REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3328/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz A., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u O., protiv tuženice J. V. iz A., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u O. i po protutužbi tuženice, radi utvrđenja, brisanja prava vlasništva i stjecanja bez osnove te radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-731/17-2 od 6. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-741/2014-44 od 7. ožujka 2017., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž- 731/17-2 od 6. travnja 2018. u dijelu kojim je presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-741/2014-44 od 7. ožujka 2017. potvrđena u toč. I. i II. izreke, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e

Revizija tužitelja protiv iste presude u dijelu kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. III. izreke, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I/ Tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj D. Š. iz A., vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. 1053 k.o. T. kčbr. 740 u naravi kuća, dvor, oranica površine 1300 m2 što je tuženik J. V. iz A., dužna priznati te glede prava vlasništva nad predmetnom nekretninom trpjeti kod Zemljišno – knjižnog odjela – Općinskog suda u Osijeku upis prava vlasništva na ime tužitelja ili će u suprotnom navedeno zamijeniti ova presuda.

II. Ukoliko tuženik prizna tužbeni zahtjev tužitelj ne zahtjeva naknadu parničnog troška dok će u protivnom potraživati odnosnu naknadu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.“

Odbija se u cijelosti kao neosnovan.

II/ Tužbeni zahtjev koji glasi

„I. Nalaže se tuženiku J. V. iz A., da isplati tužitelju D. Š. iz A., iznos koji će se odrediti po provedenom dokazu izvođenja građevinskog vještačenja.

II. Ukoliko tuženik prizna tužbeni zahtjev tužitelj ne zahtjeva naknadu parničnog troška dok će u protivnom potraživati odnosnu naknadu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.“

Odbija se u cijelosti kao neosnovan.

III/ Nalaže se tužitelju – protutuženiku D. Š. iz A., da iseli iz nekretnine upisane u zk. ul. 1053 k.o. T., kčbr. 740, kuća, dvor. i oranica površine 1300 m2 te da predmetnu nekretninu preda u posjed tuženoj – protutužiteljici J. V. iz A., oslobođenu od svih osoba i stvari, u roku od 15 dana.

IV/ S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime naknade za korištenjem nekretnine u zk. ul. 1053 k.o. T. tuženica - protutužiteljica odbija se u cijelosti kao neosnovanim.

V/ Nalaže se tužitelju – protutuženiku D. Š. iz A., da tuženici – protutužiteljici J. V. iz A., naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 63.750,00 kn, u roku od 15 dana.

VI/ Tuženica se s preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovanim."

2. Po žalbi tužitelja drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 741/2014-44 od 7. ožujka 2017. pod točkama I., II. i III. izreke, dok je rješenjem prvostupanjska presuda ukinuta pod točkom IV. i V. izreke i u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija u odnosu na tužbeni zahtjev nije osnovana dok je u odnosu na protutužbeni zahtjev nedopuštena.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl.373.a i 373.b ovog Zakona.

7. U ovom predmetu ne radi se o radnom sporu koji ima u vidu odredba čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, niti je presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373. b ZPP-a pa dopuštenost revizije ovisi o vrijednosnom kriteriju.

8. Tužitelj je u tužbi istaknuo zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nekretnine te eventualni obveznopravni tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini ulaganja u spornu kuću, te je na ročištu 4. prosinca 2014., naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 500.000,00 kn, koja prelazi kriterij za dopuštenost revizije te je revizija u odnosu na tužbeni zahtjev dopuštena.

9. Predmet spora po protutužbi je zahtjev tuženice za predaju u posjed sporne nekretnine.

10. Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (čl. 40. st.1. i 2. ZPP).

11. Prema odredbi čl. 40. st. 4. ZPP, ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvog stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora. Ako prvostupanjski sud u takvom slučaju ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način predviđen potonjom zakonskom odredbom najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn (čl. 40. st. 5. ZPP).

