REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 534/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - za Ministarstvo financija Republike Hrvatske (OIB: …), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, protiv tuženika M. G. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik O. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š. & p. iz Z., radi pobijanja dužnikove pravne radnje, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3575/2018-2 od 9. listopada 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5595/2015- 18 od 31. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 12. srpnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen 27. travnja 2005. između tuženika M. G. kao darovatelja s jedne strane i M. G., oboje iz Z., kao daroprimatelja s druge strane koji je ovjeren kod javnog bilježnika D. A. 4. svibnja 2005. pod brojem OV-6950/05, gubi učinak prema tužiteljici Republici Hrvatskoj u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljičinog potraživanja prema M. G. u iznosu od 384.904,14 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 247.034,08 kn teku od 25. ožujka 2008. do isplate, s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Tuženik M. G. dužan je dopustiti da tužiteljica Republika Hrvatska svoje dospjelo potraživanje prema M. G. (OIB: …), u iznosu od 384.904,14 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos glavnice od 247.034,08 kn teku od 25. ožujka 2008. do isplate, s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, namiri prodajom nekretnine, i to kčbr. 684/1, kuća broj …, zgrada, dvorište i oranica - …, površine 1284 m2, upisana u zk.ul. 2550 k.o. H., u 51/104 dijela, u vlasništvu tuženika M. G..

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u visini 52.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 31. kolovoza 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je ista prvostupanjska presuda „u dijelu pod toč. I. izreke kojim je utvrđeno da Ugovor o darovanju nekretnina od 27. travnja 2005. sklopljen između M. G. kao darovatelja s jedne strane i M. G. kao daroprimatelja s druge strane gubi pravni učinak prema tužitelju Republici Hrvatskoj u dijelu koji je potreban za namirenje tužiteljevog potraživanja prema M. G. za zatezne kamate na iznos glavnice od 46.927,53 kn (razlika između suđenog iznosa od 293.961,61 kn i traženog iznosa od 247.034,08 kn) koje teku od 25. ožujka 2008. do isplate, te u dijelu pod toč. II. izreke kojom je određeno da je tuženik dužan dopustiti da tužiteljica svoje dospjelo potraživanje prema tuženiku za iznos zatezne kamate na iznos glavnice od 46.927,53 kn (razlika između suđenog iznosa od 293.961,61 kn i traženog iznosa od 247.034,08 kn) koje teku od 25. ožujka 2008. do isplate, namiri prodajom nekretnine kč. br. 684/1 kuća broj…, zgrada, dvorište i oranica, površine 1284 m2, upisana u zk. ul. 2550 k.o. H. u 51/104 dijela.

Istim rješenjem tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 55.312,50 kn.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog (kako drži) počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu presudu preinači tako da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti za dio koji je njome odbijen, podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku odluku ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnjama revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tuženikove žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revidentica ukazuje.

8. Navodi kojima revidentica osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda, sve uz tvrdnju da je “sasvim nejasno iz kojeg razloga drugostupanjski sud (…) utvrđuje nastup zastare za najmlađu poreznu obvezu po rješenju od 5. studenoga 2004. dana 1. siječnja 2015., dok rješenje od 29. veljače 2018. ne uzima uopće u razmatranje”, u biti su samo prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva donesenom odlukom), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a) - a pod ovo se ne može podvesti pravno shvaćanje o predmetu spora, revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. U odnosu na osporenu presudu nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

11. Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na utvrđenje da ugovor o darovanju nekretnine sklopljen 27. travnja 2005. između M. G., kao dužnika tužiteljice i ujedno darovatelja po tome ugovoru, te njegovog sina - ovdje tuženika, a kojim ugovorom je M. G. darovao sinu (tuženiku) prijepornu nekretninu, gubi prema njoj pravni učinak u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njezine novčane tražbine poreznog duga od 384.904,14 kn s pripadajućim zateznim kamatama - jer (da) je sklopljen na njezinu štetu, kumuliran s zahtjevom da se tuženik obveže dopustiti tužiteljici da svoje prijeporno dospjelo potraživanje namiri prodajom navedene nekretnine tuženika.

12. Predmet spora valja razriješiti (kako su to nižestupanjski sudovi i učinili) primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO-a), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

- odredaba čl. 280., prema kojima: (stavak 1.) „Svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.", (stavak 2.) "Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako uslijed njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja.",

- odredaba čl. 281., prema kojima: (stavak 1.) „Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.“, (stavak 2.) „Ako je treća osoba dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u pravoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, pretpostavlja se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku.“, (stavak 3.) „Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovnicima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.",

- odredbe čl. 284., prema kojoj: „Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja“,

- odredaba čl. 285., prema kojima: (stavak 1.) „Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 281. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.“, (stavak 2.) „Rok iz prethodnog stava računa se od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.“

13. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave područnog Ureda Zagreb, Ispostava Zagreb - Trešnjevka, od 5. studenoga 2004. (a koje je postalo ovršnim 26. studenoga 2004.), naloženo M. G. da isplati tužiteljici porezni dug od 152.811,12 kn (128.423,78 kn glavnice i 24.387,34 kn kamata),

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave područnog Ureda Zagreb, Ispostava Zagreb - Trešnjevka, od 29. veljače 2008., koje je postalo ovršnim 25. ožujka 2008., naloženo poreznom dužniku G. M. da isplati tužiteljici porezni dug od 384.904,12 kn (od toga 293.961,61 kn glavnice i 90.942,51 kn kamata), s time da je tim rješenjem u stvari „u cijelosti obuhvaćen porezni dug iz rješenja od 5. studenoga 2004.“,

- da porezni dug iz navedenih rješenja nije naplaćen,

- da je Ugovorom o darovanju od 27. travnja 2005. M. G.1 , dužnik tužiteljice po navedenim poreznim rješenjima, darovao dio nekretnine označene kao k.č.br. 684/1 upisane u z.k.ul.br. 1355 k.o. H. u naravi kuća br. 100, zgrada, dvorište i oranica, svome sinu M. G.2 - ovdje tuženiku,

- da dužnik tužiteljice M. G.1 po učinjenom darovanju više nema druge imovine za podmirenje dospjelog potraživanja tužiteljice s osnova navedenog, prijepornog poreznog duga.

14. Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje (relevantno za ovaj slučaj, prema onome što je predmetom osporavanja u revizijskom stupnju):

- da tuženik „osnovano (...) upire i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada sud prvog stupnja nije prihvatio tvrdnju tuženika da je potraživanje tužiteljice prestalo nastupanjem zastare“,

- da „naime, prema odredbi čl. 90. st. 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 127/00, 86/01, 150/02 - dalje OPZ-a), koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari temeljem čl. 212 st. 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 147/08), pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kad je zastara počela teći. Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kad je zastara prvi put počela teći (čl. 92. OPZ-a)“: time da „zastara prava na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu (čl. 90. st. 4. OPZ-a)“,

- da, a „kako proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda, porezno tijelo utvrdilo je poreznu obvezu M. G.1 rješenjima od 5. studenoga 2004. i 29. veljače 2008., te je za najmlađu poreznu obvezu, sukladno odredbi čl. 92. OPZ-a nastupila zastara 1. siječnja 2015.,

- da budući „prema odredbi čl. 24. st. 2. OPZ-a prava iz porezno dužničkog odnosa prestaju zastarom, pa kako je dakle sukladno navedenoj odredbi prestalo potraživanje tužiteljice kao vjerovnice u porezno dužničkom odnosu, dakle ne postoji potraživanje tužiteljice, kao jedna od pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, to je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 280. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev cijenio osnovanim“,

- da je „slijedom iznesenog, valjalo na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, pravilnom primjenom materijalnog prava, preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti.

15. Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku je pravilno: ono je samo rezultat pravilne primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

16. Naime, polazeći od činjeničnog utvrđenja - da je ovdje riječ o dugu kojim je u stvari „u cijelosti obuhvaćen porezni dug iz rješenja od 5. studenoga 2004.“, te shvaćanja (koje se revizijskim navodima ničime ne dovodi u pitanje: a revizijski sud je tim navodima vezan - obzirom da mora suditi samo u njihovim granicama) da predmet spora valja razriješiti primjenom navedenih odredaba OPZ-a, revizijski sud primjećuje da je osporena presuda u revizijom osporenom dijelu temeljena na shvaćanju koje je revizijski sud već prihvatio i izrazio u svojim odlukama (primjerice u odluci posl. br. Rev-x 807/2016-2 od 19. svibnja 2020.), pa tako i u svojoj presudi posl. br. Uzz 38/2010-6 od 9. siječnja 2018., prema kojoj:

„...Predmet spora valja raspraviti:

....(obzirom da ovaj sud odlučuje samo u granicama zahtjeva za zaštitu zakonitosti), a jer podnositelj zahtjeva za zaštitu zakonitosti ovog temelji na primjeni Općeg poreznog zakona (iako je na snagu stupio tek 28. prosinca 2000., a primjenjuje se od 1. siječnja 2001.) - nalazeći njega mjerodavnim za odluku o ovdje spornom pitanju apsolutne zastare (uz ostalo i jer ističe da je "predmet ovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti i pravno stajalište Upravnog suda Republike Hrvatske izraženo u naprijed navedenoj presudi broj Us-5071/04 od 3. rujna 2008. i to stoga što isto predstavlja sastavni dio ove pobijane presude"), u smislu Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01 i 150/02), na kojemu se uostalom temelje i osporene odluke upravnih tijela i presude Upravnog suda, i to:

