Poslovni broj: 5Pr-144/2020-42

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu da Silvani Klisović, u pravnoj stvari tužiteljice: K. B. iz D., koju zastupaju mr.sc. N. M. i S. M., odvj. u ZOU M. i M. u Š., protiv tuženika: P. d.d. R., kojeg zastupa pun. I. M., odvj. u R., radi utvrđenja i naknade štete zbog uznemiravanja, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 14. lipnja 2022.g. u nazočnosti pun. stranaka, a na ročištu održanom povodom objave presude dana 12. srpnja 2022.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

"1.Utvrđuje se da je tuženik P. d.d. R. svojim postupanjem povrijedio dostojanstvo tužiteljice K. B. uznemiravanjem na radu čime je povrijedio njeno pravo osobnosti.

2. Nalaže se tuženiku P. d.d. R. da prestane s uznemiravanjem tužiteljice K. B. premještajem na rad u T. centar P. K. kao i da spriječi svako drugo uznemiravanje ili ograničavanje tužiteljičinih prava.

3. Nalaže se tuženiku P. d.d. R. da tužiteljici K. B. na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 20.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja ove tužbe po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku P. d.d. R. da tužiteljici K. B. u roku od 15 dana isplati naknadu na ime dodataka na plaću za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. srpnja 2020. godine bruto iznos od 24.149,03 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od:

- na iznos od 656,68 kn od 15.02. 2018. g.

- na iznos od 688,31 kn od 15.03. 2018. g.

- na iznos od 683,60 kn od 13.04. 2018. g.

- na iznos od 723,61 kn od 15.05. 2018. g.

- na iznos od 791,74 kn od 15.06. 2018. g.

- na iznos od 847,14 kn od 13.07. 2018. g.

- na iznos od 780,02 kn od 1.08. 2018. g.

- na iznos od 793,64 kn od 14.09. 2018. g.

- na iznos od 750,92 kn od 15.10.. 2018. g.

- na iznos od 766,07 kn od 15.11. 2018. g.

- na iznos od 826,61 kn od 14.12. 2018. g.

- na iznos od 452,86 kn od 15.01. 2019. g.

- na iznos od 793,46 kn od 15.02. 2019. g.

- na iznos od 562,50 kn od 15.03. 2019. g.

- na iznos od 816,99 kn od 15.04. 2019. g.

- na iznos od 820,10 kn od 15.05. 2019. g.

- na iznos od 810,13 kn od 14.06. 2019. g.

- na iznos od 977,73 kn od 15.07. 2019. g.

- na iznos od 800,84 kn od 14.08. 2019. g.

- na iznos od 886,81 kn od 13.09. 2019. g.

- na iznos od 898,96 kn od 15.10.. 2019. g.

- na iznos od 698,50 kn od 15.11. 2019. g.

- na iznos od 886,71 kn od 13.12. 2019. g.

- na iznos od 944,19 kn od 15.01. 2020. g.

- na iznos od 692,78 kn od 14.02. 2020. g.

- na iznos od 768,60 kn od 13.03. 2020. g.

- na iznos od 893,55 kn od 15.04. 2020. g.

- na iznos od 873,68 kn od 15.05. 2020. g.

- na iznos od 885,29 kn od 15.06. 2020. g.

- na iznos od 747,96 kn od 15.07. 2020. g.

