REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 5208/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. (OIB: ... ) iz B., (ranije: Z., ...), kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ... ), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Stalna služba u Makarskoj, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1170/2016-2 od 21. kolovoza 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj posl. br. Pn-355/15 od 21. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju s naslova naknade štete 404.830,12 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama i naknadom troška postupka - dok je tužitelju naloženo da tuženici naknadi parnični trošak od 36.000,00 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako tvrdi) u postupku počinjene bitne postupovne povrede te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i njegovom zahtjevu udovolji, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP- a ("Narodne novine", broj 25/13) te odredbom čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno tvrdnjama revidenta da obje nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, da su proturječne „i sadržaju sudskog spisa“ i da se zbog toga ne mogu ispitati, da su nejasne - pogotovo u dijelu u kojem se navodi „da su zemljišnoknjižni referenti zapravo pogodovali“ njemu te u zaključku da je i pored činjeničnih utvrđenja njegov zahtjev neosnovan, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbama čl. 375. st. 1. i 5. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora - pozivom i na obrazloženje prvostupanjske presude, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega, pa tužitelj netočno navodi da drugostupanjski sud nije obrazložio svoje shvaćanje), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

7. Navodi kojima tužitelj dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o postupanjima ili propustima zemljišnoknjižnih referenata i Zemljišnoknjižnog suda u Dubrovniku, odnosno o težini i posljedicama njihovih propusta (u biti i o uzročno posljedičnoj vezi između radnji zemljišnoknjižnih referenata i utužene štete), sve uz tvrdnje - da je iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti sve činjenice na kojima zahtjev temelji te utvrđenje da su u provedenom postupku referenti počinili pogreške tako da je „prije provedena uknjižba založnog prava nego uknjižba prava vlasništva, iako je u prvenstvenom redu uknjižba prava vlasništva zavedena pod ranijim brojem“ - te da je zanemarena “činjenica kako je morao isplatiti založno pravo koje je pogrešno kao teret bilo upisano na nekretnini u njegovom vlasništvu“, u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena presuda zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) i kako revident s tim činjeničnim navodima osporenu drugostupanjsku presudu pobija i uopćenim pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava - ti se navodi, činjenične naravi, a jer im se ne može dati i značaj revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

8. Navedeno valja sagledati i u svjetlu (jedino pravilnog) shvaćanja da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta - a ni pogrešno primijenio materijalno pravo.

9. U provedenom postupku nije ostvaren niti po revidentu istaknut revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu s naslova naknade štete 404.830,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da mu je utužena šteta nastala pogreškama ili propustima u radu ovlaštenih djelatnika zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku, njihovim nezakonitim radom - a za koji rad odgovornost snosi tuženica. Tvrdi da je na temelju Ugovora o zajmu sa Sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, sklopljenog 5. svibnja 2000. s D. D. kod javnog bilježnika V. N. iz M. pod brojem Ov-30/00, i na temelju Zapisnika o posvjedočenju činjenica s potvrdom od 11. studenoga 2002. pod brojem Ov-224/02 (izdanom „također od strane istog javnog bilježnika“), stekao u vlasništvo nekretnine upisane u zk. ul. 263 KO M.; da je rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku od 10. travnja 2003. uknjiženo na njega u cijelosti pravo vlasništva na nekretninama u tom zemljišnoknjižnom ulošku; da je rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela broj Z-189/02, na temelju Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2002., sklopljenog između P. b. Z. d.d., Podružnica D., kao založnog vjerovnika te M. K. kao solidarnog dužnika i D. D. kao založnog dužnika, uknjiženo u zk. ul. 263 KO M., u teretnom listu, pravo zaloga za dug u iznosu od 50.000 Eura, za korist P. d.d. Podružnica D.; da je predmetno založno pravo upisano rješenjem ZK odjela OS u Dubrovniku u C teretni list, iako je on već ranije postao vlasnikom predmetne nekretnine - pa da zbog tog uknjiženog založnog prava, u korist te banke, nije bio u mogućnosti raspolagati svojom nekretninom. Da je stoga bio prisiljen isplatiti cjelokupni iznos kredita u korist P. Podružnica D. u iznosu od 404.830,12 kn, iako nije bio korisnik kredita; da je uknjižba založnog prava u korist P. izvršena na njegovu štetu od strane Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku“. Nalazi da je temeljem toga potrebno tuženici naložiti isplatiti mu utuženi iznos.

12. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je 17. listopada 1997. vlasnikom nekretnina u ZU 263 KO M. pod brojem Z-3183/97 upisan D. D.,

- da je na istim nekretninama „4. kolovoza 1998. pod brojem Z-1994/98 uknjižen prijenos vlasništva radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 500.000,00 kn na ime G.-k. b. d.d. Z.“: ta je banka upisana vlasnicom tih nekretnina,

- da je tužitelj, kao predlagatelj, protiv D. D. iz D., kao predloženika, po Javnom bilježniku V. N. iz M., zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku 21. travnja 2000. podnio prijedlog za uknjižbu prava vlasništva (s time „da se nekretnine D. D. u KO B. i KO M. stave pod hipoteku“) na temelju Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretninama,

- da je taj prijedlog kod suda zaprimljen 29. travnja 2000. i zaveden pod posl. br. Z-1304/00. Uz prijedlog kao prilog nije dostavljen spomenuti Ugovor - već „Ugovor o zajmu trećih osoba - J. K., D. Š., I. B. i M. Š.“: pa kako „prijedlog - zamolba nije korespondirala sa priloženom ispravom, prijedlog nije plombiran nego je Javni bilježnik V. N. na broj ... , na to upozoren telefonom“,

- da je Javni bilježnik V. N. 5. svibnja 2000. uz dopis sudu podnio i taj ovdje prijeporni, traženi Ugovor, „što je zaprimljeno 8. svibnja 2000.“, ali se uz dopis pozvao na spis sa drugim poslovnim brojem,

- da je, dakle - po tome, u travnju i svibnju 2000. (u vrijeme tužiteljevog podnošenja prijedloga za uknjižbu, pa bilo onog neurednog iz travnja 2000., kada je uz prijedlog za uknjižbu dostavljan ugovor trećih osoba, ili onog zaprimljenog 8. svibnja 2000., kada je prijedlog za uknjižbu zaveden pod novim poslovnim brojem) vlasnikom nekretnina iz ZU 263 KO M. bila upisana G.-k. b. d.d. Z.: „tek 2. studenoga 2001. je pod brojem Z-3871/01 na temelju izjave o vraćanju vlasništva brisan upis prava vlasništva te banke, te je pravo vlasništva ponovno upisano na ime D. D.“,

- da je rješenjem istog zemljišnoknjižnog odjela broj Z-1304/00 od 10. travnja 2003., na temelju Ugovora o zajmu sa klauzulom javnobilježničkog akta OU 5/2000, Ugovora o zajmu sa Sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine broj OU 30/2000 i Zapisnika o posvjedočenju činjenica s potvrdom broj OU, 224/02, sve javnog bilježnika V. N. iz M., dopuštena uknjižba prava vlasništva na nekretninama u ZU 1124 KO B. i ZU 263 KO M. u korist tužitelja, uz brisanje tog prava sa imena D. D.

- da je protiv tog rješenja D. D. izjavio žalbu navodeći da je ovdašnjem tužitelju vratio osigurani dug: ali je od izjavljene žalbe protiv tog rješenja odustao - što je svojim rješenjem broj Gž-845/03 od 10. ožujka 2005. Županijski sud u Dubrovniku i utvrdio,

- da je prije nego je to rješenje doneseno, a dok se vlasnikom nekretnina u ZU 263 KO M. vodio upisan D. D. - obzirom da nije odlučeno o prijedlogu tužitelja za uknjižbu od 29. travnja 2000., „rješenjem ZK odjela OS u Dubrovniku broj Z-189/02, na temelju Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2002., sklopljenog između P. b. Z. d.d., Podružnica D., kao založnog vjerovnika te M. K. kao solidarnog dužnika i D. D. kao založnog dužnika, uknjiženo u zk. ul. 263 KO M., u teretnom listu, pravo zaloga za dug u iznosu od 50.000 Eura, za korist P. d.d. Podružnica D.“,