- odredaba čl. 90., prema kojima: (stavak 1.) „Pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.“, (stavak 2.) „Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate.“, (stavak 4.) „Zastara prava na naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate, troškove ovrhe i novčanu kaznu.“, (stavak 6.) „Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano na poreznu zastaru primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima.“,

- odredaba čl. 91. prema kojima: (stavak 1.) „Tijek zastare prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku.“, (stavak 2.) „Tijek zastare prekida se svakom radnjom poreznog obveznika dostavljeno na znanje poreznom tijelu radi ostvarenja prava na povrat poreza naplaćenog bez pravne osnove ili više plaćenog poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni.“, (stavak 3.) „Nakon poduzetih radnji iz stavka 1. ili 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovno teći.“,

- odredbe čl. 92., prema kojoj: "Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći."

Polazeći od tih odredaba, nastali prijepor valja sagledati u svijetlu shvaćanja:

- da je u smislu navedenih odredaba, čak i neovisno da li se primjenjuje ona koja je bila mjerodavna za odluku o predmetu spora - budući da je bila na snazi u vrijeme nastanka prijeporne obveze tužitelja, odredba čl. 101. stavak 5. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 109/93, 95/94, 25/95 - pročišćeni tekst), prema kojoj "Apsolutna zastara nastupa nakon isteka deset godina od dana kada je prvi put počela teći.", ili odredba čl. 92. Općeg poreznog zakona, na primjeni koje podnositelj zahtjeva za zaštitu zakonitosti ustraje - obzirom da su na njoj temeljene i sve ovdje osporene odluke upravnih tijela i Upravnog suda, a na kojoj bi i ovaj sud imao graditi svoju odluku (zbog obveze postupanja u smislu čl. 49. ZUS-a: "samo u granicama zahtjeva za zaštitu zakonitosti") i prema kojoj: "Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pokretanje prekršajnog postupka, naplatu poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni, te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata, troškova ovrhe i novčanih kazni nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.", protekao apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na naplatu poreza, računajući ga pravilno (kao i u osporenoj presudi) od 1. siječnja 1998.,

- da se tijek te apsolutne zastare prava (za razliku od relativne) ne prekida službenom radnjom Porezne uprave radi utvrđivanja porezne obveze ili naplate poreza: prema smislu odredaba čl. 91. Općeg poreznog zakona - koje se odnose samo na odredbe čl. 90. toga Zakona (a ne i na odredbu čl. 93.),

- da, konkretno, institut apsolutnog roka zastare iz odredbe čl. 92. Općeg poreznog zakona, po svojoj prirodi, smislu - ali i nedvosmislenom sadržaju odredbe, podrazumijeva da se u tome roku imaju (kako bi se spriječila zastara) provesti sve radnje naznačene u toj odredbi - pa (dakle) i naplata poreza,

- da je odredbom čl. 168. OPZ-a propisana obveza nadležnog drugostupanjskog tijela ispitati zakonitost pobijanog poreznog akta u cijelosti, a posebno u dijelovima na koje se odnosi žalba: dakle drugostupanjsko porezno tijelo je i po službenoj dužnosti u obvezi paziti na bitne povrede odredaba postupka, pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilnost i potpunost činjeničnog stanja - pa je u konkretnoj situaciji bilo dužno ispitati i je li nastupila apsolutna zastara prava na utvrđivanje prijeporne porezne obveze,

- da je u konkretnom slučaju, a obzirom da je drugostupanjsko porezno tijelo propustilo ocijeniti da je nastupila apsolutna zastara prava (u svakom slučaju) na naplatu porezne obveze, donošenjem drugostupanjskog rješenja povrijeđen zakon na štetu tužitelja...“

17. Postupanje po takvome shvaćanju (prema kojemu se nastup apsolutne zastare naplate poreznog duga ne prekida niti podnošenjem tužbe na naplatu poreznog duga ili na pobijanje pravne radnje dužnika u svezi te naplate) predstavlja suđenje u skladu s već izraženim shvaćanjem ovoga suda - u primjeni ustaljene sudske prakse, pa to shvaćanje (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) i zbog toga nije potrebno mijenjati.

18. Tužiteljica pritom povoljniju poziciju ne može ostvariti pozivom u reviziji na rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave područnog Ureda Zagreb, Ispostava Zagreb - Trešnjevka, od 29. veljače 2008., koje je postalo ovršnim 25. ožujka 2008.: prije svega kraj utvrđenja da je ovdje ipak riječ samo o ponovljenom poreznom dugu koji je bio predmetom ovršnog rješenja od 5. studenoga 2004. (dakle: obuhvaćen već tim rješenjem), ali i, ništa manje bitno - jer je, imajući na umu i to rješenje, prijeporna apsolutna zastara poreznog duga, sve i da je riječ samo o dugu iz toga rješenja (koji nikada nije naplaćen), nastupila do 1. siječnja 2015.

19. Stoga, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 12. srpnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.