- na iznos od 629,27 kn od 14.08. 2020. g.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da je temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaposlena kod tuženika na poslovima prodavača i to u T. centru R., da je dana 10. 06. 2020. godine tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu od uznemiravanja kojeg nad njom da provodi regionalni direktor M. D. i poslovođa D. Z., da je tužiteljica ukazivala poslodavcu, putem imenovanih nadređenih, na kršenja radničkih prava u pogledu radnog vremena, neplaćanja dodataka na plaću i dr., da je konkretno tužiteljica usmenim putem nadređenim osobama ukazivala na činjenicu da je, jednako kao i drugi radnici TC R., uskraćena za tjedni dan odmora u tjednima u kojima je blagdan, primjerice u tjednu u kojem je bio Uskrs da nije imala tjedni odmor jer da joj se Uskrs treba računati kao blagdan i osigurati drugi dan kao tjedni odmor, a što da nije bio slučaj, da je tužiteljica ukazivala na činjenicu da uvijek ima istu plaću neovisno o tome koliko sati odradi u pojedinom mjesecu, odnosno da joj se ne plaćaju dodaci na plaću, jer da ukoliko u pojedinim mjesecima radi prekovremeno i blagdanom, nedjeljom plaća tužiteljice da se ne povećava na ime dodataka na plaću jer da tuženik proporcionalno iznosu dodatka na plaću za rad blagdanom, nedjeljom, prekovremeni rad umanjuje tužiteljici stimulaciju, a stimulacija, po definiciji da bi trebala biti dodatak na plaću kao svojevrsna nagrada za uspješan rad i postignute rezultate no, kod tuženika stimulacija da uopće ne ovisi o tim parametrima već njenu visinu utvrđuje poslodavac isključivo u ovisnosti o prekovremenom radu, rad blagdanom nedjeljom i sl. oblike rada za koje radniku pripada pravo na dodataka na plaću, a stoga, makar se na obračunskim listama plaće obračunavaju rad blagdanom, nedjeljom i sl., oni se stvarno ne plaćaju jer se radniku za iznos dodataka na plaću proporcionalno umanjuje stimulacija te u konačnici radniku se plaća ne mijenja iako radi prekovremeno, blagdanima i nedjeljom, da reakcija nadređenih na tužiteljičino ukazivanje na kršenje radničkih prava je bilo neprimjereno pa joj je tako, primjerice, poslovođa Z. na upit kad će joj vratiti slobodan dan odgovorio vičući: „Dokle misliš da ću ja trpiti tvoje sranje„, da također, nakon što je tužiteljica poslovođu obavijestila da će se obratiti Pravnoj službi isti da joj je prijetio da će vidjeti u tom slučaju gdje će joj radno mjesto biti, a suviše, kao vid pritiska na tužiteljicu da dade otkaz i prestane tražiti zaštitu svojih, ali i tuđih radničkih prava, poslodavac je donio odluku o premještaju tužiteljice na rad u T. centar P. K., a koju odluku – obavijest da je usmeno tužiteljici priopćio poslovođa D. Z. a pritom pokušao i uručiti tužiteljici pisanu obavijest ali da je tužiteljica odbila potpisati primitak te odluke, da ta odluka poslodavca nema nikakvog opravdanja budući tužiteljica stanuje u P. selu i do posla u K. bi trebala putovati 90 km a da ima i malodobno dijete koje pohađa osnovnu školu (kći od 9 godina) te u usporedbi s drugim radnicama, koje su mlađe od nje, nemaju malodobne djece i ne bi trebale toliko putovati do posla, doista nema nikakvog razumnog opravdanja zašto je isključivo tužiteljica odabrana za premještaj o kojem nije bilo niti govora sve do trenutka dok tužiteljica nije počela ukazivati na nezakonitosti u radu, da imajući u vidu da je premještaj uslijedio nakon ukazivanja na nepravilnosti te da tuženik nadoknađuje samo putni trošak do iznosa od 700,00 kn iako bi putni trošak tužiteljice do K. bio znatno veći to da je sasvim jasno da je tužiteljica premještena samo i isključivo da bi ju se „ušutkalo“ i prisililo na otkaz, da među tuženikovim radnicima nema organiziranog sindikalnog djelovanja jer im je od strane poslodavca rečeno da je posljedica sindikalnog učlanjivanja radnika njegov premještaj, da se tužiteljica se i pismeno obratila poslodavcu zahtjevom za zaštitu od mobinga, ali da je ovlaštenik poslodavca za provedbu zaštite dostojanstva Izvješćem od 17. 06. 2020. godine obavijestio tužiteljicu da iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije bila diskriminirana, ili uznemiravana od strane neposredno nadređenih ili na bilo koji drugi način, da se tužiteljica obratila i Državnom inspektoratu iznijevši mu naprijed opisane nezakonitosti u radu te da očekuje da će se protiv tuženika zbog tih nezakonitosti provesti prekršajni postupak, da je uslijed ovakvog postupanja poslodavca ugroženo tužiteljičino dostojanstvo i njena prava koja joj pripadaju temeljem rada te da je pretrpjela intenzivan stres zbog kojeg nije više bila radno sposobna te je otvorila bolovanje i smatra da je pretrpjela neimovinsku štetu koju joj je poslodavac u obvezi naknaditi time da primjereni iznos naknade štete iznosi 20.000,00 kn, da odredbom čl. 7. st. 5. Zakona o radu je propisano da je Poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, da Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika, da je Poslodavac dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima, da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima, da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima, da tužiteljica smatra da joj pripada pravo na sudsku zaštitu temeljem odredbi Zakona o radu kao i općih propisa obveznog prava te traži sudskim putem zaštitu od uznemiravanja zabranom premještaja tužiteljice na rad u TC P. K., zaštitu od uznemiravanja ubuduće kao i naknadu neimovinske štete, da tužiteljica, osim zaštite dostojanstva i zabrane uznemiravanja, traži i zaštitu svojih materijalnih prava iz radnog odnosa odnosno da joj tuženik isplati dodatke na plaću za svaki mjesec tijekom proteklih 5 godina, da je tužiteljica zatražila od tuženika i dostavu općih akata i dokumentacije, kako slijedi: ugovor o radu zaključen između tužiteljice i tuženika te eventualno zaključene Anekse, Odluku poslodavca o premještaju tužiteljice na rad u TC K., Pravilnik o radu poslodavca te akt poslodavca kojim je regulirano pravo radnika na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, ali da do podnošenja ove tužbe iste nije zaprimila, te tužiteljica predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice, pobliže opisan u izreci ove presude, te naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je tužiteljica sukladno čl. 3. stavak 1 Ugovora o radu sklopljenom između tužiteljice i tuženika 01.3.2008.g. preuzela obvezu obavljanja ugovorenih poslova u poslovnim prostorijama poslodavca na području Republike Hrvatske u skladu s potrebama Poslodavca, da navedeni ugovor o radu tužiteljica nikada nije pobijala niti osporavala, da je tužiteljicu tuženik upravo sukladno čl. 3. stavak 1 Ugovora o radu, obavijestio o premještaju dana 5.6.2020.g. iz TC Š. R. u supermarket K. S., da Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice protiv obavijesti o premještaju tuženik nije zaprimio, također, da tužiteljica ovom tužbom niti ne pobija obavijest o premještaju od 5.6.2020.g. pa stoga predlaže da se tužba u odnosu na navedeno odbaci sukladno čl. 133. stavak 3 Zakona o radu, da sama činjenica premještaja nikako se ne može okarakterizirati kao mobbing, da su navodi u tužbi kojima tužiteljica premještaj te navodnu neisplatu plaće odnosno dodataka na plaću nastoji prikazati kao mobbing odnosno diskriminaciju ili uznemiravanje, potpuno promašeni, odnosno, da se uopće ne mogu okarakterizirati kao mobbing, da se premještaj i navodna neisplata dodataka na plaću nikako ne mogu okarakterizirati kao povreda dostojanstva odnosno diskriminacija tužiteljice/mobbing po bilo kojoj osnovi – nacionalnoj, vjerskoj, dobnoj, spolnoj i slično, da je mobbing definiran kao: «specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta., da se takve aktivnosti smatraju mobbingom ako su učestale i dugotrajne - najmanje jednom tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci, da tužiteljica u tužbi ne navodi niti jedno postupanje bilo kojeg djelatnika tuženika koje bi u sebi sadržavalo naznaku mobbinga niti bilo kakve diskriminacije tužiteljice u odnosu na druge radnike tuženika, da se tužiteljici plaća isplaćuje na isti način, u skladu sa Zakonskim i podzakonskim propisima te internim aktima tuženika kao poslodavca još od 2008.g. od kada je tužiteljica zaposlena kod tuženika, da se tužiteljici plaća obračunava i isplaćuje na isti način kao i svim ostalim radnicima koji su u radnom odnosu kod tuženika, što uostalom da potvrđuje i sama tužiteljica u tužbi, a koja da se navodno bori za svoja i prava ostalih zaposlenika, da iz same tužbe proizlazi da tuženik tužiteljicu ničime nije stavio u drugačiji položaj u odnosu na druge radnike odnosno diskriminirao ju po bilo kojem osnovu, da tužiteljica nikada do ove godine nije imala primjedbi niti upita vezano uz obračun isplaćene plaće po bilo kojoj osnovi, da iz obračunskih listića plaće koje je tužiteljica dostavila uz tužbu je vidljivo da je istoj izvršena isplata dodataka i za rad nedjeljom i za rad praznikom, da je na učestale upite tužiteljice vezano uz organizaciju rada supermarketa te isplatu dodataka na plaću, tužiteljica dobila brojna pojašnjenja od poslovođe, regionalnog direktora te pravne službe tuženika, što da potvrđuje i sama tužiteljica u tužbi, da tužiteljici premještaj od 5.6.2020.g nije prvi i jedini premještaj od kada radi kod tuženika niti je tužiteljica jedini radnik kojeg je tuženik zbog potreba posla premjestio na rad u neki drugi supermarket, da je stavkom 1. članka 3 Ugovora o radu kao mjesto rada određeno “u poslovnim prostorijama poslodavca na području Republike Hrvatske u skladu s potrebama Poslodavca”, pa da je stoga potpuno neosnovan navod tužiteljice da tuženik ne bi mogao u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu te prema svojim potrebama uputiti tužiteljicu da u obavlja poslove radnog mjesta za koje je sklopila ugovor o radu na bilo kojem prodajnom mjestu tuženika u RH, da za navedeno ne treba poseban pristanak tužiteljice, da je ista na to pristala prilikom potpisivanja ugovora o radu 01.3.2008.g. (navedeno u čl. 3. st. 1 Ugovora o radu), da tuženik posluje u preko 90 supermarketa na području Republike Hrvatske, te da su obavijesti o premještajima radnika, kako tužiteljice, tako i ostalih, svakodnevica u organizaciji poslovanja, kako zbog fluktuacije radne snage, tako i zbog organizacije samog poslovanja, a navedeno da potvrđuje i sama tužiteljica kada navodi da je i ranije obavljala poslove i u drugim supermarketima tuženika, da se nerijetko radnici iz Slavonije i unutrašnjosti premještaju za potrebe sezone u priobalne supermarkete zbog povećanog opsega posla u sezoni na obali, a smanjenog u unutrašnjosti, također prilikom otvaranja novih supermarketa postojeći poslovođe i njihovi zamjenici kao prodavači da se premještaju u novootvorene objekte radi obuke radnika i organiziranja poslovanja supermarketa, te da nerijetko ostaju raditi u novootvorenim objektima, da često zbog povećanog opsega posla, zbog međusobnih odnosa između samih radnika u određenom supermarketu, fluktuacije radne snage također dolazi do premještaja radnika na drugo mjesto rada što da je i konkretno slučaj s tužiteljicom, da tužiteljici se ništa osim mjesta rada donošenjem odluke o premještaju nije promijenilo, da navodi tužiteljice da nije riješeno pitanje putnih troškova u predmetnom slučaju je promašeno budući da su svi radnici tuženika pa tako i tužiteljica, upoznati s Pravilnikom o radu tuženika u kojem se nalaze odredbe o plaćanju troškova prijevoza na posao, da Pravilnici o radu su istaknuti na oglasnim pločama svih supermarketa tuženika, a o čemu da brigu vode poslovođe i zamjenici poslovođa, da se prilikom donošenja odluka o premještaju tužiteljice ne radi ni o kakvoj “šikani” nego o stvarnoj potrebi tuženika da drugačije organizira svoje poslovanje, odnosno da mjesto rada tužiteljice prilagodi svojim potrebama, a sve kako su tužiteljica i tuženik ugovorili još 1.3.2008.g. prilikom sklapanja ugovora o radu u čl. 3 stavak 1., da, iako nije neposredno u vezi s tužbom, tuženik smatra bitnim napomenuti kako je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o radu s tuženikom bila svjesna da tuženik ima prodajne centre diljem Republike Hrvatske te se konstantno širi i otvara nove i s obzirom na iznijeto i na fluktuaciju radne snage tuženika, tužiteljica da se Ugovorom o radu obvezala raditi ne samo u TC R. koji je naveden kao početno mjesto rada, već i u ostalim prodajnim mjestima tuženika u Republici Hrvatskoj sukladno obavijesti tuženika i isto da je i činila proteklih godina, da je navedena odredba standardna u svim ugovorima o radu za radno mjesto prodavača, kao i za druga radna mjesta (poslovođa, punjač polica, mesar, skladištar…) te premještaj tužiteljice da ne čini izuzetak i da je sasvim u skladu sa Zakonom o radu da poslodavac promijeni mjesto rada radnika i isto da predviđa čl. 15 Zakona o radu te da se iz tog razloga premještaj kojeg tužiteljica pobija predmetnom tužbom ukazuje zakonitim, da je sve navode tužiteljice iz dopisa od 10.6.2020.g. ispitao ovlaštenik tuženika za zaštitu dostojanstva radnika te da je iz izvješća koje je tužiteljica priložila uz tužbu, potpuno jasno kako “iz svih dokaza provedenih tijekom postupka, te činjenica utvrđenih tijekom postupka ne proizlazi da je radnica K. B. bila šikanirana, diskriminirana stavljanjem u nepovoljniji položaj niti da je bila uznemiravana od strane neposredno nadređenih osoba koje bi za cilj imalo povredu dostojanstva osobe, niti da je prema radnici K. B. počinjena bilo kakva vrsta uznemiravanja.”, te slijedom iznijetoga, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o radu sklopljenom između tužiteljice i tuženika 01.3.2008.g., spisa predmeta inspekcijskog nadzora trgovačkog društva P. d.d. R. broj: Klasa: 116-02/20-01/99, dopisa višeg inspektora rada I. L. J. od broj: Klasa: 116-02//21-01/4711, Ur.br.: 443-02-03-21-22-9 od 15.3.2022.g., Općih podataka o osiguraniku s opisom poslova koje obavlja od 8.2.2022.g., pismenog nalaza i mišljenja vještaka Ž. D., stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove od 8.10.2021.g., pismenog očitovanja istog vještaka od 21.1.202.g., te saslušanjem istog vještaka, pismenog nalaza i mišljenja vještaka A. B., stalnog sudskog vještaka za psihijatriju od 14.3.2022.g. te saslušanjem istog vještaka, saslušanjem svjedoka M. D., D. Z., Ž. Š., I. R., M. B., A. L., G. K., K. P. M., D. R. P., te saslušanjem tužiteljice K. B. i z.z. tuženika M. P. K., kao stranaka u postupku.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica djelatnica tuženika na radnom mjestu prodavača od 2008.g., da je obavljala rad u T. centru R., da je premještena na rad u T. centar K., da je tužiteljica odbila potpisati primitak odluke o premještaju, da se tužiteljica obratila poslodavcu zahtjevom za zaštitu od mobinga, da je ovlaštenik poslodavca za provedbu zaštite dostojanstva Izviješćem od 17.6.2020.g. obavijestio tužiteljicu da ista nije diskriminirana ili uznemiravana od strane poslodavca, da je tužiteljica otvorila bolovanje na kojem je i danas.

6. Sporno je da li je tužiteljica od strane odgovornih osoba poslodavca, posebno regionalnog direktora M. D. i poslovođe D. Z. uznemiravana i da li je istoj ugroženo dostojanstvo, kao i da li je pretrpjela imovinsku i neimovinsku štetu.

