REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 957/2016-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja B. K., II. tužiteljice Ž. K. i III. tužitelja P. K., svih iz B., zastupanih po punomoćniku S. R., odvjetniku iz Z., protiv I. tuženika H. I. d.o.o. iz Z., te II. tuženika H. P. p. d.o.o. iz Z., (OIB: …) i III. tuženika H. C. d.o.o. iz Z. (OIB: …), oba zastupana po Ž. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. iz Zagreba, kao i IV. tuženika H. š. d.o.o. iz Z., Uprava …, Podružnica V., radi naknade štete, odlučujući o revizijama I. tuženika te II. i III. tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1832/2014-15 od 15. siječnja 2016. kojom je po žalbama tužitelja i IV. tuženika preinačena presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-73/2013-44 od 24. lipnja 2014., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizije I. tuženika te II. i III. tuženika u dijelu u kojem se odnose na drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda a oni su obvezani na isplatu prema I. tužitelju i II. tužiteljici odbijaju se kao neosnovane.

r i j e š i o  j e :

Revizije I. tuženika te II. i III. tuženika u dijelu u kojemu se odnose na drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda a oni su obvezani na isplatu u odnosu na III. tužitelja odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćene su žalbe tužitelja i IV. tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda tako da su svi tuženici obvezani solidarno platiti I. tužitelju 220.000,00 kn, II. tužiteljici 220.000,00 kn i III. tužitelju 75.000,00 kn, sve sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 24. lipnja 2014. do isplate, kao i nadoknaditi im trošak parničnog postupka od 112.720,50 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama „tekućim od dana donošenja presude, odnosno od 24. lipnja 2014. do isplate“.

2. Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

2.1. I. tuženik, pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, dakle - kao redovnu, protiv njezina dijela kojim je preinačena prvostupanjska presuda i on obvezan na isplatu - a jer (da) su u postupku počinjene postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i toč. 13. (u odnosu na odluku o zahtjevu III. tužitelja) te toč. 11. ZPP-a i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Predlaže da se osporena presuda preinači, žalbe tužitelja i IV. tuženika odbiju i prvostupanjska presuda potvrdi,

2.2. II. i III. tuženik, pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao redovnu, protiv njezina dijela kojim je preinačena prvostupanjska presuda a oni su obvezani na isplatu prema I. tužitelju i II. tužiteljici, a jer (da) su u postupku počinjene postupovne povrede i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo - ali i pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, dakle - kao izvanrednu, protiv njezina dijela kojim je preinačena prvostupanjska presuda a oni su obvezani na isplatu prema III. tužitelju, a jer (da) odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - kojeg u reviziji određuju. Predlažu da se osporena presuda preinači i zahtjevi tužitelja odbiju, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelji nisu odgovorili na revizije.

4. Revizije I. tuženika te II. i III. tuženika u dijelu u kojem se odnose na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je po žalbi tužitelja prvostupanjska presuda preinačena i oni obvezani na isplatu I. tužitelju i II. tužiteljici nisu osnovane.

5. Revizije I. tuženika te II. i III. tuženika u dijelu u kojem se odnose na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je po žalbi tužitelja prvostupanjska presuda preinačena i oni obvezani na isplatu III. tužitelju nisu dopuštene.

6. O revizijama I. tuženika te II. i III. tuženika podnesenim na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a u dijelu u kojemu se odnose na drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda a oni su obvezani na isplatu u odnosu na III. tužitelja.

6.1. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 15. siječnja 2016., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP- a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor, po njegovom sadržaju, glede dopuštenosti podnesenih revizija primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

6.2. Predmetom spora zahtjevi su na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljima naknadu za štetu koju trpe: I. tužitelju i II. tužiteljici po 220.000,00 kn svakome, te III. tužitelju 75.000,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

6.3. Prema odredbama čl. 37. ZPP-a, ako jedna tužba protiv istoga tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (st. 1.). Ako pak zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva (st. 2. istoga članka).

6.4. Na temelju odredaba čl. 35. ZPP-a, kada je za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora - uzima se u obzir (st. 1.) samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate (st. 2.) ne uzimaju u obzir osim ako ne čine glavni zahtjev.

