Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-Us-61/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 291. stavaka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te optuženog Ž. J., optuženog I. T. i optuženog J. R. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu K-Us-30/2021-42 od 17. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog Ž. J., odvjetnice D. K., branitelja optuženog I. T., odvjetnika I. S., te branitelja optuženog J. R., odvjetnika M. R.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I Djelomično se prihvaća žalba USKOK-a, ukida se oslobađajući dio presude u odnosu na optuženog Ž. J. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11. opisanom pod točkom II. 1. oslobađajućeg dijela te presude, te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II U ostalom dijelu žalba USKOK-a i žalbe optuženog Ž. J., optuženog I. T. i optuženog J. R., odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Zagrebu pod točkom I. izreke presude optuženici Ž. J., I. T. i J. R. proglašeni su krivima da su pod točkama 1. i 2. osuđujućeg dijela i to optuženi Ž. J. počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti poticanjem, opisano i kažnjivo po članku 337. stavku 1. u vezi članka 37. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), optuženi I. T. djelima pod točkama 1. i .2. kaznena djela protuzakonitog posredovanja, opisana u članku 343. stavku 2. KZ/97., a optuženi J. R. djelima pod točkama 1. i 2. kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, opisana i kažnjiva po članku 337. stavku 1. KZ/97. Nakon toga za svako od tih djela Županijski sud u Zagrebu je optuženom Ž. J. utvrdio kazne zatvora. za kaznena djela pod točkom 1. i 2. u trajanju od po 7 (sedam) mjeseci zatvora, a na temelju članka 60. KZ/97. osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te na temelju članka 67. KZ/97. prema optuženom Ž. J. primijenio uvjetnu osudu na način da izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće biti izvršena ukoliko optuženi Ž. J. u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Optuženom I. T. utvrdio kazne zatvora za kaznena djela pod točkom 1. i 2. u trajanju od po 8 (osam) mjeseci zatvora, a na temelju članka 60. KZ/97. osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te na temelju članka 67. KZ/97. prema optuženom I. T. primijenio uvjetnu osudu na način da izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće biti izvršena ukoliko optuženik u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Optuženom J. R. utvrdio kazne zatvora za kaznena djela pod točkom 1. i 2. u trajanju od po 7 (sedam) mjeseci zatvora, a na temelju članka 60. KZ/97. osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te na temelju članka 67. KZ/97. prema optuženiku primijenio uvjetnu osudu na način da izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće biti izvršena ukoliko optuženi J. R. u roku od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženom Ž. J., optuženom I. T. i optuženom J. R. nalaženo je da podmire troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 6. ZKP/08., i to paušalnu svotu u iznosu od po 5.000,00 (pet tisuća) kuna svaki, koji im se iznos nalaže uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Nasuprot tome, pod točkom II. izreke na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. optuženi Ž. J. oslobođen je optužbe da bi djelima opisanim pod točkama 1. i 2. (oslobađajućeg dijela) počinio kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti, opisanim u članku 291. stavak 1. i 2. KZ/11., a kažnjivim po članku 291. stavak 2. KZ/11.

2.1. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. i to trošak vještaka za financije i knjigovodstvo, za građevinu i za rukopise te nužni izdaci optuženog Ž. J. u odnosu na kaznena djela za koja je oslobođen optužbe, padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli USKOK i svi optuženici.

3.1. USKOK se žali zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio presude te predlaže da se preinači pobijana presuda te optuženici osude na strože kazne zatvora (članak 471. stavak 1. ZKP-a), a u odnosu na oslobađajući dio presude u odnosu na optuženog Ž. J. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP-a), te predlaže da se u tom dijelu pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3.2. Optuženi Ž. J. žali se po braniteljima, M. M. i D. K., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. i …, u odnosu na osuđujući dio presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. i 2. ZKP/08.) te predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske presudu preinači i optuženog Ž. J. oslobodi od kaznene odgovornosti za kazneno djelo pod točkom I. izreke pobijane presude, odnosno da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak sukladno žalbenim razlozima.

3.3. Optuženi I. T. žali se po branitelju I. S., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Š. M., M., S. & P., u odnosu na osuđujući dio presude, zbog bitne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) te predlaže da se presuda pod točkom I. izreke pobijane presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak, uz molbu za obavijest optuženom I. T. o sjednici vijeća.

3.4. Optuženi J. R. žali se po branitelju M. R., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda G. L. i M. R., u odnosu na osuđujući dio presude, zbog bitne povrede (članak 467. točka 1. i članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.) i zbog povrede kaznenog zakona (članak 467. točka 2. i članka 469. točka 1. ZKP/08.) te predlaže da se optuženog J. R. oslobodi od kaznene odgovornosti za kazneno djelo pod točkom I. izreke pobijane presude, odnosno podredno presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, uz molbu za obavijest optuženom J. R. o sjednici vijeća.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Postupajući prema odredbi članka 475. stavak 1. ZKP/08., sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika D. K., I. S. i M. R., a u odsutnosti uredno izviještenih optuženika i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske (članak 475. stavak 4. ZKP/08.)