7. Tužiteljica, naime, zaštitu svojih prava temelji na odredbi čl. 7. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – dalje: ZR),

8. Sukladno odredbi čl.7. st. 1) Poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. (2) Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pri tome prava i dostojanstvo radnika. (3) Poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima. (4) Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima. (5) Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

9. Tužiteljica svoje uznemiravanje i povredu dostojanstva vidi u činjenici da je ona bezrazložno premještena u drugi trgovački centar udaljen od svog mjesta prebivališta 90 km, iako da ima malodobno dijete od 9 godina i da je starija radnica od drugih kolegica koje nemaju malodobno dijete i da je jedino razumno opravdanje za navedeni premještaj što je ista ukazivala na nezakonitosti u radu poslodavca, navodeći u svom stranačkom iskazu da je od 1.3.2008. godine zaposlena kod tuženika na mjestu prodavača i blagajnika koje poslove je najčešće i obavljala, da njezin šef na nju viče učestalo i ne samo na nju nego i na druge kolege, a pri tom da ih vrijeđa govoreći im, pa tako i njoj da je stara, da jedva čeka da je se riješi, da joj psuje majku, da joj je rekao kad ga je pitala za slobodan dan da on neće trpjeti njezino sranje, a kolegici da je čak za vrijeme doručka bacio doručak u kantu za smeće pa da je ona zbog toga dala i otkaz, da im je u vrijeme korona virusa i neosnovano produžio radno vrijeme i obje smjene da su bile zajedno iako da je preporuka stožera bila da je dućan zatvoren od 13 do 14 sati da ne bi smjene bile u kontaktu i tada da im nije dao da zaključe kasu u 14 nego u 15 sati, pa da su tada svi zajedno bili u istom prostoru, a protivno preporukama stožera, da nisu imali dva tima koliko su trebali imati, nego samo jedan i svi da su radili zajedno, da je ona tada upućivala na nepravilnosti i zatražila sastanak sa regionalnim direktorom i šefom D. Z., te inzistirala da sastanak bude u prisustvu bilo koje dvije osobe iz dućana i taj da je sastanak bio 27.5.2020. a na istom da je bio samo regionalni direktor i dvije djelatnice, ali ne i šef jer je regionalni direktor rekao da nema potrebe da on bude nazočan sastanku, da ju je regionalni direktor pitao što će joj te dvije osobe na sastanku, a ona da mu je rekla da će oni biti njezini svjedoci, te da je pitala direktora da joj objasni zbog čega je produženo radno vrijeme, a on da joj je tada rekao da se nitko ne žali u firmi P. zadnje dvije godine nego samo ona i da može ići ako joj se ne sviđa, da mu je tada kazala da nije došla dati otkaz nego da joj objasni zbog čega se krše njezina radnička prava i zbog čega se pravi razlika između zaposlenika, a on da je kazao da su one već davno odradile i da bi vidjela da radi u S. kako bi mi bilo, da je regionalni direktor kazao da se to tako mora raditi. Iskazuje i to da je tri dana prije zvala kadrovsku službu da pita tko je donio odluku da se praznik mora odraditi, a gospođa M. Č. da ju je uputila na regionalnog direktora, a tada na tom sastanku da joj je on kazao da nije trebala zvati kadrovsku službu nego pravnu, pa da bi vidjela gdje bi joj bilo radno mjesto, i ona da je to shvatila kao prijetnju, s tim da joj je regionalni direktor tada na sastanku dao broj pravne službe koju je nazvala pred njim i pred svjedocima i gdje joj je od strane pravne službe rečeno da nije smjela raditi i nadoknađivati praznik i tada da ih je pitao da li hoće da im se plati, ali da im je svejedno ista plaća i da to znači da neće dobiti ništa i tada da ga je i Ž. Š., a koja je tamo bila kao svjedok, upitala zbog čega im je ista plaća bez obzira koliko radili, a on da je rekao da nije bitno što on misli i tada da joj je rekao da ode raditi jer da je ovaj cijeli sat prošao pričajući. Iza tog sastanka da je donijeta odluka da se nedjeljom može raditi, pa da je šef D. Z. i radio raspored, međutim po tome da ona nije dobila slobodan dan i kad mu je na to ukazala on da je ponovo vikao na nju. Dana 5. lipnja 2020. da je u popodnevnim satima došla na posao i pozvana u kancelariju gdje su bili regionalni direktor i šef Z., i da je znala što je čeka, jer da nije bila prva kojoj se to dogodilo a da će je premjestiti na drugo radno mjesto i time da je prisile da dade otkaz i tako da je i bilo kada joj je pročitano da je za potrebe posla premještana u K. S., a na upit zašto baš nju koja ima najviše staža, najmlađe dijete i živi na najudaljenijem mjestu, da joj je rekao da to nema veze i tada da joj nije dao ništa da potpiše i samo joj pročitao tu obavijesti, na što da je ona rekla da to neće primiti niti prihvatiti premještaj, jer da to jednostavno ne može, s tim da ističe da je prije toga i odlazila na te zamjene i u B. i u V. a bez obavijesti i nikad sama nego njih više kolega, a ovdje da to nije bio slučaj, nego da je upućena u K. samo ona. Ističe da je u K. trebala voziti sama sa svojim autom koje je staro 19 godina, a autobusne linije da nema, a tim više da ima i zdravstveni problem sa vratnom kralježnicom i vrtoglavice i toliku udaljenost ne bi mogla prevaliti i imala bi zdravstvenih problema. Taj razgovor da je za nju predstavljao veliki šok, međutim unatoč tome da je taj dan odradila svoj posao i sutradan da je također radila, kao u nedjelju a u ponedjeljak da je nazvala pravnu službu i razgovarala sa gospođom D. R. P. koja je bila i povjerenica za dostojanstvo i njoj rekla za ovaj razgovor i premještaj, pa da ju je uputila da sve to napiše i to očitovanje dostavi na njezin mail te da potom ona mora izići na teren, pričati sa svjedocima, regionalnim direktorom i šefom, međutim zbog korone da ne može izići na teren i da će to obaviti telefonskim putem. Dana 15.6.2020. kad je trebala ići u K. da je više od 10 puta zvala gospođu R., međutim ona da joj se nije javila, već tek iza 13 sati, s tim da je u međuvremenu zvala besplatnog pravnog savjetnika i to mu ispričala i taj gospodin je savjetovao, budući da nije ništa potpisala i budući da joj nisu ponudili nikakav aneks ugovora, da je njezino radno mjesto u P. u R. i da ide na svoje radno mjesto i da je vidljivo da oni krše radnička prava. Iza toga da ju je nazvala D. R. i rekla da je primila poštu, koja još tada nije obavila razgovore, a kada joj je kazala da joj je savjetovano da ode raditi na svoje staro radno mjesto, ona da joj je rekla da to ne smije i da može doći samo kao kupac, pa kada da je u 15 sati došla u svoju smjenu da ju je sačekao šef i zabranio joj da sjedne za kasu i radi svoj posao i potjerao je sa radnog mjesta, pa da je sva uplakana i otišla, obratila se svom liječniku i otvorila bolovanje. Sutradan ujutro da ju je besplatni pravni savjetnik ponovo pozvao da vidi što se dogodilo na poslu i što je napravila da zaštiti sebe i rekla mu da je otvorila bolovanje i potom da ju je on savjetovao da ode na inspekciju i da prijavi kako ne plaćaju nedjelje i praznike i da joj nije dozvoljeno da radi na svom radnom mjestu, a također da ju je savjetovao da nađe odvjetnika i da ustane tužbom protiv poslodavca. Iskazuje da je stalno na bolovanju i da je tri mjeseca dok je bila inspekcija dobivala punu plaću, a poslije da ima plaću kao da je na bolovanju. Vezano uz upit na koje je sve nepravilnosti ukazivala poslodavcu, iskazuje da je to bila neisplata rada nedjeljom, praznicima i nedobivanje uredno platnih lista, a također i neisplata prekovremenih sati, jer da svaki dan moraju doći najmanje deset minuta ranije na posao, a ostaju iza svog radnog vremena i po pola sata duže i to da im nigdje nije evidentirano. Također da je ukazivala na to da im niti jednu inventuru nije plaćeno, a radi se dva dana ujutro od 7 navečer do 23, a drugi dan dok se ne završi, pa da je to znalo biti i do 4 sata ujutro, s tim da nisu imali sluha za to da ona ima i malo dijete. Vezano uz upit da li je na onom sastanku regionalnom direktoru ukazala na neprimjereno ponašanje šefa i da on viče, izjavljuje da je, ali on da je rekao da na to nema ništa kazati i rekao da ima i gorih šefova. Iskazuje da su se sve druge djelatnice i po znanju i po stažu mogle se premjestiti u K. umjesto nje, a da je bilo i onih bliže K. od nje, pa tako da imaju i dvije radnice koje su iz B. i njima je bliže doći do K. nego njoj iz P. S. i nemaju malo dijete. Što se tiče pitanja koliko dugo je radila u V. a koliko u B., iskazuje da je to bilo na nekoliko dana a u K. da su je premjestili za stalno i zbog svega da je uznemirena, po noći ne može spavati, ne može odvesti svoje dijete na kupanje, te i sada plače. Vezano uz upit pun. tuženika da li je o svom zdravstvenom problemu sa kralježnicom obavijestila poslodavca, izjavljuje da naravno da je pa da je čak zbog problema sa vrtoglavicom morala napustiti radno mjesto i otići kući i to nije mogla sama nego je dolazio suprug po nju jer u takvim situacijama nije mogla nikako voziti, a kada bi donijela doznake šefu on da bi ih bacio u smeće i to da nije prikazivao kao bolovanje, nego kao slobodan dan, a da nitko od svjedoka to ne može posvjedočiti da bi dostavljala poslodavcu dokaze o tome da je na bolovanje, jer ponavlja šef da je to sve bacao, a isto tako i u vrijeme korone da je svima pisao razlog nedolaska godišnji odmor. Na ponovljeni upit da li je poslodavcu donosila specijalističke nalaze, izjavljuje da to nije niti trebala već samo doznake, ali poslodavac da ne bi smio niti znati od čega djelatnik boluje, međutim njezin poslodavac je to znao i to njezin šef tim više što joj se to događalo na poslu i naposljetku ističe da je preko nje poslodavcu bio cilj da ušutka sve druge radnike, a također da je svjedokom da je zbog ovakvog postupanja premještanjem i gospođa H. V. iz S. premještena u Š. i bila prisiljena dati otkaz.

