REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3099/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćniku V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv 1-tuženika W. s. d.d., OIB ..., sa sjedištem u D. S., zastupanog po punomoćniku Lj. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J., V. i H. u Z. i 2-tuženice F. P., OIB ..., iz S., zastupane po punomoćniku Z. P., odvjetniku u S., radi naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2153/2017-2 od 25. travnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-1344/14 od 3. srpnja 2017., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja protiv odluke o troškovima parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužbeni zahtjevi, i to zahtjev kojim je tužitelj tražio od 1-tuženika i 2-tuženice isplatu iznosa od 54.612,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate te zahtjev kojim je tužitelj tražio od 1-tuženika i 2-tuženice isplatu iznosa od 523.424,72 kn sa zakonskim zateznim tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno pod točkom I izreke (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi 1-tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 54.911,87 kn kao i 2-tuženici u iznosu od 41.318,12 kn. (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točkama I. izreke i u točki II. izreke kojom je odlučeno o troškovima 2-tuženice (točka I. izreke). Prihvaćena je žalba 1-tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kojom je odlučeno o troškovima 1-tuženika te je naloženo tužitelju isplatiti 1-tuženiku pored dosuđenih troškova od 54.911,87 kn i daljnji iznos od 14.768,13 kn (točka II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP, a zbog povrede koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Podnosi reviziju i protiv odluke o troškovima parničnog postupka, za koju smatra da nije pravilna niti zakonita.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

6. U povodu revizije iz članka 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren. 8. Revident isto tako neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. u vezi članka 8. i 261. st. 2. ZPP, obzirom su sudovi ocijenili da se nalazi i mišljenja vještaka bitno ne razilaze, što je iscrpno i obrazloženo pa su neosnovani navodi tužitelja o proturječnosti nalaza i mišljenja vještaka.

9. Revizijski navodi tužitelja koji se zapravo svode na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja je nastala na stanu tužitelja na drugom katu zgrade, zbog vršenja adaptacije u prizemlju i na prvom katu poslovnog prostora u najmu 1-tuženika a u vlasništvu 2-tuženice, a koja šteta se ogleda u oštećenjima na stanu i nemogućnosti iznajmljivanja stana u razdoblju od siječnja 2007. do rujna 2011. godine.

11. Tijekom postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik stana na drugom katu zgrade anagrafske oznake Narodni trg 3, površine 150 m2 – ulaz s istočne strane konstrukcijskog zida,

- da je 1-tuženik posjednik i korisnik poslovnog prostora u prizemlju i I. kata zgrade s izravnim pristupom s Narodnog trga, gdje obavlja trgovačku djelatnosti – prodaju odjevnih predmeta te je vršio adaptaciju navedenog prostora u srpnju i kolovozu 2003.,

- da je građevinski vještak R. M. naveo da je došlo do oštećenja objekta uslijed lošeg stanja i vjerojatno neodržavanja zajedničkih elemenata i sklopivih objekata, ali da su pukotine nosivog zida "vjerojatno nastale u vezi s rekonstrukcijom poslovnog prostora koje koristi 1-tuženik i radova na I. katu zgrade", da mu nisu poznati zahvati koji su vršeni na konstruktivnim dijelovima objekta pa se nije u mogućnosti decidirano izjasniti jesu li oštećenja u vidu prslina unutar stana tužitelja nastala uslijed radova na adaptaciji i rekonstrukciji poslovnog prostora,

- da je vještak – statičar N. K. utvrdio da oštećenja na zgradi mogu biti od: starosti i oskudnog održavanja objekata kroz duži vremenski period, diferencijalnog slijeganja temelja, pregradnje i rekonstrukcije kroz život objekta, ispiranja podtemeljnog tla, degradacije materijala zida, najmanje jedan značajan potres kroz život objekta, trošnosti i propadanja drvenih međukatnih konstrukcija, trošnosti krova i prodora vode u objekt, deformacije krova i razuporne sile na nosive zidove, otvorenih fuga na fasadi i prodora vode kroz fuge, uklanjanja pregradnih zidova, intervencije u konstrukcije objekta, oslabljivanje nosivih zidova probijanjem otvora, trošne instalacije vode i kanalizacije, pucanja vodovodnih i kanalizacijskih cijevi, radova adaptacije koje je naručio tuženik i radova koje je izvodio obrt G. u vlasništvu B. Ć.,

- da je vještak – statičar N. K. naveo da su uzroci oštećenja povijesnih građevina mogući, ali se ne mogu smatrati sigurnim, jer je konkretno riječ o građevini staroj najmanje 400 godina, odnosno palači P. koja je izgrađena fazno u 16. i 17. stoljeću, ima pet etaža i proteže se kroz više zgrada te da su na objektu vidljive intervencije nosive konstrukcije kroz prošla stoljeća, a cijeli sklop zgrada mora se za djelovanje horizontalnih sila vjetra i potresa promatrati kao jedna cjelina,