6.5. Sukladno prethodno navedenom, kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela osporene presude o zahtjevu III. tužitelja ne prelazi vrijednost mjerodavnu za dopuštenost revizije, to po I. tuženiku te II. i III. tuženiku podnesene revizije u odnosu na odluku o zahtjevu III. tužitelja po vrijednosnom kriteriju nisu dopuštene - i valjalo ih je odbaciti izrekom ove odluke, rješenjem (prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP-a).

7. O reviziji II. i III. tuženika podnesenoj na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, a koja se odnosi na drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je preinačena prvostupanjska presuda a oni su obvezani na isplatu u odnosu na III. tužitelja.

7.1. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, ako je ne mogu podnijeti (kao ovdje) prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7.2. U reviziji iz toga st. 2. stranka treba (u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7.3. Tuženici pod II. i III. su reviziju u odnosu na odluku o zahtjevu III. tužitelja podnijeli i pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, te u njoj postavili pitanje:

„Jesu li II. i III. tuženik odgovorni u smislu članka 177. ZOO-a kao i u smislu članka 206. ZOO-a solidarno sa IV. tuženikom, H. š. d.o.o., Z., Uprava …, Podružnica V., za štetu III. tužitelja koju isti trpi uslijed smrti brata uz činjenicu da prednik I. do III. tuženika nije bio vlasnik zemljišta na kojem je vršeno krčenje te nije znao da će se ... isto vršiti, a niti je od njega zatraženo da se na predmetnoj dionici isključi visoki napon, a I. tužitelj i sada pokojni S. K. su predmetne radove obavljali unutar željezničkog, pružnog pojasa, bez osobnih zaštitnih sredstava te prilikom obavljanja istih nisu primijenili niti minimum dužne pažnje, nego su se i neovlašteno kretali unutar istoga čime su počinili i prekršaj u smislu Zakona o sigurnosti u željezničkom prometu, sve uz činjenicu da je u kaznenom postupku osuđen radnik IV. tuženika, H. š. d.o.o., Z., Uprava …, Podružnica V., kao odgovorna osoba, na način da je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti, opisano u članku 271. stavku 4. u svezi članka 265. stavka 2. i 3. Kaznenog zakona, kažnjivo po članku 271. stavku 4. Kaznenog zakona“,

i istakli da to pitanje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga što je revizijski sud u presudi posl. br. Rev 736/1997-2 od 8. listopada 1998. već zauzeo shvaćanje „o pitanju pristupa i kretanja na željezničkom području na mjestima koja za to nisu predviđena, koje predstavlja prekršaj, a ponašanje osobe koja isti čini je protupravno te ne postoji nikakva zakonska obveza da se zabranjuje ono što je već zakonom zabranjeno“ - a osporena presuda utemeljena je na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem kao ni shvaćanjem o pitanju „obavljanja posla bez dužne pažnje i bez zaštitnih sredstava“.

7.4. Time što su tako odredili razloge svoje revizije te konstatirali da je podnose prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, revidenti nisu i postupili prema tim odredbama.

7.5. Naime, iz sadržaja tih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene odluke: to proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj ili neujednačenoj sudskoj praksi, kao ovdje - obzirom da su revidenti reviziju ograničili tom tvrdnjom) doista mora i postojati, a samo (u reviziji postavljeno) pitanje mora biti važno za odluku o konkretnom sporu - ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7.6. Konkretno, reviziju podnesenu na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a (s prethodno navedenim u svezi) valja razmotriti imajući na umu:

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi, i to važnog za odluku o konkretnom sporu - ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (kada se revidenti pozivaju, kao ovdje, na neujednačenu ili nesigurnu i proturječnu praksu revizijskog suda) naznaku različite sudske prakse, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom, a sve jer bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“) - tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse, s time što predviđaju i da se u takvoj situaciji u reviziji izlože i shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka koja bi trebalo ujednačavati jer su različita,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da pogoduje jednoj stranki.