12. Tuženica nije naznačila vrijednost predmeta spora, a prvostupanjski sud nije postupio na način propisan odredbom čl. 40. st. 4. ZPP-a, pa se u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a smatra da je vrijednost predmeta spora za protutužbeni zahtjev 50.000,00 kn. Kako vrijednost predmeta spora po protutužbenom zahtjevu ne prelazi granični iznos za dopuštenost revizije to je u odnosu na protutužbeni zahtjev reviziju na temelju čl. 392. st. 1. ZPP-a valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

13. U odnosu na reviziju protiv dijela presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu:

13.1. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva nekretnine upisane u zk.ul. 1053 k.o. T. u naravi kuća i dvor površine 1300 m² te eventualni tužbeni zahtjev da se nalože tuženici isplatiti tužitelju naknadu štete u visini ulaganja u spornu kuću, utemeljen na činjeničnim navodima tužbe:

- da je tužitelj vlasništvo sporne kuće stekao dosjelošću budući da je 19. srpnja 2000. zaključio predugovor s bivšim vlasnicima M. i D. Š. i da se na temelju tog pravnog posla nalazi u zakonitom posjedu sporne nekretnine;

- da je tuženica upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica sporne nekretnine na temelju kupoprodajnog ugovora od 29. lipnja 2001., kojeg je također zaključila s bivšim vlasnicima, ali da je taj kupoprodajni ugovor prividan, budući je dogovor bio da se tuženica uz tužiteljevu suglasnost uknjiži kao vlasnica na navedenoj nekretnini ukoliko bi došli u financijske poteškoće da ta nekretnina ne bude predmetom ovrhe;

- da je tužitelj na spornoj nekretnini izveo radove takvog opsega da se radi o novom objektu, pa da je vlasništvo stekao i građenjem;

- da je tužitelj uložio vlastita sredstva u izgradnju i obnovu sporne nekretnine čime je povećao vrijednost nekretnine.

14. Sud prvog stupnja odbio je glavni i eventualni tužbeni zahtjev u bitnomu s obrazloženjem:

- da tužitelj nije dokazao da bi kupoprodajni ugovor koji je zaključila tuženica sa bivšim vlasnicima bio prividan, odnosno, da bi takav ugovor prikrivao neki drugi pravni posao, koji je stvarno zaključen između tužitelja i tuženice;

- da tužitelj nije dokazao da bi tuženica formalno bila upisana kao vlasnica i da bi tuženica bila u obvezi tužitelju kao vlasniku vratiti navedenu nekretninu pod određenim uvjetima i rokovima;

- da predkupoprodajni ugovor na koji se poziva tužitelj ne može biti valjana osnova za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti;

- da tužitelj nije bio pošteni posjednik jer je od trenutka zaključenja ugovora 29. lipnja 2001. znao da je tuženica vlasnica nekretnine, pa slijedom toga posjed tužitelja nije bio ni zakonit, ni pošten, ni istinit;

- da tužitelj nije dokazao da je adaptacijom i nadogradnjom sporne nekretnine (sale za vjenčanja) nakon izvršene kupoprodaje nastao novi objekt, pa da bi na takav način u smislu odredbe čl. 156. ZVDSP-a stekao vlasništvo;

- da je u odnosu na obveznopravni zahtjev tužitelja prema tuženici da mu ista isplati naknadu štete na ime ulaganja u spornu nekretninu, osnovan prigovor zastare, jer su zadnji radovi na spornoj nekretnini završeni 2008., a tužba je podnesena 2014., nakon proteka zastarnog roka od 5 godina.

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski sud, pozivom na odredbe čl. 114. st.1., čl. 156., čl. 159. st. 1., čl. 18. st. 1., čl. 125. st.1. i čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99,. 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 81/15 – dalje: ZVDSP) te čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) prihvatio je u cijelosti činjenično utvrđenje i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda i potvrdio prvostupanjsku presudu u odnosu na tužbeni zahtjev.

