REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3602/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. O. iz S., (OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku iz S., protiv tuženika Z. O. iz V., OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku iz S., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine ili isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1272/2016-2 od 12. rujna 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-474/2014-35 od 29. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen:

1.1 tužbeni zahtjev tužitelja:

- na utvrđenje da je „vlasnik nekretnine položene u zgradi u S., Ulica ... , kućni broj 39/A-PR (sada anagrafske oznake ... , S.), sagrađenoj na č.zem.5376/6, 5376/2 i 5373/2, upisanoj u KPU Općinskog suda u Splitu, broj poduloška 140, k.o.S., što u naravi predstavlja stan u prizemlju, označen br. 3, površine 57,12 m2, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika“,

- da se ovlasti temeljem presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu na istoj nekretnini (stan u prizemlju, označen br. 3, površine 57,12 m2“) „ishoditi upis prava vlasništva uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika Z. O.“.

1.2. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: "Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate."

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako tvrdi) u postupku počinjene bitne postupovne povrede te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i njegovim zahtjevima udovolji, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP- a ("Narodne novine", broj 25/13) te odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno tvrdnjama revidenta da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o činjenici da je u posjedu prijepornog stana od 1974. i da se zbog toga ne može ispitati, a da ovu činjenicu nije cijenio ni drugostupanjski sud, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega, pa tužitelj netočno navodi da drugostupanjski sud nije obrazložio svoje shvaćanje), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

7. Navodi kojima tužitelj dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o njegovom odnosu sa majkom i tuženikom, o stvarnom sadržaju i značaju ugovora o posudbi od 3. veljače 1993. - te o kvaliteti i trajanju posjeda prijeporne nekretnine, sve uz tvrdnje - da je iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da su na njegovoj strani ispunjeni uvjeti za originarno stjecanje vlasništva prijepornog stana, da je trebalo ocijeniti i da je sklopio kupoprodajni ugovor te da je već i njime stekao osnovu za stjecanje toga vlasništva, odnosno da su sudovi morali uvažiti da je stvarna volja majke bila da on financira kupnju stana i da zauzvrat dobije stan u vlasništvo, u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena presuda zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim (obzirom i da pitanje stvarnog sadržaja određene isprave, ovdje ugovora, te volje onih koji su sudjelovali u njezinom sačinjenju i volje te uloge revidenta kod njezina sastavljanja - ima značaj samo činjeničnog pitanja), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) i kako revident s tim činjeničnim navodima osporenu drugostupanjsku presudu pobija i uopćenim pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava - ti se navodi, činjenične naravi, a jer im se ne može dati i značaj revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

8. Navedeno valja sagledati i u svjetlu (jedino pravilnog) shvaćanja da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (glede sadržaja i značaja prijepornog ugovora o posudbi i činjenice da je koristio stan, glede kvalitete posjeda stana), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta - a ni pogrešno primjenio materijalno pravo.

9. U provedenom postupku nije ostvaren niti po revidentu istaknut revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je „vlasnik nekretnine položene u zgradi u S., Ulica ... , kućni broj 39/A-PR (sada anagrafske oznake ... , S.), sagrađenoj na č.zem.5376/6, 5376/2 i 5373/2“, u naravi stana u prizemlju zgrade označenog brojem 3, površine 57,12 m2, pa da se ovlasti temeljem presude u zemljišnim knjigama ishoditi upis tog prava vlasništva. Podredno, ako taj zahtjev sudovi ne ocijene osnovanim, tužitelj traži da se tuženik obveže isplatiti mu (vratiti) protuvrijednost uloženog u stan od 30.000,00 kn.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (relevantno gledano po određenim revizijskim razlozima):

- da je tuženik uknjižen kao vlasnik prijepornog stana rješenjem prvostupanjskog suda „br. ZS-416/08 od 17.3.2008. na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 6.3.2008. sklopljenog s C. O. (majkom stranaka), koja je u međuvremenu preminula“,