10. Iz iskaza članice uprave M. P. K. proizlazi da ona ima sasvim druga saznanja nego što je čula od tužiteljice na ročištu, da je njoj poznato da je gospođa zatražila zaštitu dostojanstva i da je kolegica D. provela postupak, a s obzirom da nije poslije bilo nikakvih mjera, pretpostavlja da nije bilo nikakvih kršenja prava radnika, da tuženik ima oko 4 tisuće djelatnika pa da ne može niti imati neposrednih saznanja, ali da gospodina Z. poznaje dugo i dobro i ovi opisi da su nespojivi s njim. Što se tiče premještaja u K. S. iskazuje da se taj centar otvarao 24.6.2020. i radilo se o novom centru, a što se tiče tužiteljice da može prvenstveno reći da nije bilo govora o tome da će se premjestiti za stalno, a zašto je tužiteljica izabrana, da je vjerojatno zato što je njezin regionalni koordinator procijenio da je ona odgovarajuća osoba s obzirom na iskustvo, a i da zna da su iz drugih centara povučene osobe na ispomoć tom novo otvorenom centru. Nadalje kada se vidi ugovor o radu koji daju djelatnicima iz toga da je razvidno da nije potrebno premještati djelatnike aneksima već obavijestima i to da je regulirano ugovorom i redovno se to čini. Što se tiče isplate plaća i navoda tužiteljice da im je uvijek ista plaća, dakle da im se ne plaća rad nedjeljom, praznicima i prekovremeni, iskazuje da vjeruje da je izvršen uvid u platne liste i da postoji ta naknada, stimulativni dio plaće koji je varijabilan i da zna da je radnicima sve isplaćeno, a ovo što tužiteljica kaže da joj je tri mjeseca plaćena puna plaća dok je bila na bolovanju, da misli da je to morala biti greška. Vezano uz ovaj premještaj u K. sa tužiteljicom da nije trebao biti sklapan nikakav ugovor o radu niti aneks, zato što je u čl. 3 ugovora o radu propisana ta mogućnost premještaja na teritoriji cijele H. i oni to imaju zaista ne dnevnoj bazi i ljeti da im je pola S. u D.. Što se tiče organiziranja prijevoza kod premještaja iskazuje da ne organiziraju prijevoz ali da plaćaju troškove u visini javnog prijevoza, a da joj nije poznato koliki bi troškovi tužiteljice u konkretnom bili i koliko ona zbog toga eventualno gubi na plaći. Vezano uz samu stimulaciju objašnjava da regionalni koordinator dade prijedlog ispod kojeg iznosa plaća ne smije ići, i taj dio između obračuna te plaće i isplaćene da čini stimulativni dio plaće. Navodi da joj nije bilo poznato da bi postojale pritužbe djelatnika na rad i ponašanje bilo regionalnog direktora, bilo šefa, a to da bi sigurno znala da je toga bilo. Što se tiče inspekcijskog nadzora po prijavi tužiteljice, navodi da nisu utvrđene nepravilnosti. U P. da su, ponavlja, uobičajeni premještaji iz jedne županije u drugu, a djelatnik da je potpisao ugovor kojim pristaje na takovu obvezu i mogućnost, a nepristajanje da predstavlja kršenje ugovora o radu. Na upit da li tuženik brani sindikalno djelovanje u Š., izjavljuje da to nije slučaj nigdje pa ni u Š. i koliko zna u P. funkcionira šest sindikata. Što se tiče pitanja koja je obveza poslodavca kada dobije obavijest da neki djelatnik ima zdravstvenih problema, iskazuje da je obaveza poslodavca da utvrdi preostalu sposobnost i onda se djelatnik šalje na procjenu preostale radne sposobnosti na medicinu rada, ali iz doznaka koje se dostavljaju poslodavcu ne može biti vidljiva dijagnoza djelatnika, a čak niti kroz šifru kojih više niti nema na doznakama. Što se tiče doznaka one da se ne mogu baciti u smeće, jer ona dođe putem sustava HZZO-a i da joj nije logična stvar da bi se ovako nešto dešavalo da bi šef bacao doznake u smeće. Naposljetku što se tiče otvaranje novih centara da primaju novu radnu snagu ali da uvijek bude netko sa radnim iskustvom da ih uputi u rad, a takvi premještaji da traju možda nekih mjesec dana. Vezano uz upit tužiteljice da li joj je poznato kad je D. Z. koristio godišnji odmor u zadnjih 11 godina, iskazuje da nema saznanja, a niti ne vidi zašto je to bitno za predmet ovog spora, a na daljnji upit koji su kriteriji za premještaj iskazuje da je to procjena regionalnog direktora i to da nije kodificirano jer to zakon niti ne propisuje, te na upit kada tužiteljica nije mogla biti premještan u K. zbog bolovanja koga su iz Š. premjestili u K., iskazuje da nikoga iz ovog objekta, ali vjerojatno iz nekog drugog objekta jesu, ali u konkretnom da ne zna tko je premješten u K..

11. Svjedok M. D., a regionalni direktor tuženika, iskazuje da tužiteljicu poznaje kao i predmet spora, da tužiteljicu nije kontaktirao zadnjih godinu dana, a zadnji kontakt da je bio u svibnju 2020. godine kada da su obavili razgovor i ka da da ga je tražila da joj objasni koliko sati ona radi taj tjedan i da joj je objasnio sve u skladu sa zakonom, da su kasnije imali drugi razgovor na kojem da joj je dao pismeni nalog za premještaj u K. S. a zato što da su imali potrebu za radnicima u K. S. gdje da se otvarao novi market i da su im trebali iskusni radnici, a da su imali pri tome u vidu gdje tužiteljica živi kao i da ima malodobno dijete, a kako da su isključivo birali dobre i iskusne radnike sa dugogodišnjim stažom, onda da su i donijeli ovu odluku o premještaju tužiteljice, da se tužiteljica tome protivila i rekla da neće otići tamo nego da će raditi na svom starom radnom mjestu, a on da joj je tada rekao da ne treba potpisati i opet je uputio tamo jer je dobila to rješenje o premještaju, da tužiteljicu ne poznaje osobno i da nema ništa protiv nje i ovo navedeno da je bio jedini razlog njezinom premještaju, da ne odgovara istini da bi tužiteljicu premjestili zato da bi je ušutkali jer da je ona tražila zaštitu svojih i tuđih radničkih prava, da koliko se sjeća tužiteljica mi se nije žalila na postupanje D. Z. njenog nadređenog i nije tražila od njega dodatke na plaću i drži da joj se sve uredno i platilo. Na upit pun. tužiteljice dali su vodili računa o zdravstvenom stanju tužiteljice prilikom premještaja iskazuje da on nije imao uvid u njezino zdravstveno stanje, a niti privatno neke druge stvari, da, što se tiče pitanja ima li u blizini ovog centra u koji je tužiteljica upućena u K. neki bliži centri iz kojih bi se djelatnici mogli uputiti na rad u K., iskazuje da ima, ali da su odlučili da iz svakog od tih centara uzmu nekoliko ljudi koji su iskusni djelatnici i koji bi mogli staviti taj centar "na noge". Što se tiče pitanja da li je centar i "stao na noge" ,iskazuje da uvijek treba proći nekih dvije godine da se ekipira ekipa i da se onda može vidjeti da li centar dobro posluje. Na daljnji upit da li je u centru iz kojeg je tužiteljica premještana u to vrijeme bilo studenata koji su radili na ispomoći, iskazuje da se ne sjeća da li je stvarno bilo studenata, a i da jeste bilo da to ne bi bio razlog da se tužiteljica ne premjesti u novootvoreni centar. Što se tiče pitanja da li je u tom centru iz kojeg je tužiteljica premještena bilo još djelatnika koji su ispunjavali kriterije, iskazuje da je bilo još radnika, npr. H. B., Ž. Š., ali da su se odlučili za tužiteljicu. Na upit da li mu je poznato da se tužiteljica obratila inspekciji rada, iskazuje da mu to nije poznato, a na upit da li još ima potrebe za radom tužiteljice u K. iskazuje da postoji potreba i da im još fali iskusnih radnika, a s obzirom da je tužiteljica na bolovanju da ima ljudi nekih koji tamo rade, ali da nisu zadovoljni sa funkcioniranjem tog marketa, te na daljnji upit pun. tužiteljice kako to da nisu ove djelatnike npr. Ž. Š. i H. B. poslali na rad u K. s obzirom da je tužiteljica zbog bolovanja spriječena, iskazuje da su inzistirali na tužiteljici upravo zato što je najiskusnija, a da im nije palo na pamet poslati ove dvije radnice ili neke druge na rad u K.. Što se tiče upita pun. tuženika da su poslali neku drugu radnicu u K. umjesto tužiteljice jer je tužiteljica na bolovanju, da li bi centar u R. imao dovoljno ljudi za rad, iskazuje da bi imao jer da se zatvorio caffe bar u ožujku ili travnju 2020. godine, pa da su te djelatnike preraspodijelili u centar. Na daljnji upit da li mu je poznato da se tužiteljica žalila na njega vezano uz mobing i zbog neprimjerenog ophođenja, iskazuje da mu to nije poznato niti da se tako ponašao prema tužiteljici, te naposljetku da ne zna da li je kod tuženika organizirano sindikalno djelovanje.

