Poslovni broj: Usž-4103/21-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Lidije Vukičević, članica vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice M. S. iz S. B., koju zastupa opunomoćenica M. T., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., radi odobrenja stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-899/2021-8 od 5. listopada 2021., na sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-899/2021-8 od 5. listopada 2021.
II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-217-02/20-04/897, URBROJ: 511-01-204- 21-7 od 2. srpnja 2021. kao i tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 2. srpnja 2021. odbijen je tužiteljičin zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.
3. Tužiteljica podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom ističe da je u tužbi iznijela razloge izbivanja iz Republike Hrvatske, a koje razloge, uslijed pretjerano formalističkog pristupa, prvostupanjski sud nije prihvatio. Ne prihvaća obrazloženje suda da su razlozi njenog izbivanja iz Republike Hrvatske irelevantni. Upire na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Hoti protiv Hrvatske, smatrajući da su stajališta izražena u toj presudi primjenjiva u predmetnom postupku. Navodi da nijedno tijelo u postupku nije razmatralo njezin privatni život, iako su im odlučne činjenice u tom smislu bile poznate. Ističe da ima pravni interes za odobrenje stalnog boravka s obzirom na to da nesigurnost statusa boravka ima negativne posljedice po njezin privatni život. Predlaže da Visoki upravni sud preinači pobijanu presudu i tužiteljici odobri stalni boravak u Republici Hrvatskoj, a podredno ukine presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.
4. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom ističe da ni Zakonom o strancima („Narodne novine“, 130/11., 74/13., 69/17., 46/18. i 53/20.; u daljnjem tekstu: ZoS), mjerodavnim u konkretnom slučaju, ni podzakonskim propisima, donesenima na temelju ZoS-a, nije propisana mogućnost da stranac opravda izbivanje iz Republike Hrvatske u trajanju duljem od propisanoga člankom 92. stavkom 2. ZoS-a. Tužiteljičino pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Hoti protiv Hrvatske tuženik smatra neosnovanim jer su činjenice tog predmeta bitno različite od činjenica u ovom predmetu, ali i stoga što je u toj presudi izričito navedeno da taj predmet treba razlikovati od predmeta koji se tiču „trajno nastanjenih useljenika“. U predmetnom je postupku utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava dva uvjeta za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj (sredstva za uzdržavanje u minimalnom iznosu i izbivanje iz Republike Hrvatske u trajanju duljem od propisanoga člankom 92. ZoS-a). Predlaže odbijanje žalbe.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa proizlazi da je tužiteljica 3. studenoga 2020. podnijela zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, navodeći u obrascu zahtjeva da je svrha njezina boravka spajanje obitelji. Među strankama nije sporno da je tužiteljica od 22. srpnja 2017. do dana podnošenja zahtjeva 3. studenog 2020. višekratno izbivala iz Republike Hrvatske i to u razdoblju dužem od deset mjeseci. U takvim činjeničnim okolnostima prvostupanjski sud je ocijenio irelevantnima navode tužiteljice da je njen boravak u Bosni i Hercegovini bio uvjetovan obiteljskom situacijom, ističući da to nije razlog zbog kojega bi na strani tužiteljice postojala iznimka od obveze ispunjenja kumulativnih uvjeta iz članka 92. ZoS-a. Iz odredaba članka 92. ZoS-a prvostupanjski sud zaključuje da se u situaciji u kojoj je državljanin treće zemlje u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od deset mjeseci ukupno ili jednokratno više od šest mjeseci, smatra da nije neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj, slijedom čega ne ispunjava jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje stalnog boravka. Sud nadalje ističe da članak 92. stavak 2. ZoS-a ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već je posrijedi odredba striktne naravi kojom su propisane pretpostavke za odobravanje stalnog boravka.
8. Nadalje, prvostupansjki sud se poziva i na članak 96. stavak 1. ZoS-a koji propisuje da će se stalni boravak odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 92. ZoS-a, pored ostaloga, ima sredstva za uzdržavanje.
9. Polazeći od Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, 52/12., 81/13., 38/15., 110/17., 61/18. i 116/18.) i Uredbe o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, 35/18.), prvostupanjski sud prihvaća ocjenu tuženika da tužiteljica nije pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da ona i njezina obitelj ostvaruju redovita i dostatna (minimalna) sredstva za uzdržavanje (u konkretnom slučaju iznos od 4.200,00 kuna mjesečno).
10. Uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, koje tužiteljica svojim navodima nije dovela u sumnju, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženikovo rješenje doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za odobravanje stalnog boravka tužiteljici u Republici Hrvatskoj.