7.7. Takav se pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud (upravo određeno formuliranim pitanjem te, ovdje odlučno, određenim razlozima važnosti pitanja) u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

7.8. Gledano u svijetlu prethodno navedenog ali i odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.", u predmetnoj reviziji postavljeno pitanje bilo bi važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (kumulativno potrebno za dopuštenost izvanredne revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo da je (zbog razloga na kojima revidenti temelje shvaćanje o dopuštenosti podnesene revizije, a kojim je razlozima revizijski sud vezan u odlučivanju):

- drugostupanjski sud osporenu presudu temeljio (obzirom da upravo to revidenti pitanjem sugeriraju prihvatiti) isključivo na činjenicama: da prednik I. do III. tuženika nije bio vlasnik zemljišta na kojem je vršeno krčenje i nije znao da će se ... ovo vršiti, a niti je od njega zatraženo da se na predmetnoj dionici isključi visoki napon; da su I. tužitelj i sada pokojni S. K. predmetne radove obavljali unutar željezničkog, pružnog pojasa, bez osobnih zaštitnih sredstava te prilikom obavljanja istih „nisu primijenili niti minimum dužne pažnje, nego su se i neovlašteno kretali unutar istoga čime su počinili i prekršaj...“; „da je u kaznenom postupku osuđen radnik IV. tuženika...kao odgovorna osoba, na način da je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - teškim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti...“

- i to (kumulativno potrebno) na činjenicama na kojima je temeljeno shvaćanje o kojemu postoji različita praksa revizijskog suda,

- sve to odlučno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7.9. Tek bi u takvoj situaciji revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu: sve obzirom da tim postavljenim pitanjem revidenti sugeriraju prihvatiti da je osporena presuda temeljena na shvaćanju koje je suprotno sudskoj praksi, odnosno glede kojeg postoji neujednačena sudska praksa.

7.10. U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ.

7.11. Osporena presuda se u odnosu na to pitanje temelji na drugome: na štetu koja potječe od opasne stvari i radova u svezi sa ovom te na propustima i prednika revidenata u postupanju sa tom stvari.

7.12. Po tome je za zaključiti:

- da u reviziji postavljeno pitanje (kada bi se na njega i odgovorilo) ne može biti važno za odluku o konkretnom sporu (jer se temelji na shvaćanju i činjenicama koje se ne mogu uspoređivati sa onima iz osporene presude),

- da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja a ne na shvaćanju o kojemu postoji nesigurna ili neujednačena ili suprotna sudska praksa, dakle - na shvaćanju koje bi trebalo postojati da bi revizija revidenata imala smisla u ispunjavanju njezine svrhe kao izvanredne: u ujednačavanju sudske prakse i osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,

- da to pitanje (time), obzirom na to kako je formulirano (kojom su formulacijom revidenti ograničili svoju reviziju i revizijski sud u ovlastima ispitivanja osporene presude: zbog mogućnosti njezinog preispitivanja samo u granicama razloga iz odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a), nije važno niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7.13. Odluka na koju se revidenti pozivaju i uspoređuju je sa osporenom presudom ne dokazuje nešto suprotno: ona se ne temelji na shvaćanju na kojemu se temelji osporena presuda - i sa ovom se u navedenom (ovdje odlučnom) ne može uspoređivati.

7.14. Stoga je reviziju revidenata u odnosu na to pitanje (jer nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost) valjalo odbaciti odlukom iz izreke, iz rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

8. O revizijama I. tuženika te II. i III. tuženika podnesenim na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a u dijelu u kojemu se odnose na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je preinačena prvostupanjska presuda a oni su obvezani na isplatu I. tužitelju i II. tužiteljici.

8.1. Protiv tog dijela drugostupanjske presude revizija je dopuštena jer vrijednost pobijanog dijela presude (u visini utužene glavnice novčane svote, a u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a) u odnosu na I. tužitelja i II. tužiteljicu pojedinačno po svakom zahtjevu prelazi 200.000,00 kn.

8.2. Revizijski sud revizijama osporenu presudu u odnosu na odluku o zahtjevima I. tužitelja i II. tužiteljice ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno u njima navedenih.