12. Svjedok D. Z., zaposlenik tuženika od 2010. godine, a sada na radnom mjestu poslovođe, iskazuje da tužiteljicu poznaje i tužiteljica da je u tom centru u R. zaposlena prije njega, a na poslovima blagajnice. Tužiteljica da tuženika tuži za mobing i nekakve neisplaćene plaće, ali ona sigurno da nije bila podvrgnuta mobingu i sigurno da nije na gubitku. Što se tiče pitanja zašto je premještena iskazuje da to nije njegova stvar i da o tome odlučuje regionalni direktor, a on kao poslovođa da nema neke velike prigovore na rad tužiteljice, koja da mu je ukazivala na neke stvari, a je li je to bilo kršenje radničkih prava da on to ne zna. Na upit pun. tužiteljice da li ga je regionalni direktor kontaktirao i pitao koga premjestiti, iskazuje da misli da on njega nije pitao i da on sam donosi takve odluke, te da se zbog odmaka vremena ne može sjetiti da li ga je pitao, a tada kada je tužiteljica premještena u centru u R. da je radio je 31 djelatnik uključujući njega, a sada da ih radi 29, s tim da ne računaju studente, a da li je tada netko od studenata bio ili poslije sada da se ne može sjetiti, ali da zna kako je dolazilo ljeto da su imali studente. Vezano uz upit da li je još bilo blagajnika koji su se umjesto tužiteljice mogli premjestiti u K., iskazuje da su se svi mogli premjestiti, a ponavlja ne zna kako je došlo do toga da se baš tužiteljicu premjesti. Na upit je li mu poznato da li je tužiteljica imala kakvih zdravstvenih problema, iskazuje da to ne zna i da stvarno ne zna je li otvarala bolovanja zbog sebe ili zbog djeteta i je li uopće bilo otvarano bolovanje. Na upit je li mu poznato da li se tužiteljica žalila na njegovo neprimjereno ponašanje prema njoj, iskazuje da se nije nikad žalila do ovoga slučaja, te da nikad na nikoga nije vikao i nije spominjao nikakvo "sranje". Na upit da li je tužiteljica tražila sastanak sa regionalnim direktorom i da li je održan, iskazuje da je jedini sastanak bio taj kada su bili regionalni direktor, on i tužiteljica i kada je njoj regionalni direktor pokušao uručiti odluku o premještaju a ona je nije htjela prihvatiti, s tim da je na tom sastanku bila i njegova zamjenica M. B., a prije toga da ne zna da je bio neki sastanak vezano uz traženje tužiteljice odnosno vezano uz probleme koje je tužiteljica imala zbog uvjeta rada. Na daljnji upit da li mu je tužiteljica ukazivala na nepravilnosti u radu, na nepravilni obračun plaće, radnih sati, iskazuje da jeste tada u koroni, s tim da se ne sjeća do kraja što je to bilo objašnjava da je djelatnicima poslodavac daje radnu obvezu od 40 sati tjedno, a tada da se nije radila nedjelja u koroni i to da je bio slobodan dan, međutim, da je bio usred tjedna jedan praznik – neradni dan u kojem da nisu radili i koliko se sjeća tužiteljica da je smatrala da taj tjedan treba raditi 33 sata, a da nisu radili toliko nego 40 sati, s tim da su onda ostalih dana radili 8 sati a ne 7. Na upit dok je on poslovođa da li je u obližnjim županijama bilo otvaranje novih centara od strane tuženika iskazuje da je bilo, ali od njih iz centra da nikad nitko nije premješten u te novootvorene centre u drugih županijama. Što se tiče pitanja tužiteljice kad su odrađivani ti sati iskazuje da je to bila preporuka a ne zapovijed, a preporuka da je bila da se razdvoje i da se u periodu od 14 do 15 sati dezinficira i čisti, tako da se ne miješaju prva i druga smjena, a u međuvremenu su mi punili dućan i radili ono što im je posao, a čistio je onaj koji je čistio. Na upit tužiteljice da li mu je poznato da je tužiteljica 27.5.2020. tražila od njega sastanak sa regionalnim direktorom i još dvije djelatnice, iskazuje da mu taj datum sam po sebi ne znači ništa, a ne zna da li je taj sastanak održan, da njega nitko nije zvao na sastanak i uopće ne zna gdje je bio, a nikako da se ne sjeća i da ne zna što to znači kad tužiteljica kaže da on nije htio prisustvovati tom sastanku, te da tužiteljica nije premještena zbog toga da bi se na nju vršio pritisak da ona dade otkaz i prestane tražiti zaštitu svojih prava i ističe da nije prema nikome bio nepošten i da svi u centru vole i žele raditi, a i tužiteljica da je to voljela raditi. Na upit pun. tuženika da li je tužiteljica u centru u R. radila prekovremeno i da li joj je omogućen tjedni odmor za to vrijeme, iskazuje da je tjedni odmor uvijek bio omogućen svakome, te, koliko se sjeća, prekovremeno su radili samo jedan put godišnje kad bi bila inventura i isključivo da on vodi evidenciju rada u TC R., pa tako da je tužiteljica radila prekovremeno da bi joj i evidentirao taj rad u evidenciji. Na upit da li mu je poznato kako je i da li je tužiteljica sudjelovala u radu na inventurama od 2015. do 2019. godine, izjavljuje da je tužiteljica kao i drugi djelatnici dolazila na inventure i misli da se to evidentiralo pa je valjda i plaćeno. Što se tiče dodataka na plaću da ne zna kakvi su to dodaci o kojima tužiteljica navodi da joj nisu isplaćivani, a da on ima takvu plaću kao i tužiteljica da je uvijek ista neovisno o tome koliko je sati odradio. Na daljnji upit da li je tužiteljicu tretirao drugačije nego druge djelatnike, iskazuje da je sigurno nije tretirao gore, nego samo da ju je tretirao bolje nego druge radnike, pa tako joj izlazio u susret kad je trebalo promijeniti smjenu imajući u vidu da ima malo dijete, nikad da se nije gledalo u dan kad bi boljelo malu i kad joj je otac umro da je dobila više od 4 dana čak 8 ili 9 a što da nitko drugi nije dobivao i on da je to sve radio na štetu firme, a u korist djelatnika pa tako i kod tužiteljice i da se sjeća da kad se tužiteljica vratila s porodiljnog dopusta da je tražila tjedan dana godišnjeg odmora i dobila ga iako je nije pripadalo, te ponavlja da nikada prema nikom nije vršio mobing niti se neprimjereno ponašao. Na upit tužiteljice da li je ona plakala kad ju je premjestilo u V. a imala malo dijete od tri godine i problema sa vratnom kralježnicom iskazuje da je tužiteljica uvijek plakala i ponavlja da nema zamjerki na rad tužiteljice. Na upit pun. tužiteljice da li se kod tuženika isplaćuje stimulativni dio plaće i o čemu on ovisi, izjavljuje da se isplaćuje, a da ovisi o tome je li bilo bolovanja taj mjesec ili nije, je li djelatnik financijski kažnjen ili nagrađen dakle da li je stimuliran ili destimuliran, da automatski kada se otvori bolovanje se gubi stimulacija, a kod blagajnice koja ima plaću 4.500,00 kuna stimulacija da je 1.500,00 kuna i ta stimulacija da se dobiva svaki mjesec, te ponavlja da se ne dobiva kad se otvori bolovanje, te da ne zna da li je tužiteljici ikada uskraćena stimulacija, ali da misli da nije, kao i da on ne vrši obračun plaće kod tuženika.

13. Svjedok Ž. Š., zaposlenik tuženika u TC R. na radnom mjestu blagajnice kao i tužiteljica, iskazuje da ne zna razlog zašto je tužiteljica premještena u K., da ne bi znala da li je tužiteljica od strane nadređenih bila izvrgnuta nekom mobingu ili neprimjerenom ponašanju, da se sjeća da je tužiteljica nju i kolegu R. zvala na sastanak sa regionalnim direktorom a poslovođa da nije bio, a to da je bilo prije više od godinu dana i tema da je bila neisplata dodataka na plaću i neisplata onoga praznika kojeg rade, ali da je tada njima direktor govorio da im je sve uredno i plaćeno, da inače nemaju nekakav kontakt s njim, a na tom sastanku tužiteljica da je imala svoje mišljenje a direktor svoje, pa da su čak zvali pravnu službu iz R., ali ne zna što je ona gospođa iz pravne službe rekla i na tom sastanku da se nije ništa riješilo, niti je bilo govora o premještaju tužiteljice niti u jednom trenutku, a ona da ne zna zašto je tužiteljica premještena, već da samo zna da je poslije rečeno da je to zbog potreba posla u K.. Iskazuje da se sjeća da smo njih dvije išle na kratko na ispomoć u B. u ljetnoj sezoni a znali bi ići i u V., s tim da je ona u B. bila 2 dana a tužiteljica 15 dana, a u V. da su išle po 7 dana, s tim da ne zna da li je u ugovoru o radu i ugovoreno da se njih može tako premještati. Tada kada su upućivani na rad izvan njihovog centra da nisu dobivali nikakvu odluku, već samo usmeno premješteni, a u tim drugim centrima da nisu imali svoje šifre na blagajni. Na upit da li poslodavac isplaćuje sve dodatke na plaću, iskazuje da oni kažu da je sve isplaćeno, te da samo zna da je svaki put platna lista drugačija, a na koncu da se dođe do istog iznosa plaće, bez obzira kada i koliko radila. Tužiteljica da je bila ta koja je poslodavcu na to i ukazivala, pa možda da je i to razlog zašto je premještena a tema da je bila 1. maj i Uskrs za koje je tražila da im se isplati dodatak, te iskazuje da nikada nije dobila neku stimulaciju ili nagradu, da kod njih nema sindikalnog djelovanja niti je to ikada itko predložio a da zna da u drugim centrima imaju, jer na oglasnoj ploči da vidjela neka imena, s tim da oni nisu to inicirali da se organizira mada da su se između sebe šalile da bi tužiteljica mogla biti sindikalni povjerenik. Što se tiče inventura iskazuje da se one rade jedan put godišnje u 10. ili 11. mjesecu i radi se subota i nedjelja po cijele dane, subotom od 7 do 23 sati, a nedjeljom 7 do 20 sati i to dva dana ispod 12 sati da se nikad ne radi dnevno i da ona na svojoj platnoj listi nije nikad primijetila da bi za to dobila veću plaću i ponavlja da je plaća uvijek ista koliko se god radilo. Naposljetku, vezano uz upit pun. tuženika da li je ikad primijetila da se poslovođa D. Z. neprimjereno ponašao prema tužiteljici, iskazuje da nije, jer da rade u suprotnim smjenama.