7. Žalba USKOK-a je djelomično osnovana, dok žalbe optuženih Ž. J., I. T. i J. R. nisu osnovane.

U odnosu na ovosudno rješenje (točka I. izreke)

8. Uvodno treba reći da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. rujna 2021. broj I Kž-Us-109/2019-7, djelomičnim prihvaćanjem žalbe USKOK- a, ukinuta, u ovom predmetu donesena ranija oslobađajuća prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu od 11. ožujka 2019., broj K-Us-3/16., u odnosu na optuženog Ž. J. za kaznena djela iz članka 337. stavak 1. u vezi članka 37. i članka 337. stavka 1. i 4. KZ/97. (točke 1., 2., 3. i 4. izreke te presude), a u odnosu na optuženog I. T. za kazneno djelo iz članka 343. stavak 2. KZ/97. i optuženog J. R. za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. (točke 3. i 4. pobijane presude), te je predmet u tom dijelu upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, dok je istovremeno tom odlukom odbijena kao neosnovana žalba USKOK-a u odnosu na optuženog Ž. J. i optuženike B. M. i M. R. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. i 3. KZ/97. (točka 5. te prvostupanjske presude) pa je u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđena ranije citirana prvostupanjska presuda.

9. U ponovljenom postupku postupak je proveden i dovršen temeljem izmijenjene optužnice USKOK-a od 21. listopada 2021. (KO-US-62/2021.) i to protiv optuženog Ž. J. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11. (točke 1. i 2.,) te iz članka 291. stavka 1. u vezi članka 37. KZ/11. (točke 3. i 4.), sve uz primjenu članka 51. KZ/11., te optuženog I. T. zbog kaznenog djela iz članka 295. stavak 1. KZ/11. i optuženog J. R. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. KZ/11., sve uz primjenu članka 51. KZ/11. (točke 3. i 4.) izmijenjene optužnice.

10. U žalbi USKOK pobija ispravnost zaključka prvostupanjskog suda kako nije dokazano da je optuženi Ž. J. počinio kaznena djela zlouporabom položaja i ovlasti, opisana u članku 291. stavcima 1. i 2. KZ/11., točke II. 1. i 2. iz oslobađajućeg dijela izreke presude.

10.1. Tako u odnosu na kazneno djelo iz točke II.1. oslobađajućeg dijela pobijane presude, a koje se veže uz evidentiranje prekovremenih sati i obračun istih, proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, da je temeljem iskaza svjedoka J. M., J. D., B. M., M. R., J. B. i V. B., a koji imaju neposrednih saznanja da je optuženi J. radio izvan redovnog radnog vremena (navodeći određene primjere kao što su prisustvo očevidima nakon prometnih nesreća, zatim posjete raznih političara i dužnosnika u …… županiji i sl.), te da je utvrđeno kako je obrana optuženog Ž. J. suglasna tim iskazima, pa je ista u cijelosti i prihvaćena i donesen zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženi J. prekovremeno odradio sve sate, a za koje je tražio da mu se kao takvi obračunaju. Uporište za takav zaključak, prvostupanjski sud nalazi i u iskazu svjedoka O. G., koji je potvrdio da je optuženik, kao načelnik policijske uprave radio prekovremeno u određenim situacijama, kao što su tako radili i ostali načelnici, iz drugih policijskih uprava, te da propisi koji su regulirali takav rad nisu bili primjenjivi, pa on, kao tadašnji Ravnatelj policije, nije niti mogao provjeravati, da li je neki načelnik stvarno radio prekovremeno i koliko. Isto tako, sud zaključuje, da nedostatak izvješća i potpisa rukovodećeg službenika (načelnika) ne znači da taj rad nije odrađen i da zbog toga optuženi J. za isti ne bi imao pravo na naknadu, pogotovo stoga što su i prijašnji načelnici ostvarivali naknadu za tako stvarno odrađeni prekovremeni rad, unatoč postojanju formalnih nedostataka za isplatu (nalozi i izvješća o obavljenom prekovremenom radu).

11. Međutim, takvo se rezoniranje prvostupanjskog suda za sada ne može prihvatiti, budući da osim personalnih dokaza i optuženikove obrane, u spisu postoji dokumentacija, kao što su tablice o evidenciji prekovremenog rada za Ured načelnika Policijske uprave ličko-senjske (listovi 207-298 spisa), a iz kojih je evidentan nesrazmjer u broju evidentiranih prekovremenih sati optuženog Ž. J. i ostalih zaposlenika Ureda načelnika, a koja dokumentacija je i pročitana kao dokaz (o tom nesrazmjeru iskazivali su i pojedini prethodno navedeni svjedoci koji su to i uočili). Isto tako, zaključak prvostupanjskog suda kako optuženi Ž. J. "nije izlazio iz granica dopuštenih 40 sati prekovremenog rada mjesečno", u suprotnosti je s podacima iz nekih od navedenih tablica (npr. listovi 225, 267, 249, 269 spisa), a iz kojih proizlazi da je optuženi J. učestalo evidentirao i više od dozvoljenih 40 sati prekovremenog rada mjesečno. Pri tome, prvostupanjski sud je propustio imati u vidu da po izričitom nalogu optuženog Ž. J., njegovi prekovremeni sati nisu bili evidentirani u Kadrovskoj službi (to nije osporavao niti sam optuženik), te da iz iskaza svjedoka J. M. proizlazi kako je optuženik J., podređenim službenicima u Kadrovskoj službi, naložio da se prekovremeni sati na njegovo ime ne evidentiraju u mjesečnim izvješćima koja su se dostavljala MUP-u.