- da je i pored toga, u zemljišnim knjigama za prijeporne nekretnine pod točkom 9. navedeno: "Prik. 8. svibnja 2000. Z-1304/00 na temelju Ugovora o zajmu s klauzulom javnobilježničkog akta br.Ov-5/00, Ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine br. Ov- 30/00 i zapisnika o posvjedočenju činjenice s potvrdom br.Ov-224/02, sve bilježnika V. N. uknjiženo je pravo vlasništva na ime: G. V. u cjelini." - dok je u C listu- teretovnici između ostalog pod točkom III navedeno: "Prik. 21. siječnja 2002. Z- 189/02 na temelju Ugovora o kreditu br. Ov-49/02 javnog bilježnika S. A. uknjiženo je pravo zaloga za dug u iznosu od 50.000 Eura, uz uvjete iz ugovora, na korist P. d.d. Podružnica D.",

- da „je zadužena osoba za plombiranje u to doba bio zemljišnoknjižni djelatnik N. K., da je taj zemljišnoknjižni odjel u to doba bio podijeljen na općine Ž. D., u koju spada katastarska općina B. (u molbi navedeno teren u P. od 300 m2 uz more, te čest.zem. 293/3, 294, 295 u KO M.) i Općina K., a da je KO M. bila u drugom dijelu sa KO D., KO G., te R. D., da je zbog toga došlo do previda pa da u KO M. nije izvršena plomba i da je provedena uknjižba prava zaloga prije nego što je odrađen dio koji se odnosio na KO B., da je nacrt rješenja Z-1304 odradila zk djelatnica N. T., nacrt rješenja prava zaloga pod ZU 189/02 u KO M. zk djelatnica M. T., a da je zemljišnoknjižni sudac u to doba bio I. B.“,

- da je u predmetu Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1076/05, pokrenutom tužbom tužitelja protiv tuženika-protutužitelja P. d.d. Z., Podružnica D., radi brisanja prava zaloga, onog upisanim rješenjem ZK odjela OS u D. broj Z-189/02 na temelju Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2002., sklopljenog između P. b. Z. d.d., Podružnica D., kao založnog vjerovnika te M. K. kao solidarnog dužnika i D. D. kao založnog dužnika - presudom od 20. srpnja 2006. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika V. G. radi brisanja prava zaloga za dug od 50.000,00 Eura upisanog u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku pod Z-189/02 na nekretninama u vlasništvu tužitelja označenim kao čest.zem. 293/3, 294, 295, sve u ZU 263 KO M., a usvojen je protutužbeni zahtjev protutužitelja po kojem je protutuženik dužan trpjeti namirenje protutužiteljeve tražbine u iznosu od 41.035,55 eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju P. d.d. na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2005. do isplate, prodajom založenih nekretnina, označenih kao čest. zem. 293/3, 294, 295 i sve iz ZU 263 KO M., uz obvezu protutuženika da protutužitelju naknadi troškove postupka,

- da je, prema obrazloženju te presude, tuženik protutužitelj postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, jer je bio u posjedu zk izvatka od 5. studenoga 2001., iz kojeg da je razvidno da je na predmetnim nekretninama uknjižen D. D. kao vlasnik, te da je nakon toga dobio i rješenje o uknjižbi svog prava zaloga od 8. veljače 2002., pa da tuženik protutužitelj nije imao razloga posumnjati u istinitost navedenih isprava, da je protekao i rok od tri godine za podnošenje tužbe za brisanje pa da je stoga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan a protutužbeni zahtjev protutužitelja osnovan,

- da je „tužitelj V. G. prvotno izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude, ali je od iste odustao podneskom od 2. veljače 2007., što (...) je i utvrđeno Rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1076/05 od 15. ožujka 2007.“,

