REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1957/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Z. B. M. (OIB: ... ) i II. tužitelja K. M. (OIB: ... ), oboje iz S., i zastupanih po punomoćniku B. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika D. P. iz S., (OIB: ... ), zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku iz S., radi utvrđenja da je ugovor raskinut i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe u Koprivnici posl. br. Gž- 2092/2016-2 od 26. siječnja 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-404/2012-52 od 22. kolovoza 2016., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja protiv dijela drugostupanjske presude u odluci kojom je odbijen njihov novčani tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti im 815.313,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tužitelja protiv dijela drugostupanjske presude u odluci kojom je:

- odbijen njihov nenovčani tužbeni zahtjev na utvrđenje da je u cijelosti raskinut Ugovor o kupoprodaji stana sklopljen u S. 31. ožujka 2008.,

- odbijen njihov novčani tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti im 29.438,08 kn sa pripadajućim zateznim kamatama,

- odlučeno o parničnom trošku,

odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i prihvaćena žalba tuženika kao osnovana te je prvostupanjska presuda:

1.1. potvrđena u odluci kojom su odbijeni zahtjevi tužitelja:

I.) na utvrđenje da je u cijelosti raskinut Ugovor o kupoprodaji stana sklopljen u S. 31. ožujka 2008. (na kojem je potpis tuženika kao prodavatelja ovjeren 2. travnja 2008. kod javnog bilježnika M. I. u S. pod brojem ovjere OV-7525/08) „između tuženika kao prodavatelja i oboje tužitelja kao kupaca, kojim su tužitelji od tuženika kupili 76/2230 dijela nekretnine sagrađene na čest. zem. 5273/1 K.O. S., koji suvlasnički dio je neodvojivo povezan sa stanom 5A na 1. katu koji se sastoji od ulaznog prostora, kuhinje, dnevnog boravka i blagovaonice, predsoblja, dvije sobe i kupaonice, ukupne netto korisne površine 54,04 m2, s pripadajućom loggiom ukupne površine 7,72 m2 i unutarnjim parkiralištem u podrumu UPI 1, ukupne površine 14,35 m2, odnosno ukupne netto površine 76,11 m2, te pripadajućih zajedničkih dijelova i uređaja zgrade u njihovom idealnom dijelu srazmjerno vrijednosti stana prema ostalim stanovima kojima ti zajednički dijelovi i uređaji služe, kao i odgovarajućeg suvlasničkog dijela zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i koje pripada zgradi i zemljišta koje služi redovitoj uporabi zgrade, upisan u ZU 6310, poduložak br. 2, K.O. S.“,

II.) na obvezivanje tuženika isplatiti im 815.313,14 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (pa tako na prvi iznos od 141.210,19 kn računatim od 11. srpnja 2007. do dana isplate),

III. na obvezivanje tuženika isplatiti im („za više zatraženo od dosuđenog“) 160.561,92 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

1.2. preinačena „u točki II. A. izreke te u odluci o parničnom trošku“ i suđeno:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja da tuženik u roku 15 dana isplati tužiteljima ukupan iznos od 29.438,08 kn (...) sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 23. kolovoza 2016. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Nalaže se tužiteljima da tuženiku nadoknade parnični trošak ovog postupka u iznosu od 48.125,00 kn (...), u roku od 15 dana“.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju "kao takozvanu redovnu (temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a) i kao takozvanu izvanrednu (temeljem čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. ZPP-a)…iz svih revizijskih razloga", odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti nižestupanjske presude i usvojiti njihove glavne zahtjeve - “odnosno prvog podrednog tužbenog zahtjeva u cijelosti”, podredno ukinuti ih u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija tužitelja u odnosu na drugostupanjsku presudu u odluci o njihovom novčanom zahtjevu na isplatu 815.313,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama nije osnovana.