14. Svjedok I. R., zaposlenik tuženika na radnom mjestu skladištara u TC R. iskazuje da poznaje tužiteljicu a ona da je radila na mjestu prodavača i na blagajni, da zna da je tužiteljica premještena u K. ali koji je tome razlog da mu nije poznat, da nije primijetio da bi se poslovođa D. Z. na bilo koji način neprimjereno odnosio prema tužiteljici, da zna da se tužiteljica borila za svoja prava ali i zaštitu prava drugih radnika vezano uz isplatu dodataka na plaću, pa da je i bio svjedok i sudjelovao na sastanku kada je došao regionalni direktor i da zna da je bilo govora vezano uz slobodne dane i neradne dane i isplatu dodataka na plaću za te dane, da se sjeća da je direktor rekao da je sve to njima i isplaćeno, a da je njemu uvijek ista plaća na platnoj listi, da je radio kod otvaranja ovog centra u K. i to da je bilo samo četiri dana i da su mu plaćeni putni troškovi, da nije tamo vozio tužiteljicu a ona da nikada nije otišla raditi u taj centar i tužiteljica sada da ne radi i da je na bolovanju, s tim da ne zna koje je i da li je tužiteljica imala zdravstvene probleme. Na upit da li mu P. isplaćuju dodatke na plaće za neradne dane, rad nedjeljom, iskazuje da to nije nikada gledao, s tim da ne odrađuje uvijek istu količinu sati, a što se tiče inventura tada da se radi po cijeli dan i taj rad poslodavac da ne plati. Iskazuje da na navedenom sastanku nije primijetio da se regionalni direktor ponaša neprimjereno prema tužiteljici, te da se sjeća da je direktor dao tužiteljici neki broj telefona da se treba javiti vezano uz radno vrijeme i da se sjeća da je tužiteljica u njegovom prisustvu i zvala pravnu službu i misli da je iza tog sastanka i donesena ova odluka o premještaju tužiteljice, a da li je to razlog premještaja da ne zna.

15. Svjedok M. B. iskazuje da je radila zajedno sa tužiteljicom kod tuženika i otprilike da joj je poznat predmet spora, da ne zna da li se tužiteljici plaćaju dodaci na plaću, a za sate i slobodan dan u tjednu da nije uskraćena, da joj je poznato da bi tužiteljica bila premještena u drugi trgovački centar u K. i da zna da je direktor pozvao i rekao da će je premjestiti zbog obujma posla, da nikad nije bila svjedokom da bi se prema tužiteljici od strane poslodavca ili nadređene osobe vršio nekakav pritisak ili mobing, da je zamjenica poslovođe D. Z. i da može reći da se isti nije neprimjereno ponašao prema djelatnicima, pa niti prema tužiteljici, a niti da je povisivao ton na iste, da joj se tužiteljica nije nikada žalila na postupanje nadređenog, da joj je poznato da je tužiteljica tražila sastanke vezano uz uvjete rada ali da ona nije bila nazočna tim sastancima, s tim da se ona znala nekad njoj obratiti vezano uz uvjete rada, ali kako da ona o tome ne odlučuje, da ne zna da li joj se izišlo u susret, da ne zna da li je bilo drugih djelatnica koje bi mogle biti premještene u K. osim tužiteljice. Vezano uz pitanje koliko se često i koliko dugo provode inventure iskazuje da to traje jedan dan, jednom godišnje i onda da se raspodjele smjene kroz taj cijeli dan, da joj je poznato da je tužiteljica imala vrtoglavice i da se sjeća da joj je bilo loše da je povraćala, da misli da nije tada bila na bolovanju ali da je dobila nekoliko dana slobodnih. Naposljetku da je bila nazočna ovom sastanku kada je direktor D. obavijestio tužiteljicu da je od ponedjeljka premještena u TC K. i ona da je tada odbila potpisati tu odluku i da su se razišli, to da je trajalo dvije minute i da nije bilo nikakvih svađa niti povišenih tonova, a nakon toga da je tužiteljica radila još par dana i onda je otišla na bolovanje i do danas da se nije vratila s bolovanja.

16. Svjedok A. L. iskazuje da je od 2019. godine zaposlena kod tuženika na radnom mjestu blagajnika i tužiteljicu da poznaje jer da je ona radila tamo kao blagajnik, a da joj nije poznato da bi tužiteljica bila premještena u K., niti da bi se tužiteljica tužila poslodavcu na uvjete rada. Iskazuje nadalje da je bilo prekida u njezinom radu, a kada je bila pandemija korone i prekid da je bio od dva mjeseca, nakon toga da je odradila sezonu, pa u listopadu imala prekid, da bi sad opet radila sezonu. Osim nje kao studentice kod tuženika da je radilo još 4 studenata u sezoni, a izvan sezone da je radila jedna studentica koja je također imala prekide u radu. Iskazuje da su i one sudjelovale u inventurama i odradili jednu smjenu od 7 sati, a kad se rade inventure da se rade po cijeli dan kroz dva dana i tužiteljica da je isto tako radila. Vezano uz upit kad blagajnice dolaze na posao a kad odlaze iskazuje da započinje ujutro od 7 s tim da blagajnica dođe u 6,50 a radi do 14,00 a otiđe u 14,10, a popodnevna počinje u 14,00 i traje do 21,00 sat, te da je 2019. godine tužiteljicu i upoznala na inventuri, a da nema saznanja kakve su plaće imali drugi zaposlenici, a njoj da se plaća isplaćivala preko student servisa i uvijek da je imala istu plaću.

17. Svjedok G. K. iskazuje da je bila zaposlenik tuženika prije šest godina, a za tuženika da je radila ukupno 12 godina u TC N., da tužiteljicu poznaje iz vremena kada je radila za tuženika, a na način da su njih dvije bile zaposlene u različitim centrima, ali bi radi ispomoći dolazile u centre gdje radi ova druga i tako da su se i upoznale. Razlozi za ispomoći da su bili što je falilo ljudi, zatim sezona, kao i inventure i tada da bi se radilo po cijeli dan, da su inventure trajale po 3 dana od 7 do ponoći, a njima da se plaćalo samo onih 7 sati, dakle da nisu bile plaćene za ove prekovremene sate koje bi odradili, a niti dobivale slobodan dan, dok kad bi bile premještene npr. u V. onda da im se ne bi plaćalo izgubljeno vrijeme niti putni trošak, nego bi im se putni trošak isplaćivao kao da rade u Š.. Inače da bi premještaj bio uglavnom u sezoni, da jedno vrijeme kad je bio veći posao onda da bi odlazili na premještaj uglavnom svi redom, a inače bi oni koji su bili zaštićeniji i bili uz šefove bili pošteđeni. Što se tiče sindikata i sindikalnog djelovanja njega u Š. da nije bilo. Što se tiče premještaja tužiteljice u Kaštele navodi da joj je to poznato jer da se to i njoj dogodilo. Naime, da ju je poslodavac premjestio odnosno imao namjeru premjestiti u B. na što da nije mogla, niti htjela pristati i nije htjela potpisati dobrovoljni premještaj, te da je i otišla na bolovanje a potom i pronašla novi posao. Tada da joj direktor u razgovoru nije kazao razlog premještanju, a da drži da je to zato što je tražila svoja prava i iskaza protivljenje neplaćenom prekovremenom radu, također da kada je dobila taj premještaj da joj se ne bi isplaćivali putni troškovi u cijelosti a niti osigurao smještaj, iako da je vidjela da se traže djelatnici za rad a kojima se i osiguravaju troškovi smještaja. Što se tiče konkretnog slučaja da zna da se i tužiteljici dogodilo ovo što i njoj dogodilo, budući da su kolegice ostale i dalje u kontaktu, dakle i da je od drugih kolegica čula, odnosno one da su joj kazale da se K. dogodili isto što i njoj i da je njezino mišljenje da sve ovo što se događa da sve to naprave i odrede šefovi u dućanu, a zato što misle da je onaj tko se protivi ili nešto traži i da je opasan. Iskazuje da dok je radila da joj nisu bili plaćeni svi dodaci na plaću, te da je uvijek imala istu plaću bez obzira koliko radila i naravno da se zato i pobunila, te da se sjeća da je osim ovog slučaja nje i tužiteljice bio jedan slučaj kad je jedna gospođa iz T. dolazila raditi u N., te da misli da osim njih dvije nitko se nije premještao u druge županije, već su se premještaji vršili samo iz Š. u V. ili TC R. u TC N., kao i da nisu dobivali nikakve pisane odluke poslodavca o premještaju unutar županije i naposljetku, vezano uz postojanje mobinga to da sve ovisi o tome kakav je šef, a da je znalo biti i dobrih šefova ali i onih koji nisu bili takovi.