- da „je tužitelj bio uknjižen kao vlasnik spornog stana temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 6.2.1998. kojeg je sklopio sa pok. C. O. uz istodobni raskid ugovora o darovanju od 19.2.1993.“,

- da „je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj II P-43/01 od 26.1.2006. navedeni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 6.2.1998. između ovdje tužitelja i pok. C. O. raskinut i naložen je upis prava vlasništva stana na ime pok. C. O.“,

- da „je tužitelj i nakon 20.11.2007. kao dana pravomoćnosti presude Općinskog suda u Splitu broj P-43/01 od 26.1.2006. nastavio stanovati u spornom stanu te je 2009. i 2010. vođen ovršni postupak protiv njega radi predaje u posjed stana, međutim isti je i dalje u stanu“,

- da „je od 12.4.2001. (dan kad je tužitelj u predmetu br. P-43/01 primio tužbu) u smislu čl. 18. st. 4. ZV-a tužiteljev posjed nepošten jer se u tom predmetu odlučivalo i o pravu na posjed“,

- da „u ugovoru o posudbi od 3.2.1993. sklopljenog između tužitelja i pok. C. O. (list 78 spisa) nije naveden rok vraćanja iznosa od 8.500,00 DEM niti je isti potpisala pok. C. O.“,

- da „predmet ovog postupka nije presuđena stvar jer je u predmetu br. P- 43/01 (list 51-57 spisa), na koji je tuženik ukazivao argumentirajući navedeni prigovor, raskinut ugovor o dosmrtnom uzdržavanju te je tuženiku (ovdje tužitelju) naloženo trpjeti uknjižbu i predati u posjed predmetni stan pok. C. O.“,

- da „iz aneksa ugovora o kupoprodaji stana od 16.2.1993. (list 75-77 spisa) proizlazi da je pok. C. O. kao nositeljica stanarskog prava otkupila predmetni stan od Općine S. za cijenu od 6.893.376,00 HRD što prema tečaju u vrijeme isplate (1 DEM = 651 HRD) predstavlja iznos od 10.588,90 DEM“: da je tužitelj zastupao pok. C. O. u postupku otkupa stana,

- „da iz iskaza svjedoka M. B.1 i M. B. proizlazi da je tužitelj od njih pozajmio dio novca koji je dalje pozajmio majci za predmetni otkup“ stana,

- da „tuženik nije ničim dokazao da je pok. C. O. raspolagala iznosom potrebnim za otkup stana“,

- da radovi na koje se tužitelj poziva i koje procijenjuje na 30.000,00 kn, a za koje ističe da su bili predmetom njegova ulaganja „u predmetni stan“, „a uzevši u obzir da je od 12.4.2001. tužiteljev posjed stana nepošten, predstavljaju nužni trošak koji uključuje održavanje stana u stanju pogodnom za stanovanje“.

13. Tužitelj drži da je vlasništvo prijepornog stana stekao kupoprodajom, na temelju sa majkom sklopljenog ugovora o posudbi od 3. veljače 1993., kojim (da) je u suštini kupio stan sa voljom majke da ga stekne u vlasništvo - povodom čega je ovaj njemu i bio po majci darovan ugovorom od 19. veljače 1993., ali i (ako već nije pravnim poslom) na temelju dosjelosti - jer (da) je bio pošteni posjednik istog stana u razdoblju potrebnom za dosjedanje. U protivnom, ako se ne utvrdi vlasnikom stana ili onim koji ima osnovu da to vlasništvo stekne, nalazi da je tuženik dužan vratiti mu protuvrijednost onoga što je uložio u stan - prema njegovoj procjeni uloženog. 14. Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da „ugovor o zajmu, bio on fiktivan ili ne, ne predstavlja pravnu osnovu za upis vlasništva temeljem pravnog posla, pa su kraj te činjenice koju zapravo tužitelj niti ne osporava, promašeni žalbeni navodi kojima tužitelj ipak nastoji uvjeriti ovaj sud da se vlasništvo može steći temeljem predmetnog ugovora o posudbi jer da isti zapravo predstavlja ugovor o kupoprodaji, dakle tvrdi da je ugovor o posudbi fiktivan ugovor. U odnosu na fiktivni ugovor odredbom čl. 285. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, a u predmetnom slučaju pretpostavke za valjanost ispunjenja kupoprodajnog ugovora nedvojbeno nisu ispunjene. Naime, neposredno nakon predaje novca, pok. C. O. sklopila je sa tužiteljem ugovor o darovanju koji je potom raskinut uz istodobno sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju a koji je također raskinut i to povodom tužbe pok. C. O. sudskom odlukom u skladu s kojom je ovdje tužitelj odbijao postupiti pa je protiv njega pokrenut i ovršni postupak radi iseljenja, a što sve jasno ukazuje na nepostojanje stvarne volje C. O. da vlasnik sporne nekretnine bude tužitelj. Dakle, i prema stavu ovog žalbenog suda, na strani tužitelja nisu ispunjeni uvjeti za derivativno stjecanje vlasništva na predmetnoj nekretnini“,