8.3. Suprotno tvrdnjama revidenata da drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su njezini razlozi proturječni i nejasni i da se zbog toga ne mogu ispitati - te da se izvedeni dokazi u njoj ne obrazlažu, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode tužitelja i IV. tuženika relevantne za odluku o predmetu spora – u dijelu pozivom i na obrazloženje prvostupanjske presude, nema nedostataka na koje se revidenti pozivaju (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revidenti ukazuju.

8.4. Navodi kojima revidenti svojim revizijama dovode u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o uzrocima štetnog događaja i ponašanju onih koji su u njemu sudjelovali (I. tužitelja i njegove djece, ali i ponašanju njihova prednika i radnika IV. tuženika), o postupanjima ili propustima zbog kojih je šteta nastala, sve uz tvrdnje - da je iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da nije bilo propusta njihovog prednika koji bi bio uzrok nastale nezgode (uz ostalo: jer nije imao niti saznanje kako će i kada IV. tuženik organizirati krčenje šume i raslinja; od njega nije zatraženo da isključi visoki napon; I. tužitelj i njegov sin S. K. su radove rušenja stabala obavljali bez osobnih zaštitnih sredstava i nisu primijenili niti minimum dužne pažnje), da se uzrok štetnog događaja nalazio „izvan njihove stvari, a to je bilo stablo kojeg su tužitelji krajnje neoprezno rušili i njihovom krajnjom nepažnjom dolazi do kontakta sa naponom“ - te da ne mogu snositi posljedice improviziranog rada drugih, u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima oni iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena presuda zasnovana, te kojima sugeriraju prihvatiti činjenično utvrđenje koje oni nalaze istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) i kako revidenti s tim činjeničnim navodima osporenu drugostupanjsku presudu pobijaju i uopćenim pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava - ti se navodi, činjenične naravi, a jer im se ne može dati i značaj revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

8.5. Navedeno valja sagledati i u svjetlu (jedino pravilnog) shvaćanja da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata - a ni pogrešno primijenio materijalno pravo.

8.6. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8.7. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (prema odredbi čl. 356. u svezi s odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a).

8.8. Predmetom spora zahtjevi su tužitelja da se tuženici obvežu solidarno naknaditi im štetu isplatom pravične novčane naknade za duševne boli koje trpe zbog smrti S. K., bliskog srodnika - i to: I. tužitelju B. K., ocu umrlog, i II. tužiteljici Ž. K., majci, po 220.000,00 kuna svakome, te III. tužitelju P. K., bratu umrlog, iznos od 75.000,00 kuna, sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelji tvrde da je S. K. smrtno stradao … u blizini S. J. na dijelu trase ispod 110kV dalekovoda za napajanje kontaktne mreže H. ž. pri kontaktu električnog voda sa drvetom - u rušenju kojeg je sudjelovao sa ocem i bratom. Obzirom da su „H. ž. od H. š. zatražile obavljanje poslova uklanjanja vegetacije ispod trase dalekovoda, a H. š. taj posao prepustile građanima u samoizradi, za nastalu štete tužitelji drže odgovornim sve tuženike jer (da) je njihovim propuštanjem poduzimanja mjera zaštite pri izvođenju radova došlo do štetnog događaja, a propusti se ogledaju u postupanju nalogodavca i preuzimatelja naloga“.

8.9. Sporna je odgovornost sudionika štetnog događaja za njegov nastanak.

8.10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je „9. kolovoza 2004. poslovođa H. š. A. P., koji je bio zadužen na radnom sastanku 4. kolovoza 2004. provjeriti ima li zainteresiranih građana da obave radove čišćenja raslinja, obavijestio zamjenika upravitelja D. B. da ima takvih osoba, a on mu odobrio izdavanje parcela uz napomenu da radovi budu pod nadzorom, pa je poslovođa odobrio B. K., ocu stradalog, da može raditi, a isti je s dva sina 9. kolovoza 2004. i došao raditi uz uputu poslovođe da pazi na dalekovod“,

- da „je otac B. lančanom motornom pilom prerezivao bagremova stabla na visini 10 - 15cm iznad zemlje, a da mu pomogne, sada pokojni je desnom rukom bez rukavice gurao bagremovo stablo suprotno od reza u pravcu obaranja, te je tom prilikom stablo probilo sigurnosni razmak, došlo je do preskoka napona strujnog udara i smrti“,