18. Svjedok K. P. M., zaposlena kod tuženika na radnom mjestu direktorice službe pravnih, kadrovskih i općih poslova u R., iskazuje da joj je poznat predmet ovog spora, da tužiteljicu ne poznaje, da joj je poznato jeste da je tužiteljica podnijela sudu tužbu radi mobinga i isplate dodataka na plaću, a da smatra da je to potraživanje u potpunosti neosnovano što da dokazuje sama činjenica što imaju praktički na mjesečnoj bazi inspekcijske nadzore i niti jedna inspekcija da nije utvrdila nezakonitosti u obračunu plaće niti pokrenula postupak, te da se obračunavaju i isplaćuju svi dodaci na plaću sukladno pravilniku. Vezano uz konstataciju da bi ranije saslušani svjedoci naveli da kao djelatnici uvijek primaju istu plaću bez obzira koliko radili, iskazuje da se kod njih obračunava plaća na način da se plaća sastoji od osnovnog dijela, stimulativnog dijela i dodatka na radni staž, da je ključno to da je kod tuženika stimulativni dio plaće fakultativan i varijabilan, dakle radnik da ga ne mora uopće dobiti ako to nije zaslužio svojim radom i zalaganjem. Odluku o stimulaciji da donosi direktor službe maloprodaje na prijedlog regionalnog voditelja za svakog radnika. Ta stimulacija da je određena na način da direktor maloprodaje za svakog radnika utvrdi koji je najniži mjesečni iznos plaće koji radnik taj mjesec mora primiti i zavisno od toga se korigira stimulativni dio plaće, a zašto radnicima izgleda da uvijek prime istu plaću, da jeste zato što se zapravo s tim iznosom stimulacije koji je varijabilan iznivelira plaća, a iz primjera platnih lista da se može vidjeti da on nije uvijek isti i da može bit i veći. Iskazuje i to što se stječe dojam da tuženik zakida svoje djelatnike, a isto tako da je tužiteljica čekala 5 godina da reagira ukoliko joj plaća nije dobro obračunata. Što se tiče same tužiteljice navodi da joj je poznato da se ona obraćala poslodavcu samo vezano uz mobing a ne radi dodataka na plaću, a da joj nije niti poznato da bi se tužiteljica protivila premještaju u TC Kaštele jer da imaju jako puno premještaja na dnevnoj bazi, a kako piše u samom ugovoru radnik se može premjestiti radi potreba posla i u druge centre, a ključno da se premjesti u centar u kojem postoji potreba za djelatnikom. Ističe i to da tuženik osim plaće svojim djelatnicima isplaćuje i božićnicu i naknadu za Uskrs, regres za godišnji odmor, ali i dodatnu stimulaciju u sezoni, a isto tako da je i u doba korone djelatnicima isplaćena stimulacija, te da imaju osobu koja je ovlaštena za ispitivanje da li se nad radnicima radi bilo kakav mobing a to da je D. R. P. i po provedenom postupku da je utvrđeno da nad tužiteljicom nije vršen mobing. Nadalje iskazuje da joj nije poznato da je u zadnjih pet godina bilo premještaja djelatnika iz Š.K.Ž. u druge županije te da su za to zadužene druge kolegice, i za to da je zadužena služba maloprodaje. Inače premještanje da je ugovorna obveza djelatnika i on tu da nema što pristati i da se ne radi ovdje o odluci o premještaju nego samo o obavijesti. Iskazuje da drži da ne bi bilo točno da bi tužiteljica bila premještena zato što je branila svoja ili druga radnička prava, pa na taj način bila kažnjena. Ona da je iskusna radnica, ovo da je novootvoreni market i da im takva osoba treba da bi se taj market stavio na noge. Također da ne bi znala da li, a nakon što je tužiteljica završila na bolovanju, je netko drugi od djelatnika premješten u taj centar u K.. Iskazuje nadalje da je jedan od osnovnih kriterija pogotovo kad se radi otvaranju i stavljanje u funkciju novog marketa je iskustvo radnika i oni da su tamo zapravo u funkciji mentora a da obuče nove radnike, te da se sukladno pravilniku premještenim radnicima i nadoknađuje putni trošak, a zavisno od slučaja do slučaja da se djelatnicima i organizira smještaj u drugoj županiji, pa tako npr. kad netko iz npr. Osijeka odlazi sezonski raditi na more da je to naravno da će mu se organizirati smještaj, a što se tiče pitanja da li se pri premještaju vodi računa o zdravlju djelatnika, o tome koliko ima djece, kolika su djeca, kolika je udaljenost od mjesta stanovanja do novog mjesta rada, ponavlja da je to u nadležnosti službe maloprodaje, a što se tiče zdravstvenih poteškoća svaki djelatnik da je dužan i pružiti obavijest o njegovim zdravstvenim problemima. Naposljetku iskazuje da osnovna plaća djelatnika - prodavačice iznosi bruto 4,250,00 kuna tj. zakonom propisana minimalna plaća, a da je iz platnih listi tužiteljice razvidno da je od 6. mjeseca 2015. sa 4.289,36 kn bruto porasla do 6. mjeseca 2020. na 5.919,79 kuna bruto.

19. Svjedok D. R. P. iskazuje da je 2007. godine odlukom poslodavca imenovana osobom za provedbu i zaštitu dostojanstva radnika, da osobno nije upoznala tužiteljicu, ali da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu od mobinga i postupajući po tom zahtjevu, sukladno Zakonu o radu, da je provela postupak zaštite dostojanstva radnice i to na način da je zbog COVID-a to sve morala odraditi telefonskim putem, što ranije da nije bio slučaj jer da bi otišla do tog centra i postupala po određenom zahtjevu, međutim, ponavlja zbog situacije s COVID-om da je telefonskim putem obavila razgovore sa poslovođom tužiteljice i direktorom D., a regionalnim voditeljem, i da je jednom razgovarala s tužiteljicom i po tako provedenom postupku da je utvrdila da se ne radi o mobingu i isto obrazložila u svom izvješću, a ono na što se tužiteljica žalila da je bilo više vezano uz tjedni odmor na prekovremeni rad a i na obavijest o premještaju zbog udaljenosti da je time šikanirana. Što se tiče svjedoka tužiteljica u svom zahtjevu za zaštitu od mobinga nije predložila imena svjedoka, a da ona i nije ovlaštena utvrđivati činjenice koje se odnose na prekovremeni rad i isplatu plaće, a vezano uz premještaj da ne donosi odluku, s tim da je ispitivala u okviru toga da je tužiteljica navela da je zbog svojih prigovora i zaštite svojih prava za kaznu premještena u drugi centar izvan svoje županije i o tome da je saslušala poslovođu i regionalnog direktora, međutim, da nije utvrdila da bi tužiteljica bila stavljena u neki nepovoljniji položaj u odnosu na neke druge radnike niti da bi bila šikanirana takvim premještajem, a to sve da je i navela u svom izvješću kod kojeg ostaje u cijelosti. Vezano uz upit koji su kriteriji za premještaj djelatnika u drugi centar u drugu županiju iskazuje da odluku o tome donosi regionalni voditelj, a on sam da zna koji su to kriteriji, a da ona ne zna koji su to kriteriji i pretpostavlja da je u obavijesti o premještaju i naveden razlog te da je razlog uvijek naveden. Iskazuje i to da su se radnici ugovorom o radu i obvezali na mogućnost premještanja i rada na području cijele RH pa tako i ona sama, a što se tiče pisane ili usmene obavijesti to da ovisi o tome da li radnik to izričito traži. Na upit pun. tužiteljice da li su se regionalni direktor i poslovođa u postupku koji je provodila i očitovali zbog čega je upravo tužiteljica od svih radnika odabrana za premještaj, iskazuje da je sve što je utvrdila i napisano u njezinom izvješću i uglavnom da postupa i rukovodi se onim što djelatnici i zahtijevaju u svom zahtjevu za zaštitu, s tim da ne zna koliko je vremena prošlo od trenutka kada joj se tužiteljica obratila zbog prekovremenog rada pa do njezinog premještanja, te ponavlja da se djelatnici premještaju redovno i da tužiteljica u tome nije nikakva iznimka, a da nema saznanja da li je u zadnjih 5 godina bilo sličnih slučajeva premještaja konkretno za Šibensko – kninsku županiju, međutim na području cijele RH da su takvi slučajevi redoviti, te naposljetku da ne zna vezano uz što tužiteljica misli da ju je trebala savjetovati.

20. Iz izviješća ovlaštenika poslodavca za provedbu zaštite dostojanstva radnika D. R. P. od 17.06.2020. g., o utvrđenim činjenicama povodom zahtjeva za zaštitu od mobinga na radnom mjestu - zaštite dostojanstva radnika K. B., proizlazi da je dana 10.6.2020.g. zaprimljen zahtjev za zaštitu od mobinga - zahtjev za zaštitu dostojanstva radnice K. B., da su sukladno čl. 134. Zakona o radu i čl. 5b i 5e Pravilnika o radu poduzete sve potrebne mjere radi provođenja zaštite od mobinga odnosno dostojanstva radnice K. B., da je u navedenu svrhu dana 16.06.2020. proveden postupak ispitivanja i utvrđivanja činjenica, o čemu da je sastavljen zapisnik, a obzirom u zahtjevu za zaštitu od mobinga nisu konkretno navedene osobe koje da su povrijedile dostojanstvo radnice K. B., da su uzete izjave poslovođe-voditelja smjene supermarketa P. Š.-R. radnika D. Z. i regionalnog koordinatora voditelja grupe supermarketa M. D. i to radi utvrđivanja okolnosti i razloga uznemiravanja i povrede dostojanstva, te načina i vremena uznemiravanja i povrede dostojanstva, da je ovlaštenik poslodavca, obzirom na preporuku Stožera civilne zaštite RH za sprečavanje širenja zaraze uzrokovane epidemijom COVID-l9, telefonskim putem upoznao radnika D. Z. sa zahtjevom za zaštitu od mobinga odnosno pritužbom radi zaštite dostojanstva radnice, kao i M. D. zaposlenog na radnom mjestu regionalnog koordinatora voditelja grupe supermarketa sa navedenim radnice K. B., te uzela njihove izjave telefonskim putem, da isti u bitnome navode da nije bilo mobinga, niti da je povrijeđeno dostojanstvo tužiteljice, a da premještaj predstavlja poslovnu odluku poslodavca, da je ovlaštenik poslodavca povodom zahtjeva za zaštitu od mobinga na radnom mjestu radnice K. B. izvršio i uvid u evidenciju radnog vremena odluku o premještaju te nakon provedenog postupka zaključio kako ne proizlazi da je radnica šikanirana, diskriminirana stavljanjem u nepovoljniji položaj, niti uznemiravana od strane neposredno nadređenih osoba koje bi za cilj imalo povredu dostojanstva osobe, niti da je prema tužiteljici počinjena bilo kakva vrsta uznemiravanja.

21. Pregledom Ugovora o radu od dana 1.3.2008.g. i 1.8.2013.g. sklopljenih na neodređeno vrijeme razvidno je da su isti sklopljeni između stranaka za obavljanje poslova radnog mjesta prodavača i drugih poslova u skladu sa stručnom spremnom i potrebama posla, te da je ugovoreno da će radnik poslove obavljati u poslovnim prostorijama Poslodavca na području Republike Hrvatske u skladu s potrebama Poslodavca, te da radnik započinje s radom u objektu TC Š.R..

22. Pregledom Obavijesti o premještaju radnika od 5.6.2020.g. razvidno je da se tužiteljica istom premješta zbog potreba posla iz objekta TC Š.R. na radno mjesto prodavača u supermarket P. u K. S. s danom 15.6.2020.g., te nije sporno da tužiteljica nije pristala na navedeni premještaj, kao i da je dana 15.6.2020.g. izabrani doktor medicine na osnovi pregleda tužiteljice utvrdio potrebu bolovanja zbog šifre A0, kao i da iz navedene obavijesti nije razvidno da bi se tužiteljica trajno premjestila na navedeno radno mjesto u K. S., a kako to tužiteljica navodi tijekom postupka.

