REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2985/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č. iz P., trenutno u Kaznionici L., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. F., B. P. V. i A. F. u V., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku br. Gž- 988/16-2 od 11. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P-404/14-34 od 14. lipnja 2016., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Šibeniku, br. Gž-988/16-2 od 11. lipnja 2018. i presuda Općinskog suda u Varaždinu br. P-404/14-34 od 14. lipnja 2016., te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženica naknadi neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 131.400,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i prouzročeni parnični trošak (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju isplatiti tuženici na ime troškova postupka iznos od 21.250,00 kuna (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog ili postupovnoprvanog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 131.400,00 kuna na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti tijekom njegovog boravka u Kaznionici u L., gdje se kao osuđenik nalazio na izvršenju kazne zatvora, ostvarenih time što je bio smješten u prostorijama manjim od zakonom propisanih, te time što mu nije bila omogućena zdravstvena zaštita.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj boravio u Kaznionici u L. od 23. prosinca 2011. do 11. ožujka 2015. kada je premješten na daljnje izdržavanje kazne zatvora u G.,

- da je tijekom boravka u Kaznionici u L. neko vrijeme, zbog objektivnog pomanjkanja smještajnih kapaciteta, bio smještan u prostoriji koja svojom veličinom nije odgovarala prostoru za smještaj više zatvorenika, u smislu odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ) prema kojoj prostorije u kojoj borave zatvorenici moraju biti dovoljno prostrane da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, da se u svakoj sobi nalazi i sanitarni čvor koji se sastoji od WC školjke i umivaonika koji je odvojen zidom i vratima od spavaćeg i boravišnog prostora navedene zatvorske ćelije, da je rasporedom zatvorenika propisano da isti u ćelijama borave tek kratko vrijeme tijekom dana, a u preostalom većem dnevnom razdoblju imaju mogućnost izlaska u druge boravišne prostore: hodnike i zajedničke prostorije – tv sale, blagovaonice, knjižnice, čitaonice te prostore za grupne terapije i obrazovanje, kao i mogućnost šetnje po dvorištu i boravka na sportskim terenima,

- da je tužitelju tijekom boravka u navedenoj kaznionici bila omogućena zdravstvena skrb prema njegovu traženju i to u više navrata mjesečno.

8. Na temelju tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) u vezi s čl. 19. ZOO za naknadu neimovinske štete.

Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije bio smještan u nehumanim i ponižavajućim uvjetima, već u nešto skučenijim uvjetima do kojih je došlo zbog objektivnih smještajnih mogućnosti u Kaznionici u L., te da je tužitelju cijelo vrijeme bila omogućena uredna i redovna zdravstvena zaštita. Sudovi su zaključili da je ograničenost prostora u spavaonici tužitelju bila nadoknađena slobodom kretanja koju je uživao tijekom dana korištenjem drugih sadržaja, izvan ćelije, kojima se pokušavao kompenzirati nedostatak prostora u ćelijama.

9. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

10. Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

„Da li presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Longin protiv Republike Hrvatske doista ne obvezuje Republiku Hrvatsku, iako se odnosi na identične uvjete boravka u zatvoru tužitelja Ć. D., kao i tužitelja Longin protiv Hrvatske?“

11. Tužitelj kao razlog važnosti u odnosu na postavljeno pitanje ukazuje na odluku Europskog suda za ljudska prava Longin protiv Hrvatske i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. broj U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016.

12. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

13. Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

14. Prema odredbi čl. 14. st. 1. toč. 1. ZIKZ svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

15. Odredba čl. 74. ZIKZ propisuje:

„1. Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

2. Zatvorenika se u pravilu smješta u zasebnu prostoriju. Zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati. Svakom se zatvoreniku osigurava zasebna postelja. Slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak.

3. Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

4. Svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid.

5. Kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

6. Pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku.“

16. Među strankama nije sporno da je tužitelj za vrijeme boravka u Kaznionici L. u pojedinim razdobljima bio smješten u prostorijama koje svojom veličinom bitno odstupaju od one propisane odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ kao minimalni prostor, a koji bi se mogao smatrati smještajem primjerenom ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ.

17. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2 ,, ESLJP ujednačio je dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Tako je ESLJP u navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka, da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora.

18. Naime, boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, a čije postojanje mora dokazati tužena i to:

- smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 su kratka, povremena i minorna,

- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru,

te po ocjeni ovog suda,

- koji je odnos dužine boravka u uvjetima smanjenog potrebnog minimalnog osobnog prostora u odnosu na ukupnu dužinu trajanja boravka u zatvoru.

19. Obzirom iz spisa proizlazi da boravak tužitelja, u pojedinim razdobljima izdržavanja kazne zatvora, u sobama koje površinom znatno odstupaju od one propisane kao minimalni prostor, nije bio kratak i povremen, nije zadovoljen prvi kumulativni uvjet utvrđen u presudi Muršić protiv Hrvatske. Stoga je tužitelj u određenim razdobljima bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja i poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan (tako i u U-III-1507/2016 pd 9. lipnja 2022.).

20. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili sve relevantne činjenice, u konkretnom slučaju duljinu boravka u sobama neodgovarajuće veličine tijekom izdržavanja kazne, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP usvojiti reviziju tužitelja, ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

21. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.