- da je građevinsko stanje gornjih etaža, krovišta i potkrovlja mjestimično ruševno s tragovima nezavršenih intervencija, s ceradama i posudama za prikupljanje vode što prodire kroz krov i prozore, što pokazuje kvalitetu održavanja,

- da je iz arhitektonskog snimka iz 70-tih godina prošlog stoljeća iz arhive Konzervatorskog odjela vidljivo stanje srednjih zidova i stupova te da je isto takvo bilo prije i nakon izvršenja adaptacijskih radova u prizemlju, stoga vještak K. smatra da je vještak M., u nedostatku osiguranja dokaza, pogrešno pretpostavio da su u prizemlju i I. katu u sklopu adaptacijskih radova koje je izvodio 1-tuženik uklonjeni nosivi zidovi i da je taj zaključak pogrešno donio smatrajući da takvih nosivih zidova nema u prizemlju i I. katu u istoj duljini, presjeku i položaju kao na II. katu,

- da je prije spornih radova na objektu bilo značajnih zahvata, a i sanacijskih zahvata u prošlom stoljeću, kao i da su još u najmanje dva navrata na objektu vršeni građevinski radovi i to sanacijsko adaptacijski radovi u stanu tužitelja 2011. i radovi adaptacije na I. katu 2012.,

- da iz nalaza i mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka – statičara N. K. proizlazi da se ni otvori u međukatnoj konstrukciji ne mogu uzročno posljedično dovesti u vezi s oštećenjima u stanu tužitelja.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da oštećenja evidentirana u stanu tužitelja nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s radovima koji su poduzeti u prizemlju i na I. katu stambeno-poslovne zgrade u S., N. t. ..., odnosno da tužitelj nije dokazao da je riječ o oštećenjima koja su posljedica navedenih radova. Isto tako je radi nepostojanja uzročno posljedične veze odbio i zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete radi nemogućnosti korištenja stanom- poslovnim prostorom u visini najamnine u visini od 523.424,72 kn s pripadajućim kamatama. Sud smatra da i kad bi postojala uzročno-posljedična veza između radova koje je naložio izvoditi 1-tuženik i oštećenja u stanu tužitelja ovaj zahtjev ne bi bio osnovan obzirom tužitelju nije bio oduzet posjed stana pa bi oštećenja mogao sam sanirati i nesmetano davati svoj stan u najam ili zakup pa da nema krivnje na strani tuženika za gubitak zarade tužitelja radi nedavanja stana u najam u 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011.

13. Drugostupanjski sud potvrđuje presudu sudu prvog stupnja smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da radovima koje je inicirao 1-tuženik nije došlo do bilo kakve promjene u nosivim zidovima koji se protežu kroz cijelu zgradu, a niti da je probijanje otvora na podu između prizemlja i I. kata izvedeno nestručno, pri čemu je vodio računa o nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka K. iz kojeg proizlazi da se radi o zgradi staroj preko 400 godina koja nije adekvatno održavana (što se vidi iz fotografija gornjih etaža, potkrovlja i krovišta koje su sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka). Stoga ocjenjuje pravilnim zaključak suda prvog stupnja o nepostojanju uzročno posljedične veze između oštećenja na stanu tužitelja i zahvata koji je izvršio 1-tuženik u prizemlju i na I. katu zgrade pa tako niti za naknadu štete zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana.

14. Tužitelj u reviziji ističe razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14.1. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

14.2. Međutim, u reviziji se ne navodi odredba materijalnog prava koja nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, odnosno koja nije pravilno primijenjena.

14.3. Stoga taj revizijski razlog sud nije uzeo u obzir, sukladno odredbi članka 386. ZPP kojom je određeno da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

15. Tužitelj zapravo, govoreći o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, revizijom pobija zaključak suda o nepostojanju uzročno-posljedične veze u konkretnom slučaju, a na temelju izvedenih dokaza. Naime, uzročna veza kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu (opće pretpostavke odgovornosti: subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost i uzročna veza između te štetne radnje i štete) nije definirana zakonom pa je uloga suda bitna u utvrđivanju uzročne veze i nastale štete, a oštećenik u svakom konkretnom slučaju mora dokazati da je šteta nastala kao posljedica štetne radnje štetnika i kao posljedica neprekinutog slijeda događaja. Prema tome, utvrđenje adekvatne uzročne veze između štetnikovog ponašanja i štete je pravno pitanje o kojem odlučuje sud.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci presude.

17. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

18. Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 400. stavak 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.

19. Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392.b stavak 1. u vezi članka 400. stavak 3. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.