Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-118/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. V. B. zbog kaznenog djela iz članka 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11., dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-6/2021. od 17. prosinca 2021., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika odvjetnice J. S. i odvjetnika I. K.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. V. B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 17. prosinca 2021., broj K-6/2021., Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog T. V. B. zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstvom iz članka 90. KZ/97., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude pa ga je, na temelju članka 90. KZ/97. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju kaznu mu je na temelju članka 69. KZ/97. uračunato vrijeme oduzimanja slobode, i to vrijeme uhićenja od 29. do 30. siječnja 2020. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. siječnja 2020., pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) odluka o troškovima postupka bit će donijeta naknadno.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi T. V. B..

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, preinači prvostupanjsku presudu na način da okrivljeniku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju".

2.2. Optuženi T. V. B. putem branitelja, odvjetnika I. B. i I. K. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže da "…Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbu uvaži, na način da presudu preinači i okrivljenika oslobodi optužbe, podredno pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje". Optuženik se žali i po braniteljici, odvjetnici J. S. zbog istih žalbenih osnova, s prijedlogom Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske "da prihvati žalbu, rješenjem ukine prvostupanjsku presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem, podredno da preinači prvostupanjsku presudu na način da okrivljeniku izrekne kaznu u kraćem trajanju". Žalbe branitelja optuženika razmatrane su kao jedinstveni podnesak, žalba optuženika.

3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi T. V. B. po braniteljima, odvjetniku I. K. te odvjetnici J. S. s prijedlozima da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnice J. S. i odvjetnika I. K., u skladu s odredbom članka 475. stavak 4. ZKP/08., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika i optuženog T. V. B. koji je sudu putem Kaznionice dostavio pisanu izjavu da ne želi prisustvovati sjednici vijeća.

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog T. V. B. nisu osnovane.

7. Optuženik u žalbi tvrdi kako je prvostupanjska presuda donijeta uz počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., članka 468. stavak 2. ZKP/08. i članka 468. stavak 3. ZKP/08.

7.1. Po žalbenim navodima optuženika pobijana presuda se ne može ispitati jer je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer je "izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, odnosno razlozi su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika". Pritom proturječnost izreke s razlozima presude i izostanak razloga glede utvrđenja odlučnih činjenica optuženik nalazi u tome što je optuženik izrekom pobijane presude proglašen krivim za počinjenje terećenog kaznenog djela kao supočinitelj, dočim u obrazloženju presude opisuje dinamiku inkriminiranog događaja u kojoj navodi isključivo optuženika kao jedinog počinitelja kaznenog djela, da pritom ne spominje drugu osobu neutvrđenog identiteta i njezinu ulogu u kritičnom vremenu. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda takve proturječnosti u pobijanoj odluci nema, jer je prvostupanjski sud, prihvaćajući osnovanima teze optužbe, u izreci opisao inkriminiranu aktivnost optuženika kao supočinitelja, a u obrazloženju prvostupanjske presude naveo i konkretnija činjenična utvrđenja glede inkriminiranog optuženikovog ponašanja. Takvo utvrđeno činjenično stanje ne čini izreku presude proturječnom njezinu obrazloženju, a ni izostanak obrazloženja uloge druge osobe za sada neutvrđenog identiteta ne znači izostanak razloga o odlučnoj činjenici. Naime, ta osoba kao takva nije optužena i u predmetnom postupku prvostupanjski sud je ispravno samo konstatirao njezino sudjelovanje kao supočinitelja u mjeri koja je dostatna da bi se dokazala krivnja optuženika za kazneno djelo kojim se tereti optužnicom.