11.1. Osim toga, ispitane službenice iz F. i K. službe A. R., A. P., T. B., V. B. i M. C., iskazivale su i o problemima koji su se pojavili zbog nesuglasja među njihovim evidencijama u odnosu na prekovremene sate načelnika J., ali prvostupanjski sud njihove iskaze cijeni samo u dijelu "…da ove svjedokinje ne tvrde da I optuženik prijavljeni prekovremeni rad nije ostvarivao, već samo da one ne znaju je li on isti odradio ili nije….", a što ukazuje na to, da prvostupanjski sud, nije analizu svih činjenica i spoznaja proveo sveobuhvatno.

11.2. Nadalje, iako je prvostupanjski sud utvrdio da iz usporednih podataka o prekovremenim satima načelnika policijskih uprava iste kategorije (listovi 2453-2457 i 4881 spisa) proizlazi da prekovremeni sati optuženog Ž. J. višestruko nadmašuju broj prekovremenih sati načelnika istovrsnih policijskih uprava, te činjenice nije uzeo u obzir pri ocjeni optuženikove obrane, već je izveo posve suprotan zaključak, da te činjenice nisu od presudne važnosti, jer da "…po ocjeni ovog suda o bitnom objektivnom elementu djela nije moguće odlučivati temeljem usporednih podataka broja prekovremenih sati koje je u inkriminiranom periodu ostvario neki drugi načelnik neke druge policijske uprave….", ne dajući nikakvo razumno objašnjenje za tu tvrdnju.

11.3. Po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, doista nije sporno, da sama činjenica nedostataka u formalnom evidentiranju prekovremenih sati ne mora značiti da prekovremeni rad nije odrađen, kao i to, da je optuženi Ž. J., kao načelnik, trebao i stvarno jest u određenim situacijama prekovremeno radio, što se potvrđuje i iz iskaza svjedoka O. G., J. D., J. M., B. M., M. R., J. B. i V. B., ali za sada je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda, kako je sav prekovremeni rad od strane optuženog Ž. J., za koji je zatražio isplatu, u potpunosti odrađen te da mu je za isti osnovano isplaćena cjelokupna naknada, jer da uopće nije dokazano, da bi optuženi Ž. J. počinio kazneno djelo zlouporabom položaja i ovlasti, iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11., opisano u točki II.1. oslobađajućeg dijela izreke presude.

11.4. Iz izloženih razloga, za sada se ne mogu kao ispravni prihvatiti zaključci suda prvog stupnja o nedokazanosti kaznenog djela. Stoga je u ovom dijelu trebalo prihvatiti žalbu USKOK-a te prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će uzeti u obzir sve navedeno, iznova provesti sve dokaze vezano uz točku II.1. oslobađajućeg dijela presude i po potrebi izvesti nove dokaze (novo ili dopunsko vještačenje), iz kojih će utvrditi da li provedeni dokazi ukazuju na postojanje ili nepostojanje inkriminacije, pri čemu nije vezan činjeničnim opisom i obuhvaćenom kriminalnom količinom, a koje dokaze će potom, pomno, sveobuhvatno i savjesno analizirati, kako svaki dokaz posebno tako i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti, sukladno odredbama članka 459. ZKP/08.

U odnosu na žalbu USKOK-a protiv oslobađajućeg dijela pobijane presude za optuženog Ž. J. iz točke II. 2. pobijane presude (točka II. izreke)

13. Žaleći se protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude u odnosu na optuženog J. iz točke II. 2., USKOK smatra da je njegova obrana u suprotnosti s iskazima svjedoka, da nije razvidna svrha nabavke istih i način njihova korištenja, pa da je pogrešan zaključak suda kako nije dokazano da je optuženi J. počinio terećeno kazneno djelo jer je optuženik kao načelnik, svaki mjesec usmeno ili putem svoje tajnice B. M. nalagao kupovinu bonova, koji su isključivo njemu predavani, te ih koristio po vlastitom nahođenju, bez sačinjavanja bilo kakve dokumentacije kojom bi se pravdao način i svrha njihova korištenja, pri čemu su bonovi plaćeni sredstvima Policijske uprave, a optuženi iste koristio i u svoje privatne svrhe, a što potvrđuju i bilješke iz njegovog rokovnika kako je bonove davao i svojim kćerima.