- da je „zemljišnoknjižni izvadak broj 10 240/2001 od 5. studenoga 2001. potpisao D. O., zemljišnoknjižni referent zaposlen u ZK odjelu OS u Dubrovniku“; „... da iz tog zk izvatka proizlazi da na dan njegova izdavanja nije bilo aktivnih "plombi" na nekretninama u ZU 263 KO M. - i. je trebala biti evidentirana aktivna "plomba" pod brojem Z-1304/00; da "plombe" u zemljišnu knjigu upisuju zk referenti, nakon što zaprime prijedlog i to u roku od 48 sati od primitka prijedloga; da je Zakonom o zemljišnim knjigama određeno koji je referent u roku od 48 sati dužan upisati "plombu"; da nije moguće izdati izvadak u kojem nije evidentirana "plomba" ukoliko je postupljeno po zakonu; da ako je "plomba" upisana nije moguće rješavati neki drugi zemljišnoknjižni predmet po zahtjevu koji je zaprimljen nakon neke već ranije evidentirane "plombe" - prije nego što se riješi predmet o toj ranije evidentiranoj "plombi"; da je to u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama i prvenstvom reda rješavanja upisa u zemljišne knjige“,

- da je tužitelj u korist P., Podružnica D., a „po dugovanju M. K.“, 31. siječnja 2007. isplatio ukupno 404.830,12 kn (54.920,46 Eura): iznos koji se sastoji „od glavnice u iznosu 302.525,18 kn (41.048,19 Eura), kamata u iznosu od 40.542,44 kn (5.4501,01 Eura) i troškova u iznosu od 61.762,50 HRK (za obavljene odvjetničke usluge od strane OD M. i partneri koje je zastupalo banku u parničnom postupku, spis P-1076/05 OS Dubrovnik“).

13. Sporno je pitanje ovoga predmeta: postoji li uzročno posljedična veza između rada službenika zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku i utužene štete.

14. Na temelju navedenih utvrđenja, koja u ovome stupnju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje (pozivom na ono iz prvostupanjske presude):

- da su „temeljem čl. 40. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, - Odluka USRH, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 - Odluka USRH, 55/13 i 60/13 - dalje ZZK) upisi u zemljišnu knjigu dopušteni samo protiv osobe koja je u času podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava glede kojega se upis zahtijeva ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik)“,

- da „iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da u trenutku podnošenja njegovog prijedloga za uknjižbu tužitelj nije mogao biti upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina jer u tom trenutku ni predloženik D. D. također nije bio upisan kao vlasnik tih nekretnina“,

- da, konkretno, „kada je ovdašnji tužitelj dana 29. travnja 2000. ZK Odjelu Općinskog suda u Dubrovniku podnio neuredan prijedlog, jer isprava na koju se pozvao kao osnov stjecanja nije odgovarala prijedlogu, taj ZK odjel je prijedlog trebao odbaciti kao neuredan, a ne pozivati javnog bilježnika na dopunu i to telefonskim putem, a sve temeljem čl. 109. st. 6. ZZK. Kada je ipak taj prijedlog javni bilježnik dopunio (8. svibnja 2000.), sud ga je temeljem ranije navedenog čl. 40. ZZK-a trebao odbiti, jer D. D. u trenutku podnošenja tužiteljevog prijedloga nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina“,

- da stoga, jer „tužitelj nije dokazao niti da mu je nastala šteta, a niti da bi krivnjom referenata ZK odjela OS u Dubrovniku došlo do umanjenja njegove imovine u utuženom iznosu“ - „tuženik nije ni u obvezi da mu taj iznos vrati“: „djelatnici ZK odjela OS u Dubrovniku ne samo da nisu svojim radom nanijeli štetu tužitelju, već su mu i pogodovali, jer su ga na temelju njegovog prijedloga (kojeg su trebali odbaciti ili odbiti) upisali kao vlasnika predmetnih nekretnina u zk ul 263 KO M.“.

15. U bitnome, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

16. Naime, ovdje valja imati na umu osnove odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, subjekt obveznog odnosa odgovornosti za štetu te, ovdje odlučno, uzročna veza između štetne radnje i štete.

17. Odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), propisano je: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje“, dok je odredbom čl. 74. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 3/94., 75/95., 100/96., 115/97., 131/97., 129/00., 67/01., 5/02., 101/03., 117/03., 17/04. i 141/04. - dalje: ZS-a), koji je Zakon bio na snazi u spornom vremenskom razdoblju za koje tužitelj traži naknadu štete i primjenjuje se prema odredbi čl. 159. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 150/05., 16/07., 113/08., 153/09., 116/10., 27/11. i 130/11.) i odredbi čl. 145. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13), propisano (uz ostalo) da se pitanje odgovornosti djelatnika u sudu iz rada uređuje propisima o državnim službenicima i namještenicima i općim propisima o radnim odnosima, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

18. S prethodnim u svezi, obzirom da ZS-om nije bilo drukčije uređeno, predmetni odnos uređuje odredba čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93., 92/96., 48/99., 15/00., 59/01., 199/03. i 79/07. - dalje: ZSDU-a), prema kojoj „štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“.

19. Valja istaći da se pod nezakonitom radnjom misli na postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno na propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni - a pod nepravilnim na činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

20. Slijedom iznijetog tužitelj je, da bi u sporu uspio, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je utužena šteta u adekvatnoj uzročnoj vezi s nepravilnom i nezakonitom radnjom službenika zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Dubrovniku, a u izostanku koje uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za tu štetu propisana navedenom odredbom čl. 154. st. 1. ZOO-a te odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave.

21. Tužitelj to ne samo što nije dokazao, već je dokazano suprotno.

22. Polazeći od utvrđenja:

22.1. da uz prijedlog za upis koji je u zemljišnoknjižnom sudu zaprimljen 29. travnja 2000. i zaveden pod posl. br. Z-1304/00. tužitelj nije dostavio Ugovor potreban za predloženi upis (već „Ugovor o zajmu trećih osoba), tako da mu prijedlog nije „korespondirao“ sa priloženom ispravom i (time) bio je i nepotpun i nepodoban za ono čemu je trebao služiti - tako da se po njemu (zbog potrebe poštivanja načela strogog formalnog legaliteta zemljišnoknjižnog postupka) nije moglo postupiti,

22.2. da se u ponovljenom postupku, u kojem je trebao ispraviti propušteno, tužitelj (u tome postupku predlagatelj, sa dopunom prijedloga) pozvao na spis sa drugim poslovnim brojem, a ne onim na kojeg se trebao pozvati,

22.3. da, uostalom, sve i da je prijedlog tužitelja iz travnja ili svibnja 2000. i bio formalno potpun i da ga nije trebalo zbog formalnih nedostataka odbaciti - takvome nije bilo osnove udovoljiti i trebalo ga je kao takvog odbiti obzirom da su ovdje prijeporne nekretnine iz ZU 263 KO M. u zemljišnim knjigama tada, u vrijeme podnošenja prijedloga, bile upisane kao vlasništvo G.-k. b. d.d. Z. - a ne vlasništvo u njegovom prijedlogu naznačenog knjižnog prednika D. D. („tek 2. studenoga 2001. je pod brojem Z-3871/01 na temelju izjave o vraćanju vlasništva brisan upis prava vlasništva te banke i dopušten upis vlasnika D. D.“),

22.4. da je tužitelj potom čak odustao od već odabranog puta zaštite prava za kojeg nalazi da je propustima onih za koje tuženica odgovara povrijeđeno (odustao je od već podnesene žalbe protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P- 1076/05, u sporu kojeg je pokrenuo tužbom protiv tuženice P. d.d. Z., Podružnica D., radi brisanja prava zaloga upisanog u korist te banke - osnovom koje je presude potom izvršio prijeporno plaćanje): to sve iako je njemu bio dopušten pristup sudu i imao je oružje za zaštitu svoga prava:

- na poštivanje prijedloga za upis iz travnja ili svibnja 2000. i na stečeno pravo prvenstva po upisu toga prijedloga, ako je držao, kako sada tvrdi, da je već i u svezi sa tim prijedlogom stekao pravo vlasništva prijepornih nekretnina (i to prije nego je upisan zalog u korist P. d.d. Z., Podružnica D.),

- u konkurenciji sa pravom protutužiteljice P. d.d. Z., Podružnica D., na zahtjev temeljen na načelu poštivanja povjerenja u izdani joj zemljišnoknjižni izvadak i (time) zemljišne knjige te osnovom tog povjerenja upisanog zaloga,

opravdano je jedino zaključiti da je svojim postupcima ili propustima tužitelj sam stvorio situaciju u kojoj se našao i u kojoj je izvršio isplatu koja (kako nalazi) njemu predstavlja štetu, te da već i zbog toga za ovu ne postoji odgovornost onih za koje tuženica odgovara.