5. Revizija tužitelja u odnosu na drugostupanjsku presudu u odluci o njihovom nenovčanom tužbenom zahtjevu na utvrđenje da je ugovor raskinut i novčanom zahtjevu na isplatu 29.438,08 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te zahtjevu za naknadu parničnog troška nije dopuštena.

6. Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjevi su tužitelja:

6.1. dva prva (glavna):

- nenovčani, na utvrđenje da je ugovor raskinut,

- novčani, na isplatu 815.313,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, a sve kao posljedica raskida ugovora,

6.2. eventualno kumuliran, da se prihvati ako se prvi (glavni) ocijene neosnovanim i odbiju, na obvezivanje tuženika naknaditi im štetu od 190.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, a sve zbog prodaje nekretnine sa nedostacima.

7. Kod prvih (glavnih) zahtjeva radi se o objektivnoj kumulaciji dvaju samostalnih tužbenih zahtjeva - nenovčanom i novčanom koji proizlaze iz različitih pravnih osnova (pojedinačno svaki je mogao biti zasebno utužen i o svakome zahtjevu se mogla donijeti drugačija i samostalna odluka), a kod eventualno kumuliranog - o samostalnom novčanom zahtjevu.

8. Pitanje dopuštenosti revizije podnesene na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, dakle kao redovne, prema odluci o navedenim zahtjevima tužitelja valja razmotriti u smislu ZPP-a, i to:

8.1. kada je riječ o sporu o nenovčanom zahtjevu, polazeći od odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a, prema kojoj je (kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu) za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi,

8.2. kada je riječ o sporu o novčanom zahtjevu, polazeći od shvaćanja iz smisla odredaba čl. 40. ZPP-a: vrijednost predmeta spora čini visina novčane svote iz postavljenog zahtjeva.

9. Prema odredbama čl. 37. ZPP-a, ako jedna tužba protiv istoga tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (stavak 1.). Ako pak zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva (stavak 2. istoga članka).

10. O reviziji tužitelja u odnosu na odluku o nenovčanom zahtjevu na utvrđenje da je ugovor raskinut

10.1. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 26. siječnja 2017., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11, odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13) te odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22), na ovaj spor, prema njegovom sadržaju, glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (uz ostalo, prema vrijednosnom kriteriju) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna.

10.2. Tužitelji su u tužbi iz ožujka 2012. vrijednost predmeta spora naznačili, kako to u reviziji i napominju, na 50.000,00 kn, a ta se vrijednost, koja se odnosi samo na nenovčani zahtjev, tijekom postupka (po zahtjevu koji nije preinačen) nije mijenjala - a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o predmetu spora niti mogla (u smislu odredbe čl. 40. st. 3 ZPP-a) mijenjati (niti po sudu: pa ni određivanjem troška za svaku radnju punomoćnika, u vidu nagrade za rad odvjetnika po nekoj drugoj vrijednosti): pritom vrijednost predmeta spora u visini zahtijevane novčane svote po postavljenom glavnom (prvom) samostalnom novčanom tužbenom zahtjevu nije odlučna (relevantna) za ocjenu dopuštenosti revizije protiv osporene presude o nenovčanom zahtjevu.

10.3. Konkretno, u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora mjerodavna je za ocjenu dopuštenosti revizije kao redovne po vrijednosnom kriteriju protiv osporene presude u odluci o nenovčanom zahtjevu tužitelja: to sve obzirom na navedeno - da kod novčanog zahtjeva vrijednost predmeta spora uvijek predstavlja visina glavnice zahtijevane novčane svote, neovisno od u podnesku naznačene vrijednosti predmeta spora - pa (dakle) i ako bi ova bila naznačena i kao viša ili manja.

10.4. Slijedom toga, a budući da vrijednost predmeta spora po nenovčanom zahtjevu ne prelazi 200.000,00 kn, revizija koju su tužitelji izjavili kao redovnu i po vrijednosnom kriteriju (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a) protiv osporene presude o njihovom nenovčanom zahtjevu nije dopuštena.

