REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 473/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice M. K., OIB: … i II-tužitelja T. K., OIB: …, oboje iz Z., koje oboje zastupaju punomoćnici N. H. i D. H., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & partneri iz Z., protiv tuženice B. B., OIB: … iz Z., koju zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4313/17-2 od 30. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4232/16-60 od 2. lipnja 2017., u sjednici održanoj dana 12. srpnja 2022.

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4313/17-2 od 30. siječnja 2018. se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-4232/2016-60 od 2. lipnja 2017. prihvatio je tužbeni zahtjev te je sudio:

"Utvrđuje se da su I i II tužitelj, preko pravnih prednika J. K. u 1/2 dijela i B. i M. G. u 1/2 dijela, stekli pravo vlasništva po osnovi zakona, po osnovi dosjelosti na zk.č.br. 988/58 oranica na … ulici, povr. 150,1 čhv ili 540 m2 iz zk.ul.br. 20027 k.o. G. Z. (koja odgovara k.č. 1006/1 iz Pl-3130 k.o. C. i k.č. 1006/2 iz Pl-3131 k.o. C.) glaseći na ime tužene B. B. u 1/1 dijela u zemljišnim knjigama, kao pravne slijednice A. B. i na njoj sagrađenog slobodno-stostojećeg, dvojnog, jednokatnog/ tri etaže podrum, prizemlje i kat/stambenog objekta tlocrtne površine 12 x 12 m / 11,00 x 12,25 m/ i dvojne garaže za osobne automobile, nalazeći se u Z., sagrađenog na z.k.č. 988/58 i to I tužiteljica u 3/4 dijela i II tužitelj u 1/4 dijela, pa je tužena dužna trpjeti upis prava suvlasništva tužitelja i to M. K. u 3/4 dijela i T. K. u 1/4 dijela kao suvlasnika navedene nekretnine temeljem ove pravomoćne i ovršne presude u zemljišnim knjigama.“

1.1. Odlukom o parničnim troškovima je nalaženo tuženici da I i II tužitelju solidarno naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 72.100,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. lipnja 2017. godine do isplate.

2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž-4313/17-2 od 30. siječnja 2018. odbio je kao neosnovanu žalbu tuženice B. B. i potvrdio prvostupanjsku presudu.

3. Tako je suđeno u sporu radi utvrđenja prava vlasništva na opisanoj nekretnini dosjelošću nakon što su prednici tužitelja sada pok. J. K. te B. i M. G. (kupci) sklopili kupoprodajni ugovor s prodavateljima, prednicima tuženice A. B. i H. D., a nisu na temelju tog ugovora ishodili uknjižbu prava vlasništva na svoje ime. Tužbom je traženo presudom naložiti tuženici trpljenje uknjižbe prava vlasništva nekretnine na ime tužitelja.

4. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela redovnu reviziju pozivom na odredbu čl.382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelji su odgovorili na reviziju tuženice i predložili odbiti reviziju kao neosnovanu, a tuženici naložiti da tužiteljima naknadi troškove odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Pobijana drugostupanjska presuda je donesena prema odredbi čl. 373.a. ZPP, pa je protiv te presude dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, koju je tuženica i podnijela. Stoga je presuda ispitana po čl. 392.a. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Tužitelji su temeljili tužbeni zahtjevna tvrdnji da su njihovi prednici, sada pok. J. K. te B. i M. G. (kupci) sklopili kupoprodajni ugovor s prednicima tuženice A. B. i H. D. (prodavateljima), a nisu na temelju tog ugovora ishodili uknjižbu prava vlasništva na svoje ime. Tužbom je traženo presudom utvrditi stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini te naložiti tuženici trpljenje uknjižbe prava vlasništva nekretnine na ime tužitelja. Među strankama je bilo sporno stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-pravni prednici tužitelja B. G., M. G. i J. K. stekli su posjed predmetne nekretnine, temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 27. svibnja 1980. godine sa prodavateljicom A. B., a predmet tog ugovora je bila obiteljska kuća u Z., koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila nedovršena, a pravni prednici tužitelja su je izgradili nakon sklapanja ugovora,