23. Pregledom spisa inspektorata razvidno je da je tužiteljica zaprimila od istog obavijest broj Klasa: 116-02/20-01/99, Ur.br.: 443-02-03-23/19-20-12 dana 9. studenog 2020.g. kojim se obavještava da tijekom inspekcijskog nadzora nisu utvrđene nepravilnosti koje bi za posljedicu imale poduzimanje mjera iz sfere nadležnosti inspektora rada, te da tijekom inspekcijskog nadzora nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je poslodavac počinio prekršaj neisplate zakonske minimalne plaće, pa da nisu ispunjene pretpostavke prekršajnog procesuiranja i izricanja upravne mjere zbog nedostavljanja obračuna dijela dugovane, a neisplaćene plaće.

24. Ocjenom u postupku izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP-a) utvrđeno je da tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta prodavača, kao i drugih poslova u skladu sa stručnom spremom i potrebama posla po nalogu poslodavca ili po njemu ovlaštene osobe, te da će poslove obavljati u poslovnim prostorijama poslodavca na području R. H. u skladu s potrebama poslodavca, s tim da započinje s radom u TC R. u Š., da je tužiteljica i ranije upućivana na rad u druge TC poslodavca, pa tako u V. i u B. na moru, da iz provedenog dokaznog postupka, posebno iskaza mahom svih saslušanih svjedoka, ne bi bilo utvrđeno da bi tužiteljica od strane svojih nadređenih bila sustavno uznemiravana, niti utvrđeno da bi bila zlostavljana ili ponižavana, odnosno, da bi u tom smislu bilo nezakonitog postupanja tuženika prema tužiteljici.

25. Po ocjeni ovog suda poslodavac nije uznemiravao tužiteljicu kao radnicu i narušio njezino dostojanstvo kada ju je nalogom-obavijesti za rad uputio s jednog na drugo radno mjesto obavljanja rada u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu i kad su nalozi za rad doneseni u skladu sa sklopljenim ugovorima o radu nema govora o tome da bi takvim postupanjem tuženika tužiteljica bila uznemiravana ili da bi time bilo narušeno njezino dostojanstvo kao radnika, a zaštićeno Zakonom o radu, a posebno kad se ima u vidu da su takovi nalozi za premještaj tužiteljice u drugu poslovnu jedinicu uslijedili iz poslovno opravdanih razloga jer se radilo o otvaranju novog centra gdje je trebalo obučavati radnike i uvoditi ih u posao, a za što je ovlaštena osoba poslodavca i odredila tužiteljicu kao iskusnog dugogodišnjeg radnika, pa je stoga upućivanje tužiteljice u taj trgovački centar bilo poslovno opravdano, a ne šikanozno postupanje prema tužiteljici, s tim da valja istaknuti da je povreda dostojanstva subjektivni osjećaj osobe koji je uzrokovan vanjskim, ponižavajućim ili uvredljivim ponašanjem drugih iz njezina okruženja, dok u postupku navedeno nije utvrđeno.

26. Na temelju prednjih utvrđenja, ocjena je ovog suda da postupanje tuženika nije nezakonito i ne predstavlja uznemiravanje tužiteljice, tim više što je takova mogućnost ugovorena među strankama, dakle, u skladu sa sklopljenim ugovorom o radu, i niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi tužiteljicu zbog borbe za svoja i radnička prava ostalih radnika, na što se ona poziva, bila po kazni premještena u drugi TC pa čak i primorana sama dati otkaz, i stoga ovaj sud drži da tužiteljica postupanjem tuženika nije bila uznemiravana i šikanirana i time joj narušeno dostojanstvo kao radnika i da ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju je tužiteljica pretrpjela uslijed njegovog ponašanja, odnosno uznemiravanja, radi čega je valjalo presudit kao u toč I. izreke ove presude.

27. Međutim, sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadu na ime dodataka na plaću.

28. Naime, po osnovi Rješenja o financijskom vještačenju zadatak stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove Ž. D., je bio utvrditi visinu naknade plaća koje je tužiteljica trebala dobiti u utuženom razdoblju od 1.7.2015.g. do 1.7.2020.g., za prekovremeni rad, rad nedjeljom, noćni rad i dvokratni rad, sve to zajedno s pripadajućim kamatama, te utvrditi eventualnu razliku između plaćene i neplaćene naknade.

29. Sukladno predmetnom Rješenju a na osnovi podataka iz nalaza vještak taksativno iznosi sljedeće mišljenje u ovom financijskom vještačenju:

1. Za utužene prekovremene sate tužiteljice po osnovi odrađenih inventura za 2015., 2016., 2018. i 2019. / str. 75 spisa / u Spisu ne postoji nikakva dokumentacija te vještak ove iznose nije uzeo u razmatranje u vještačenju, niti je iste utužene sate u izračunu mogao priznati.

2. Pregledom i analizom mjesečnih Obračuna isplaćene plaće – Obrazac IP 1 i mjesečnih Evidencija o radnom vremenu radnika za sve mjesece – STAT7362 u utuženom razdoblju od 01. srpnja 2015. do 01. srpnja 2020. godine nisu pronađene razlike koje se odnose na broj plaćenih sati rada iz mjesečnih Obračuna isplaćene plaće – Obrazac IP i evidentiranih sati rada iz Evidencija o radnom vremenu radnika za sve mjesece – STAT7362 tužiteljice u utuženom razdoblju za prekovremeni rad, rad nedjeljom, noćni rad i dvokratni rad od strane tuženika.

3. Razlika bruto plaće u izračunu u vještačenju koju je tužiteljica trebala dobiti u utuženom razdoblju od 1.7.2015.g. do 1.7.2020.g., za prekovremeni rad, rad nedjeljom, noćni rad i dvokratni rad, te razlike naknade za bolovanje, godišnji odmor i minuli rad, nastala je zbog primjene niže osnovice za izračun dodataka u obračunu mjesečnih bruto plaća od strane tuženika za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Tuženik je tužiteljici u obračunu mjesečnih plaća primijenio osnovicu osnovnu plaću ugovorenu s tužiteljicom, koja je u utuženom razdoblju bila niža od minimalne zakonske plaće. Ovakav obračun od strane tuženika ima za posljedicu manju isplaćenu mjesečnu plaću tužiteljici i to ne samo u odnosu na predmetne dodatke nego i manju osnovicu za izračun naknade za GO, bolovanja i obračun minulog rada u mjesečnom obračunu plaće. Vještak napominje kako ukupna mjesečna bruto isplaćena tužiteljici u utuženom razdoblju nije bila ispod zakonom utvrđenog iznosa minimalne plaće jer se razlika u mjesečnom obračunu plaće iskazivala kao isplata razlike do zak. min. plaće uz eventualnu dodatnu isplatu i u vidu stimulacije određenim novčanim iznosima (koji iznosi su varijabilni i fakultativni), tako da je ukupan iznos isplaćene plaće tužiteljici u utuženom razdoblju uvijek prelazio iznos zakonske minimalne plaće.

30. Vještak je u ovom vještačenju za obračun mjesečne plaće tužiteljice kao osnovicu u obračunu primijenio minimalnu zakonsku plaću za izračun predmetnih dodataka, naknade za GO, bolovanje i obračun minulog rada od dana 01. siječnja 2018. godine i na tako obračunane mjesečne plaće tužiteljice od dana 01. siječnja 2018. godine u utuženom razdoblju napravljeno je umanjenje isplaćene razlike do minimalne plaće iz platne liste za svaki mjesec koju je tuženik isplaćivao dodatno jer je u novom obračunu iskazana već u osnovici obračuna povećanja plaće s osnove prekovremenog rada, noćnog rada i rada nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

31. Vještak je tužiteljici u obračunu mjesečnih plaća kada nije radila puno redovno radno vrijeme, nego samo u dijelu mjeseca, plaću izračunao u svoti od razmjernog dijela plaće redovnog rada za cijeli mjesec primjenjujući kao osnovicu zakonsku minimalnu plaću i nakon toga je izračunata mjesečna visina naknade plaća koje je tužiteljica trebala dobiti u utuženom periodu od 1.7.2015.g. do 1.7.2020.g., za prekovremeni rad, rad nedjeljom, noćni rad i dvokratni rad, zajedno s pripadajućim kamatama, te utvrđena razlika između plaćene i neplaćene naknade te ukupan dug po tom osnovu po obračunu vještaka i prema specifikaciji u tablici 5 Specifikacija duga – neisplaćene naknade za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljom i blagdanima u utuženom razdoblju ovog vještačenja iznosi ukupno 24.149,03 kuna, odnosno iskazano po mjesecima kao je to i navedeno u vještvu na koje se stranke upućuju radi nepotrebnog ponavljanja.

31. Vještak je nadalje u izračunu u vještačenju kao osnovicu za obračun dodataka na bruto plaću od dana 01. siječnja 2018. godine primijenio iznos zakonske minimalne plaće sukladno odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o minimalnoj plaći ( NN 118/2018 od 27.12.2017) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2018. godine, a prema kojoj se u iznos minimalne plaće ne ubrajaju povećanja plaće s osnove prekovremenog rada, noćnog rada i rada nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radim, te vještak ističe da kod obračuna zakonskih zateznih kamata kao osnovica za obračun istih uzimaju se samo neisplaćeni neto iznosi plaća, odnosno mjesečni iznosi manje neisplaćenih neto plaća zato što porez na dohodak i prirez na porez na dohodak, koji čine sastavni dio bruto plaće (uz neto plaću i doprinose) i dospijevaju tek s isplatom predmetnih plaća, te da se iz istog razloga ne obračunavaju zatezne kamate na porez i prirez, a da zatezne kamate na zakašnjele isplate po osnovi neisplaćene naknade - neto plaću koju je tužiteljica trebala dobiti u utuženom razdoblju od 1.7.2015.g. do 1.7.2020.g., za svaki mjesec posebno i

ukupno u utuženom razdoblju, do datuma izrade vještačenja, iznose 2.058,22 kuna.

32. Radi svega gore navedenog, ovaj sud, nalazeći nalaz i mišljenje vještaka D. stručnim i nepristranim i u cijelosti mu poklanjajući vjeru kao takovom, a po kojem je naposljetku tužiteljica i uredila svoj tužbeni zahtjev, je presudio kao u toč. II. izreke.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.2. Zakona o parničnom postupku.

U Š., dana 12. srpnja 2022.g.

S U D A C:

Silvana Klisović