7.2. Neutemeljena je daljnja žalbena tvrdnja optuženika po kojoj bi razlozi glede "dinamike odvijanja samog događaja" bili nejasni, a "zaključci suda u pogledu pucanja na pokojnog D. u potpunosti suprotni dokaznoj građi u spisu, a posebno nalazima i mišljenjima vještaka balističke struke", što bi predstavljalo daljnju povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Naime, obrana pogrešno tvrdi da "iz nalaza i mišljenja vještaka za balistiku V. N. proizlazi da su dvije osobe pucale na pokojnog I. D.", jer zadaća utvrđenja broja osoba koje su pucale nije bila određena u nalozima vještačenja u prethodnoj fazi kaznenog postupka od strane državnog odvjetnika, ni tijekom rasprave od strane suda. Stoga se niti vještak V. N. nije određivao po tom pitanju, već je koristio neutralne jezične formulacije, na način da je u svom vještačenju navodio "…da se (jedan od) počinitelja/a…u trenutku ispaljivanja spornih hitaca nalazio u prostoru hodnika kod lifta" (list spisa 382). Međutim, isti vještak je bio decidiran u tvrdnji koju stranke nisu osporavale da su u napadu na oštećenog D. korištene dvije vrste vatrenog oružja, što će biti predmetom obrazloženja ove odluke kod žalbene osnove koja se odnosi na utvrđenje činjeničnog stanja kritičnog događaja. Drugim riječima, kada u svom vještačenju koristi slovne oznake "A" i "B", razvidno je kako se vještak N. ne referira na broj počinitelja, osoba koje su pucale na oštećenog D., već, prateći legendu situacijskog plana sačinjenog po policiji, on navodi mjesta sa kojih je pucano na oštećenika.

7.3. Također je, u kontekstu iste žalbene osnove, potpuno neutemeljena žalbena tvrdnja optuženika po kojoj bi sud u dokaznom postupku pročitao i nalaz vještaka balističara D. Ć., koji "…zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o dva pucača". Protivno tome, prema stanju spisa proizlazi kako je isključivo vještak V. N. provodio naložena balistička vještačenja, kao samostalno vještačenje i kao kombinirano sa sudsko medicinskim vještačenjem, upravo kako je to naveo i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci. D. Ć. je u provedenom očevidu mjesta događaja sudjelovao u svojstvu stručne osobe (listovi spisa 27 – 34), pa je bez značenja označavanje istog u tom zapisniku kao "sudski vještak za balistiku", u kojem svojstvu nije niti mogao "iskazivati", kako to pogrešno sugerira žalba optuženika.

7.4. Slijedeću bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, i to onu iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., (teška povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 124/00., 28/01., 41701., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. dalje: Konvencija)) optuženik nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge obrane glede "…ispitivanja svih predloženih svjedoka i dopunskog ispitivanja vještaka balističke i medicinske struke, kao i provođenja djelomične rekonstrukcije". Tako ostvarena bitna povreda prava na pravično suđenje je imala, prema žalbenim navodima obrane, daljnju posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kritičnog događaja. Glede ovih žalbenih navoda uvodno treba konstatirati kako se obrana optuženika na raspravi pozitivno suglasila sa dokaznim prijedlozima optužbe, pa su samim time tako izvedeni dokazi rezultat i procesne aktivnosti obrane, koju je raspravni sud prihvatio, dokaze izveo i u konačnici ocijenio njihovu vjerodostojnost. Kada tvrdi da su odbijanjem po obrani posebno predloženih dokaza povrijeđena tzv. minimalna prava obrane iz članka 6. stavka 3. Konvencije, optuženik gubi iz vida činjenicu da je svjedok osoba za koju je vjerojatno da može dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima (članak 283. stavak 1. ZKP/08.). Dakle, raspravni sud je taj koji mora ocijeniti udovoljava li konkretno predložena osoba navedenim zakonskim kriterijima da bi bila svjedok na raspravi. Nesporno je kako je u konkretnom predmetu tijekom istrage ispitan veći broj svjedoka od kojih je na raspravi ispitano njih troje (A. R., M. M. i H. H.). Međutim, bez obzira što se kazneni postupak treba promatrati kao jedinstvena cjelina, nužno je razlikovati svrhu istrage od svrhe rasprave kaznenog postupka. Naime, svrha je istrage prikupljanje dokaza i podataka da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak, te dokaza za koje postoji opasnost da se neće moći ponoviti na raspravi ili bi njihovo izvođenje bilo otežano (članak 216. stavak 3. ZKP/08.). Za razliku od toga svrha je rasprave utvrditi krivnju ili nedužnost optuženika, nakon što se izvedu svi ili neki dokazi koji su pribavljeni tijekom istrage (pa i novi dokazi, koji su pribavljeni nakon istrage). Dakle, koje će dokaze sud izvesti na raspravi ovisi o njegovoj ocjeni, ali je svoju odluku o izboru dokaza koje će izvesti na raspravi, kao i odluku o odbijanju dokaznih prijedloga stranaka s tim u svezi, uvijek dužan obrazložiti, upravo kako ne bi povrijedio pravo obrane, odnosno, pravo na jednakost oružja, na što neutemeljeno upire žalba optuženika.