-nekretnina zkč.br. 988/58 oranica na … ulici od 150,1 čhv upisana u zk.ul.br. 20027 k.o. G. Z., je u vrijeme sklapanja ugovora, bila upisana kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu,

- tužitelji su zakonski nasljednici iza pok. J. K. što je navedeno u rješenju o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj O-20/01 od 15. ožujka 2001.,

-I-tužiteljica je na temelju ugovora o kupoprodaji sklopljenog s prodavateljima B. i M. G. radi kupnje njihovog suvlasničkog dijela nekretnine, stekla obveznopravni zahtjev za stjecanje prava vlasništva, u smislu odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

9.1. Prvostupanjski sud je u presudi, kojom je prihvatio tužbeni zahtjev, naveo da su sukladno odredbi čl. 114. Zakona o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta (Narodne novine br., 14/73), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora, svi ugovori kojima se raspolagalo građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu, bili su ništavi, jer su bili protivni izričitim zakonskim odredbama. Odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, br.: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., dalje: ZON) propisano je da pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu, smatraju se valjanim ako nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim.

9.2. Stoga svi ugovori kojima su bivši vlasnici raspolagali građevinskim zemljištem protivno zakonu, temeljem citirane odredbe ZON-a konvalidiraju, dakle proizvode pravne učinke, osim ako ne sadržavaju neke druge nedostatke koji bi ih činili ništavim ili pobojnim.

10. Po shvaćanju prvostupanjskog suda za razrješenje spornog odnosa stranaka nije od značaja činjenica da je predmetni ugovor bio ništav po odredbama ranijih propisa, jer je naknadno osnažen, primjenom odredbe čl. 18. st. 1. ZON-a.

11. Pozivom na odredbu čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06. i 146/08. – dalje u tekstu: ZVDSP), i čl. 18. ZVDSP, prvostupanjski sud je na temelju činjeničnih utvrđenja ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene su zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, time da se dosjelost računa od dana 8. listopada 1991. godine, sukladno odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP-a.

11.1. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen u zatraženim suvlasničkim omjerima, obzirom da su tužitelji zakonski nasljednici svaki u ½ dijela iza pok. J. K., koji je bio kupac predmetne nekretnine u ½ dijela temeljem kupoprodajnog ugovora od 27. svibnja 1980. godine, a tijekom ovoga postupka je I-tužiteljica M. K. kupila dana 21. studenoga 2008. godine, preostali suvlasnički omjer od ½ dijela nekretnine od B. G. i M. G., stečen temeljem kupoprodajnog ugovora od 27. svibnja 1980. godine, a unutar roka od deset godina za stjecanje prava vlasništva, nije došlo do prekida tijeka vremena dosjedanja (čl. 160. st. 6. ZV).

12. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 373.a. ZPP, ocijenivši da za razrješenje spornog odnosa stranaka nije od značaja činjenica da je predmetni ugovor bio ništav po odredbama ranijih propisa, jer je naknadno osnažen, primjenom odredbe čl. 18. st. 1. ZON-a.

12.1. U obrazloženju je navedeno da svi ugovori kojima su bivši vlasnici, u ovome slučaju i pravna prednica tuženice A. B., raspolagali građevinskim zemljištem protivno zakonu, ali temeljem citirane odredbe ZON-a konvalidiraju, dakle proizvode pravne učinke, osim ako ne sadržavaju neke druge nedostatke koji bi ih činili ništavim ili pobojnim. Za razrješenje spornog odnosa stranaka, kao prethodno pitanje valjalo je utvrditi zakonitost posjeda tužitelja i njihovih pravnih prednika. Tužitelji (prednici) su stupili u posjed nekretnine na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 27. svibnja 1980. godine sa prodavateljicom A. B.. Zahtjev tužitelja za konvalidaciju tog ugovora prema odredbama čl. 18. ZON-a je odbijen rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske Klasa: UP/II-942-01/07-01/1183 Ur.br. 514-04-02-03/4-09-5 od 18. prosinca 2009. što po shvaćanju drugostupanjskog suda nije zapreka za konvalidaciju predmetnoga ugovora, u okviru razrješenja prethodnoga pitanja zakonitosti posjeda tužitelja i njihovih pravnih prednika, jer se temelji na drugačijim činjeničnim utvrđenjima.