10.5. Stoga je reviziju tužitelja protiv osporene presude o njihovom nenovčanom zahtjevu valjalo odbaciti kao nedopuštenu (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a) odlukom kao u izreci, u rješenju.

11. O reviziji tužitelja u odnosu na odluku o prvom glavnom novčanom zahtjevu

11.1. U odnosu na odluku o zahtjevu za obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljima ("vratiti") 815.313,14 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, što tužitelji vezuju (kako drže) sa posljedicama raskida ugovora, za primijetiti je:

- da vrijednost predmeta spora u svezi toga zahtjeva prelazi 200.000,00 kn,

- da je zbog toga protiv te odluke (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, prema „vrijednosnom kriteriju“) dopuštena redovna revizija.

11.2. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu u odnosu na tu odluku ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i (ovdje bitno) samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11.3. Suprotno tvrdnjama revidenata, osporena presuda u odnosu na osporenu odluku sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelji pozivaju (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revidenti ukazuju.

11.4. Revidenti neosnovano revizijom prigovaraju da osporenom presudom nije odlučeno o svim njihovim zahtjevima: takav prigovor, da je i osnovan, predstavljao bi prijedlog za donošenje dopunske odluke za zahtjeve o kojima nije odlučeno (iz smisla odredbe čl. 339. st. 1. ZPP-a) - a ne opravdani revizijski razlog.

11.5. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11.6. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11.7. Drugostupanjski sud je odbio glavni novčani tužbeni zahtjev (potvrđivanjem prvostupanjske presude) uz osnovno i odlučno shvaćanje (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

- da se tužitelji ne mogu sa uspjehom pozivati na posljedice raskida ugovora sklopljenog sa tuženikom, kao razlogom u svezi kojeg bi proizlazila obveza tuženika na isplatu (vraćanje) utuženog iznosa - obzirom da nisu dokazali razloge koji bi vodili utvrđenju da je ugovor raskinut ili da su postojali uvjeti da se raskine, odnosno da uopće imaju pravo sa uspjehom pozivati se na raskid ugovora.

11.8. Takvo shvaćanje je pravilno.

11.9. Budući da u smislu odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a "U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.", a tužitelji su nedvosmisleno odredili i činjeničnu i pravnu osnovu svoga glavnog novčanog zahtjeva - izvodeći je iz shvaćanja da je ugovor raskinut i da im zbog posljedica toga raskida pripada pravo na vraćanje iznosa kojeg su dali u ostvarenju toga ugovora - čime su ograničili i vezali i revizijski sud u odlučivanju (tako da revizijski sud nema osnove niti ovlasti odlučivati o prijepornom zahtjevu tužitelja prema nečemu drugom), tužitelji su, da bi uspjeli sa svojim zahtjevom na isplatu, trebali dokazati samo činjenicu na kojoj zahtjev za isplatu temelje, dakle: da je prijeporni ugovor raskinut. 11.10. Obzirom da je drugostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“):

- utvrdio da tužitelji navedeno nisu dokazali - te da se ne može istinitim prihvatiti ono na čemu oni temelje svoju poziciju u postupku, pa je o tome odlučio (odbijanjem zahtjeva na utvrđenje da je ugovor raskinut) presudom koja je postala i pravomoćna i koju (s tim utvrđenjem) revizijski sud ne može preispitivati (zbog nedopuštenosti revizije u dijelu koji se na nju odnosi, mora je respektirati i prihvatiti je onako kako glasi),

- jedino je pravilnim i u ovome stupnju postupka prihvatiti da tužitelji zbog toga ne mogu ostvariti povoljniju poziciju kada prijeporni zahtjev na isplatu temelje i na tome suprotstavljenoj i (pravomoćnom presudom utvrđeno) neistinitoj tvrdnji (da je prijeporni ugovor raskinut).