- da „isto tako na strani tužitelja nisu ispunjeni uvjeti ni za stjecanje vlasništva originarnim putem, konkretno na temelju dosjelosti. Naime, dosjelost je jedan od načina stjecanja prava vlasništva temeljem zakona koja podrazumijeva samostalno posjedovanje određene stvari ukoliko taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom propisano vrijeme, pa tako glede nekretnina samostalni posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe pravo vlasništva na nekretnini protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a ukoliko se radi samo o poštenom posjedniku vlasništvo će steći protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako to propisuje čl. 159. st. 1-3 ZV-a, s time da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost sve prema čl. 160. ZV-a. Samostalan posjed postoji ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na stvari kao da je vlasnik stvari (tzv. vlasnički posjed) i samo takav posjed bez obzira da li je posredan ili neposredan, može dovesti do stjecanja vlasništva dosjelošću. Prema čl. 18. Zakona o vlasništvu posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno, ili prijevarom, ni zloupotrebom povjerenja (vi, clam, praecario). U smislu odredbe čl. 18. st. 5. ZV poštenje posjeda se presumira“,

- da „imajući u vidu sve naprijed iznesene činjenice, iznijetim žalbenim navodima, s osnovnom tvrdnjom bez ikakvih dokaza da je dosjelost počela teći 1974. (kada je tužitelj imao 18 godina, a stan je bio u vlasništvu Općine S.), tužitelj nije doveo u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja o početku tijeka dosjelosti od 19.2.1993. kao dana sklapanja ugovora o darovanju te da dosjelost nije nastupila do dana podnošenja tužbe“ (odnosno do „12.4.2001. kada je u predmetu br. P-43/01 primio tužbu“),

- da su „neosnovani i žalbeni navodi tužitelja da je zatražena visina iznosa od 30.000,00 kn za radove izvedene u stanu notorna činjenica koju nije trebalo dokazivati vještačenjem jer da je realna cijena tih radova koje su on i svjedok koji je bio izvođač istih jasno opisali, iznosila ukupno 10.000 - 11.000,00 DEM“: da sud „činjenice utvrđuje samo na temelju dokaza koje su stranke predložile, a koje sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ocjenjuje prema svom slobodnom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Također, prema odredbi čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a obveza i dužnost svake stranke je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. U predmetnom slučaju tužitelj u odnosu na cijenu radova nije priložio nikakav dokaz, dakle nije raspolagao ni računima za materijal utrošen prilikom izvođenja radova, procjena kojih ne spada u notornu činjenicu, pa uslijed neplaćanja predujma za vještačenje opisanih radova, prvostupanjski sud nije raspolagao nikakvim dokazima na temelju kojih bi mogao tužitelju dosuditi zatraženi iznos“,

- da je slijedom navedenog (dakle: jer „tužitelj ne raspolaže valjanim ugovorom na osnovu kojeg bi mogao steći pravo vlasništva“ a „nije proteklo ni vrijeme potrebno za dosjelost u smislu odredbe čl. 160. ZV-a“, s time da tužitelj nije dokazao visinu ulaganja u stan - naknadu kojeg ulaganja potražuje) zahtjeve tužitelja trebalo ocijeniti neosnovanim i (kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud) odbiti.