- da „H. š. šikaru, odnosno manje raslinje, daju na krčenje građanima koji simbolično plaćaju za drvo, a to se radi usmenom pogodbom, sjekirama i manjim pilama, s tim da je u ovom slučaju sada pokojni bio u području za koje je postojalo odobrenje, ali je posao odobren ocu, tj. B. K.“,

- da „je B. K. već više puta na ovaj način radio drva, pa je i ovaj put uzeo, iako su drva bila sitna, o čemu je obavijestio revirnika D. B. i on odobrio, a rad je započeo 9. kolovoza sa dva sina, s tim da im je pokazao gdje će i kako raditi“,

- da je „tužitelj B. K....posao prihvatio..., a poslovođa P. je podijelio parcele jer je radilo još ljudi te im pokazao kako da čiste, s tim da će ih on povremeno obilaziti, pa je radio uz pomoć svojih sinova, i to prvi su dan radili oko 2 sata, drugi dan nisu radili jer je padala kiša, a treći dan, odnosno na dan štetnog događaja, radili su tako da je on rušio drva motornom pilom režući ih što niže,...pokojni sin je drva dobacivao mlađem i odbacivao grane, a mlađi slagao drva te je on bio okrenut leđima kad je čuo sina da govori: “Tata ubi me struja“ i pao je na njega“,

- da je „Presudom Općinskog suda u Vinkovcima broj: K-94/10. od 18. lipnja 2010., koja je postala pravomoćna 24. ožujka 2011., proglašen krivim D. B. što je u razdoblju od 4. - ... u šumi J. D. kao zamjenik upravitelja i revirnik u Šumariji V. dopustio da sječu stabala u šumi ispod trase 110kV dalekovoda kojem su krošnje dodirivale vodiče dalekovoda rade građani u samoizradi, iako je sukladno odredbi čl. 44. st. 2. Zakona o zaštiti na radu bio zadužen skrbiti da radni postupci budu tako pripremljeni i organizirani da se provedu na način da se njima ne utječe štetno na sigurnost i zdravlje radnika, nije tako postupao jer je propustio zatražiti isključenje struje, tj. osigurati beznaponsko stanje vodova dalekovoda za vrijeme sječe, smatrajući da štetne posljedice neće nastupiti, ali baš zbog toga, a budući da je B. K. zajedno sa sinovima P. i S. rušio stablo bagrema kojem su grane krošnje dodirivale naponski vodič, pri čemu se S. K. rukom bez rukavice naslonio na obližnje stablo, te je suprotno njegovom očekivanju došlo do preskoka napona putem električnog pražnjenja vodiča dalekovoda preko stabla, a time i do zatvaranja strujnog kruga preko stabla i S. K. do zemlje, zbog udara električne struje u njega S. K. je na mjestu događaja preminuo, dakle, iz nehaja kao odgovorna osoba na drugom mjestu gdje se obavlja neki rad nije postupio po propisima o mjerama zaštite na radu i time izazvao opasnost za život ljudi, a kaznenim djelom prouzročena je smrt jedne osobe“: „nasuprot tome A. P. je istom presudom za isto kazneno djelo oslobođen optužbe“,

- da je „izvor ozljede smrtno stradalog S. K. električna energija 110kV dalekovoda kao sredstva rada u vlasništvu H. ž., način ozljeđivanja je strujni udar posredstvom krošnje drveta na koje se stradala osoba naslonila rukom, a uzrok ozljeđivanja su neprimijenjena osnovna i posebna pravila zaštite na radu“,

- da je „brigu o sredstvu rada kako ono ne bi postalo opasno po okolinu morao voditi vlasnik sredstva rada, i to organiziranjem održavanja uvjeta sigurnosti, a jedan od uvjeta sigurnosti ostvaruje se mjerom uklanjanja podrasti ispod dalekovoda tako da raslinje nikada ne dospije u najmanji sigurnosni razmak približavanja, a zbog neredovitog održavanja trase ispod dalekovoda stablo bagrema je proraslo u III. zonu opasnosti dalekovoda kao sredstva rada, a potom preraslo i visinu naponske užadi pa su tako nastupile promijenjene okolnosti u kojima je takvo sredstvo rada predstavljalo povećanu opasnost nastanka štete za okolinu“,