7.5. S tim u svezi prvostupanjski sud je obrazložio svoju odluku glede odbijanja dokaznih prijedloga stranaka da se ispitaju svjedoci M. B., K. T., Ž. G., M. P., M. Z., S. K., N. D. M., D. P., M. K. i M. L. (točka 25. obrazloženja prvostupanjske presude), razloge koje odluke prihvaća i ovo žalbeno vijeće. Naime, opisanu dokaznu inicijativu stranaka (dakle, kako optužbe, tako i obrane) sud je odbio kao nevažnu pozivom na odredbu članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08., jer nijedan od navedenih svjedoka nije predložen radi dokazivanja neke odlučne činjenice predmetne inkriminacije, u uvjetima kada su iste te činjenice utvrđene svjedočenjem A. R., H. H. i M. M. kao osoba koje su iz blizine promatrale tijek događaja, te su kao očevici događaja o tome iskazivali pred raspravnim sudom, kojom prilikom su ti svjedoci bili ispitivani ne samo od strane zastupnice optužbe, već i od strane branitelja optuženika. Kako je svjedočenja H. H. i A. R. prvostupanjski sud prihvatio u "bitnim segmentima za ovaj postupak" (točka 24. obrazloženja pobijane odluke), stavljajući ih pritom u kontekst drugih izvedenih dokaza (provedenih vještačenja, pročitanih isprava i pregleda druge dokumentacije), ovaj žalbeni sud smatra kako prvostupanjski sud svojom odlukom kojom je odredio opseg dokazivanja svjedocima nije doveo u pitanje spomenuto konvencijsko, ustavno i zakonsko pravo obrane. Kada obrana u tom kontekstu naglašava tzv. kontrolnu funkciju ispitivanja osoba čije svjedočenje je prvostupanjski sud odbio, gubi iz vida činjenicu da je prvostupanjski sud kontrolu vjerodostojnosti iskaza na raspravi ispitanih svjedoka proveo na drugi, po ocjeni ovog žalbenog suda, prihvatljiviji način - provjerom točnosti navoda tih svjedočenja kroz provedena vještačenja (biološko, balističko i sudsko-medicinsko vještačenje), te kroz sadržaj zapisnika o očevidu sa pripadajućim fotoelaboratom.

7.6. Kada se pritom sagleda sadržaj iskaza svjedoka koji su ispitani samo u istrazi, a koje je obrana predlagala ispitati na raspravi, što je prvostupanjski sud obrazloženo odbio, valja konstatirati da svjedokinja M. P. iskazuje o počinitelju kao muškoj osobi, koju je nakon što je čula pucnjeve unutar haustora, vidjela nad oštećenikom na ulaznim vratima zgrade gdje je "…ispalio još jedan pucanj i samo je otišao" (list spisa 878). Svjedok M. Z. (listovi spisa 724 -764) svjedoči o pucnjavi i osobi koja se "trčeći udaljava od u suprotnom smjeru od nas/zgrade". Svjedokinja K., koja je bila u društvu oštećenika ispred zgrade u … neposredno prije kritičnog vremena, iskazuje da je tijekom udaljavanja od te zgrade čula neki pucanj koji joj je ličio na prasak petarde (list spisa 657), pa se nije niti osvrtala, a za oštećenikovu smrt saznala je tek sutradan. Svjedok M. B. je na mjesto događaja došao nakon što je čuo pucnjeve, te je, kao tada jedanaestogodišnji dječak, vidio mrtvog oštećenika koji je ležao na ulaznim vratima haustora, te se sjeća da je imao pištolj u ruci (list spisa 715), što je u očitom neskladu sa nalazom očevidne ekipe iz sačinjenog zapisnika o očevidu glede predmeta pronađenih na mjestu događaja (list spisa 28). Konačno, svjedok M. K. o kritičnom događaju ima saznanja iz priča N. D. i A. K., a glede samog događaja samo je čuo pucnjavu (list spisa 476). Kraj ovakvih iskaza navedenih svjedoka tijekom provedene istrage ispravno je raspravni sud personalne dokaze svjedočenjem fokusirao na osobe koje su po ocjeni istog suda i stanju spisa bile u mogućnosti registrirati odlučne činjenice predmetne inkriminacije, iste kao takve prezentirati na raspravi, a potom odgovoriti na pitanja zastupnice optužbe i branitelja optuženika. Stoga je po ocjeni ovog žalbenog suda raspravni sud obrazloženim odbijanjem ovih dokaznih prijedloga optuženika, kao i prijedloga glede djelomične rekonstrukcije inkriminiranog događaja i ispitivanja vještaka postupio uvažavajući kriterije tzv. trodijelnog teksta uspostavljenog u praksi Europskog suda za ljudska prava u presudi Murtazaliyeva protiv Rusije (Veliko vijeće) broj 36658/05 od 18. prosinca 2018., koja praksa se nastavlja i u recentnim odlukama toga suda (primjerice, presuda Rusishvili protiv Gruzije broj 15269/13 od 30. lipnja 2022.), dakle, protivno žalbenim navodima optuženika, nije postupao arbitrarno.