15. Takvo pravno shvaćanje pravilnim prihvaća i revizijski sud.

16. Naime, tužitelj je, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica na koje se pozivao u postupku pred nižestupanjskim sudovima i poziva se (određujući osnovu svojih zahtjeva) nastavno i u reviziji: da je sklopio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i time stekao osnovu da na stanu ostvari i vlasništvo - ili da je bio pošteni posjednik stana pa (da) ga je stekao dosjedanjem, kvalificiranim posjedovanjem u roku potrebnom za dosjedanje.

17. Budući da je drugostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio da tužitelj ne samo da navedeno nije dokazao - već i da je dokazano nešto drugo:

17.1. da tužitelj i nije sklopio prijeporni ugovor o kupoprodaji, odnosno da se ugovor o posudbi, na kojeg se poziva, u ničemu ne može tretirati ugovorom o kupoprodaji - pa niti kao prikriveni (jer ovog, drugog, ne prikriva),

17.2. da majka nije izrazila volju da mu stan proda (što je manifestirala, uz ostalo - i kroz činjenicu da je sa njime sklopila druge ugovore u pisanoj formi ali ne i kupoprodajni, te činjenicu da je raskinula sa njime sklopljeni ugovor o darovanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju - izražavajući i time volju da on niti po tim ugovorima ne zadrži pravo na stan) - bez koje volje ugovor o kupoprodaji (dakle: niti prikriveni) nije mogao niti ne može nastati,

17.3. da posjed stana u roku potrebnom za dosjedanje nije vršio kao pošteni posjednik, polazeći:

- od smisla odredaba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012. i 152/2014. - dalje: ZVDSP-a), po kojima: "...dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.), odnosno od prethodno važećih odredaba čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenim u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske), kojima je bilo propisano (st. 2.) da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a da (st. 4.) savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, sve u svezi

- s odredbom čl. 18. st. 1. ZVDSP-a, po kojoj: „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (st. 3. istoga članka) “...ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (st. 5) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, te odredbama čl. 72. ZOVO-a, po kojima: (st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“, (st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ - i (st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“,

- od utvrđenja da je prije nego je sa majkom sklopio ugovor o darovanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju te nakon što su ovi raskinuti zasigurno znao i mogao znati da je stan vlasništvo majke, da ga koristi samo kao takvog - tako da se u tome razdoblju ne može tretirati savjesnim ili poštenim posjednikom stana (prema smislu odredbe čl. 18. st. 3. ZVDSP-a i odredbe čl. 72. st. 2. ZOVO-a), a za razdoblja trajanja tih ugovora nije istekao rok potreban za dosjedanje stana,

drugostupanjski sud nije imao razloga udovoljiti zahtjevima tužitelja - i pravilno je primijenio materijalno pravo kada ih je odbio.

18. U konačnom, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je po činjeničnom utvrđenju da tužitelj nije dokazao novčanu protuvrijednost uloženog u stan, a da dokaz za to ne može nadomjestiti samo njegov navod o visini ulaganja - odbio i eventualno kumulirani zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi mu upravo po njemu procijenjenu i samo po toj procijeni utuženu protuvrijednost uloženog: tužitelj je, da bi sa tim zahtjevom uspio, trebao dokazati kumulativno (obzirom da se tome ne može dati vrijednost „notornog“) osnovu svoga traženja i visinu - a tu visinu nije dokazao.

19. Uostalom, tužitelj u odnosu na izloženo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - jer u pretežitom osporava ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu i utvrđeno činjenično stanje (tvrdnjom da je iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi), a samo pozivom na tu ocjenu i činjenično stanje revizija se sa uspjehom ne može izjaviti.

20. Stoga, a kako je na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo - pa ne postoje razlozi na koje tužitelj u reviziji ukazuje, to je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a podnesenu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.