- da je „20. srpnja 2006. došlo do osnivanja trgovačkih društava temeljem Zakona o podjeli trgovačkog društva H. - H. ž. d.o.o., i to na četiri društva s ograničenom odgovornošću H. V. v. d.o.o. Z., H. I. d.o.o. Z., H. P. p. d.o.o. Z. i H. C. d.o.o. Z., a prema priloženom planu podjele od 12. travnja 2006. nova društva su opći pravni sljednici trgovačkog društva H. - H. ž. d.o.o. Z. koje se dijeli, te za obveze trgovačkog društva H. – H. ž. odgovaraju sukladno odredbi čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva H. – H. ž. d.o.o. (NN, 153/05.)“,

- da „međutim, tuženik H. V. v. d.o.o. Z. je prema priloženom izvatku iz sudskog registra prestao postojati, odnosno dana 14. rujna 2012. izvršena je podjela

- razdvajanje s preuzimanjem društva H. V. v. d.o.o. Z. prijenosom cjelokupne njegove imovine prava i obveza na društva preuzimatelja H. P. p. d.o.o. Z. H. C. d.o.o. Z. uz istovremeni prestanak društva H. V. v. d.o.o.“,

- da su „slijedom izloženog, tužitelji konačno postavljenim tužbenim zahtjevom pravilno označili kao tuženike H. I. d.o.o. Z., H. P. p. d.o.o. Z. i H. C. d.o.o. Z. kao pravne sljednike prvobitno označenog tuženika H. – H. ž. d.o.o. Z., te H. š. kao odgovorne osobe za nastanak štetnog događaja u kojem je smrtno stradao njihov sin i brat S. K.“.

8.11. Na temelju navedenih utvrđenja, činjeničnog značaja - koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve I. tužitelja i II. tužiteljice (u reviziji osporavanom dijelu) ocijenio osnovanim i (djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) prihvatio uz (prije svega) shvaćanje da su tuženici u obvezi naknaditi im svu štetu koju trpe iz prijepornog štetnog događaja - obzirom da ne postoji doprinos tužitelja i S. K. štetnom događaju.

8.12. Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

8.13. Prilikom odlučivanja o zahtjevima tužitelja valja poći od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu moraju postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.

8.14. Prije svega, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je utužena šteta nastala u radu uz dalekovod, uz stvar od koje je u okolnostima konkretnog slučaja potjecala povećana opasnost štete za okolinu - i da je takav dalekovod, „sa naznakom visokog napona od 110 kilovolti“, uz kojeg je stablo bagrema proraslo „i visinu naponske užadi“ a „vegetacija ispod njega izrasla i ozbiljno ugrožavala njegov pogon, a time i sigurnost prometa na željezničkoj pruzi“, predstavljala opasnu stvar - obzirom da je rad uz njega bio izuzetno rizičan i vezan s povećanom opasnošću, te da je time za ocjenu postojanja sada prijeporne odgovornosti tuženika (ovdje: revidenata) mjerodavna odredba čl. 154. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/2001. - dalje: ZOO-a), koja uređuje „pretpostavku uzročnosti“ i primjenjuje se ovdje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), prema kojoj „za štetu od stvari ili djelatnosti kod kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju“ (po kriteriju uzročnosti ), u svezi s odredbama čl. 174. ZOO-a prema kojima ( st.1.) za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac ( st.2.) - vlasnik stvari.

8.15. Prema odredbi čl. 173. ZOO-a, „šteta nastala u vezi s opasnom stvarju odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete“, dok se prema odredbama čl. 177. st. 1. i 2. ZOO-a imatelj opasne stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže (st. 1.) da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti, odnosno (st. 2.) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, time da se (st. 3.) može osloboditi odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

8.16. Budući da je pravilno utvrđeno da je prednik revidenata bio imatelj (vlasnik) navedenog dalekovoda, koji je u okolnostima konkretnog slučaja utvrđen opasnom stvari - što se revizijama niti ne spori, svoju objektivnu odgovornost za štetu nastalu od te stvari tuženici su mogli otkloniti samo da su (po pravilu o teretu dokazivanja kod odgovornosti po objektivnom kriteriju) dokazali da postoji bar jedan od više razloga propisanih odredbama čl. 177. st. 1. i 2. ZOO-a za ekskulpaciju od te odgovornosti.