11.11. U tim su okolnostima (dakle: kada je revizijski sud vezan pravomoćnom presudom o neosnovanosti zahtjeva tužitelja na utvrđenje ugovora raskinutim) čak i irelevantni revizijski prigovori revidenata u svezi onog na čemu ustraju: da je ugovor raskinut - i o povredi učinjenoj time što nisu provedeni svi po njima predloženi dokazi i što provedeni dokazi na iste okolnosti nisu ocijenjeni kako oni sugeriraju prihvatiti.

11.12. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja protiv osporene presude u odluci o glavnom zahtjevu na isplatu valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) odlukom kao u izreci, u presudi.

12. O reviziji tužitelja u odnosu na odluku o eventualno kumuliranom novčanom zahtjevu na isplatu 190.000,00 kn

12.1. U smislu već izloženog pravnog shvaćanja, budući da niti ukupna vrijednost predmeta spora po tome novčanom zahtjevu ne prelazi 200.000,00 kn, to podnesena revizija već i zbog toga u odnosu na odluku o tome zahtjevu ne udovoljava zakonom propisanim pretpostavkama za dopuštenost redovne revizije po vrijednosnom kriteriju i u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

12.2. Takvu, kao redovnu - valjalo je stoga odbaciti rješenjem iz izreke ove odluke (na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a).

13. O izvanrednoj reviziji tužitelja

13.1. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučaju kada je ne mogu podnijeti kao redovnu, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

13.2. U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

13.3. Tužitelji su protiv osporene presude reviziju podnijeli pozivom na te odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj određeno naznačili pitanja:

- „da li je sud drugog stupnja dužan odlučiti o podrednom tužbenom zahtjevu (o kojem sud prvog stupnja nije odlučivao) ukoliko preinači odluku prvog stupnja na način da odbije u cijelosti prije postavljene tužbene zahtjeve?“,

- „da li sud drugog stupnja može preinačavati presudu kojom je tužiteljima usvojen tužbeni zahtjev u dijelu kojeg tuženik tijekom postupka nije ni osporavao, a štoviše u svojoj žalbi je i izrijekom potvrdio svoje priznanje osnova i visine usvojenog dijela tužbenog zahtjeva?“ - ili „ima li drugostupanjski sud ovlasti preinačiti presudu prvog stupnja u dijelu u kojem je tom presudom prvog stupnja usvojen tužbeni zahtjev na način da taj isti zahtjev odbije iako je sam tuženik taj tužbeni zahtjev priznanjem učinio nespornim?“

13.4. Međutim, time što su konstatirali da je podnose prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, revidenti nisu i postupili prema tim odredbama.

13.5. Podnesenu reviziju valja sagledati u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji, da bi bila dopuštena, određeno formuliranog pravnog (a ne činjeničnog) pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor te odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i koji ne bi ovisio o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, te naznaku različite ili nesigurne sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti - ili razloge zbog kojih bi trebalo očekivati nesigurnu praksu, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni - odnosno ako se očekuje nesigurna praksa) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije.

13.6. Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud (upravo određeno formuliranim pitanjem te, ovdje odlučno, određenim razlozima važnosti pitanja) u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

13.7. Od toga polazeći, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije za prihvatiti:

- prije svega, da prvo u reviziji postavljeno pitanje ne može u ovome stupnju postupka biti važno niti za odluku o predmetu spora: problem kojeg revidenti tim pitanjem potenciraju, to “što sud nije odlučio o cjelokupnom tužbenom zahtjevu” - kako tvrde, rješava se, kada postoji, u drugome putu pravne zaštite - prijedlogom za donošenje dopunske presude, a ne revizijom,