11. Ocjenjujući osnovanost žalbe, ovaj Sud polazi od činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i upravnom sporu, koje tužiteljica svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.
12. Tužiteljica smatra da je u konkretnom slučaju postojala obveza javnopravnog tijela odnosno suda uzeti u obzir razloge njenog izbivanja iz Republike Hrvatske odnosno obveza ocjene opravdanosti razloga izbivanja, jer bi, prema njenom mišljenju, opravdanost izbivanja iz Republike Hrvatske u trajanju duljem od propisanog člankom 92. stavka 2. ZoS-a, utjecala na ishod postupka jer bi u tom slučaju bila uklonjena zapreka iz članka 92. ZoS-a za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.
13. U odnosu na ovaj žalbeni navod valja reći da mjerodavni zakon (ZoS) ne poznaje iznimku glede duljine izbivanja iz Republike Hrvatske, pa tako ni iznimku vezanu uz opravdanost izbivanja duljeg od propisanog člkankom 92. stavkom 2. ZoS-a.
14. Međutim, u situaciji kao što je konkretna, pored zakonskih pretpostavki za odobrenje stalnog boravka u Republilci Hrvatskoj valja voditi računa i o ostvarivanju odnosno zaštiti konvencijskog prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija) na koje se tužiteljica poziva.
15. Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, Konvencija ne jamči strancu pravo ulaska ili boravka u određenoj državi te države ugovornice imaju pravo, sukladno međunarodnom pravu i uz preuzete ugovorne obveze, uključujući Konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca (Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 15. studenoga 1996., stavak 73., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V.). Nadalje, ni članak 8. niti bilo koja druga odredba Konvencije ne može se tumačiti na način da jamči pravo na dodjelu određene vrste dozvole za boravak, pod uvjetom da pojedinci bez prepreka ostvaruju svoje pravo na poštovanje privatnog i/ili obiteljskog života (Aristimuño Mendizabal protiv Francuske, br. 51431/99, stavak 66., 17. siječnja 2006.).
15.1. Mjere kojima se ograničava pravo boravka u nekoj zemlji mogu u određenim slučajevima dovesti do povrede članka 8. Konvencije ako proizvedu nerazmjerne posljedice za privatni ili obiteljski život dotičnih pojedinaca, pri čemu se uzima u obzir pravedna ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinca, ali i okolnost da država u tom području uživa određenu slobodu procjene (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], br. 56030/07, stavak 114., ESLJP 2014).
16. Analizirajući okolnosti konkretnog slučaja u tom svjetlu, ovaj Sud smatra da ishodom predmetnog postupka, koji je u cijelosti proveden uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, tužiteljici nije povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, osporavanim rješenjem tuženika, koje je utemeljeno na mjerodavnim odredbama ZoS-a koje priječe odobrenje stalnog boravka strancu koji u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno više od deset je
mjeseci ukupno ili jednokratno preko šest mjeseci, nije došlo do miješanja u tužiteljičino pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Naime, negativno rješenje o odobravanju stalnog boravka u Republici Hrvatskoj ne priječi tužiteljicu da, zajedno sa svojom obitelji boravi u Republici Hrvatskoj, tj. ne onemogućava tužiteljicu u reguliranju njenog boravka u Republici Hrvatskoj na privremenoj osnovi, dok ne ispuni zakonske uvjete za stalni boravak. Pored toga, valja dodati da iz izjave tužiteljice u upravnom postupku proizlazi da ona, zajedno sa svojojm obitelji, često boravi u Bosni i Hercegovini, što učvršćuje zaključak Suda da osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđeno tužiteljičino pavo zajamčeno člankom 8. Konvencije.
17. Naposljetku valja istaknuti da u konkretnom slučaju nije ispunjen ni uvjet za odobrenje stalnog boravka tužiteljice u Republici Hrvatskoj propisan člankom 96. stavkom 1. točkom 2. ZoS-a prema kojemu će se stalni boravak odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 92. ZoS-a ima sredstva za uzdržavanje. Za takvu je ocjenu prvostupanjski sud dao valjane i dostatne razloge koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.
18. Tužiteljičino pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava Hoti protiv Hrvatske ne može dovesti do drukčijeg ishoda ovog spora jer je riječ o predmetu koji se od ovoga predmeta razlikuje u mjeri koja onemogćava isti pristup u oba slučaja.
19. S obzirom na navedeno, a imajući na umu činjenicu da ni ostalim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost osporavane presude po bilo kojoj osnovi, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.
20. Polazeći od ishoda ovoga postupka, nema osnove za prihvaćanje tužiteljičina zahtjeva za naknadu troškova spora. Stoga je, na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.
U Zagrebu 12. srpnja 2022.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