14. No, suprotno tome, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje, kako iz obrane optuženog Ž. J., a tako i ispitanih svjedoka, proizlazi da je on kao načelnik Policijske uprave, doista, naručivao i preuzimao bonove za mobilne uređaje, da u to vrijeme nije bilo pravilnika za dodjelu bonova, već se radilo o diskrecijskoj ovlasti ravnatelja policijske uprave, time da je u svakom financijskom planu, kako u rebalansu tekuće godine, tako i za buduću, bila određena pozicija za bonove, a bonove je davao policijskim službenicima koji su ih koristili u obavljanju svog policijskog posla, dok za nabavku istih nije bila potrebna javna nabava.

14.1. Tako iz obrazloženja prvostupanjskog suda, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, proizlazi da su se kroz cijeli terećeni period nabavljali bonovi za mobitele i to za Ured načelnika, što u cijelosti potvrđuju međusobno suglasni iskazi svjedoka M. C., J. J. i B. M., djelatnica …. te A. B., voditeljice …. PU ličko-senjske koje su istovjetno iskazivale i o proceduri nabave bonova, navodeći da su i u slučaju nabave bonova, jednako kao i kod druge robe, postojale zahtjevnice, narudžbenice, skladišnice, otpremnice i računi, iza kojih je slijedila likvidacija i plaćanje istih. Istovjetno proizlazi i iz iskaza svjedoka A. M. koji je radio na mjestu skladištara u ….. u PU ličko-senjskoj te iz iskaza … P. i T. V.

14.2. Isto tako, prvostupanjski sud osvrnuo se i na tvrdnju optužbe kako pozitivnim podzakonskim aktima nije bila predviđena mogućnost nabave bonova za mobilne telefone te da to nije bilo predviđeno financijskim planom. Pri tom je prvostupanjski sud valjano utvrdio da suprotno proizlazi iz dopisa MUP-a od 9. listopada 2013., kako u inkriminiranom razdoblju nije postojao pravni akt kojim bi bio utvrđen sam postupak nabave i korištenja "prepaid" mobilnih priključaka, već da je to bilo diskrecijsko pravo nadležnog rukovoditelja. Iz iskaza svjedoka M. R., u to vrijeme načelnika ….., proizlazi da se svake godine u MUP-u donosio financijski plan za iduću godinu, temeljem kojeg su u veljači iste godine, oni donosili plan nabave materijalnih sredstava i usluga za svoju policijsku upravu, a tim su planom bila predviđena novčana sredstva za telefone (fiksne i specijalne linije) od oko 250.000,00 kuna i mobilne bonove u iznosu od 20.000,00 do 30.000,00 kuna. Sukladno Zakonu o javnoj nabavi, bonovi su predstavljali ili malu nabavu ili bagatelnu nabavu, pa su bonovi kupovani s pozicije predviđene u financijskom planu i trošak je uredno knjižen na poziciju predviđenu u sustavu za knjiženje. Stavka za bonove uvijek je bila u proračunskim sredstvima i time kontrolirana te nikada nije bio sporan trošak po stavci bonova ili po bilo kojoj drugoj stavci, a MUP je vršio redovne kontrole jer je MUP plaćao račune.

14.3. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako iz iskaza svjedoka, policijskih operativaca D. D., B. Z., J. D. i J. B. suglasno proizlazi da su bonovi dodjeljivani od strane načelnika i to kako policijskim djelatnicima koji su koristili službeni mobitel, tako i drugim policijskim službenicima, koji nisu dužili službene mobitele, nego bi koristili svoje privatne mobitele u službene svrhe, kao što je to bilo u slučaju osiguranja, kada su morali komunicirati i koordinirati akciju s djelatnicima drugih službi, zatim krim. službenici za operativan rad. Imajući u vidu, da se radilo o vremenu kada je mobilna telefonija bila skupa, a policijski djelatnici su npr. morali "hodati po Z." i komunicirati s kolegama radi koordinacije akcije i pri tom koristili svoje privatne mobitele, dodjela bona je bila jedan vid pravične nadoknade privatnih troškova, budući da službenih mobitela nije bilo dovoljno. Upravo je za dobrobit obavljanja raznih policijskih akcija bilo je nužno i trebalo je stimulirati policijske službenike da koriste svoje privatne mobitele. Isti iskazi suglasni su i očitovanju MUP-a o načinu korištenja bonova za službene i privatne mobitele u službene svrhe.

14.4. U odnosu na žalbenu tvrdnju, da je optuženi J. nabavljao bonove za privatne svrhe, dijeleći iste svojim kćerima, valja istaći da je prvostupanjski sud razjasnio i te činjenice, utvrdivši da iz navedenog rokovnika ne proizlazi da se radi o bonovima koje je nabavljala PU ličko-senjska, odnosno ne proizlazi naznaka o trošenju sredstava iz policijske uprave, pa tako niti u odnosu na bonove, uz čiju vrijednost stoji naznaka imena N. i Ž., već da je optuženik u rokovniku bilježio mjesečne prihode i rashode svoje obitelji, pri čemu je cijenjeno i to da niti po vještakinji za financije i knjigovodstvo K. Š. ne proizlazi drugačije, niti je utvrđeno da kod obitelji optuženika postoji nesrazmjer u evidenciji tih prihoda i rashoda.

15. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nema dovoljno dokaza da je optuženi Ž. J. počinio kazneno djelo opisano pod točkom II. 2. izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude iz članka 291. stavka 1. i 2. KZ/11., a koje djelo je tako pravno i označeno u izmijenjenoj optužnici USKOK–a.

16. Stoga je oslobađajuća presuda utemeljena na odredbi članka 453. točke 3. ZKP/08. u odnosu na optuženog J. pravilna i zakonita te nije dovedena u pitanje prethodno istaknutim žalbenim navodima USKOK-a. U toj se, naime, žalbi ne ističe ništa novo, već se preocjenjuju zaključci prvostupanjskog suda iz pobijane presude koji su, kao što je već navedeno, pravilni.

U odnosu na žalbe optuženika Ž. J., I. T. i J. R., osim zbog odluke o kazni

17. Nije u pravu optuženi I. T. da u pobijanoj presudi postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. Naime argumentirajući razloge o bitnim povredama, optuženik iz obrazloženja pobijane presude izdvaja fragmente pojedinih rečenica i zaključaka prvostupanjskog suda, te citira dijelove iskaza pojedinih svjedoka, kao i obrane optuženika, navodeći kako je na takav način ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer su razlozi pobijane presude "... u znatnoj mjeri proturječni ... te nisu navedeni razlozi o nekim odlučnim činjenicama…" čime se u biti dovode u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a s kojima se optuženik zapravo ne slaže, a o čemu će biti riječi u dijelu ove presude, koja se odnosi na žalbenu osnovu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

17.1. Nije u pravu ni optuženi J. R. da u pobijanoj presudi postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 467. stavka 1. i članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., jer da "…razlozi o odlučnim činjenicama koje se tiču ocjene egzistencije pravnog kontinuiteta jednostavno nisu razumljivi…", te da sud "šturo i… lakonski zaključuje…" da iz činjeničnog supstrata proizlazi ostvarenje biće terećenog kaznenog djela i posljedice postupanja optuženika, čime razloge o odlučnim činjenicama ostavlja nerazjašnjenim i nerazumljivim.

17.2. Neosnovano optuženi R. ističe da je izreka presude nerazumljiva, jer da u izreci nisu opisane radnje kojima je ovaj optuženik počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Protivno navodima žalbe činjenični opis kaznenog djela navedenog u prvostupanjskoj presudi sadrži sva bitna obilježja tog kaznenog djela kako u odnosu na optužene Ž. J. i I. T., tako i u odnosu na optuženog J. R., dakle navedeni su svojstvo optuženog R. (službena osoba), te radnja izvršenja optuženika koja se sastoji u neprocesuiranju prekršaja. Razlozima kojima ovaj žalitelj argumentira žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, osporava se pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. nije ostvarena, jer činjenični opis sadrži sva bitna obilježja inkriminiranog djela, a u obrazloženju su navedeni jasni i valjani razlozi o odlučnim činjenicama, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17.3. Nije u pravu optuženi J. R. niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz točke I.1. i I.2. pobijane presude, jer da je prvostupanjski sud "... primijenio zakon koji se ne može primijeniti".

17.4. Prije svega, odlučno za kaznena djela opisana pod točkama I.1. i I.2. izreke je, da je optuženi R. kao službena osoba postupao s ciljem da drugoj pravnoj osobi i fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist, iskoristio svoj položaj i nije obavio dužnost koju je trebao, te da se kod kaznenog djela zlouporabe položaja može pojaviti isključivo službena ili odgovorna osoba, a koje svojstvo je optuženi R. nedvojbeno imao. Stoga, bez svojstva službene osobe, optuženi R. ne bi mogao ni doći u priliku počiniti kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, pa s tim u vezi, zahtjev, koji mu je upućen od strane optuženog T., ne bi niti bio upućen, da optuženi R. nije postupao s pozicije službene osobe od koje se traži da iskoristi svoj položaj i ne obavi dužnost pokretanja i procesuiranja prekršaja koji su mu prijavljeni. Žalitelj zanemaruje kako ovakav oblik iskorištavanja položaja i ovlasti i postoji i kada se ne poduzima radnja koja se mora poduzeti u okviru službenog položaja koji osoba ima, a pri čemu druga pravna i fizička osoba ostvaruje i neimovinsku korist, a ne samo imovinsku, kako to pogrešno smatra optuženi R.

17.5. S obzirom da se od vremena počinjenja djela do donošenja prvostupanjske presude, izmijenio Kazneni zakon, to je prvostupanjski sud ispitao postoji li pravni kontinuitet, te koji je zakon blaži za počinitelje (točke 25., 25.1., 26., 40., 40.1., 43. i 44. pobijane presude), pa se na taj dio obrazloženja upućuju žalitelji. S obzirom na izloženo, pravilno je od strane prvostupanjskog suda primijenjen KZ/97., čime očito nije došlo do povrede kaznenog zakona, a ponajmanje na štetu optuženika, jer je prvostupanjski sud primijenio najblaži zakon za sve počinitelje, sve sukladno članku 3. KZ/11., što je pravilno i obrazložio.