16. U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

17. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

18. Tužitelj u reviziji navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, a iz sadržaja revizije proizlazilo bi da se radi o povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, u okviru kojeg revizijskog razloga pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključka kako prvostupanjskog tako i drugostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica, osporavajući ocjenu izvedenih dokaza i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na zakonitost odluke. Međutim, takvi prigovori po svojoj naravi su činjenični prigovori koje revizijski sud ne može ocjenjivati s obzirom na to da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

19. Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nije „nejasna“, sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

20. U situaciji kada su nižestupanjski sudovi u okviru činjeničnih navoda tužbe i istaknutog tužbenog zahtjeva utvrdili da tužitelj vlasništvo sporne nekretnine nije stekao dosjelošću ni dogradnjom, nadogradnjom ili adaptacijom sasvim su nerazumljivi navodi revidenta „Pogrešno navodi žalbeni sud u obrazloženju Presude i rješenja broj: 12 Gž-731/17 od 06. 04. 2018. g. kako je tužitelj-protutuženik stekao vlasništvo dosjelošću jer stjecanje na temelju zakona je isključeno budući se ovdje radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla.“, jer drugostupanjski sud nije utvrdio da je tužitelj vlasništvo stekao na temelju dosjelosti, dok je istaknuti tužbeni zahtjev usmjeren na stjecaje prava vlasništva na temelju zakona u smislu odredbi čl. 156. i čl. 159. ZVDSP-a, a ne na temelju pravnog posla.

21. Na navode da je tužitelj dokazao izvanknjižno vlasništvo valjanom ispravom (ugovorom) od prvog vlasnika nekretnine pa do posljednjeg stjecatelja za odgovoriti je da to nije točno, jer tužitelj isto nije dokazao kao što nije dokazao da bi ugovor na temelju kojeg se tuženica upisala kao vlasnica bio prividan ugovor. Naime, iz činjeničnih utvrđenja, u koje ovaj revizijski sud nije ovlašten ulaziti niti ih preispitivati, proizlazi da kupoprodajni ugovor koji je zaključila tuženica sa bivšim vlasnicima nije prividan ugovor, koji bi prikrivao neki drugi pravni posao koji je stvarno zaključen između tužitelja i tuženice niti je između tužitelja, njegove pok. supruge i tuženice postignut u pogledu toga dogovor, koji bi predstavljao neki drugi pravni posao koji bi utjecao na status nekretnine, odnosno, na vlasništvo iste.

22. S tim u vezi sasvim su nejasni i navodi revidenta „Naime ugovor o prijenosu prava vlasništva temeljem kojeg je tuženica-protutužiteljica stekla pravo vlasništva je prividan jer se radi o bračnoj stečevini tužitelja-protutuženika pa shodno tome djeca tužitelja-protutuženika nisu dala suglasnost s prijenosom prava vlasništva jer se radi i o njihovoj zajedničkoj imovini sa tužiteljem-protutuženikom, a i da je tužitelj- protutuženik samostalno raspolagao svojim udjelom i takav bi ugovor bio ništetan.“

23. Suprotno navodima tužitelja drugostupanjski sud (a ni prvostupanjski sud) nije utvrđivao stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine u smislu odredbe čl. 152. ZVDSP-a već sukladno činjeničnim navodima tužbe u smislu odredbe čl. 156. ZVDSP-a pravilno zaključivši da neovisno o ulaganjima tužitelja nisu ispunjene ni pretpostavke za stjecanje prava vlasništva ni po toj pravnoj osnovi.

24. Slijedom navedenog pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 156. i čl. 159. st. 1. ZVDSP-a kada su odbili primarni tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva, pa ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP-a ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

25. Iako tužitelj u reviziji navodi da reviziju podnosi protiv drugostupanjske presude, u odnosu na eventualni tužbeni u reviziji niti osporava zaključke i izražena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova, niti se na bilo kakav način referira na odbijeni eventualni tužbeni zahtjev.

26. Stoga ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP-a nije našao postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

27. Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.