svim odlučnim činjenicama.

6. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci.

7. Tako sud prvog stupnja uopće nije utvrdio kada su stranke sklopile Ugovor o kreditu, na koji rok, kako su glasile sporne ugovorne odredbe, je li kredit otplaćen, kao što nije naveo što je utvrdio uvidom u pojedine dokaze pobrojane pod točkom 4. obrazloženja prvostupanjske presude (Ugovor o kreditu broj …, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila) niti je iste ocijenio.

8. Iz Ugovora o kreditu broj …, koji su stranke sklopile dana 8. lipnja 2005. s rokom otplate od 84 mjeseca, vidljivo je da je u čl. 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 19.549,53 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, da je u čl. 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te da je u čl. 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

9. Iz otplatnog plana od 15. lipnja 2005. je vidljivo da je isplata odobrenog kredita izvršena 15. lipnja 2005.; da je prvi anuitet u visini od 284,19 CHF dospio na naplatu 31. srpnja 2005., a posljednji anuitet je dospio 30. lipnja 2012.

10. Iz prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 4. listopada 2018. proizlazi da je tužitelj do 30. lipnja 2012. u cijelosti otplatio kredit po Ugovoru od 8. lipnja 2005.

11. U obrazloženju pobijane presude je navedeno:

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih, i ovdje tuženik u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Stoga prvostupanjski sud, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ocjenjuje da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. Tuženik osporava pravilnost opisanog pravnog shvaćanja suda prvog stupnja, pozivajući se na odluku revizijskog suda poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., tvrdeći da je u toj odluci Vrhovni sud RH korigirao svoj stav o automatskoj primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora te naveo da u pojedinačnom postupku na tuženiku leži teret dokaza postojanja okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku iz kolektivnog spora.

14. U odnosu na opisani žalbeni navod valja reći da je u odluci poslovni broj Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020. jasno napisano da „Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor.“

15. Dakle, i prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, utvrđenja iz kolektivnog spora se primjenjuju parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja. Jedino ako bi postojale neke posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, tada bi teret njihovog dokazivanja bio na banci kao tuženiku, ali u konkretnom slučaju tuženik nije ni tvrdio niti dokazivao postojanje bilo koje posebne okolnosti. A takvu posebnu okolnost ne predstavlja tuženikova tvrdnja o pojedinačnom pregovaranju s tužiteljem, na koju se tuženik poziva pod točkom 19. žalbe.

16. Nadalje, žalitelj ističe da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu te da je tužitelj, kao korisnik kredita, imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF. Međutim, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, mogućnost izbora valute kredita prije realizacije predmetnog kredita nije od utjecaja na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje da li su ništetne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 8. lipnja 2005. u iznosu od CHF 19.549,53. To iz razloga što mogućnost izbora valute prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne može anulirati ništetnost spornih ugovornih odredaba iz tog Ugovora.

17. Naime, pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je odlučeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

18. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkom I. izreke.

19. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. - u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom je utvrđeno da su tuženici u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Na temelju naprijed navedenog, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu, kao i na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. To iz razloga što je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da su nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da su te odredbe ništetne, u smislu odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07, pa je sukladno članku 323. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim.

21. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule iznosi 12.240,89 kn, a koji nalaz i mišljenje je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

22. Tuženik u žalbi potvrđuje da nije imao prigovor na matematički izračun vještaka, ali osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu u kojem sud prvog stupnja nije potraživanje tužitelja umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna. Također žalitelj ističe da je vještak izračunao da preplaćena razlika, ako se umanji za mjesece u kojima su iznosi razlike bili negativni, iznosi 10.312,34 kn (s osnove valutne klauzule 7.716.20 kn + 2.596,14 kn s osnove promjenjive kamatne stope), dok je tužitelju dosuđen iznos od 12.240,89 kn.

23. U odnosu na taj žalbeni navod valja reći da je sud prvog stupnja pod točkom 20. obrazloženja pravilno naveo da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno čl. 288.a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, u odnosu na naprijed opisanu razliku pa prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud o istoj bio obvezan odlučiti.

24. Također je sud prvog stupnja pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim, navodeći da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna), dok je s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa je razvidno kako je tužba podnesena unutar zakonskog roka te potraživanja tužitelja nisu u zastari, s time da ovaj drugostupanjski sud dodaje da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje. ZOO/05).

25. Osnovan je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge temeljem kojih je utvrdio tuženikovu nepoštenost.

25.1. To iz razloga što je sud prvog stupnja paušalno naveo „U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I izreke po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.“

25.2. Ovdje treba reći da je tuženik bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja).

25.3. Također valja reći kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez jasnih parametara) nepoštene, kao što su nepoštene i odredbe o valutnoj klauzuli, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

26. Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

27. Odluka o naknadi parničnih troškova tužitelju je donesena sukladno odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14 i 118/14, 107/15 i 37/22).

27.1. Nejasni su žalbeni navodi da je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju razmjerni dio sudske pristojbe za presudu, jer je iz pobijane presude vidljivo da je sud naložio tuženiku naknaditi trošak sudske pristojbe na presudu u cijelosti. Na žalbeni navod tuženika da ako je tužitelj navedenu pristojbu platio u roku od tri dana u polovini iznosa, može imati pravo na naknadu samo onog iznosa kojeg je platio, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud strankama dostavio presudu putem oglasne ploče (list 124 spisa) pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne

u visini polovice propisanog iznosa novine“ br. 118/18) o plaćanju sudske pristojbe

utvrđenog Tarifom u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke.

28. Slijedom svega iznesenoga i na osnovi odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a u odnosu na sporedno potraživanje, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

29. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II izreke).

U Zagrebu 12. srpnja 2022.

Predsjednika vijeća:

Slavica Garac, v.r.