12.2. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 159. ZVDSP, te imajući na umu navedena utvrđenja, drugostupanjski sud je ocijenio da je posjed tužitelja i njihovih pravnih prednika bio zakonit, slijedom čega se istinitost i poštenje posjeda podrazumijeva, pa da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, time da se i po shvaćanju tog suda dosjelost računa od dana 8. listopada 1991. godine, sukladno odredbi čl. 388. st. 4. ZVDSP-a.

12.4. Stoga je i po shvaćanju drugostupanjskog suda tužbeni zahtjev osnovan i to u zatraženim suvlasničkim omjerima, kako je to naveo i prvostupanjski sud.

13. Tuženica je u reviziji navela da pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskih razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, ali je određeno navedena i obrazložena samo bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 12. ZPP.

14. U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

15. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati. Tuženica u reviziji tvrdi

15.1. Tuženica u reviziji tvrdi:

a) da obrazloženje nižestupanjskih presuda ne sadrži razloge o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, jer nije obrazloženo zašto su u presudi izostale odluke o tužbenom zahtjevu u tužbi označenih B. G. i M. G., kao i da je tužbeni zahtjev nerazumljiv glede suvlasničkih dijelova uz izostavljanje L. K., zakonske nasljednice iz pok. J. K. koja se prihvatila nasljedstva i darovala svoj dio majci M. K.,

b) da su tužitelji tijekom postupka tvrdili da su stekli pravo vlasništva građenjem, te da su kao jednu od osnova tijekom postupka naveli i dosjedanje, iz čega tuženica zaključuje da ni sami tužitelji nisu naveli dosjedanje kao pravnu osnovu za stjecanje vlasništva na temelju zakona,

c) da je bez valjanog obrazloženja odlučeno da nije bilo prekida dosjedanja podnošenjem tužbe između stranaka, stjecanjem suvlasničkog dijela od strane B. Š. protiv kojeg nije donesena presuda kao i donošenjem upravnog rješenja kojim je odbijen zahtjev za konvalidaciju ugovora o kupoprodaji sklopljenog s prodavateljicom A. B..

15.2. U odnosu na razloge revizije navedene pod a) za odgovoriti je da tuženica nema pravnog interesa pobijati presudu zbog toga što je sud propustio odlučiti o tužbenom zahtjevu po tužbi tužitelja B. G. i M. G., a navedeni tužitelji nisu tražiti donošenje dopunske presude. Prijedlog tuženice za donošenje dopunske presude u odnosu na te tužitelje je odbijen pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda od 8. prosinca 2015. Presudom je odlučeno o tužbenom zahtjevu koji glasi na utvrđenje da su tužitelji stekli pravo vlasništva dosjelošću, obrazloženo je zbog čega su prava po osnovi dosjelosti stekli upravo tužitelji kojima je u vrijeme dosjedanja uračunat i posjed prednika, a tužba je podnesena protiv tuženice koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica nekretnine. B. Š. nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine, niti je njegov status odlučan za rješenje ovoga spora. Nižestupanjske presude sadrže jasne razloge o navedenim okolnostima, koje prihvaća i ovaj sud.

15.3. U odnosu na razloge revizije navedene pod b) ovaj sud je utvrdio da su tužitelji naveli činjenice na kojima temelje tužbeni zahtjev, a naveli su i pravnu osnovu po kojoj su prednici tužitelja stupili u posjed 1980., kao i pravnu osnovu po kojoj su zakonski nasljednici i kupci nastavili koristiti predmetnu nekretninu. Također su temeljili tužbu na tvrdnji da su stekli pravo vlasništva nekretnine građenjem i dosjelošću. Tijekom postupka tužitelji su na temelju istih činjeničnih tvrdnji zahtijevali da sud utvrdi da su tužitelji stekli pravo vlasništva dosjelošću, o čemu je i odlučeno pobijanom presudom. Sve da je i bila riječ o preinačenju tužbe kako tvrdi tuženica, ta okolnost ne čini presudu nejasnom.