23. Revizijski sud pritom može prihvatiti da je, kako se to navodi u osporenoj presudi (pozivom na prvostupanjsku), zemljišnoknjižni sud propustio odbaciti prijedlog tužitelja za provedbu upisa iz travnja i svibnja 2000. iz formalnih razloga, kao nepotpunog (jer mu nije bio priložen ugovor na kojemu se temeljio) - ili ga potom odbiti kao neosnovanog (zbog nepoštivanja pravila o knjižnom predniku), ali tužitelj ne može pozivom na tu okolnost, dakle - jer (da) mu prijedlog na kojemu je samo on ustrajao nije odbačen ili odbijen, ovdje ostvarivati povoljniju poziciju: tome što je zemljišnoknjižni sud samo udovoljio onome što je tužitelj htio i predlagao ne može se dati značaj radnje koja bi za tužitelja trebala biti tretirana štetnom - a koja bi davala osnovu njegovom zahtjevu.

24. U konačnom, ali u ničemu manje bitno, povoljniju poziciju tužitelj ne može ostvariti niti time što je u okolnostima konkretnog slučaja prvo (2022.) ostvaren upis prijepornog zaloga pozivom na načelo povjerenja u zemljišne knjige (zk. izvadak) a tek potom (2003., pozivom na prijedlog zaprimljen 2000.) upis vlasništva nekretnina na njegovo ime - sve i da je taj upis vlasništva trebao biti ostvaren prema načelu prvenstva reda upisa obzirom da je obavljen prema prijedlogu evidentiranom kao zaprimljen u zemljišnoknjižnom odjelu prije ugovorenog i upisanog zaloga.

25. Tužitelj je u odnosu na takvo postupanje, ako mu je davao i daje značaj propusta u poštivanju prvenstvenog reda upisa, zaštitu trebao (sve i kada se ne bi u obzir uzelo da je njegov prijedlog za upis iz travnja i svibnja 2000. trebalo odbaciti ili odbiti) ostvarivati u postupcima u kojima su odluke o dopuštenim upisima donesene - a kako su te odluke neosporno stekle svojstvo pravomoćnih, sa svim učincima koje to svojstvo donosi - pa ih valja prihvatiti zakonitim, tužitelj i zbog toga ne može sada, u ovome postupku za naknadu štete, nadomjestiti propušteno u tim postupcima - i sa osnovom zahtijevati da se te iste odluke (makar odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju) ipak utvrde nezakonitim - i na tome sa osnovom temeljiti svoj zahtjev za naknadu štete zbog te njihove nezakonitosti: taj put zaštite u odnosu na te odluke tužitelju ne pripada (u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a).

26. Odlučujući o predmetu spora prema izloženom shvaćanju, a budući je do utužene štete, kako je tužitelj definira, došlo u adekvatnoj vezi sa tužiteljevim propustima, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev, kojeg tužitelj temelji na suprotnom shvaćanju, ocijenili neosnovanim i odbili.

27. Takvo pravno shvaćanje, primijenjeno na okolnosti konkretnog slučaja, ukazuje da se sudionik u nekom pravnom odnosu ne može sa uspjehom pozivati na nezakonit i nepravilan rad drugog sudionika i na njega prevaliti teret odgovornosti za takav rad - ako je u izvršavanju svoje obveze ili korištenju svojih prava iz istoga odnosa bio pasivan i nije postupao s dužnom pažnjom, primjenom koje pažnje bi otklonio posljedice rada drugog sudionika - i one koje (kako tvrdi) on trpi.

28. Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.