17.6. Nadalje, optuženi R. u žalbi polemizira sa stavom prvostupanjskog suda o biću kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. KZ/97., a u odnosu na biće kaznenog djela iz članka 291. stavak 1. KZ/11. za koje žalitelj smatra "…da je suženog dosega kaznenopravne norme…kod kojega je nastup posljedice u vidu prouzročenja štete drugome ili pribavljanja štete drugome ili pribavljanja (ne)imovinske koristi sebi ili drugome bitno obilježje tog djela i mora biti ostvareno tim radnjama…a bez da se upravo tim radnjama ne izazove posljedica u vidu prouzročenja štete ili pribavljanja (ne)imovinske koristi, ne predstavlja kazneno djelo…", iz čega izvodi zaključak da u ovom predmetu treba primijeniti blaži zakon prema počinitelju, tj. KZ/2011. "…jer se činjenično stanje ne može podvesti pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona…in concreto, pa nema kaznenog djela, jer opis iz KZ/11. ne poznaje i ne inkriminira tzv. formalno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti".

17.7. Međutim, prvostupanjski sud pravilno zaključuje o postojanju pravnog kontinuiteta nalazeći pri tom "…da su ne samo radnja, već i posljedice postupanja optuženog R. u cijelosti i dostatno opisane činjeničnim supstratom optužnice iz čega proizlazi nastupanje posljedice u vidu pribavljanja neimovinske koristi…" (točka 25., 25.1. i 26. pobijane presude), koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se na isto, kao što je već prethodno navedeno, žalitelji upućuju.

17.8. Nadalje, optuženi R. u žalbenim razlozima navodi da je ostvaren i "…drugi modalitet povrede kaznenog zakona…koji nalazi u pogrešnom rezonu prvostupanjske presude… o protupravnosti postupanja III optuženika…dok je na temelju pravno relevantnih činjenica sud morao zaključiti kako u njegovim radnjama nedostaje element protupravnosti…a sve iz razloga jer je III optuženik poduzeo radnje u krajnjoj nuždi… nije bio slobodan u donošenju odluka…jer se nalazio u nezavidnom i subordiniranom položaju načelnika jedne male policijske postaje….a radnje III optuženika samo su propusti kojima nedostaje element protupravnosti …zbog postupanja u krajnjoj nuždi…", kojim žalbenim razlozima, u biti osporava ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će biti riječi u okviru te žalbene osnove.

17.9. Slijedom iznesenog, a protivno navodima iz žalbi optuženog T. i optuženog R., ovaj sud drugog stupnja smatra da pobijana presuda sadrži valjane, jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na bitna obilježja inkriminiranih djela koje razloge prihvaća i ovaj sud, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. na koju upiru žalbe oba optuženika. Naime, u presudi, sud iznosi razloge na kojima temelji svoja utvrđenja i zaključke o odlučnim činjenicama, a ne polemizira sa tezama stranaka ili njihovom (drukčijom) interpretacijom utvrđenih činjenica.

18. Nisu osnovane žalbe svih optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

18.1. Optuženi J. i T. u svojim žalbama uvodno ističu ovu žalbenu osnovu, dok optuženi R. ne ističe ovu žalbenu osnovu, ali kako je već prethodno navedeno, iz razloga navedenih u žalbi optuženog R., zbog bitne povrede i povrede kaznenog zakona, proizlazi kako on smatra da su odlučne činjenice za njegovu odgovornost pogrešno utvrđene, te da je izveden i pogrešan zaključak o njegovoj odgovornosti.

19. Tako, u iznimno opširnom obrazloženju u žalbama optuženog J. i optuženog T., oni ponavljaju, u odnosu na svako od kaznenih djela za koje su proglašeni krivima sve one navode koje su tijekom prvostupanjskog postupka već iznosili u svojoj obrani.

19.1. Ukratko, u odnosu na kaznena djela iz točke I. izreke pobijane presude, oba optuženika ponavljaju da nisu počinili kaznena djela na način opisan u točkama 1. i 2. osuđujućeg dijela presude, te da je cijela optužba protiv njih zasnovana jedino i isključivo na obrani optuženog R., koji je itekako imao motiv u vrijeme počinjenja djela teretiti optuženog J. i optuženog T., kako bi zaštitio sam sebe i svoj status načelnika u …., što mu je u jednom kratkom vremenu i uspjelo, iako je on, nakon što je "bio pokajnik", svejedno smijenjen i suspendiran s tog mjesta, dok optuženi R., suprotno tome, tvrdi da je bio u "nezavidnom i subordiniranom položaju" prema optuženom J. i optuženom T., čije zahtjeve je "morao prihvatiti" jer su pritisci "dolazili odozgo", pa priznaje "objektivne okolnosti djela", a u odnosu na subjektivne smatra da je napravio propust što je "podlegao tim pritiscima", ali ne i kazneno djelo jer je postupao u "krajnjoj nuždi".

20. Protivno ovakvim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize obrane sva tri optuženika i provedenih dokaza, prije svega materijalne dokumentacije, a potom i iskaza ispitanih svjedoka izveo i pravilan zaključak o njihovoj odgovornosti.