8. Nije u pravu optuženik kada žalbom dovodi u pitanje točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja inkriminiranog događaja (članak 470. ZKP/08.).

8.1. S tim u svezi obrana žalbom nastoji obezvrijediti ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka H. H., kao osobe koja je o predmetnom događaju navela najviše podataka koji su se odnosili na osobu napadača, aktivnostima te osobe i njezinom kretanju, uključujući i napuštanje mjesta počinjenog kaznenog djela u osobnom automobilu. U tom kontekstu obrana u žalbi minuciozno i do u detalje analizira njegov svjedočki iskaz kojeg ocjenjuje kao "proizvoljnu kompilaciju informacija koje je saznao nakon događaja". Međutim, prema ocjeni ovog žalbenog suda ispravno je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojno svjedočenje H. H. "u bitnim segmentima za ovaj postupak", odnosno, kao "uvjerljivo i prihvatljivo" (točka 8.5. obrazloženja prvostupanjske presude). Naime, realno je za očekivati određena odstupanja u svjedočenju koje je dano pred sudom nakon više od 20 godina od kritičnog događaja (iskaz svjedoka H. u istrazi od 28. veljače 2020. na listovima spisa 221 - 225), odnosno, više od 22 godine od istog ( svjedočenje H. na raspravi dana 12. studenog 2021. na listovima spisa 1317 - 1321). Svrha svjedočenja pred sudom sastoji se u obvezi svjedoka da prikaže događaj onako kako ga je osjetilno registrirao, dakle, vidio i čuo. U pitanju je subjektivna prezentacija neke pojavnosti, koja prezentacija ovisi o percepcijskim kapacitetima konkretnog svjedoka, pa je promašeno svaki mogući otklon od realnog stanja stvari prikazivati kao nevjerodostojnost ukupnog iskaza svjedoka, kao što to čini obrana kada, primjerice, problematizira točno vrijeme kritičnog događaja o čemu je također iskazivao svjedok H.. Uostalom, opet protivno žalbenim navodima optuženika, navedeno svjedočenje nije nekritički prihvaćeno od strane prvostupanjskog suda, protivno tome, stavljeno je u korelaciju sa drugim izvedenim dokazima, prvenstveno svjedočenjem A. R., te provedenim vještačenjima, koji dokazi su u bitnome potvrdili iskaz svjedoka H.. Dakle, osim što nije bio odlučujući, ali svakako relevantan, ovaj iskaz k tome nije bio jedini, isključivi na kojem je raspravni sud utemeljio svoje zaključke o odlučnim činjenicama predmetne inkriminacije. Kao ilustracija tome može poslužiti upravo identifikacija osobnog automobila sa kojim su počinitelji kaznenog djela napustili mjesto događaja, u odnosu na koje vozilo je svjedok H. kao ljubitelj automobila dao precizan opis, uključujući vrstu i marku vozila, te vjerojatnu registracijsku oznaku, koje vozilo je naknadno po tako detaljnom opisu pronađeno i u kojem vozilu su pronađeni biološki tragovi relevantni za rasvjetljavanje predmetnog kaznenog djela ubojstva.