8.17. Kako tuženici to nisu dokazali (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), pa dakle nisu dokazali ni da je prijeporna šteta nastala (bar dijelom) krivnjom I. tužitelja ili njegovih sinova - njihovim nepažljivim postupanjem i zbog razloga kojeg njihov prednik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je već i zbog toga tuženike obvezao naknaditi svu štetu koju I. tužitelj i II. tužiteljica iz događaja od ... trpe.

8.18. Revizijski sud pritom može prihvatiti ono što revidenti tvrde - da se njihov prednik „obratio H. š. s zahtjevom za čišćenje i uklanjanje šikare prostora ispod dalekovoda“ (zamolio ih „za poduzimanje mjera za dovođenje trase dalekovoda u zadovoljavajuće stanje“), da je u stvari angažirao IV. tuženika da izvede radove uklanjanja vegetacije ispod trase dalekovoda, da raščisti tu traku (od stabala i raslinja na njoj) - i da je IV. tuženik to prihvatio i potom „posao prepustio građanima u samoizradi“ (I. tužitelju).

8.19. Međutim, samo te okolnosti ne mogu prednika revidenata (a time niti revidente) ekskulpirati odgovornosti za nastali štetni događaj.

8.20. Stanje u kojem je dalekovod bio, zarastao u raslinje, okružen stablima koja su prelazila njegovu visinu, opasan, rizičan za sve uz njega - neovisno čak i da li bi nešto radili, očito zapušten, zahtijevalo je od vlasnika dalekovoda kao sredstva rada - ne samo da brigu o dalekovodu (opasnoj stvari) jednostavno prebaci na drugog, na onog koji je trebao rušiti stabla uz dalekovod i čistiti uz njega raslinje - i potom čekati i pasivizirati se: prednik revidenata je, a da bi se oslobodio odgovornosti za nastali štetni događaj, trebao (jer je štetni događaj mogao predvidjeti: upravo zbog goleme zapuštenosti dalekovoda) nedvosmisleno, sa jasnim pisanim uputama - kako bi se mogle pratiti, upozoriti tog drugog na sve rizike rada uz dalekovod, pratiti sav taj rad, kontrolirati izvođače radova i njihov izbor (pa i da li su i oni dobili odgovarajuće upute i zaštitna sredstva, da li su te upute sposobni shvatiti i je su li spremni pridržavati ih, da li im je osiguran siguran pristup područjima s posebnim opasnostima i štetnostima) - pa u konačnom i isključiti napon u dalekovodu čim je drugom naložio da uz njega izvodi radove i ovaj to prihvatio, a nešto drugo nije jasno izdogovarao (upravo zbog već navedenog: budući da je, neovisno od predviđenih radova, dalekovod već i tada bio opasan: a to je i sam znao i mogao znati - a mogao je i morao očekivati radove čim ih je zatražio od IV. tuženika).

8.21. Uostalom, snažan dokaz da je (i bez da je to od njega još i posebno traženo) isključenje napona bilo potrebno i razumno ali (ovdje posebno bitno) i moguće je i to što je „..., što znači nakon štetnog događaja, ovaj dalekovod po nalogu inspektora zaštite na radu bio isključen iz napona, iz razloga što prostor ispod njega nije bio očišćen od granja, bio je isključen sve do travnja 2005., kada je trasa ispod dalekovoda odsječena“: dakle to što je po štetnom događaju postupljeno onako kako se trebalo postupiti i prije njega - i to sve iz istoga razloga.

8.22. Kako on to nije učinio, a da je - prijeporni štetni događaj i njegove štetne posljedice bile bi izbjegnute, s time da nije dokazao da je na drugačiji način dogovorio trenutak isključenja napona u dalekovodu pa i početak i dinamiku ugovorenih radova uz dalekovod, pravilno je jedino za zaključiti da slijednici vlasnika dalekovoda moraju snositi posljedice propusta svoga prednika - i naknaditi tužiteljima nastalu štetu.