21. Naime, u odnosu na one odlučne činjenice koje se vežu uz postupke i radnje svakog od ova tri optuženika, utvrđenja suda prvog stupnja temelje se prvenstveno i u pretežitom dijelu na iskazu optuženog J. R., koji je tijekom cjelokupnog postupka, kako u istrazi tako i tijekom rasprave, iznio mnoštvo jasnih, preciznih i uvjerljivih detalja koji su kao takvi mogli biti poznati isključivo i jedino direktnim učesnicima tih događanja. U tim iskazima on je na jasan, uvjerljiv i vjerodostojan način, do bitnih detalja, opisao svoje kontakte s drugim optuženicima, te njihove međusobne kontakte, koje su imali u oba događaja. Pri tome, on ni na koji način nije umanjivao svoju ulogu u svemu tome i niti u jednom trenutku nije poricao i svoju "objektivnu odgovornost" za nepoduzete radnje, a njegov iskaz u bitnim i važnim dijelovima u odnosu na ove okolnosti, koje se tiču neprocesuiranja prekršaja potvrđen je i materijalnom dokumentacijom o počinjenju istih, kao i iskazima svjedoka B. koji je u kontroli uočio prazne rubrike u svezi tih prekršaja, te svjedoka F. kojemu nije proslijeđena dokumentacija o prekršajima, kako za pravnu osobu V. d.o.o, tako niti za vozača motora M., a prema protokolu je tako trebalo biti. Stoga je prvostupanjski sud, na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno te svih provedenih dokaza zajedno te dovodeći ih potom u međusobnu vezu i u vezu s drugim provedenim dokazima, prvenstveno pročitanom i pregledanom dokumentacijom, te na temelju konfrotiranog iskaza i obrane optuženog R., donio zaključke koji su u potpunosti logični i uvjerljivi, a tiču se upravo postojanja činjenica koje se odnose na postupanje optuženog Ž. J. kao poticatelja i kao službene osobe načelnika Policijske uprave i nadređenog optuženom R., optuženog I. T. kao načelnika općine koji je trgovao svojim utjecajem te uputio zahtjev optuženom R. da stornira prekršaje, te optuženog J. R. kao službene osobe i načelnika Policijske postaje koji nije obavio svoju dužnost i poduzeo ono što mu je u opisu posla, već je, suprotno tome, stornirao prekršaje za koje je saznao, upravo na poticaj i traženje optuženih J. i T., kako je to u dostatnoj mjeri i valjano obrazloženo u pobijanoj presudi.

22. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda nisu rezultat nekog "subjektivnog dojma" prvostupanjskog suda, kako to u svojim žalbama navode optuženici, već je rezultat objektivne ocjene na temelju dovođenja u vezu sadržaja obrane optuženog R., sa materijalnom dokumentacijom i iskazima svih ispitanih svjedoka, kako pojedinačno, tako i međusobno, te sa obranom druga dva optuženika, a u odnosu na ostale provedene dokaze.

23. Stoga, pogrešno optuženi R. smatra da ga je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud trebao osloboditi "zbog postupanja u krajnjoj nuždi", s obzirom da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio sve činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela te oko njihovog postojanja nije bio u nikakvoj dvojbi, pa se obrazloženje prvostupanjskog suda i u pogledu subjektivnog ostvarenja djela u cijelosti prihvaća od strane i ovog drugostupanjskog suda, na koje se žalitelji upućuju (točke 22., 22.1., 22.2. i 23. prvostupanjske presude), radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

24. Isto tako, a protivno žalbenim navodima optuženog J. i optuženog T., pravilno i objektivno je prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka B. i F., te u tome nema nikakvih proturječnosti, kako to pogrešno smatraju ovi optuženici. Nisu osnovane ni njihove tvrdnje kako ih je optuženi R. lažno teretio. Već je prethodno navedeno da je prvostupanjski sud pomnom analizom ukupne dokazne građe, a uz konfrontirani iskaz optuženog R., pravilno zaključio koje i kakve radnje (pozivi za urgenciju!) su bile poduzete od strane ove dvojice optuženika, dakle, i optuženog J., kao poticatelja i optuženog T. kao utjecajne osobe na optuženog R. na počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, upravo na način kako je to opisano u točkama I.1. i I.2. izreke osuđujućeg dijela pobijane presude. Stoga, prema ocjeni ovoga suda, nema sumnje da je optuženi J. poticao optuženog R., a optuženi T. trgovao svojim utjecajem kako bi optuženi R. kao službena osoba iskoristio svoj položaj i ovlasti s ciljem da drugoj pravnoj i fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist, pa se ovi žalitelji, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuju na dio obrazloženja pobijane presude u kojemu je obrazloženo zbog čega nisu prihvaćene njihove obrane te gdje su izneseni i zaključci prvostupanjskog suda u pogledu njihove odgovornosti (točke 33., do 39. pobijane presude). Pri tome, valja istaći da je prikladan svaki način poticanja i trgovanja utjecajem koji rezultira radnjom počinitelja kojom se ostvaruju bitna obilježja kaznenog djela na koje je potaknut ili "pritisnut utjecajem politike", pa tako i molba, izražavanje želje, odnosno traženje, da se nešto učini ili ne učini. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda kako optuženi R. ne bi imao motiva počiniti inkriminirano djelo da na to nije potaknut i da mu se nije obraćalo s "pozicije političke moći", dok motiv da ih optuženik R. lažno tereti, koji spominju optuženi J. i T., kako bi "poboljšao" svoj status i zadržao "svoje mjesto", s pravom nije prihvaćen od strane prvostupanjskog suda zbog dosljednosti u iskazivanju optuženog R. od istrage do okončanja postupka, te u konačnici i izgubljenog "statusa i svog mjesta".