8.2. Posebnu pozornost u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik je posvetio okolnosti svog ranjavanja, ponavljajući navod iz svoje obrane da on nije pucao na oštećenika i da je ozljedu dlana desne ruke zadobio od supočinitelja kojem ne želi otkriti identitet, a sve u namjeri sprečavanja da potonji puca u oštećenog D.. Pritom žalba ukazuje na činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda po kojem je upravo optuženi B. osoba koja je pucala na oštećenog D. i na taj način ga ubio (točka 22. obrazloženja prvostupanjske presude). Takvo utvrđenje, po optuženiku, zahtjeva i obrazloženje kako je isti mogao ispaliti na oštećenika smrtonosne hice u glavu, koji hici su ispaljeni nakon optuženikovog ranjavanja u dlan desne ruke, jer, po navodima žalbe, tako ranjen tom rukom nije mogao ispaliti smrtonosne hice. Netočno žalba tvrdi kako se ova činjenica u pobijanoj presudi "…ne spominje niti jednom riječju, dakle, sud se u obrazloženju pobijane presude uopće ne osvrće na taj dio obrane okrivljenika", Naime, protivno tome, prihvaćajući tezu optužnice i slijedeći koncept supočiniteljstva pri izvršenju inkriminiranog kaznenog djela ubojstva prvostupanjski sud je glede okolnosti dokazanog ranjavanja optuženika kritične prigode naveo: "…za ovaj postupak je nebitno u koji dio tijela i čime je (optuženik) ranjen, ali je sasvim izvjesno da je dojam svjedoka H. ispravan jer konačno okrivljeni B. za sobom ostavlja i tragove krvi" (točka 18.5. obrazloženja pobijane presude). Iz toga je razvidno da prvostupanjski sud upravo optuženika opisuje kao neposrednog počinitelja kaznenog djela ubojstva, te pritom, naglašavajući prethodnu zajedničku odluku glede ubojstva sa nepoznatim supočiniteljem ili supočiniteljiema, ukazuje na zakonsku odredbu o jednakom kažnjavanju supočinitelja (članak 36. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. – dalje: KZ/11.).

8.3. Međutim, i pored navedenog, treba ukazati na neosnovanost žalbenih navoda optuženika u odnosu na činjenicu ranjavanja optuženika. Naime, izvedeni i ocjenjeni dokazi u provedenom dokaznom postupku nedvojbeno ukazuju da su u kritično vrijeme na mjestu i događaja (haustor i stepenište ukaza u stambenu zgradu u …) bile samo dvije osobe: oštećeni D., koji je ušao u haustor zgrade, te optuženi B. koji je u taj prostor došao za njim. Provedeno biološko vještačenje tragova krvi u tom prostoru, na odjeći oštećenika i u vozilu kojim su supočinitelji došli na inkriminirano mjesto i napustili isto, a koja krv nesporno potječe od optuženika, nepobitno istog veže uz zaključak da je upravo on pucao u oštećenika D. i to iz dvije vrste oružja (najprije iz automatskog pištolja Škorpion, a potom iz pištolja marke HS kojim je oštećenom D. nanio tri prostrijelne ozljede glave, koje ozljede su bile smrtonosne). Iako optuženik u obrani navodi kako je u tom prostoru bilo još osoba, u tome ga demantiraju svi ispitani svjedoci, jer nitko nije vidio da bi u taj prostor ušao netko prije oštećenog D. ili izišao nakon što je optuženik napustio haustor i preko stepenica otišao do prolaza gdje ga je čekao osobni automobil sa supočiniteljem ili više njih. Stoga je ispravna ocjena raspravnog suda da je obrana optuženika utemeljena na izbjegavanje kaznene odgovornosti za počinjeno kazneno djelo, jer je kao takva u suprotnosti sa sadržajem dokaza izvedenih na raspravi.

8.4. Isto tako, prvostupanjski sud je utemeljeno prihvatio nalaz i mišljenje kombiniranog sudsko-medicinskog i balističkog vještačenja, jer isto nije dovedeno u pitanje primjedbama obrane. Doduše, obrana je za svoje potrebe pribavila usporedna vještačenja, koja nisu dokazi predmetnog kaznenog postupka, jer vještačenje određuje pisanim nalogom isključivo tijelo koje vodi postupak (članak 109. stavak 1. ZKP/08.), kako je to ispravno naznačeno u pobijanoj odluci. Naime, provedeno i prihvaćeno sudsko-medicinsko vještačenje ne isključuje mogućnost da je optuženik i u uvjetima ranjavanja dlana desne ruke mogao pucati iz iste (mišljenje sudsko – medicinske vještakinje na listu spisa 703), a dodatno tome, podaci spisa ne daju pouzdanu osnovu za zaključak iz koje ruke je pucano: "optuženik tu činjenicu poriče uopće, svjedoci opisuje prigibanje počinitelja nad tijelom oštećenika kada je potonji dopuzao do ulaznih vrata haustora, no, ne preciziraju njegovu daljnju aktivnost po pitanju iz koje ruke bi pucao". Drugim riječima, i taj argument obrane u biti ne oponira onome što je sud utvrdio provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem, sve imajući u vidu i mogućnost pucanja iz pištolja drugom, lijevom rukom, koja nije bila ozlijeđena u kritičnom događaju.

