REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5007/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. J. iz Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Z., Podružnica T. Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i G. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2138/17-4 od 10. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3920/16-13 od 27. srpnja 2017., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženika da isplati tužitelju s osnova više zaračunatih zakupnina i električne energije iznos od 1.283.902,88 kuna s pripadajućim zakonskim kamatama, s osnove naknade štete iznos od 355.642,78 kuna s pripadajućim zakonskim kamatama, s osnova naknade štete iznos od 1.500.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim kamatama, zahtjev kojim se nalaže tuženiku izvršiti povrat uloženih sredstava za poslovni prostor na tržnici D. u iznosu od 1.111.500,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, za poslovni prostor na tržnici J. u iznosu od 780.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i za poslovni prostor na tržnici U. u iznosu od 1.170.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I.). Odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi vlasništvo poslovnih prostora na tržnicama u Z.-D., J. i U. te kojim se nalaže tuženiku navedene poslovne prostore predati u posjed i vratiti zakupnine u iznosu od 4.897,76 kuna mjesečno uz zakonsku zateznu kamatu (toč. II.). Odbijen je i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da zaključi s tužiteljem Ugovor o zakupu za poslovne prostore na tržnicama D., U. i J., a koji u sebi sadrži povlaštenu zakupninu, pravo prvozakupa nakon isteka ugovora i pravo na zajednički zakup s poslovnim partnerom po izboru zakupnika ili mogućnošću davanja u podzakup, tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku s osnova izgubljene dobiti za 2013. isplatiti tužitelju iznos od 450.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim kamatama, te iznos od 600.000,00 kuna za svaku daljnju godinu izgubljene dobiti do isplate s pripadajućim zakonskim kamatama (toč. III.). Ujedno je tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 380.250,00 kuna sa zateznom kamatom (toč. IV.).

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za oslobođenje od plaćanja sudskih troškova u ovoj pravnoj stvari.

3. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu od 76.050,00 kuna. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja.

4. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, time da tuženik traži naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev na isplatu preplaćenih zakupnina i troškova električne energije (1.283.902,88 kuna uz kamatu), naknadu štete (355.642,78 kuna i 1.500.000,00 kuna uz kamatu), povrat uloženih novčanih sredstava u poslovne prostore (1.111.500,00 kuna, 780.000,00 kuna i 1.170.000,00 kuna uz kamatu), zahtjev za utvrđenje prava vlasništva poslovnih prostora na tržnicama u Z.-D., J. i U., te predaju u posjed navedenih poslovnih prostora, povrat zakupnina po 4.897,76 kuna mjesečno za određeno razdoblje, sklapanje ugovora o zakupu i isplata izgubljene dobiti za svaku daljnju godinu po 600.000,00 kuna uz kamatu.

9. Odlučujući o tužbenim zahtjevima tužitelja koji se odnose na navedene novčane tražbine (isplata preplaćenih zakupnina i troškova električne energije, naknada štete, povrat uloženih sredstava u poslovne prostore i isplata izgubljene dobiti) nižestupanjski sudovi odbili su tužbene zahtjeve na temelju čl. 221.a ZPP. Nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj predloženim dokazima nije dokazao da je obračun zakupnina i troškova električne energije izvršen pogrešno, odnosno da je isti trošak obračunat dva puta, kao i da je obračun izvršen suprotno ugovorima o zakupu poslovnih prostora i ugovora o zakupu hladioničkih prostora na tržnicama u Z.-D., J. i U.

Naime, tužitelj tijekom postupka nije platio troškove predujma radi provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, dok u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu uloženih novčanih sredstava u poslovne prostore tužitelj nije predložio potrebno građevinsko vještačenje.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva poslovnih prostora nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 115. st.1. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) ocijenivši da tužitelj nije dostavio ugovor kojim je eventualno ugovoreno stjecanje prava vlasništva na temelju ulaganja novčanih sredstava u poslovne prostore, dok su tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži predaju u posjed poslovnih prostora odbili na temelju čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 2. ZVDSP, obzirom tužitelj nije vlasnik poslovnih prostora.

Nadalje, nižestupanjski sudovi odbili su i tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži sklapanje ugovora o zakupu poslovnih prostora obzirom tužitelj nije dokazao da je bio u poslovnom odnosu s tuženikom, niti takva obveza nema osnovu u Zakonu u zakupu („Narodne novine“ broj 91/96, 124/97 i 174/04) ili nekom drugom zakonskom propisu.

10. U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj je naveo da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude, da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su o odlučnim činjenicama navedeni razlozi koji su nejasni i proturječni, čime bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također je naveo da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 221. i čl. 221.a ZPP koja je utjecala na zakonitost i pravilnost drugostupanjske presude, jer sudovi dokumentaciju dostavljenu od strane tužitelja nisu ocijenili kao priznanje duga od strane tuženika.

11. Neosnovano se u reviziji prigovara pravilnosti pobijane presude u smislu postojanja nedostataka, a zbog kojih da se ista ne može ispitati, čime da je ta presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Ovo stoga što pobijana presuda upravo sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi u smislu da je u njima drugostupanjski sud izložio razloge zbog čega je prihvatio kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda, a prema kojoj, polazeći od stanja spisa predmeta i rezultata provedenog postupka, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, tužitelj nije dokazao visinu utužene štete i novčanih potraživanja.

12. Naime, revident smatra da su pogrešno nižestupanjski sudovi primijenili pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP kada su odbili tužbeni zahtjev, te da je u postupku koji prethodio reviziji dokazao osnovu i visinu štete, jer je dostavio knjigovodstvene kartice vođene od strane tužitelja, kao i zapisnik sastavljen od strane djelatnika prednika tužitelja.

13. Kako se u ovom sporu visina novčanih tražbina na ime isplate preplaćenih zakupnina i troškova električne energije, naknada štete, povrat uloženih sredstava u poslovne prostore i isplata izgubljene dobiti mogla utvrditi samo putem izvođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja i građevinskog vještačenja, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj u ovom sporu nije dokazao visinu pretrpljene štete, odnosno visinu postavljenih zahtjeva.

14. Naime, tužitelj je od provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja odustao, jer nije uplatio predujam za provođenje istog, dok provođenje građevinskog vještačenja nije niti predložio. Pri tome pogrešno revident smatra da se visina potraživanja u konkretnom slučaju mogla utvrditi i putem dostavljene dokumentacije.

15. Pritom valja još ukazati da nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 221. ZPP prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica, kako to pogrešno smatra revident, budući da iz dostavljenih dokaza ne proizlazi tuženikovo priznanje tužiteljevog potraživanja, kao što se niti u situaciji kada je sporna visina potraživanja, ne može kao osnova za utvrđenje visine potraživanja priznati dostavljena knjigovodstvena dokumentacija tužitelja, koja se zasniva na kumulativnim saldima iz analitičkih evidencija tužitelja, niti zapisnik o nastaloj šteti sastavljen od strane prednika tužitelja.

16. Sadržaj revizije tužitelja, u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, uglavnom se svodi na prigovore činjenične naravi - osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. U svezi toga prvenstveno treba reći da se prigovori u tom pravcu ne mogu temeljiti na drugačijem činjeničnom stanju nego je utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima – a to upravo čini revident. S druge strane, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa izneseni navodi u tom pravcu ne mogu biti uzeti u razmatranje i ne utječu na pravilnost pobijane odluke.

17. Slijedom gore navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa ju je na temelju odredbe članka 393. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu.

18. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.