8.23. Odgovornost prednika revidenata kao imatelja opasne stvari ne valja relativizirati ili umanjivati, ona nije prestala samom činjenicom što je našao izvođača radova na raščišćavanju trase dalekovoda i povjerio mu poslove raščišćavanja: on je i nakon toga ostao imatelj opasne stvari i kao takav odgovoran u obimu kojeg ta pozicija i inače nosi - uz ostalo i jer se ovdje ne radi o slučaju povjeravanja stvari trećoj osobi da se njome služi iz odredaba čl. 176. ZOO-a (prema kojima: stavak „(1) Umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je imalac povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu. (2) Ali će pored nje odgovarati i imalac stvari ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje joj nije skrenuo pažnju. (4) Imalac opasne stvari koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati odgovara za štetu koja potekne od te stvari“) - u kojemu slučaju (iz stavka 1.) odgovornim postaje osoba kojoj je imalac povjerio stvar da se njome služi - „umjesto imaoca stvari, i isto kao on“.

8.24. U tome smislu nije za zanemariti niti:

- da je prednik revidenata (kako je to ustvrdio i vještak) morao „voditi brigu o dalekovodu i kako ne bi postao opasan po okolinu“, i to „organiziranjem održavanja uvjeta sigurnosti, a jedan od uvjeta sigurnosti ostvaruje se mjerom uklanjanja podrasti ispod dalekovoda“ - tako da (ovdje posebno bitno) raslinje nikada niti „ne dospije u najmanji sigurnosni razmak približavanja“: s time da niti on nije poštivao „logičan slijed organiziranja mjera sigurnosti na radu kao posebno pravilo zaštite na radu primjereno izvoru opasnosti“,

- da niti prednik revidenata ni izvođač radova „o postupanju pri konkretnim radovima nisu imali pisane upute koje bi jamčile suradnju i koje bi određivale točan redoslijed postupanja u smislu sigurnosti i provođenja mjera zaštite, a vlasnik sredstva rada bio je dužan već tada isključiti po okolinu nesigurno sredstvo rada i o tome izvijestiti nadležnu inspekciju za zaštitu na radu jer je nastao tehnološki poremećaj koji može štetno djelovati na život i zdravlje s obzirom da je sredstvo rada već tada bilo obraslo granama u III. zoni opasnosti“,

- da zbog (navedenih) propusta i posvemašnje pasivnosti vlasnika dalekovoda, slijednici vlasnika dalekovoda ne mogu povoljniju poziciju u ovome predmetu ostvariti niti tvrdnjom da neposredni izvođači radova (I. tužitelj i njegovi sinovi) nisu u radovima koristili propisnu zaštitnu opremu: vlasnik dalekovoda nije dokazao (a suprotno revidenti niti ne tvrde) da je ičime osigurao da se za izvođače radova odaberu oni koji su osposobljeni za sve specifičnosti naloženih radova oko dalekovoda, konkretne opasne stvari, te pravilno opremljeni upravo za te radove - sa nizom okolnosti za koje je potrebno posebno znanje i iskustvo, da je ovima dao jasne i provjerljive upute o rizicima rada - pa se okolnosti iz te tvrdnje, sve da je i istinita, ne može dati značaj adekvatnog, najbližeg i jedino relevantnog uzroka štetnog događaja,

- da to što je i treći (ovdje IV. tuženik) utvrđen odgovornim za štetni događaj, odlukom koja nije predmetom preispitivanja u ovome postupku, ne negira sada prijepornu solidarnu odgovornost i revidenata.

9. Nadalje, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom odredbe čl. 201. st. 1. ZOO-a utvrdili primjerenu i pravičnu naknadu za duševne boli koje I. tužitelj i II. tužiteljica trpe zbog smrti bliske osobe (svakom tužitelju po 220.000,00 kn).

10. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije podnijeli, to je valjalo revizije I. tuženika te II. i III. tuženika odbiti kao neosnovane (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a ).

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.