8.5. U navedenom kontekstu ispravno je prvostupanjski sud odbio kao nevažne dokazne prijedloge obrane upravljene na daljnju medicinsku ekspertizu ozljede optuženikove ruke, kao i provođenje rekonstrukcije kritičnog događaja u svrhu utvrđenja prostornog rasporeda optuženika i oštećenika kritične prigode na mjestu događaja, te dinamiku njegovog odvijanja. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kraj činjeničnih utvrđenja do kojih je došao prvostupanjski sud glede sudionika događaja i dinamike istog, daljnje rekonstruiranje počinjenog ubojstva je doista nevažno i bez utjecaja na zaključke o odgovornosti optuženika. Ova ocjena se odnosi i na predloženo dodatno vještačenje pronađenih tragova krvi, jer su provedenim vještačenjem na mjestu događaja identificirani isključivo tragovi krvi oštećenika i optuženika, uključujući i njihov prostorni raspored, iz čega je prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke glede dinamike događaja, odnosno, kretanja optuženika i oštećenika na kritičnom prostoru. Ovo tim prije što su takvi zaključci suda dodatno potvrđeni i iskazima ispitanih svjedoka.

8.6. Neosnovano žalba optuženika navodi kako prvostupanjski sud nije odgovorio na pitanje ubrojivosti optuženika tempore criminis, jer je ta činjenica utvrđena prihvaćenim vještačenjem … (listovi spisa 1242 – 1262), kojim vještačenjem je utvrđena ne samo spomenuta ubrojivost, već je dat pozitivan odgovor i na pitanje raspravne sposobnosti optuženika. Štoviše, potonju sposobnost je raspravni sud permanentno pratio i provjeravao kroz sva provedena raspravna ročišta i prilagođavao dinamiku rasprave aktualnim zdravstvenim prilikama optuženika, te su utoliko poštivana prava obrane glede omogućavanja aktivnog sudjelovanja optuženika u svim provedenim procesnim aktivnostima. Pritom obrana u bitnome tvrdi kako je provedeno vještačenje provedeno u uvjetima kada optuženik još nije iznio obranu na raspravi, te da je nakon obrane optuženika trebalo dopuniti vještačenje. Međutim, činjenica je da je … proveo naloženo vještačenje nakon što je prikupljena sva relevantna medicinska dokumentacija koja se odnosila na zdravstveno stanje optuženika (što je bila temeljna primjedba obrane glede ranije provedenog psihijatrijskog vještačenja po psihijatru B. – list spisa 1173), te da je … u svom vještačenju naveo spremnost revidiranja svog mišljenja "ukoliko bi se nakon obrane šutnjom došlo do nekih bitno novih informacija…" (list spisa 1262). Imajući u vidu sadržaj i opseg obrane koju je optuženik iznio na kraju dokaznog postupka (list spisa 1369) i bez pretenzije ovog žalbenog suda da prisvoji prerogative stručnosti vještaka, doista nije bilo mjesta dodatnoj ekspertizi ubrojivosti optuženika. Naime, optuženik u uvodnom dijelu izlaganju svoje obrane, uskrativši odgovore na moguća pitanja tužitelja i suda, kratko se referirao na svoje zdravstvene prilike, no, vještaci su u odnosu na ono što je on po tom pitanju naveo u obrani već dijagnosticirali post traumatski stresni poremećaj (PTSP), koji poremećaj kao takav nije bio od utjecaja na postojanje optuženikove ubrojivosti u kritičnom vremenu.

9. Nisu u pravu stranke kada se žale zbog odluke prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni, pri čemu traže preinačavanje kazne na strože (državni odvjetnik), odnosno na blaže (optuženik).