25. S obzirom na sve prethodno izneseno, žalbama optuženika J. i T. iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08., a niti žalbom optuženog R., nisu s uspjehom dovedeni u pitanje pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu ni na jedno od kaznenih djela zbog čijeg počinjenja su optuženici pobijanom presudom proglašeni krivima.

U odnosu na žalbu USKOK-a te žalbe svih optuženika zbog odluke o kazni

26. Žaleći se zbog odluke o kazni USKOK smatra da je sud prvog stupnja u odnosu na optuženog J. i optuženog T. izrekao preblage kazne, te da nije bilo mjesta primjeni uvjetne osude, tvrdeći da je precijenio značaj utvrđene olakotne okolnosti (protek vremena), dok je, s druge strane, dao premali značaj izrazitoj društvenoj opasnosti ovakovih kaznenih djela te podcijenio količinu kriminalne aktivnosti ovih optuženika, zbog čega predlaže da drugostupanjski sud ove optuženike "osudi na pojedinačne i na jedinstvenu kaznu zatvor u dužem trajanju".

27. S obzirom da se optuženici J., T. i R. izrijekom nisu žalili zbog odluke o kazni, a kako su njihove žalbe podnesene i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, drugostupanjski sud je, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., ispitao pobijanu presudu i iz te žalbene osnove.

28. Suprotno žalbenim tvrdnjama USKOK-a, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud svim optuženicima prilikom izricanja kazni pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su važne za proces individualizacije kazne i koje utječu na odabir vrste i mjere kazne, kako bi se upravo tom kaznom u potpunosti ostvarila zakonska svrha kažnjavanja, pri čemu je i olakotne i otegotne okolnosti, pa i društvenu opasnost, te stupanj kriminalne volje u dostatnoj mjeri cijenio i vrednovao, zbog čega njihova preocjena, a za koju se u biti zalaže USKOK, nije osnovana.

28.1. Naime, prilikom odmjeravanja kazne sud prvog stupnja je osnovano optuženicima J., T. i R. kao olakotno cijenio činjenicu njihove neosuđivanosti te protek vremena od počinjenja djela (10 i 11 godina, a ne 20 i 21 godinu, kako je to očitom pogreškom naveo prvostupanjski sud!), te njihovu životnu dob koja ukazuje da su prije ovih djela imali neporočan život, te da se može smatrati da su počinjena djela izolirani slučajevi, dok kasniju osuđivanost T. sud nije cijenio kao otegotnu, već je prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni istom utvrdio veće kazne, te odredio maksimalni rok kušnje od 5 godina, dok je kao otegotno svim ovim optuženicima osnovano cijenio činjenicu da su njihove funkcije i statusi u društvu (službenici policije i načelnik općine) ukazivali da se od njih očekuje natprosječna razina moralnog i zakonitog ponašanja, a što su svojim postupcima iznevjerili.

28.2. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedene i od strane suda prvog stupnja utvrđene olakotne i otegotne okolnosti za sve optuženike, sud je iste osnovano osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od (1) jedne godine, svakoga, (optuženog J. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. u vezi članka 37. KZ/97., optuženog T. zbog kaznenog djela iz članka 343. stavka 2. KZ/97., te optuženog R. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97.) te je potom s pravom na temelju članka 67. KZ/97. primijenio na sve optuženike uvjetne osude, uvažavajući prethodno ocijenjene olakotne okolnosti, s rokom kušnje u trajanju od 3 (tri) godine u odnosu na J. i R., a u odnosu na T. u trajanju od 5 (pet) godina.

28.3. Tako izrečene jedinstvene kazne zatvora, uz primjenu uvjetne osude, a uz primjereni duži rok kušnje i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, adekvatne su stupnju njihove krivnje i pogibeljnosti počinjenih kaznenih dijela, kojom će biti postignuti učinci specijalne i generalne prevencije u odnosu na istovrsna i slična kaznena djela, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom, pa strože kažnjavanje, za koje se zalaže USKOK nije osnovano. U odnosu na žalbe svih optuženika, treba istaći da je prvostupanjski sud posve jasno obrazložio svoje stajalište u odnosu na odabir kazni i pravilno presudio optuženike, a što je detaljno navedeno u točki 28.1. i 28.2. ove odluke. Te kazne su primjerene svim okolnostima, pa se niti blažima, ne bi se ostvarila svrha izricanja sankcija, u smislu specijalne i generalne prevencije.

29. Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08., ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona koja nije istaknuta u žalbama optuženika na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

30. Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. i članka 483. stavka 1. ZKP/08.

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.