15.3.1. Ostali navodi u obrazloženju ovog revizijskog razloga se svode na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju glede poštenja posjeda, što po čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušten revizijski razlog.

15.4. Revizijski navodi koji se odnose na prekid tijeka dosjedanja (toč. c) su navodi o pogrešnom pravnom pristupu u rješenju spora, što samo po sebi ne znači da presudu nije moguće ispitati, odnosno ne znači postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

16. Suprotno tvrdnji u reviziji, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koja prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

17. Tužiteljica je osporila pravno shvaćanje prema kojemu nije došlo do prekida dosjedanja da nije bilo prekida dosjedanja podnošenjem tužbe između stranaka, stjecanjem suvlasničkog dijela od strane B. Š. protiv kojeg nije donesena presuda kao i donošenjem upravnog rješenja kojim je odbijen zahtjev za konvalidaciju ugovora o kupoprodaji sklopljenog s prodavateljicom A. B.. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 159. st. 1. i 2. ZVDSP.

18. Tvrdnje o navodnom prekidu tijeka roka dosjedanja nisu odlučne za rješenje ovog spora, jer su tužitelji i prije osporavanja prava vlasništva podnošenjem tužbe, kao i prije donošenja rješenja kojim je odbijen zahtjev za konvalidaciju ugovora o kupoprodaji sklopljenog s prodavateljicom A. B., stekli pravo vlasništva na temelju zakona, dosjelošću. Pri tome se, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, u rok dosjelosti treba računati i vrijeme prije 8. listopada 1991.

19. Glede stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991 bile u društvenom vlasništvu ovaj sud je izrazio shvaćanje u više odluka (npr. broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev- 3014/2019 od 12. svibnja 2020., Rev-2891/18 od 9. ožujka 2021. i dr.).

20. Prema tom shvaćanju za takve nekretnine treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 ), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga sve do 17. studenoga 1999.

21. Naime, odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

22. Navedenu odredbu Ustavni sud je ukinuo odlukom br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine“ 137/99).

23. S obzirom na ukidanje navedene odredbe bilo je sporno uračunavanje vremena dosjedanja na nekretninama u društvenom vlasništvu prije 8. listopada 1991.

24. O navedenom spornom pitanju Europski suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) zauzeo je shvaćanje:

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

25. Naprijed navedeno shvaćanje ovog suda doneseno je na temelju citiranog shvaćanja Europskog suda za ljudska prava.

26. Prema odredbi čl. 159. ZVDSP samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (st. 1.). Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost.(čl. 160. st. 1. ). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (čl. 160. st. 2.).

27. Iz činjenica koje su utvrđene u ovom postupku proizlazilo bi da su tužitelji osobno i putem svojih prednika neprekinuto bili u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina tako što su stupili u posjed predmetne nekretnine, temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 27. svibnja 1980. Tuženica nije dokazala da je u vrijeme posjedovanja, a prije isteka roka u kojem se vlasništvo stječe dosjelošću u smislu navedenih zakonskih odredaba, podnosila tužbe ili poduzimala radnje koje bi ukazivale na to da je nastupio prekid tijeka dosjelosti slijedom čega bi posjednici postali nepošteni. Također se ukazuje da je rješenje upravnog tijela kojim je odbijen zahtjev za konvalidaciju ugovora iz 1980., osim što po svom sadržaju nije odlučno za poštenje posjeda, doneseno nakon što su tužitelji već stekli pravo vlasništva dosjelošću.

28. Stoga nje ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava navedenih u reviziji tuženice.

29. Slijedom navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

30. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tužiteljima ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.