9.1. Naime, državni odvjetnik svoj žalbeni prijedlog glede strožeg kažnjavanja optuženika temelji na tvrdnji da prvostupanjski sud nije utvrdio sve otegotne okolnosti konkretnog slučaja. Prva od tih okolnosti je "područje na kojem je kazneno djelo ubojstva počinjeno", odnosno blizina igrališta, parkova i drugih prostora koje koristi i kojim se kreće veći broj osoba. Međutim, protivno ovakvim tvrdnjama žalitelja treba akceptirati činjenice koje je prvostupanjski sud u potpunosti i točno utvrdio u provedenom postupku, a to je da je ubojstvo počinjeno u prostoru haustora i njegovih izlaznih vrata, kada u istom nije bilo trećih osoba osim optuženikima i oštećenika, pa je utoliko irelevantan podatak o blizini igrališta, parkova i drugih javnih površina kao okolnost koja bi se trebala cijeniti kao otegotna. Jednako tako, prema ocjeni ovog žalbenog suda, ispravno prvostupanjski sud u činjeničnom supstratu relevantnom za izbor mjere kazne nije uzeo u obzir korištenje po optuženiku "znanja i vještine rukovanja vatrenim oružjem kojima je ovladao tijekom Domovinskog rata", na što pledira državni odvjetnik. Naime, u pitanju su znanja i vještine koje nisu imanentne isključivo ratnim okolnostima i pripadništvu oružanim snagama, pa u tom kontekstu po ocjeni ovog žalbenog suda niti ne zahtijevaju biti vrednovane otegotnima.

9.2. Nije u pravu optuženik kada u žalbenoj osnovi po osnovi kazne ističe kako "nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama za visinu kazne" (što bi predstavljalo i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.). Naime, optuženik neosnovano smatra kako je prvostupanjski sud nedopušteno dvostruko vrednovao obilježje kaznenog djela inkriminiranog ubojstva i kao otegotnu okolnost jer je optuženik "pokazao izuzetnu upornost i dosljednost da svoju namjeru provede do kraja". No, ispravno je prvostupanjski sud u svojoj odluci o kazni pošao od stupnja krivnje optuženika (članak 56. stavak 1. KZ/97.), koji odražava količinu neprava koju reflektira počinjeno kazneno djelo. U konkretnom slučaju optuženik je ispalio najmanje 22 hica u oštećenika na način da je istog najprije ranio, pa je oštećenik teško ranjen dopuzao do izlaznih vrata zgrade, gdje su mu zadani smrtonosni hici, što doista potencira stupanj njegove krivnje kao otežavajuću okolnost koja se pokazuje u "upornosti i dosljednosti" počinjenja kaznenog djela, kako je to naveo prvostupanjski sud i ne predstavlja nedopuštenu dvostruku valorizaciju, kako to tvrdi optuženik u žalbi. Iako optuženikova žalba ispravno ukazuje kako prvostupanjski sud nije olakotnim cijenio okolnost dragovoljnog sudioništva optuženika u Domovinskom ratu i njegovo držanje u tijekom istog,uključujući i ranjavanje, za što su mu dodijeljena društvena priznanja (odlikovanja), ta činjenica u kontekstu svih drugih u postupku utvrđenih okolnosti relevantnih za izbor mjere kazne, ne bi bila od utjecaja na izrečenu kaznu. Neosnovano optuženik traži da se olakotnim cijeni činjenica da tijekom proteklog razdoblja od 23 godine od počinjenog djela isti nije počinio drugo kazneno djelo. Naime, prvostupanjski sud je okolnost prekršajne i kaznene neosuđivanosti koja obuhvaća svo vrijeme do presuđenja izrijekom naveo kao olakšavajuću okolnost u svojoj odluci. I pod pretpostavkom dragovoljnog javljanja policiji u uvjetima da je svjestan kako je sudjelovao u počinjenju kaznenog djela, po ocjeni ovog žalbenog suda nije olakotna okolnost. Kako je optuženiku uz ostalo sud cijenio olakotnim i njegovo zdravstveno stanje, to nije izostalo vrednovanje okolnosti relevantnih za izbor visine kazne, kako to sugerira žalba stavljajući u odnos visinu izrečene kazne i broj okolnosti kojima se sud rukovodio prilikom izricanja iste. Upravo suprotno, po prvostupanjskom sudu izrečena kazna sukladno obrazloženoj otegotnoj i olakotnim okolnostima ostvarit će svrhu propisanu odredbom članka 50. KZ/97., a to je izražavanje društvene osude počinjenog kaznenog djela, posebna i opća prevencija, te utjecaj na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

10. Slijedom svega navedenog, budući ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju prvostupanjsku presudu, a njezinim ispitivanjem sukladno odredbi članka 476. stavak 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.