- dok drugim pitanjem revidenti samo sugeriraju prihvatiti nešto suprotno sadržaju osporene presude, odnosno ono što iz nje ne proizlazi (obzirom da se, protivno njihovim navodima, ona temelji na utvrđenju da se tuženik žali na odluku kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja i predlaže da se i ovaj odbije - ili osporena presuda ukine) - da je u ovome postupku, u okolnostima samo ovoga slučaja, odbijen zahtjev za isplatu naknade štete kao neosnovan iako nije niti učinjen spornim (odnosno: priznat je) - i time počinjena postupovna povreda,

- da se, uostalom, iz revizije ne može razabrati zašto bi u njoj (ovdje bitno) naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, pogotovo glede ovdje utvrđenog činjeničnog stanja i glede onog što revidenti u (tim naznačenim) pitanjima opisuju i što sugeriraju prihvatiti istinitim, bila važna za odluku o konkretnom sporu i (kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: u reviziji nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti samo navod revidenata da se (i to isključivo) o prvom u reviziji postavljenom pitanju može očekivati različita sudska praksa,

- odnosno, da revizija u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: da o njima, onako kako su formulirana, u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi bila važna za ujednačavanje sudske prakse:

a) kada u odnosu na u reviziji postavljena pitanja revidenti nisu naznačili niti sa kojom se to odlukom drugog suda može uspoređivati osporena presuda i kojoj se to sudskoj praksi (makar i očekivanoj) protivi shvaćanje iz smisla pitanja: toliko da bi revizijski sud trebao na njih odgovoriti radi osiguranja jedinstva u primjeni prava (odluke koje u reviziji naznačuje, i to za “treći razlog dopustivosti izvanredne revizije” i “četvrti razlog dopustivosti izvanredne revizije”- a ne u svezi postavljenih pitanja, donesene su za druge prilike i za shvaćanja uz njih vezana - i ne mogu se uspoređivati sa osporenom presudom u svezi, ovdje odlučno, postavljenih pitanja),

b) kada, dakle, revidenti postavljenim pitanjima (formulacijom kojih su ograničili svoju reviziju i revizijski sud u ovlastima ispitivanja osporene presude) u biti traže samo da im se odgovori je li ovdje pravilno odlučeno o postavljenom zahtjevu.

13.8. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga (uz ostalo, prema sadržaju odluka koje revidenti uspoređuju sa ovdje osporenom) kojima ih revidenti obrazlažu (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi u reviziji postavljenih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava - i postoji li druga odluka nekog suda koja bi se mogla uspoređivati u pravnom shvaćanju sa osporenom presudom),

- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revidenti smatraju da bi ono što ističu u reviziji imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenata - i da time pogoduje jednoj stranki.

13.9. Revizijski sud u konačnom ukazuje i da tužitelji “pitanjem” naznačuju i drugo (“treći razlog dopustivosti izvanredne revizije” i “četvrti razlog dopustivosti izvanredne revizije”), ono čime u suštini ističu svoja shvaćanja o predmetu spora, o sadržaju svojih zahtjeva - te visini i osnovi svojih potraživanja (pogotovo naknade štete), sve uz naznaku sudske prakse za koju drže da se odnosi na ovaj slučaj u primjeni odredaba čl. 368. i 419. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015.) i u odnosu na njihovo pravo na naknadu štete, ali kako glede toga nisu u reviziji formulirali niti jedno određeno pitanje, tim se njihovim navodima danim u tome smislu (karakterističnim za redovnu a ne izvanrednu reviziju) već i samo zbog toga ne može pridati značaj pitanja iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

13.10. Sukladno tome za zaključiti je (budući da to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) i da izvanredna revizija revidenata nije sastavljena u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

13.11. Stoga je reviziju revidenata protiv osporene presude valjalo (u svezi s odredbom čl. 392.b st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.") odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja.

14. O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP-a), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP-a). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a koja glasi: „Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).“

14.1. Glede dopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i ono glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

14.2. Stoga je i revizija revidenata u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnim troškovima nedopuštena, pa je nju i u tome dijelu valjalo kao takvu odbaciti (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.